Kada čuješ riječ bunar ono te asocira na putnika namjernika koji se krijepi komadom kruha domaćina i vrčem hladne bunarske vode koja je upravo iz zdenca izvučena…
Sloboština je jedno od sela požeškoga kraja podno planine Papuk u kojem se skromno, ali pošteno i ponosito živjelo.
U selu bijaše 5 bunara…
I upravo ja danas želim vam skrenuti pozornost na te bunare i što se kobnog 16. kolovoza 1942. godine tu dešavalo…
U selu carevala gostoljubivost življa. Sve do dana 16. kolovoza 1942.. godine kada u Sloboštinu i okolna sela nahrupiše pripadnici Ustaškog obrambenog zdruga, čiji komandant bijaše zloglasni Max Luburić.
Njegovi koljači rastrčaše se po selima i učiniše masovni pokolj nad seljanima, dakle civilnom stanovništvu – uglavnom to bijahu žene, djeca i pokoji starac.
Nađoše se tu i žene i djeca izbjeglih iz Potkozarja odakle pobjegoše pred fašistima kako bi spasile živote svoje i svoje djece.
Nažalost ovdje u Sloboštini snađe ih novo zlo.
Zločinci dio žena i djece ubiše vatrenim oružjem, a dio tupim predmetima – kundacima – kako su i inače bili vični, a dio baciše žive u 5 seoskih bunara kako bi u mukama skončali.
1 368 osoba nađoše tu svoj kraj.
Po odlasku ostaviše na zidu napis:
“Mačke žive ne ostavljaj više…”
Po oslobođenju zemlje od fašističkog okupatora i njihove sluganske NDH 1947. godine Narodna vlast izvrši ekshumaciju žrtava.
142 djeteta i 954 žene. Razlika od 290 žrtava odnosila se na one seljane koje Luburićevi koljači pohvataše usput iz zabave…
1951. godine podignut je spomenik Majke i djeteta koji spomenik je jasno govorio koji zločin se u vrijeme kratkotrajne vlasti NDH ovdje dogodio… Spomenik je, kao i mnogi pečati sudbine tadašnjeg vremena 1990. srušen.
1959. godine ekshumirani su ostaci mučenika iz bunara i preneseni u zajedničku grobnicu na ulazu u selo Sloboština.
Od tada u SLOBODI, pa i ove godine u organizaciji UABA Požega, komemoriramo stradalim žrtvama pokolja kako bi i tako podsjetili da se takvi zločini ne smiju nikada ponoviti, a žrtve zaboraviti, jer ako ih zaboravimo to je kao da smo ih ponovno ubili.
Ovu komemoraciju, po mom mišljenju, narušio je na groblju kod spomenika ponovljeni obred pravoslavnih svećenika jer od 1396 duša zasigurno je bilo i onih koji ne prakticiraju pravoslavnu vjeru.
Prema tima i takvima, smatram, da smo učinili nepravdu i trebamo im se ispričati.
A najbolji način isprike je da se to u buduće ne ponovi.
Uz to, na samom mjestu polaganja vijenaca citira se Patrijarh Pavle, a TITO i antifašizam kao da ne postoje…
Upitah se u sebi jesam li ja na pravom mjestu danas…
Maja Jelinčić
Predsjednica AFŽ pri SABA RH
