Osvrt da knjigu politologinje D.Mihaljević: „Komunizam, nacija, demokracija“

Današnjica obiluje riječima kojima se mijenja smisao do neprepoznatljivosti

te se izvrće u svoju negaciju  , uzmimo npr. antifašizam. Tu bismo rekli da je sama po sebi riječ jednostavnog značenja: ono što je protiv fašizma. No, ne lezi vraže, sve se više nalazi u kontekstu osobito na Internetu kojim se antifašizam izjednačava s fašizmom , pa je pitanje onda kako da razumijemo određene pojmove, kako da se uopće sporazumijevamo da bismo dobili smisao i plod naših komunikacija? Ili da se prepustimo tom medijskom košmaru, ne brinući o tome što je im medias res, a što svakako nije dobro, počevši od razvoja znanosti do razvoja humanih međuljudskih odnosa.

                  Ovom prilikom želimo raščistiti neke dileme oko pojmova nacionalizam i domoljublje.  Dosta često se ti pojmovi koriste kao istoznačnice iako očito nisu i značajne su razlike među tim pojmovima. Dok je domoljublje više emocionalna kategorije, kao što i riječ kaže (ljubav prema domovini), nacionalizam je  u pravilu zloćudna kategorija u smislu upravo emocija jer se ispoljava kao hipertrofirana ljubav a što to znači možemo se prisjetiti iz osobnog iskustva, premda nam se čini da ljubavnih osjećaja nikada dovoljno. Međutim, sve što se u živom tkivu neprirodno  hipertrofira je loše. Nacionalizam  u društveno-političkom životu onda rezultira različitim pojavama koje onda daju sadržaj različitim stavovima, političkim diskursima, kulturnim djelima, javnom mnijenju itd. te su pojave npr.:

-izolacionizam

-konzervativizam

-šovinizam

-klerikalizam 

-revizionizam

– militarizam

-upetljanost politike u sve pore života

I mnoge druge koje determiniraju društva s naglašenim nacionalističkim tendencijama. Ako ste pomislili na hrvatsku društvo, niste se prevarili. Dok ne raščlanimo svako od tih pojavnosti nacionalizma, moramo se složiti oko toga da se hrvatski nacionalizam opravdavao uvijek s razlogom, kao otpor prema nekom hegemonu ili čak vladaru te se rado pojedini političari ili kulturnjaci nazivaju nacionalistima u smislu zauzimanja za hrvatske pravice tzv. Hrvatsku stvar. Kako smo već više od 35 godina u samostalnoj državi, doista je zadržavanje tog diskursa u politici čudno i arhaično te nas sprječava baviti se pravim problemima razvoja države.  Ova okrenutost prošlosti, politiziranje bez pravilnog razvoja demokratske političke kulture, traženje neprijatelja i to unutar hrvatskog nacionalnog korpusa i  prozivanje ideoloških protivnika s pozicija moći mase ili vlasti a ne argumenata, reduciranje slobode govora kada riječ o kritici društva i osobito stranačke  politike ..sve je to doseglo takve razmjere da se doista pitamo kuda ide Hrvatska odnosno Hrvati, a znamo za mnoge kuda su otišli.

               Obzirom da se nacionalizmom bavi  knjiga iz naslova članka na način o kojem imam primjedbe, vratiti ću se na bližu povijest, a to je ona koju autorica zove „komunistička“ te u knjizi razrađuje i argumentira ključnu  tezu da se nacionalizam stvarao i razvijao u samo srcu komunizma, dakle u vrijeme Jugoslavije..

                 Međutim polazišne teze kojima se može oboriti ova o skrivenom ili manje-više javnom nacionalizmu u SFRJ je nešto što daje drugačije zaključke  a to je polazište za tretiranje nacionalnog pitanja u SFRJ  zapisano u Statutu SKJ :“Slobodu i svestranu ravnopravnost naroda i narodnosti može ostvariti samo radnička klasa , a s ostalim radnim ljudima , u borbi za razvoj samoupravljanja  i ravnopravni ekonomski, politički i kulturni razvoj svih naroda i narodnosti na tlu SFRJ.“ Može se reći odmah da je taj cilj bio u stvarnosti u idealnom očekivanju nedostignut, te znamo da se ništa od zacrtanog  nije ravnomjerno razvijalo, ali se isto tako može reći da su postignuti značajni rezultati u svemu tomu, od privrede do kulture, u baš svakoj republici, napose u R Hrvatskoj.

                 Ti su ciljevi o ravnopravnosti naroda i republika proizlazili iz proklamiranih ciljeva NOB-a i zaključaka AVNOJ-a. Evo što kaže Tito o nacijama: „Riječ narodnooslobodilačka borba bila bi samo fraza pa čak i prijevara kad ona ne bi osim oslobođenja Jugoslavije značila u isto vrijeme i oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Arnauta, muslimana itd. kada NOB ne imala taj sadržaj da zaista nosi slobodu i ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije.“

         Znači – ono što je  zapisano u  statutu države i  programu  tadašnje Partije već u jednoj rečenici pokazuje nemogućnost  u praksi i političkom djelovanju izdvajanja pojedinih nacija iz federativnog okvira na temelju nacionalizma, odnosno separatizma pojedinih republika, a što je u vrijeme dok je bio živ predsjednik Jugoslavije JB Tito i bilo nezamislivo.  Možemo se prisjetiti i Hrvatskog proljeća koje se uzima kao paradigmatičan događaj s nacionalističkim predznakom. Ne zaboravimo, nije cilj većine proljećara, a osobito ne vodećih  Tripala i Savke bila izdvajanje iz SFRJ već samo čisti računi i veća autonomija SRH uz pravo naroda na samoodređenje i demokratizacija vladanja zemljom..                       NO, ta su prava naroda na samoodređenje već priznavali prvi komunistički teoretičari, marksisti i ugradili u temelju svoga shvaćanja države kao tvorbe koja odumire te tako prestaje biti branom za INTERNACIONALNO povezivanje proletarijata.  Zato je BITNA „ borba protiv svakog nacionalizma  svih nacija, obranu njihova najtješnija stapanja u internacionalnu zajednicu usprkos buržoaskim tendencijama k nacionalnoj izdvojenosti“ V.I.Lenjin: O pravu nacija na samoodređenje“ str238.  U ovoj rečenici čitamo suštinu socijalističkog i marksističkog pogleda na naciju i državu i to treba imati na umu kada se na brzinu zaključuje da je nacionalizam bio živ u vrijeme SFRJ. Ustav SFRJ od 1974. nije slučajno pravo na samoodređenje ugradio u svoje članke, ali se takva zakonska odredba nije kosila s političkim  temeljima  federacija i ostalim odredbama Ustava SFRJ. Međutim te stavove o samoodređenju naroda možemo i moramo čitati kao rezultat  također bitnog postulata marksističkog shvaćanja države  koji podrazumijeva da je za konačno oslobođenje radničke klase potreban  proces DEATATIZACIJE i decentralizacije funkcije države.  To je značilo u praksi tadašnje države da se čim više njenih funkcija, od sigurnosti do javnih službi, prenosi  s centra na pojedine republike.  

          To se , deetatizacija i decentralizacija  središnje vlasti  naoko  može, s današnje pozicije , čitati kao uvjet za jačanje nacionalizma ili bar za jačanje republičkih vodstava. Ali jeli to BILA  ujedno i dostatna  baza za razvoja nacionalizma, pitanje je. Tvrdimo da nije.

          Što sve  ima veze sa nacionalizmom unutra bilo koje tadašnje republike želi dokazati autorica slijedećim tvrdnjama:

1. nacionalizmi dopiru u institucije federacije .u obliku etnopolitika trajno prisutnih u socijalizmu

2 u obliku etno principa nacionalnih kvota u institucijama

3. neriješenih nacionalnih problema (jezična politika, ekonomija)

4. konačno razaranje Jugoslavije  su provele bivše komunističke elite  kada su prešle u nove nacionalne stranke

         Svi ti njeni argumenti su upitni zato što ne dokazuju izravnu povezanost s nacionalizmom, eventualno potencijalnu mogućnost koja se doista u određenom povijesnom trenutku i događa a to su 90. godine nacionalnih revolucija na Balkanu.  Zapravo , utemeljenost teze o nacionalizmu u vrijeme prije 90.tih  na bazi nekih KADROVA iz SKJ ILI SKH  je vrlo tanka. Ona se , ta teza , protivi  jednoj od važnih ideologijskih parola u socijalizmu, a to je bratstvo i jedinstvo. Ona se protivi našim ORA, našim obrazovnim i kulturnim programima u kojima se učilo o svima narodima SFRJ, ona se protivi jednom osjećaju pripadnosti zajednici jugoslavenskih naroda koji je došao do izražaja u sve većem broju osoba po nacionalnosti Jugoslaveni, ona se protivi osjećaju gubitka i žaljenja zbog smrti Tita koji je pokazala cijela zemlja te 1980. 

           Citat iz knjige  „Zapravo transformacija komunista u etno nacionaliste i nije bila neka posebna transformacija. Neki od njih ili možda čak većina komunista uvijek su bili podložni etničkom nacionalizmu“  je upitan jer je znanstveno neverificiran i potpuno subjektivan. Taj citat  sadrži  osnovnu misao knjige da se nacionalizam rodio u krilu Partije, SKJ i da su bivši komunisti nositelji nacionalnih prevrata 90.tih NIJE ISTINIT  ako se temelji samo  na tome da se radi o istim ljudima koji su se do 90.borili protiv nacionalizma, a potom se preokrenuli u nacionaliste.( A ima i drugih pogrešnih premisa kao npr. da su  likovi iz emigracije igrali beznačajnu ulogu, to pogotovu nije točno. Pa mi smo zamalo dobili premijera koji ne znao hrvatski jezik, a ministar vojske i rata Šušak, došao iz emigracije u Kanadi,  bome nije beznačajan lik , dapače,  91.-98. je taj čovjek imao sudbinu Hrvatske u svojim rukama.) Zaboravljamo da se ljudi mijenja u u skladu s vremenom. Nekada se mijenjaju brzo. Mnogi ljudi su danas veliki vjernici, a nisu prije bili (ili samo prigodni). Okolnosti pod kojima se raspad Jugoslavije događao bile su rat i to krvavi, teški rat u kojem su mnogi gubili glave radi narodnosti, vjere, imena, uvjerenja itd. Pa nije ni moglo biti drugačije tim predratnim i ratnima vremenima  nego uteći se svojoj naciji, svojoj državi i svome tlu. Osim ratne ugroze, mnogi su doživjeli i egzistencijalnu, gubitak radnog mjesta, stana, članova obitelji . i. gdje ćeš više razloga za promjenu uvjerenja s ljevice na desnicu, s internacionalizma na nacionalizam , s bratstva i jedinstva na brutalno fizičko obračunavanje da bi se sačuvao život, naravno i narod. Bila su to epska vremena oživljavanja nacionalnih mitova i traženja nacionalnog  identiteta, makar i temeljem neprijateljstava prema drugim narodima s kojima se dosada bilo u zajednici. Odjednom se mnogi nisu mogli trpjeti niti vidjeti u budućnosti kao susjedi  kamoli braća.

             Tako da očito teza da se nacionalizam rađao davno prije 90.tih , može biti točna za samo neke slojeve društva:

-to su veliki broj Hrvata izvan domovine koji , ne svi, su  nasljednici ustaških ideologija,

– to su malobrojni  politički  disidenti,

-to su malograđanski luzeri kojima je poimanje nacije svedeno na simboliku, viceve, relativno sumnjive heroje iz prošlosti,

– šankerski austronostalgičari ili banovinski Don Kihoti,

– to su oni koje je crkva brižno njegovala u svome krilu sve  godine socijalizma.

            Nije njih malo, ali oni ne čine  režim, sustav i njegovo djelovanje ili većinu. I oni nisu bili glasni ni jasni i nitko ne bi mogao tvrditi da se koncepti samostalne  nacionalne države uhvatio  u većem dijelu stanovništva, premda je san o samostalnoj državi postojao još iz ranijih stoljeća kao i ideja o jedinstvenoj državi južnih Slavena.

  1981.godine je pisalo u Platformi za 10. kongres SKJ slijedeće:

„Uzroci nacionalističkog separatizma se danas nalaze u pojavama privatnovlasničke uzurpacije, u osamostaljenim centrima ekonomske i financijske moći, u pojavama kapital-odnosa, u tehnobirokratizmu, anarholiberalizmu, malograđanskom mentalitetu i dogmatizmu.“  

Najjači otpor tim pojavama kaže se u toj Platformi , mogu dati SKJ i druge socijalističke snage kroz jačanje samoupravljanja i socijalističke usmjerenosti nacionalnog razvoja.

                Može li se i na temelju ovog dokumenta naći dovoljno razloga za tvrdnju da je komunizam u svojem krilu njegovao nacionalizam: naravno da ne može. Navedenih pojava ili nositelja anarholiberalizma, tehnobirokrata i bogatih privatnih vlasnika je bilo malo tih godina.

             A da je određene međunacionalne  borbe bilo u vidu borbe za veća prava svoje republike, bilo je.. Ali ona je bila unutar organa SFRJ moguća i to zato jer je postojala demokracija na način tzv. delegatske demokracije i očito je da su svi ti republički delegati u organima savezne vlasti i SKJ,  zastupali svoju republiku, npr. u Saveznoj skupštini pod istim uvjetima, bez majorizacije većih republika .

                   I da se vratimo na početak, na tvrdnju o nacionalizmu i prije osamostaljenih nacija. Ta tvrdnja insinuira da je tadašnja država bila dobrim dijelom diktatura , da nije  bilo nimalo demokracije i da su  ideje  nacionalnog oslobođenja nosili NEKI  kadrovi iz tadašnje nomenklature .

                   Nažalost nije to znanstveno dobro obrazloženo u knjizi, a nije ni moglo biti. Zapravo, čitamo li između redaka, neku metateorijsku logiku knjige, onda je ono što autorica zove nacionalističkim bilo zapravo domoljubno zauzimanje za interese hrvatskog, i svih drugih naroda u SFRJ, a to ipak znači određenu demokratičnost te države ugrađenu u sve njene institucije i zakone i to nije bio onaj nacionalizam kojega smo opisali na početku.

Marija Ajša Peuc

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr