Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Mir iza svega

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko-baranjske županije pokrenula je inicijativu za postavljanje biste Rajhl-Kiru u Osijeku koju nitko od nadležnih nije podržao, a više pažnje javnosti dobivaju inicijative za pomilovanje njegovog ubojice

(Foto: portalnovisti.com) Rajhl-Kir i automobil u kojem je ubijen

“Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”, glasilo je obećanje Josipa Rajhl-Kira. Bile su to u ljeto 1991. godine samotnjačke, ali velike i teške riječi, koje su odudarale od događaja i vremena u kojem su izrečene. Njegove riječi kao dužnosnika, predstavnika države, kao i sva njegova nastojanja da spriječi neizbježno i danas, trideset godina poslije, zvuče preambiciozno i neodrživo.

Obrana mira u ovlastima načelnika Rajhl-Kira i njegova spremnost na mirovne pregovore u vrtlogu ratnih priprema prekinuti su ubojstvom njega i još dvojice predstavnika lokalne vlasti, Milana Kneževića i Gorana Zobundžije. Nakon što je 18 godina hrvatsko pravosuđe izbjegavalo osuditi ubojicu predstavnika državne vlasti, hrvatske institucije ne održavaju sjećanje na ubijenog načelnika policijske uprave koji se braneći mir i sigurnost svojih građana protivio ratu. Jedino s vremena na vrijeme, kao početkom ove godine, u hrvatsku javnost dopre poneka vijest o brizi za Rajhl-Kirovog ubojicu Antuna Gudelja o traženju uvjetnog otpusta osuđenika koji je tek u trećem sudskom pokušaju osuđen na 20 godina zatvora.

Nakon pune tri decenije konačno su se počeli pojavljivati pojedinačni prijedlozi javnog obilježavanja spomena na Rajhl-Kira. Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko-baranjske županije pokrenula je inicijativu za postavljanje biste Rajhl-Kiru u Osijeku, ispred zgrade Policijske uprave Osječko-baranjske.

Navedenu inicijativu podržale su samo organizacije civilnog društva, bez institucionalnog interesa nadležnih. I dok kao društvo inertno i stidljivo čekamo da se dogodi čudo i osvane bar bista u Osijeku ubijenom načelniku Policijske uprave, istovremeno nerijetko svjedočimo javnom glorificiranju i društvenom priznanju osuđenih ratnih zločinaca, ubojica i huškača na mržnju i društvene i nacionalne podjele.

Koliko mirotvorci znače u današnje vrijeme mira i kakvo je uopće stanje mira najbolje govori sljedeća usporedba: godišnjica Rajhl-Kirovog ubojstva u lokalnim okvirima bez poruka, vijenca, dolaska nadležnog ministra unutarnjih poslova i, s druge strane, pozdravljanje osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca pri obilježavanju 25. godišnjice hrvatske vojne akcije Medački džep kada je tadašnji ministar obrane Damir Krstičević izjavio da mu je drago da je Norac “danas ovdje s nama”.

Bojan Glavašević, nezavisni saborski zastupnik ističe da smo već odavno trebali početi slaviti mir, ali to nikako da se dogodi.

– Mejnstrim politike pogotovo one sa desno-centrističkog spektra ne spominju mirotvorce, ali narod ih pamti. Heroji mira imali su ogromnu težinu u svoje vrijeme, u vrijeme rata, imaju i danas. Rajhl-Kir je bio čovjek izuzetne hrabrosti koji je u vrlo teškim okolnostima zadržao zdrav razum. Nije se dao nacionalizmu i ratnom ludilu, nije tražio neprijatelje nego saveznike. Volio bih vidjeti na primjer da predsjednik Milanović odaje priznanje mirotvorcima poput Josipa Rajhl-Kira što bi dalo širi društveni značaj i spoznaju mlađim generacijama o tome tko su bili ti ljudi, što su radili i zašto je njihova misija važna. Jer najteže je biti mirotvorac u mračnom vremenu.

Akcentiramo ratove, “Bljesak”, “Oluju”, a ne mirnu reintegraciju. Zašto nam nije bitna mirna reintegracije u kojoj smo vratili svoj teritorij, zašto u javnom sjećanju pobjeđuje rat, a ne mir? Znamo i zašto. Našim vladajućim strukturama mirotvorci nisu odgovarali ni kada je rat počinjao, a ne odgovaraju ni danas. Hrvatskom većinom vladaju desno-centrističke stranke kojima je nacionalizam alat mobilizacije birača.

Nacionalizam nema ideju društva bez animoziteta, bez podjela na “nas” i “njih”. To je narativ desnih političkih opcija. Progresivne političke opcije uvijek su stavljale naglasak na mir i na mirotvorstvo, samo što nisu imale priliku sudjelovati u vlasti – tvrdi Glavašević i poručuje da su takvom društvenom smjeru Hrvatske doprinijele hrvatska gospodarska tranzicija, ekonomsko i socijalno siromaštvo koje su ratni narativ održavali na životu.

– Najbolji prijatelji podjela i nacionalizma su siromaštvo i bijeda. Hrvatska je prošla kroz postratni period, ali i kroz kriminalnu privatizaciju sa nekoliko ekonomskih kriza i kao društvo nismo uspjeli raširiti krila i riješiti se okova siromaštva u većem dijelu našeg društva. Uvijek kad vlada siromaštvo i bijeda potreban je neki krivac. Naravno, političari desnih političkih opcija ne mogu uprti prst u sebe nego im je potreban netko drugi. Jer što bi po pitanju krivnje Hrvati da nema Srba i obrnuto.

I Plenkoviću na kraju dana odgovara takav ratni narativ. Svaki njegov potez ostao je samo simbolička gesta, na razini riječi bez odjeka i djela. Naklonost HDZ-a prema ratnim zločincima i optuženima za ratne zločine je logičan jer mnogi od njih su svoje karijerne ratne i političke puteve staratali upravo u HDZ-u. Nažalost, mlađe generacije će heroje mira morati sami otkrivati kao neko izgubljeno blago jer priče o miru i mirotvorci nisu zastupljeni u društvenom životu ni u obrazovanju onoliko koliko su zastupljene ratne priče i ratnici – kaže Glavašević.

Sveučilišni profesor filozofije i bivši saborski zastupnik Marko Vučetić ističe da je država u stidljivom sjećanju na Rajhl-Kira izvršila suicid.

– Ne govorimo o ubojstvu anonimne osobe. Rajhl-Kir je predstavljao državu i bio je identificiran s njom, imao je ovlasti, nadležnosti. Nije se zalagao za mir unutar svojih prijateljskih i obiteljskih krugova, nego se zalagao za mir na području teritorije koja mu je kao načelniku policijske uprave bila povjerena. Bio je predstavnik države i država ga se odrekla iako ga je izabrala za načelnika i to nakon pobjede HDZ-a. Odrekla ga se zbog toga što se identificirao sa državom, a ne s HDZ-om, a danas ga se stidljivo sjećamo unutar militantnog borbenog nacionalističkog konteksta – smatra Vučetić upozoravajući da se sudskim procesom država institucionalno solidarizirala s počiniteljem zločina.

– Zbog oficijelne povijesti Hrvatska je 18 godina mrcvarila sudski slučaj ubojstva načelnika policijske uprave koji je trebao biti završen iste godine kad je počinjeno. Kao što smo imali zakašnjeli sudski proces, imamo zakašnjelo sjećanje koje je neautentično, s marginalnim obilježavanjem, a s druge strane imamo oficijelni odnos prema Kordiću, Norcu, osuđenim ratnim zločincima koji bi trebali doživjeti samo osudu, a ne humani spomen.

Odnos prema Norcu i Kordiću je domoljubno sveti čin, a odnos prema Kiru je marginalni čin sjećanja koji neće utjecati na formiranje moralnog subjekta hrvatskog građanina mirotvorca i neće ugrožavati militantne politike koje nisu posramljene mirotvornim politikama – govori Vučetić navodeći da je današnji mir ustvari demonski mir bez elemenata života koji se solidarizirano i s tugom sjeća svih stradanja.

– Mirotvorci nam danas znače isto što i 1991. kad je Rajhl-Kir ubijen. Htjeli bismo da se nikad nije dogodio, ne rat, nego Rajhl-Kirov život i njegovo mirotvorstvo. To je temeljna razlika između politika tijela i mesa i politika srca i duše. Rajhl-Kir je pripadao politikama srca i duše jer je smatrao da institucije pa, između ostalog, i policija stvaraju sigurnost građana.

Nasuprot njegovoj politici srca i duše dizala se politika tijela i mesa koje su građane promatrali potrebnim sredstvom, tijelima koja nose oružje na bojišnici, u službi očuvanja i osvajanja teritorija, stvaranja države. Kod nas, na Balkanu sramotnim se smatra svako neiskazivanje snage, a ponosnim se smatra svako podložništvo politikama koje će građane potjerati na tu istu bojišnicu kao meso koje će bez velike tuge i sukladno svim postulatima mikropolitika raskomadati.

I naše poimanje mira je samo jedan intermedij u našoj spremnosti da opet postanemo meso nekih politika. Naš današnji mir je mir koji je Marko Marulić nazvao hinjenim mirom, mir u kojem smo se mi primirili kako bismo iskazali spremnost da se opet sukobimo s nekim, ali ne s nekim tko je naš istinski neprijatelj, nego s nekim tko će zahvaljujući našim podložničkim ulogama i svijetu koji je hijerarhiziran građane kao meso staviti na najnižu moguću razinu – kaže Marko Vučetić napominjući da je i sjećanje koje u životu održavaju progresivne stranke i progresivni pojedinci samo privid.

– Plemenito je da neka udruga građana organizira sjećanje na Rajhl-Kira, ali svako dosadašnje sjećanje je lokalnog karaktera i ustvari predstavlja i zamagljivanje očiju, davanje alibija da se na državnoj razini i dalje odgađa ta travestija povijesti. Pravo javnosti dobivaju oni koji su činili ratne zločine, njih ćemo odlikovati, o njima ćemo raspravljati kao na primjer da li je Dario Kordić nešto trebao izjaviti ili nije.

Dok god sjećanje na Rajhl-Kira ne postane institucionalno sjećanje, ne možemo državu promatrati optimističnom optikom. Dok god progresivne pobjede ne budu pobjede koje će stvoriti novu socijalnu državu sa sjećanjem na Rajhl-Kira s pravom javnosti, pojedinačne enklave s progresivnim snagama bit će samo oaze u kojima ćemo dijelom odmoriti našu napaćenu dušu, ali i dalje ćemo živjeti u državi koja je stvorena po mjeri HDZ-a i koja građane promatra kao stranačko meso. Za 32 godine trebali smo razviti otpor i gnjev prema politikama koje nam ne dopuštaju da Rajhl-Kir postane oficijelno i univerzalno sjećanje, a mi danas graditelji mira.

Rat nam je i dalje vrijednost i dok god je tako mi nećemo integrirati sve građane Hrvatske, nećemo stvoriti pluralno društvo, nećemo integrirati u našu oficijelnu povijest naše mirotvorce. Dok god se sjećamo rata još ćemo se dugo boriti za teritorij i svako malo provjeravati kuca li nam “domoljubno srce” i jesmo li sposobni biti meso koje će ginuti za nečije stranačke interese – zaključuje Vučetić.

(Novosti/Paulina Arbutina)

Facebook
E-mail