Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Spomenik žrtvama ustaša u Donjoj Suvaji

U selu Donja Suvaja kod Srba, Srpsko narodno vijeće postavilo je spomenik posvećen žrtvama ustaškog zločina počinjenog 1. jula 1941. godine. Parastos u Crkvi Vaznesenja Gospodnjeg za 290 ubijenih civila, većinom žena i djece, služio je Episkop gornjokarlovački Gerasim sa sveštenstvom.

“Dana 1. jula 1941. godine ustaše su, vođeni Maksom Luburićem, surovo mučili i ubili žene, djecu i starije mještane u Donjoj Suvaji. Spomenik s natpisom i 290 njihovih imena uklesanih u kamenu, autora Davida Kabalina, podignut je na 80. godišnjicu njihovog ubojstva na inicijativu SNV-a te preživjelih svjedoka i mještana Suvaje, u znak sjećanja na njihove živote, stravični samrtni čas, ali s vjerom u ideju pobjede čovjeka nad mržnjom”, poručili su iz Srpskog narodnog vijeća.

Nakon komemoracije, ispred novopostavljenog spomenika, potomcima ubijenih i preživjelima obratio se predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije Nikola Dobre.

– Danas se sjećamo svih nevinih žrtava koje je uzrokovao zločinački režim Ante Pavelića, posebno 246 ubijenih u Donjoj Suvaji i 14 u Gornjoj Suvaji. Počinjeni zločini direktna su posljedica proglašenja NDH od Eugena Dide Kvaternika i dolaska na vlast Ante Pavelića u dogovoru s Hitlerom i Mussolinijem. Ta zločinačka, nenarodna vlast, odmah je donijela Odredbu za obranu naroda i države, Odredbu o zabrani ćirilice i naredbu o obilježavanju pravoslavaca trakom na kojoj je stajalo slovo “p” – rekao je Dobre.

Istaknuo je da je to bio samo dio bogatog arsenala zlodjela, temeljem kojih je funkcionirao ustaški režim “čiju nepravdu, čizmu i nož će osjetiti Židovi, Romi, Srbi, pa i Hrvati” koji su na vrijeme uvidjeli zle namjere NDH. Dobre je podsjetio da je na temelju ovih odredbi, zločinac Maks Luburić, počeo takozvano čišćenje terena po Baniji, Kordunu i Lici.

– Provode se strahoviti zločini i teror. Formiraju se logori smrti u kojima stradaju nedužni ljudi. Vrše se deportacije, premlaćivanja i pokrštavanje da bi sve kulminiralo masovnim pokoljem od kojih se jedan dogodio i na ovom mjestu. Da se radilo o smišljenom i planiranom projektu govori činjenica da je Mile Budak javno poručio Srbima “da se poklone ili da se uklone”, a zatim i uputio zloglasni poklik “bjež’te psine preko Drine”. Iz Bosanske Krajine pjesnik Viktor Gutić ironično je poručio “poželjeće drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće”. U takvom političkom ozračju odvijao se život u Lici; pun straha, neizvjesnosti, terora i krvi, a zbog takve politike dogodio se i ovaj zločin u kojem su stradali nevini životi – kazao je Dobre.

– Počinili su prvi zločin te vrste u nizu zločina koji su im prethodili; u Gudovcu gotovo dvije stotine muškaraca, u Glini kako je bilo planirano, između 300 do 400 muškaraca od šesnaeste godine pa naviše, u Veljunu više od pet stotina muškaraca. Zločin počinjen u Donjoj Suvaji, Osredcima, Bubnju i Nebljusima, počinjen je u tri-četiri dana. Jedna je akcija, jedno je zlo, ali nije bilo jedino – rekao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik SDSS-a, naglasivši da su “svi oni koji su mislili da će rušenjem i uklanjanjem ovakvih spomen obilježja zatrti trag tom zločinu, naknadni sudionici u zločinu”.

– Ne znati za zločine koji su počinjeni na cijelom prostoru NDH, od Gorskog Kotara pa do Podrinja i Istočne Hercegovine, gdje su ustaška vojska i redovna, domobranska vojska poduzimale iste akcije, s istim ciljem, ne govoriti o tome danas i ne biti na mjestima kao što je Donja Suvaja, nije samo stvar zaborava niti okupiranost poslovima i brigama, već to znači strah od zamjeranja nekima koji tu ideologiju i danas doživljavaju kao veliku, ili je stvar vjerovanja da žrtve nisu vrijedne sjećanja – poručio je predsjednik SNV-a, zaključivši kako nijedno od ta dva vjerovanja nije dostojno slobodnog čovjeka.

Otvaranju spomenika u Donjoj Suvaji prisustvovali su predstavnici Ambasade Srbije u RH, saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga, članovi Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH i Udruge antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije, Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) iz Splita, te predstavnici županijskih, općinskih i lokalnih vlasti iz tri županije.

( Novosti / Vaska Radulović)

foto SNV/Facebook

Kamen sjećanja (Govor Anete Vladimirov u Donjoj Suvaji)

Nasilje, pokrenuto osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom rasnih zakona, pokrenulo je nezaustavljiv niz zločina i tragičnih okolnosti s kojima se do danas kao društvo ne umijemo nositi.

„Prvog je jula 1941. oko 300 naoružanih ljudi, ustaša i nešto pripadnika regularne domobranske vojske, predvođenih Maksom Luburićem, upalo u Donju Suvaju kako bi pljačkalo, palilo, te u dva sata masakriralo 290 muškaraca, žena i djece. Uslijedio je pokolj u Osredcima, a potom u selima Nebljusi, Dobroselo i Bubanj gdje su između ostalih zlostavljane i ubijene djevojčice i djevojke, uhvaćene u radovima na polju. Živote je u tih par dana izgubilo između 400 i 500 žena, djece i staraca koji su ostali kod svojih kuća misleći kako su u opasnosti prije svega vojno sposobni muškarci.

Širi ustaški i državni teror pljačke srpske imovine i nasilja, zastrašivanja i planskog pacificiranja budućih žrtava kroz organiziranje prisilnih iseljavanja i pokatoličavanja dodatno je ubrzan sadizmom lokalnih pripadnika ustaškog pokreta. U tom su periodu već formirana gotova sva mjesta zatočenja, mučenja i ezgekucija sustava Gospić-Jadovno-Pag, dok je neposredni teror na kućnim pragovima ili pragovima bogomolja uspostavio svoje presedane kojih će se ustaška država držati do svoga kraja.

Dana 27. jula 1941. vilama, srpovima i hladnim oružjem podignut je ustanak. U tom je ustanku, nažalost, napadnuto selo Brotnja, dok je opustjeli Boričevac spaljen. U septembru, usprkos naporima mnogih ustanika, nasilje se prelilo na Kulen Vakuf. Zbog svih tih žrtava danas moramo spomenuti nekoliko imena kojima dugujemo svjetlost primjera, a koja su ostala ispod radara dosadašnjim službenim istorijama:

Stevo Atlagić iz sela Vrtoče se skrivao u šumi sa svojim susjedima, Srbima, dok su ustaše likvidirale i njegovog oca, ali je usprkos tome u pokretanju ustanka govorio: “Ubili su mi oca, ali ja se ne želim svima njima svetiti i mi nećemo dati oružje onima koji to žele.”

Stojan Matić, prijeratni student prava u Zagrebu, činio je sve da spriječi osvetu, zapucavši na ustanike koji su pljačkali i zlostavljali ljude, iako je u Nebljusima ubijena I njegova mati zajedno sa desecima njegovih rođaka I komšija.

Milan Alivojvodić, Hrvat, katolik i krčmar iz Donjeg Lapca, pokušavao je spasiti svoje prijatelje srpskog roda intervenirajući kod ustaša i zbog toga je vjerovao da će ga ta činjenica čuvati pri izbijanju ustanka. Na našu veliku žalost, nije.

Nasilje, pokrenuto osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom rasnih zakona, pokrenulo je nezaustavljiv niz zločina i tragičnih okolnosti sa kojima se do danas kao društvo ne umijemo nositi.

Jedan od naših ovovjekovnih pokušaja boljeg odnosa prema organiziranom zlu i nepravdi nad čovjekom u Drugom svjetskom ratu, bio on Židov, Hrvat, Rom, Srbin ili netko drugi, jeste svakako razlog našeg današnjeg okupljanja. U njega smo ugradili sve dosadašnje greške i pokušaje, nas i naših prethodnika, ali isto tako veliki trud i povjerenje nezaobilazne Ličanke, svjedokinje mnogih nevremena, Dušanke Dubajić i dragog nam Sime Keče kao i svih drugih Ličana i Ličanki poput Mane Grbića iz Osredaka koji su upamtili zlo čiju 80. godišnjicu obilježavamo.

Zahvaljujući prije svega njima, ali i zadarskim i ličkim antifašistima koji su među prvima, zajedno s Draganom Rodićem obnovili tradiciju komemoriranja u Srbu – Srpsko narodno vijeće je dogovorilo izradu spomenika posvećenog svima koji su prvog jula mučeni i ubijeni u ovome mjestu. Imena žrtava pripremio je kolega Milan Radanović konzultirajući arhive u Srbiji i Hrvatskoj, ali i svjedoke događaja i sjećanja mještana. Uz arhitektu Davida Kabalina građevinski nadzor i brigu oko podizanja spomenika vodila je kolegica Marija Crnogorac. Janko Obradović je poklonio svoj statičarski rad, dok je David Kabalin ponudio promišljeno rješenje koje na najbolji način komunicira s vremešnom crkvom Vaznesenja Gospodnjeg i ovim autentičnim ličkim krajolikom. Svi mi koji smo sudjelovali u podizanju ovog spomenika smatramo to ne samo svojom dužnošću, već privilegijom na kojoj smo zahvalni.

Uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i blagoslov Nj. P. episkopa Gerasima, te stalnu suradnju paroha Predraga Pantelića podignut je kamen sjećanja na kojem naša neumorna Dušanka može naći svoje Dubajiće, kao što i Simo može pronaći čak devedeset i devet svojih Keča.

Dragi prijatelji, kada susretnete nekoga tko nosi to prezime Keča pomislite na sve one koji su pod njime pogubljeni i kako su male šanse bile te 1941. da će naš Simo doživjeti ovu starost koja zasigurno nije laka, ali je i takva kakva je otpor zlu i slava životu. Pomislite kako upravo živo sjećanje stavlja bol u perspektivu i daje pravu mjeru zahvalnosti na pričama preživjelih koje nam vrijede, ne samo zato da komemoriramo, nego i da živimo i učimo svoju djecu kako da žive tako da budu kadri prepoznati različite oblike nasilja. Koliko god bili nejaki i ranjivi uvijek nam ostaje sloboda da se suprotstavimo zlu. Upravo taj postupak otpora ugradili smo u temelje ovog kamena tako da svjetlošću razoružava i najcrnji mrak oko nas, ali i onaj u nama samima“.

Prvog je jula 1941. oko 300 naoružanih ljudi, ustaša i nešto pripadnika regularne domobranske vojske, predvođenih Maksom Luburićem, upalo u Donju Suvaju kako bi pljačkalo, palilo, te u dva sata masakriralo 290 muškaraca, žena i djece. Uslijedio je pokolj u Osredcima, a potom u selima Nebljusi, Dobroselo i Bubanj gdje su između ostalih zlostavljane i ubijene djevojčice i djevojke, uhvaćene u radovima na polju. Živote je u tih par dana izgubilo između 400 i 500 žena, djece i staraca koji su ostali kod svojih kuća misleći kako su u opasnosti prije svega vojno sposobni muškarci.

Širi ustaški i državni teror pljačke srpske imovine i nasilja, zastrašivanja i planskog pacificiranja budućih žrtava kroz organiziranje prisilnih iseljavanja i pokatoličavanja dodatno je ubrzan sadizmom lokalnih pripadnika ustaškog pokreta. U tom su periodu već formirana gotova sva mjesta zatočenja, mučenja i ezgekucija sustava Gospić-Jadovno-Pag, dok je neposredni teror na kućnim pragovima ili pragovima bogomolja uspostavio svoje presedane kojih će se ustaška država držati do svoga kraja.

Dana 27. jula 1941. vilama, srpovima i hladnim oružjem podignut je ustanak. U tom je ustanku, nažalost, napadnuto selo Brotnja, dok je opustjeli Boričevac spaljen. U septembru, usprkos naporima mnogih ustanika, nasilje se prelilo na Kulen Vakuf. Zbog svih tih žrtava danas moramo spomenuti nekoliko imena kojima dugujemo svjetlost primjera, a koja su ostala ispod radara dosadašnjim službenim istorijama:

Stevo Atlagić iz sela Vrtoče se skrivao u šumi sa svojim susjedima, Srbima, dok su ustaše likvidirale i njegovog oca, ali je usprkos tome u pokretanju ustanka govorio: “Ubili su mi oca, ali ja se ne želim svima njima svetiti i mi nećemo dati oružje onima koji to žele.”

Stojan Matić, prijeratni student prava u Zagrebu, činio je sve da spriječi osvetu, zapucavši na ustanike koji su pljačkali i zlostavljali ljude, iako je u Nebljusima ubijena I njegova mati zajedno sa desecima njegovih rođaka I komšija.

Milan Alivojvodić, Hrvat, katolik i krčmar iz Donjeg Lapca, pokušavao je spasiti svoje prijatelje srpskog roda intervenirajući kod ustaša i zbog toga je vjerovao da će ga ta činjenica čuvati pri izbijanju ustanka. Na našu veliku žalost, nije.

Nasilje, pokrenuto osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom rasnih zakona, pokrenulo je nezaustavljiv niz zločina i tragičnih okolnosti sa kojima se do danas kao društvo ne umijemo nositi.

Jedan od naših ovovjekovnih pokušaja boljeg odnosa prema organiziranom zlu i nepravdi nad čovjekom u Drugom svjetskom ratu, bio on Židov, Hrvat, Rom, Srbin ili netko drugi, jeste svakako razlog našeg današnjeg okupljanja. U njega smo ugradili sve dosadašnje greške i pokušaje, nas i naših prethodnika, ali isto tako veliki trud i povjerenje nezaobilazne Ličanke, svjedokinje mnogih nevremena, Dušanke Dubajić i dragog nam Sime Keče kao i svih drugih Ličana i Ličanki poput Mane Grbića iz Osredaka koji su upamtili zlo čiju 80. godišnjicu obilježavamo.

Zahvaljujući prije svega njima, ali i zadarskim i ličkim antifašistima koji su među prvima, zajedno s Draganom Rodićem obnovili tradiciju komemoriranja u Srbu – Srpsko narodno vijeće je dogovorilo izradu spomenika posvećenog svima koji su prvog jula mučeni i ubijeni u ovome mjestu. Imena žrtava pripremio je kolega Milan Radanović konzultirajući arhive u Srbiji i Hrvatskoj, ali i svjedoke događaja i sjećanja mještana. Uz arhitektu Davida Kabalina građevinski nadzor i brigu oko podizanja spomenika vodila je kolegica Marija Crnogorac. Janko Obradović je poklonio svoj statičarski rad, dok je David Kabalin ponudio promišljeno rješenje koje na najbolji način komunicira s vremešnom crkvom Vaznesenja Gospodnjeg i ovim autentičnim ličkim krajolikom. Svi mi koji smo sudjelovali u podizanju ovog spomenika smatramo to ne samo svojom dužnošću, već privilegijom na kojoj smo zahvalni.

Uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i blagoslov Nj. P. episkopa Gerasima, te stalnu suradnju paroha Predraga Pantelića podignut je kamen sjećanja na kojem naša neumorna Dušanka može naći svoje Dubajiće, kao što i Simo može pronaći čak devedeset i devet svojih Keča.

Dragi prijatelji, kada susretnete nekoga tko nosi to prezime Keča pomislite na sve one koji su pod njime pogubljeni i kako su male šanse bile te 1941. da će naš Simo doživjeti ovu starost koja zasigurno nije laka, ali je i takva kakva je otpor zlu i slava životu. Pomislite kako upravo živo sjećanje stavlja bol u perspektivu i daje pravu mjeru zahvalnosti na pričama preživjelih koje nam vrijede, ne samo zato da komemoriramo, nego i da živimo i učimo svoju djecu kako da žive tako da budu kadri prepoznati različite oblike nasilja. Koliko god bili nejaki i ranjivi uvijek nam ostaje sloboda da se suprotstavimo zlu. Upravo taj postupak otpora ugradili smo u temelje ovog kamena tako da svjetlošću razoružava i najcrnji mrak oko nas, ali i onaj u nama samima.

(Novosti)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave