Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Solilokvij kajanja i tuge

(Foto: Wikipedia) Radomir Konstantinović

Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom.” – ta rečenica etički je najsnažniji iskaz devedesetih na području bivše Jugoslavije. Izrekao ju je beogradski pisac i filozof Radomir Konstantinović, saževši njome bit cijeloga antiratnog otpora u Srbiji, ali ponudivši i nadahnuće mirotvorcima na području cijele bivše Jugoslavije – a danas, znamo, i inspiraciju protivnicima bezumnoga ruskog nacionalističkog rata protiv Ukrajine, koji upravo bjesni u Europi. Početkom 1992., suočen s “čudovištem”, agresivnim velikosrpskim ratom koji je pokrenula vlada njegove zemlje, Konstantinović je odustao od samozatajnosti pisca i prihvatio predsjedanje “Beogradskim krugom”, neformalnim intelektualnim kružokom koji je okupio antiratne intelektualce u Srbiji, te s vremenom postao simbolom cijeloga antiratnog otpora, koji jest bio neuspješan, ali nipošto slab, a još manje moralno irelevantan. O tom intelektualno-etičkom fenomenu, televizija Al Jazeera Balkans upravo objavljuje trodijelni dokumentarni film “Beogradski krug” redatelja Zorana Amara i scenarista Bojana Tončića: prvi dio objavljen je u petak, 7. srpnja navečer; drugi jučer, u subotu, 8. srpnja, a treći će biti objavljen večeras, u nedjelju, 9. srpnja, u 23,05 na Al Jazeeri Balkans. Nakon što bude objavljen treći dio, iz Al Jazeere Balkans najavili su da će serijal biti dostupan na njihovom web portalu.

Beogradski krug osnovan je, nakon višemjesečnih priprema i potrage za primjerenom formom, 11. travnja 1992. “Dok se komadaju ljudska tela”, rekao je Konstantinović na osnivačkoj skupštini, “niko nema pravo da se ponaša kao uvređena gospođica. Mi smo pozvani da na to odgovorimo, i odazvaćemo se tom pozivu”. Na tom je skupu Konstantinović održao govor, “Živeti sa čudovištem”, koji autori filma ekstenzivno citiraju u serijalu, i koji vrijedi ponoviti kada god se može. “Živimo pod nacionalističkim totalitarizmom, iz dana u dan sve krvoločnijim: eno Kupresa u krvi; eno Sarajeva u krvi i strahu”, kazao je Konstantinović. “Ovo nasilje je predvidljivo”, nastavio je, “jer nasilje je u samoj prirodi nacionalizma pošto je on, zahtevajući apsolutno jedinstvo, neprotivrečnost, osuđen na sukob sa stvarnošću koja je, naravno, protivurečna: osuđen je na nasilje”.

“Ne samo što svakodnevno živimo usred ove normalne čudovišnosti i ne samo što smo se svikli na čudovišta, što smo se orodili s njima, nego, evo, i sami se preobražavamo u čudovišta; živeti pod nasiljem totalitarističkog nacionalizma znači, iz dana u dan, sve više pristajati na to nasilje, ali i prihvatiti ga kao svoje – prihvatiti neprihvatljivo: prihvatiti čudovišno kao prirodno.”

“Osnovna težnja svakog totalitarizma, kao demijurga čudovišnosti, jeste ova težnja ka sopstvenoj nevidljivosti; težnja da nas potpuno osvoji, da postane naše ‘ja’. Otuda većina ljudi totalitarizam uopšte ne oseća, ne doživljava, ne vidi kao totalitarizam: najčešće, sami smo totalitarizovani a da toga, naravno, nimalo nismo svesni. Ne postoji samosvest totalitarizma. Svest i totalitarizam su nepomirljivi. Svest i čudovišnost su nepomirljivi: rad Beogradskog kruga može da počne”, kazao je, u nastupnom govoru pred Beogradskim krugom, njegov predsjednik Radomir Konstantinović.

Prve dvije epizode serijala Zorana Amara i Bojana Tončića svjedoče o tome: kako je živjeti u svijetu koji ne prepoznaje da se pretvorio u čudovište. Serijal kronološki prati tri pripovjedne linije: postupke vlasti u Srbiji krajem osamdesetih i početkom devedesetih, inspirirane šovinističkom ideologijom velikosrpstva, ratove u Hrvatskoj i BiH, te antiratni otpor u Beogradu i Srbiji, s Beogradskim krugom u središtu. Za one koji se tih vremena sjećaju, dokumentarac odiše nepatvorenom boli. To je solilokvij kajanja i tuge ljudi koji su pokušali, ali nisu uspjeli zaustaviti ludilo nasilja, i koji to ne uspijevaju ni danas: film počinje dužim snimkom koncerta Ekatarine Velike u Sarajevu u listopadu 1991., na kojemu Milan Mladenović, vapijućim glasom kao da mu je posljednji put, pjeva “Ovo je zemlja za nas/ovo je zemlja za sve naše ljude…” Za mlade, pak, Amarov i Tončićev serijal otkriva namjerno prešućenu istinu o otporu koji, premda nemoćan da devedesetih išta promijeni, u Srbiji ni do danas nije ugušen – a to je najvažnije.

Autori serijala snimili su razgovore s nizom sugovornika, ponajviše sudionika Beogradskog kruga, od kojih neki danas više nisu među nama: s Latinkom Perović, Nebojšom Popovim, Zagorkom Golubović, Borkom Pavićević, Jovanom Divjakom, Natašom Kandić, Stašom Zajović, Sonjom Biserko, Filipom Davidom, Draganom Veselinovim, Blagojem Grahovcem, Nenadom Prokićem, Aleksandrom Nenadovićem, Vesnom Pešić, Dušanom Simićem, Slobodanom Inićem, Sonjom Licht, Novakom Pribićevićem, Dušanom Makavejevim… Spominju se u serijalu Bogdan Bogdanović i Mirko Kovač, a sugovornik je i antiratni beogradski pisac i novinar mlađe generacije Tomislav Marković… Riječ je, ukratko, o nezaobilazno važnom dokumentu za upoznavanje i razumijevanje antiratnog otpora u Srbiji devedesetih, što s vremenom biva sve važnije, jer sudionici polako odlaze, a duh vremena biva sve neprijateljskiji prema svemu i svakome tko odbija mržnju, razaranje i rat.

‘Beogradski krug’ okupio je ljude “usamljene, ali dovoljno hrabre da dignu glas protiv ubijanja nedužnih i bespomoćnih ljudi, protiv etničkog čišćenja, logora, silovanja, torture; protiv razaranja gradova i uništavanja kulturnih spomenika i sakralnih objekata, e da bi se zatro svaki trag o postojanju Drugog”, opisala je na jednome drugom mjestu povjesničarka Latinka Perović, koja govori i u serijalu.

Važan sugovornik Amaru i Tončiću jest i beogradski pisac Filip David, jedan od osnivača i potpredsjednik Beogradskog kruga, koji će na prvome javnom susretu Beogradskog kruga, nakon što je Konstantinović izrekao govor “Živeti sa čudovištem”, i sam nastupiti epohalnim govorom koji citiraju autori serijala, a nosi naslov “Biti izdajnik”. “Gospodari naših života i naših sudbina uvukli su nas u rat, u kriminal, u gangsterizam, pustili su sa lanca svoje rasiste i mafijaše, otvorili mikrofone, uperili u njih kamere, od zemlje u kojoj smo se rodili napravili su zemlju nasilja i sramote, a nas, protiv naše volje i protiv naših uverenja, pretvorili u svoje saučesnike. To što je posejano nije seme nade i obnove, već dugotrajnih stradanja i velike propasti. Takvu zemlju teško neko može nazivati svojom domovinom. Ne može se živeti bez ideje o budućnosti, a budućnost koju oni nude, to su nove hiljade izbeglica, mrtvih, osakaćenih. Njihov trijumf, to je trijumf smrti. Naš košmar se nastavlja”, govorio je Filip David u Beogradu, u travnju 1992. I, među ostalim, zaključio: “Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici. Izdajnici sistema koji priziva rat i glad, gde narodi žive u groznici, hranjeni mržnjom i obmanama, bolesni od manije gonjenja i manije veličine u isti mah. Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu, najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovek.”

“Beogradski krug” Zorana Amara i Bojana Tončića važna je i dobrodošla kronika djelovanja “moralnih i časnih ljudi” u najtežem vremenu: pritisnuti kajanjem, osjećajem nemoći i uhvaćenosti u klopku suučesništva, protivnici rata u Srbiji bili su prisiljeni svjedočiti ubijanju i uništavanju svojih susjeda te se, usprkos otporu, osjećati sudionicima u tom zločinu; a istodobno, na vlastitoj koži, osjećati nepovratno propadanje vlastite zemlje. O takvim osjećajima, uz vrlo važnu dokumentarističku vrijednost, svjedoči serijal dvojice beogradskih autora, redatelja i filmskog pedagoga Zorana Amara i novinara Bojana Tončića. U njihovom se filmu osjeća dah rečenice Radomira Konstantinovića: “Čovek koji, pod trijumfom zla, ne poželi reči da zameni urlikom zveri, na smrt ranjene, taj nije čovek”.

Radeći svoj film, Amar i Tončić zasigurno su koristili dragocjenu knjigu “Druga Srbija” koju je 2002. objavio Helsinški odbor za ljudska prava Srbije, objedinivši i obogativši dva prethodna izdanja govora sudionika Beogradskog kruga, “Druga Srbija” i “Intelektualci i rat”. U predgovoru toj knjizi, Radomir Konstantinović napisao je ovako: “Apsolutno je bilo nemogućno, duboko ponižavajuće, ćutke trpeti nacionalistički teror. Zato ne bih ovo nazvao ‘javnim poslom’. Ovo je bio otpor. I to otpor usamljenika. Veoma potreban i veoma opasan: protiv nas je bila vlast krvavog režima, ali i većinska opozicija, ogrezla u nacionalizmu. I još više: susedi, rodbina, čak dojučerašnji prijatelji, od kojih su mnogi prestali da mi se javljaju na ulici. Naša imena bila su zabranjena”. Pa ipak: “Što smo mogli drugo da radimo nego da (i to svako od nas ponaosob) branimo svoju moralnost? Odbrana morala, to je poslednja odbrana. Moral je poslednje što ostaje sirotinji.”

Danas, kada Milorad Dodik velikosrpski cilj u Bosni i Hercegovini provodi “demokratskim” putem, djelovanje Beogradskog kruga i antiratnih aktivista Srbije iz devedesetih biva sve to važnije. Ljudi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu dužni su, ako ništa drugo, nadahnjivati se primjerom ljudi koji su izložili vlastite živote kako bi ih devedesetih pokušali zaštititi. Zato svakako vrijedi pažljivo gledati dokumentarni serijal “Beogradski krug”, tu televizijsku sliku rečenice koju je Radomir Konstantinović 1997. izgovorio u Sarajevu: “Pretpostavljam smrt, pa čak i egzistenciju starog prokletog psa – ono, dakle, što je još gore – životu ratnohuškačkog intelektualnog ološa”. Jer, kako će predsjednik Beogradskog kruga dvije godine ranije reći u Beogradu, gradu koji je prestao zvati svojim: ““Nijedno uverenje ne može da položi istorijski ispit ako košta dvesta hiljada glava”.

(tacno.net/Boris Pavelić)

Facebook
E-mail