Antifašistima nije cilj da 27. srpnja, nekadašnji Dan ustanka u vrijeme „mraka“ konfrontiraju s 22. lipnjem Danom antifašističke borbe naroda Hrvatske već promocija antifašizma općenito. Uz 22. lipnja treba dostojno obilježavati i ustanak 27. srpnja 1941. godine što je neodvojiv dio partizanskog pokreta u Hrvatskoj
Ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. godine valja shvatiti u kontekstu zajedno s osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda mjesec dana ranije, kao i ustaničkih akcija već tijekom ljeta u krajevima koje su anektirali ili okupirali Talijani. Antifašističkim borcima i antifašistima nije cilj da 27. srpnja, nekadašnji Dan ustanka u vrijeme „mraka“ konfrontiraju s 22. lipnjem Danom antifašističke borbe Hrvatske, već promocija antifašizma općenito. Uz 22. lipnja treba obilježavati i 27. srpnja – stajalište je SABA RH.
„Meni je već dosadno ponavljati da su nama u SABA RH, ali i svakom tko njeguje antifašizam značajni i 22. lipnja i 27. srpnja“, kaže FRANJO HABULIN, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. „U Brezovici je osnivanjem partizanskog odreda počeo organizirani oružani ustanak protiv okupatora i njihovih pomagača koji se nastavio masovnim ustankom u Srbu. Nitko ne može zatajiti da se u Srbu i susjednom Drvaru u Bosni i Hercegovini dogodio ustanak, koji je prerastao u zajedničku borbu. Pred ustaškim terorom ljudi nisu imali što, nego bježati u šumu. Dobro je da su se tamo našli partijski kadrovi koji su te ljude organizirali, okupili, formirali vojne formacije i rekli – idemo u općenarodni ustanak oslobađati vlastitu zemlju, ne samo svatko svoje, nego svi zajednički. Obećavamo jednakost i ravnopravnost narodima i narodnostima, njegujmo bratstvo i jedinstvo jer jedino na taj način možemo nešto napraviti i osloboditi vlastitu zemlju. A danas u 21. stoljeću, kada Hrvatska kao članica EU-a ulazi u eurozonu i Schengenski prostor, neki nas vraćaju 80 godina unatrag i ponovo nude nacifašistički, odnosno ustaški režim i ideologiju koji su najmračniji u povijesti ljudskog društva. Veličanje ustaša, nošenje njihovog znakovlja i pozdrav treba konačno zabraniti i zaustaviti kaznama, ali i odgojem i obrazovanjem mladih“, zaključio je Habulin.
Ustanku u Srbu prethodio je ustaški teror po srpskim selima. Početkom srpnja 1941. u tri je dana u tri lička sela: Suvaja, Osredak i Bubanj u akciji „čišćenja“ koju je vodio VJEKOSLAV LUBURIĆ, ubijeno 379 osoba srpske nacionalnosti, uglavnom žena, djece i staraca. Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, ali dio ustanka u Lici organizirali su pročetnički elementi koji su nakon 27. srpnja počinili i osvetničke zločine u bosansko-hercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima. Ustašama je trebalo opravdanje pred vlastitom javnošću – ustanak se nije mogao tajiti čak ni u totalitarnoj državi kakva je bila NDH. Još više to im je bilo potrebno zbog Talijana i Nijemaca, koji su pobjesnjeli zbog ustaškog terora i izbijanja ustanka, jer umjesto da NDH ispomaže njihove ratne napore, ona im postaje teret.
Organizaciju ustanka dogovorili su ĐOKO JOVANIĆ i DUŠAN MILEUSNIĆ s političkim rukovodstvom KP u selu Kamenici 20. srpnja. S GOJKOM POLOVINOM iz Gračaca, također je dogovoreno pokretanje ustanka i na tom području. U organizaciji oružanog otpora sudjelovali su i MILAN ŠIJAN, VOJISLAV MILEUSNIĆ i MILAN TANKOSIĆ iz Srba. Prije dizanja ustanka formirani su gerilski odredi. Prema dogovorenom planu ustanak u Srbu koordiniran je s istovremenim ustankom u Drvaru i Bosanskoj krajini. Pred 150 ustanika u Srbu se malobrojna oružnička posada razbježala i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istog dana ustanak se proširio po selima Netaka, Suvaja, Dobroselo, prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Netaka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik. Drugog dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u „pacifikaciju“ ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im značajne gubitke. Trećeg dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada Donjeg Lapca povukla se uvečer 28. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog jutra već je u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se iz sela Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko dvije tisuće, povlače se s vojskom u Kulen Vakuf.
Ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji IVEZIĆ. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 3. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo zapaljeno. Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolicu, GOJKO POLOVINA, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknut lokalni komunist, u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušavao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu, Polovina je javno osudio nasilje pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo. Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo.
Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je osvetničke tendencije, prvih ratnih godina čak vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno. Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na MARKA OREŠKOVIĆA, SREĆKA MANOLU, IVU RUKAVINU, ŠIMU BALENA, TOMU NIKŠIĆA; na Kordunu na VECU HOLJEVCA, IVU MARINOVIĆA, MIĆU ZLATIĆA, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su sve od jeseni 1941. godine sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obrani srpskih sela od ustaških zuluma. Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost.
Tvrdnje o 27. srpnju kao datumu četničke pobune valja nazvati pravim imenom – ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izraženim antifašističkim karakterom.
Bojan Mirosavljev
U Zagrebu, 26. srpnja 2022.
