Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Izlaganje predsjednika SABA RH Franje Habulina

U nastavku donosimo izlaganje g. Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske s konferencije “Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a”, održane 30. studenog 2023. u Zagrebu.

(Foto: Želimir Brala)

Gospođe i gospodo,

drugarice i drugovi,

poštovani sudionici ovoga itekako potrebnog skupa,

Srdačno Vas pozdravljam u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Koliko god da je logično što vas pozdravljam u ime ove organizacije, toliko je i žalosno što baš u ime te organizacije pozdravljam baš ovakav skup. Ne samo što je žalosno, nego je i zabrinjavajuće, rekao bih čak: zastrašujuće.

Jer, činjenica da mi 29. studenoga godine 2023. ovdje, u Zagrebu glavnome gradu Hrvatske, raspravljamo, moramo raspravljati o fašizmu i antifašizmu danas, punih osam desetljeća nakon održavanja povijesnog drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, ta činjenica – sama po sebi – govori sve. Govori da smo, i mi ovdje u Hrvatskoj, i mi u regiji, odnosno na području nekadašnje Federacije, ali i mi u Evropi, pa i u svijetu, u nečemu grdno pogriješili.

Podcijenili smo žilavost ostataka snaga poraženih u Drugome svjetskom ratu i onih pripadnika kasnijih naraštaja što su ih uspjele zadojiti svojim pogubnim idejama.

Precijenili smo snagu moralnih zasada na kojima su tadašnji pobjednici obećavali da će izgraditi Novi svijet.

Podcijenili smo snagu kapitala, pohlepnog u trci za ekspanzijom i profitom, spremnog na prihvaćanje, doslovno, bilo kojega i bilo kakvog saveznika u borbi za ostvarivanje tih svojih vječnih ciljeva.

Precijenili smo sposobnost snaga što su iznijele pobjedu nad naci-fašizmom da i nakon pobjede ostanu čvrsto na onim načelima kojima su se vodile u pobjedonosnoj borbi.

Podcijenili smo razorni utjecaj medija, obrazovnog sustava, ali i vjerskih zajednica u indoktriniranju dolazećih generacija sjemenom zla što ga je ostavila generacija prethodnika.

Precijenili smo snagu razuma i razumnog rasuđivanja, vjerujući da su oni dovoljni da u promijenjenim uvjetima spriječe ponovno javljanje fašizma u novim oblicima, ali sa starim, prepoznatljivim simbolima i porukama.

Ukratko: zakazali smo!

Jer, da nismo, ne bismo danas bili ovdje.

I da paradoks bude veći: prije pet godina također je održan ovakav skup. Prije pet godina ja sam također govorio na tome skupu. Da pročitam sve što sam tada rekao, zvučalo bi kao da je napisano jučer. Dakle: ništa se nije promijenilo, dapače još je lošije nego što je tada bilo, stvari idu dalje u neželjenom smjeru, idu u smjeru što ga ne smijemo više tolerirati.

I tu dolazim do ključne točke. Da, tako dalje ne ide, to više ne smijemo tolerirati. Ali – tko smo ‘mi’? Što mi možemo, kakve su naše mogućnosti, pogotovo danas kada je dobar dio Evrope, gotovo cijela, u masovnoj histeriji anti-ruskog križarskog rata, kada obnovljeni sukob na Bliskome istoku vraća na scenu antisemitizam u najgorem obliku, praćen antiislamizmom dosada neviđenih razmjera?

Što mi možemo u uvjetima kada se pred činjenicama zatvaraju i oči i uši, kada se ne želi vidjeti uzročno-posljedične veze, kada se odbija prihvatiti da se ništa ne događa samo od sebe i da je sve moguće i nužno razmotriti u širem kontekstu, kako bi moglo biti shvaćeno?

I još jednom: a tko smo to – ‘mi’?

Mi smo antifašisti, bilo još sve rjeđi živi sudionici povijesne antifašističke epopeje, bilo pripadnici mlađih generacije koji su shvatili kako bez antifašizma ne bi bilo ni slobode, ni demokracije i koji su antifašizam prihvatili ne kao političko, nego kao ljudsko, kao civilizacijsko opredjeljenje.

Mi smo pripadnici nevladinih organizacija kojima je na srcu promicanje slobodarskih i demokratskih vrijednosti.

Mi smo slobodnomisleći ljudi koji se i dalje grčevito opiru onome što nam pod plaštem slobode informiranja i slobode iznošenja vlastitog mišljenja na dnevnoj bazi serviraju mediji i publicistika, navodno znanstvena, koji se opiru onome čime našu javnu scenu truju povijesni revizionisti.

Mi smo, najkraće rečeno, pobornici povijesne istine i protivnici povijesne laži, mi smo oni koji zagovaraju građenje budućnosti na dostignućima sadašnjosti, a ne na kobnim zabludama prošlosti.

Mi možemo do u beskraj ponavljati činjenice, osuđivati prodor povijesnog revizionizma na javnu scenu, osobito u obrazovni sustav, mi možemo upozoravati na neodrživost izjednačavanja fašizma i komunizma kao jednakih zala, na sve učestalije toleriranje fašističkog znakovlja – podsjećam samo na Vukovar od prije nepuna dva tjedna – mi možemo uočavati, osuđivati, predlagati, tražiti. I što još? Ništa više!

Jer u ono ‘mi’ nije uključena država.

Država koje ne bi bilo da nije bilo AVNOJ-a, ne bi je svakako bilo u današnjim granicama, država što je u svoj Ustav upisala da se temelji ‘i’ na zasadama antifašizma, ali koja se antifašizma sjeti samo na nekoliko datuma u godini i kada njime treba impresionirati, mada je to sve rjeđe slučaj, nekoga od partnera u svijetu.

Država koja bi mogla, ali koja – neće.

Teške riječi, znam. Ali riječi su jedino što nam još preostaje, samo riječima, jer ‘alate’ za konkretno djelovanje nemamo, možemo opisati stanje osam desetljeća nakon AVNOJ-a, možemo izraziti krajnju zabrinutost zbog takvog stanja, možemo osuditi galopirajući neofašizam, ne samo ovdje, nego i u regiji, i u Evropi. I možemo se samo nadati da će nas netko čuti, da će nas htjeti čuti.

Ako prihvatimo ono ‘u početku bijaše riječ’, možemo li se zadovoljiti time da na kraju bude i opet samo ‘riječ’? Mi drugoga oružja nemamo. Krajnje je vrijeme da oni koji mogu učinkovito promijeniti stanje otvore oči i shvate kamo vodi, kamo nužno mora voditi, nastavljanje trenda što raspravu o fašizmu i antifašizmu 80 godina nakon AVNOJ-a čini ne samo dobrodošlom, nego i nezaobilaznom.

Slaba je utjeha što će se to i njima, onima koji šute, pogoduju ili čak i forsiraju sve što mi s razlogom osuđujemo, na kraju razbiti o glavu. Tada će biti kasno, i za njih, i za nas. Neka ove moje riječi budu shvaćene kao posljednji poziv na buđenje, kao poziv na akciju upućen prije svega onima koji mogu konkretno djelovati, dakle prema Državi. Da se ne bismo za pet godina opet morali sastati i raspravljati o istoj temi.

Fašizam definitivno spada u ropotarnicu povijesti, a antifašizmu je definitivno i zauvijek mjesto na javnoj sceni i u temeljima svakog demokratskog društva.

Zar je to tako teško shvatiti?

        Hvala!

Facebook
E-mail