Obrativši se novinarima poslije održanog govora na Općoj skupštini UN predsjednik RH će za predsjedavajućeg Predsjedništva susjedne BIH Željka Komšića, države članice UN koju dakle priznaje cijeli svijet, kazati da ne zna „s kojim je mandatom došao i u čije ime govori“. Takvo nešto neće sebi dozvoliti za reći niti afganistanski Talibani ako ih puste obratiti se na Općoj skupštini UN.
Milanović svoj faraonski osjećaj zadovoljstva kao „predsjednik svih Hrvata“ stavlja ispred hrvatskih nacionalnih interesa – jedinstvena, sređena i funkcionirajuća BIH.
„Prihvaćam svoju odgovornost i izražavam najiskrenije žaljenje u potpunosti i bezuvjetno. Do kraja života ću nositi osjećaj krivnje da sam mogao i morao učiniti mnogo više da se osigura poštovanje ljudskog digniteta i spriječi neizreciva patnja žrtava i njihovih obitelji. Mislim da sam shvatio svoje pogreške i da je moj odnos prema Bošnjacima kao najvećim žrtvama rata pun uvažavanja i da teritorijalni integritet i nezavisnost BIH moraju biti neupitni“, napisati će Bruno Stojić osuđen u Hagu za teške ratne zločine i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja Bošnjaka na području Hercegovine. Želeći se pokajanjem osloboditi svojih grijeha i ostvariti preobraćenje, Bruno Stojić će se javno obratiti žrtvama i njihovim obiteljima priznavajući svoj teret zločina te istovremeno osjećajući žaljenje koje će ga pritiskati i što će kao teret na svojim leđima nositi, kako sam kaže, „do kraja svog života“.
Ubrzo nakon pokajničke izjave Brune Stojića sredinom lipnja/juna, nedavno je stiglo i javno pokajanje Milivoja Petkovića, obojica su kao pripadnici tzv. hercegovačke šestorke osuđeni na 20 godina zatvora za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj etničko čišćenje dijela Hercegovine i njeno priključenje RH. Važno je napomenuti da ovom presudom nije osuđena RH i da ovom presudom nije osuđen hrvatski narod, ali su kao sudionici zločinačkog udruženja navedeni, ne i osuđeni, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban. Presudom je rečeno da je u BIH bio međunarodni sukob i da je RH bila agresor.
Svojim javnim iskazima kajanja i iskazima promjene mišljenja Bruno Stojić i Milivoj Petković su zatražili od Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove prijevremeno puštanje na slobodu budući su izdržali 2/3 dodijeljene kazne. Polazeći od načela i stava da onome tko svoje grijehe priznaje treba i oprostiti, Milivoj Petković će naglasiti da osjeća snažnu potrebu za reći svima – „Ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela!“ Naglasiti će da prihvaća i kaznu koju služi te da ne nalazi opravdanja ni izlike za počinjene zločine. „Osjećam iskreno kajanje i ovom prilikom duboku sućut svim žrtvama pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima“.
Nakon eksplicitnih priznanja Brune Stojića i Milivoja Petkovića, i prihvaćanja odgovornosti za počinjene zločine pljačke, mučenja, ubojstva i zločina etničkog čišćenja, te sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu, više ništa ne bi smjelo u odnosima hrvatske politike prema susjednoj prijateljskoj državi BIH biti isto kao prije ovih priznanja i pokajanja. To prije svega jer ovdje nije riječ o priznanju krivice bilo koje dvojice funkcionere, ovdje je riječ o priznanju dvojice najviših dužnosnika, Bruno Stojić je bivši ministar obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosne, a Milivoj Petković načelnik Glavnog stožera HVO-a. Stoga bi svaka racionalna hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini trebala akceptirati ova priznanja i raskrstiti sa vlastitim zabludama u odnosima prema BIH koja se vuku kao repovi politike Franje Tuđmana. S te točke gledišta je posebice važno priznanje Milivoja Petkovića budući ono jasno da jasnije ne može prikazuje i prokazuje zablude predsjednika RH Zorana Milanovića, budući je još u travnju/aprilu najavljivao, ne prihvaćajući haške presude, da će ga primiti u svom uredu na Pantovčaku, jer on nije ratni zločinac. Sam Milivoj Petković ga svojom izjavom o pokajanju demantira.
Priznanje dvojice najviših hrvatskih dužnosnika je bila prilika da se Hrvatska otrese sjene Franje Tuđmana nad politikom prema BIH, a o čijem se zločinačkom karakteru te politike očitovao Haški tribunal kao sud UN, dakle čitave međunarodne zajednice, a sada i dvojica najviših dužnosnika i sudionika tih zbivanja iz ratnih vremena 90-tih godina i bliskih suradnika Franje Tuđmana potvrđuju to isto.
Proklamirano „svehrvatsko jedinstvo“ oličeno u BIH kroz krilaticu Franje Tuđmana kao predsjednika svih Hrvata, namijenilo je bosanskohercegovačkim Hrvatima ulogu pukih izvršitelja politike kreirane u Zagrebu, dovodeći ih u poziciju da budu zaštitnici i provoditelji interesa RH, a ne svoje domovine Bosne i Hercegovine. Svi oni koji su pokušali misliti svojom glavom i voditi politiku u interesu svoje BH domovine bili su sklonjeni i odbačeni poput Stjepana Kljujića, Milenka Brkića ili Krešimira Zubaka i drugih.
Hrvatska bi se trebala prestati ponašati prema BIH kao da je ona „vlasnica“ dijela njenog teritorija. No najnoviji istupi predsjednika Milanovića i njegove poruke iz New Yorka ne ulijevaju nimalo nade – „Ja sam predsjednik Hrvatske, hrvatskih građana i Hrvata u BIH!“
To „svehrvatsko jedinstvo“ ponovo se budi, a sada kada više nema Tuđmana dobro dođe i Zoran Milanović kao suvremeni faraon i predsjednik svih Hrvata, a što njemu Milanoviću očito godi, i što ima mnoge dodirne točke, poruke, a izgleda i ciljeve kao i „Srpski svet“ što je konačno i dovelo do zbližavanja hrvatsko-srpske politike i interesa u BIH. Nema među njima velike razlike, i jedan i drugi izlaze iz okvira i prostora vlastitih država želeći uređivati odnose u susjedstvu. Oni, ta dva nacionalizma se susreću u BIH želeći je podčiniti svojim carstvima.
Time Zoran Milanović, štetočina sa Pantovčaka, zanemaruje temeljni hrvatski nacionalni interes da BIH bude jedinstvena, funkcionalna i uređena država zadovoljnih stanovnika, koja sa Hrvatskom njeguje dobrosusjedske i prijateljske odnose!
VEDRAN SRŠEN
Ploče,23.9.2021.
