Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

SLIJEPI ZA EKONOMIJU

Da bi ljevica ne samo zadobila već i zadržala vlast, ona u masama mora stvoriti nadu na temelju jasne i konkretne politike. Početnu masovnu potporu može dobiti artikuliranjem socijalnog bijesa, ali je može zadržati samo nuđenjem konkretnih ciljeva i konkretnih rješenja u socijalno-ekonomskoj domeni. A ta konkretnost, nažalost, kod ljevice u Hrvatskoj izostaje

3. MAJ Foto: Wikipedija

U nedavnom intervjuu na portalu Lupiga Mislav Žitko je kao “temeljni problem u zauzimanju lijeve pozicije u perifernoj zemlji kao što je Hrvatska” istaknuo “začudnu jalovost u domeni političke ekonomije”. Nažalost, dotični problem je prisutan i kod ljevice u zemljama centra i dio je šireg problema izvitoperenja lijeve politike u građenje kula u zraku, što se u političkoj praksi manifestira kao moralizatorsko “propagandističko organizirano klicanje”, kako je temeljne probleme ljevice opisao poznati američki marksistički sociolog Erik Olin Wright. Nadovezujući se na Wrightovu ocjenu, mogli bismo dodati kako glavna opasnost od građenja kula u zraku nije odvraćanje širokih masa od ljevice, već iznevjerena nada u slučajevima kada je ljevica uspije pobuditi i dobiti potporu širokih masa. Iznevjerena nada uzrokuje dugotrajnu kompromitaciju ljevice i posljedični uspon desnice, kako pokazuju slučajevi Syrize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj. Iznevjerenoj nadi uzrok je nuđenje ideja i ciljeva, ali bez konkretnih rješenja za njihovu realizaciju. A da bi ljevica ne samo zadobila već i zadržala vlast, ona u masama mora stvoriti nadu na temelju jasne i konkretne politike, što znači da se masama jasno saopće konkretni politički ciljevi i konkretna rješenja za realizaciju tih ciljeva. Pritom je temeljno ponuditi konkretnu politiku u sferi ekonomije. Ekonomija nije panaceja za sve društvene probleme, ali je nužan uvjet: bez prethodno postignute socioekonomske pravde nema stvaranja progresivne društvene svijesti. Ili rečeno drugim riječima: kako očekivati od ljudi toleranciju ako su frustrirani svakodnevnom materijalnom oskudicom. Pritom, naravno, treba paziti da se ne upadne u ekonomski determinizam, što također zna biti česta pojava na lijevoj intelektualnoj sceni: Treći Reich i današnja Kina ekonomski su bili/jesu uspješna društva, ali i potpuna suprotnost čovjekove individualne i kolektivne emancipacije.

Ekonomski dio Nacionalnog programa platforme Možemo! pokojni ekonomist Ivo Bićanić ocijenio je kao skup ideja koje su korak u pravom smjeru, ali koji, nažalost, ne nudi konkretna rješenja za realizaciju tih ideja

Postoji još jedan važan, politički razlog zašto je ekonomska konkretnost važna, a tiče se političkih suparnika ljevice. Etablirane ili mainstream političke stranke – građanski konzervativci, liberali i bleristička ljevica – koje kontroliraju poluge državne i društvene moći, mogu svojim politikama business as usual zadržavati zamjetnu političku potporu. Politički izazivači, koji se bude protiv postojećeg poretka, moraju ponuditi nešto što će mase prepoznati kao vjerodostojno da bi odustale od političke apatije koja ih veže za mainstream stranke. Ekstremna desnica uvijek može potegnuti dobitnu kombinaciju ksenofobije, bilo nacionalne, rasne, religijske ili rodne. Mogu se uvijek predstaviti kao čuvari tradicije od globalizma i antinarodnih elita. Međutim, ako uz ksenofobiju ne ponudi neke konkretne antineoliberalne socijalno-ekonomske politike, i radikalna desnica brzo gubi potporu, kako pokazuju slučajevi Lege Mattea Salvinija ili Pokreta pet zvjezdica. Progresivna ljevica, čak i kada bi htjela, ne može polučiti učinak sličan desnici lijevim svjetonazorskim temama: one su masama često apstraktne, udaljene od svakodnevice, pa zato i odbojne. Ljevica početnu masovnu potporu može dobiti primarno artikuliranjem socijalnog bijesa, ali je može zadržati samo nuđenjem konkretnih ciljeva i konkretnih rješenja u socijalno-ekonomskoj domeni. A ta konkretnost, nažalost, postupno izostaje kod ljevice u Hrvatskoj. I to ne samo na razinama državne, već i na razinama lokalne politike.

U dijelu programa Radničke fronte koji je posvećen privredi velik dio je s pravom posvećen katastrofalnom uništavanju domaće proizvodnje od 1990. godine na primjeru brodogradnje. Dok je veći dio teksta posvećen povijesti katastrofe uništenja ove važne industrijske grane, kao rješenje naglašeno je podržavljenje i uvođenje radničkog samoupravljanja. Potpuno izostaju politički odgovori na pitanje što će točno brodogradnja proizvoditi i kako. Može li primjerice nastaviti s proizvodnjom tankera ako je trenutno proizvodnja tankera u Kini konkurentnija. Program RF-a na ovo pitanje odgovara jednom ovlašnom rečenicom koja predviđa “izgradnju institucionalnog okvira za provođenje ciljane industrijske politike podrške brodogradnji (poput specijaliziranih izvoznih banaka, clustera koji sinergijski povezuju znanstveno-istraživački sektor i proizvodnju itd.)”. Koje banke, koji klasteri, što će razvijati i u što uložiti? Može li se samom nacionalizacijom i uvođenjem samoupravljanja emancipirati rad i dugoročno akumulirati prihodi za provođenje socijalne i ekonomske pravde? Cijeli program pati od uopćenog fraziranja, poput konstatacije da treba postići “reindustrijalizaciju uz punu zaposlenost”. U koje industrije valja ulagati, kojim konkretnim mjerama, koje ciljevi postići, u kojim rokovima… o tome nema ništa.

Zbog konkretnih ciljeva i detaljne razrade kako ih postići, DiEM-ovi dokumenti “European New Deal” i “The Green New Deal for Europe” mogu poslužiti kao dobar primjer kako se osmišljavaju konkretne lijeve politike

Od sličnih nedostataka pati i ekonomski dio Nacionalnog programa platforme Možemo, koji je pokojni ekonomist Ivo Bićanić ocijenio kao skup ideja koje su korak u pravom smjeru, ali koji, nažalost, ne nudi konkretna rješenja za realizaciju navedenih ideja. Naravno, nema se što prigovoriti održivom razvoju i socijalnoj pravdi kao glavnim ciljevima programa, kao i mjerama socijalnih transfera i komunalne politike koje program dosta detaljno izlaže, a koji su još detaljnije razrađeni u programu Platforme za lokalne izbore u Zagrebu. Međutim, kao jedine konkretne mjere industrijske i ekonomske politike, koja bi trebala dugoročno pribaviti sredstva za ostvarivanje socijalne pravde i zelenu tranziciju, navode se državne, lokalne i EU financijske potpore te oslobođenje od poreza na dobit i druge porezne olakšice koje bi privrednim subjektima trebale osloboditi sredstva za ulaganje u istraživanje, razvoj i inovacije (danas popularna fraza R&D). Što je još čudnije za stranku koja bi se htjela predstaviti kao lijeva, program navodi kako će mjere biti usmjerene mikro i malim poduzećima zato što čine devedeset posto poduzeća u Hrvatskoj. Ako pođemo od ranije spomenute Bićanićeve izjave, autor ovih redaka ne zna niti jednu zemlju koja je visoko ekonomski razvijeno društvo (relativne) socijalne pravde, a da joj privreda ne počiva na par industrijskih giganata, koji po samom Bićaniću imaju ulogu lokomotive koja vuče cijelo gospodarstvo. Sunovrat socijalne pravde u zadnjih četrdesetak godina u Velikoj Britaniji i SAD-u dobrim je dijelom rezultat neoliberalnih politika likvidacije velikih subjekata i mantre small is beautiful. Slučaj irske R&D utopije osobito je alarmantan: temelji se na malim porezima, zbog čega su vodeće informatičke multinacionalke poput Googlea ili Applea ondje postavile svoja globalna sjedišta koja zapošljavaju na tisuće ljudi, dok je naličje nepostojanje javnih vrtića i socijalne stanogradnje. R&D ima učinak jedino ako država ima interventnu ulogu i poveznicu između njega i ekonomije; SAD, tj. Silicijska dolina najveći je svjetski hub inovacija, ali one u američkom društvu ne proizvode efekt stvaranja mnoštva dobro plaćenih radnih mjesta, već se takva veza inovacija i zaposlenja opredmećuje u proizvodnim gigantima Njemačke, Nizozemske, Japana i Južne Koreje.

Slično ekonomsko sljepilo, ali sada na lokalnoj razini, može se vidjeti iz izjave jedne gradonačelnice iz redova Možemo kako gradić kojim upravlja treba ostvariti povećane prihode da bi mogao na zadovoljavajući način poboljšati komunalnu infrastrukturu i provesti razne socijalno osjetljive politike. Kao rješenje za uzročno-posljedičnu povezanost između prihoda i transfera gradonačelnica spominje – otvaranje gospodarske zone koja će ponuditi dugoročnu perspektivu mladima, ali bez konkretnog odgovora kakvu perspektivu. Nevidljivu ruku R&D-a? Budući da se radi o gradiću u regiji koju karakterizira kvalitetna proizvodnja na OPG-ima, ne bi li – osobito s obzirom na ideološku profilaciju Možemo – gradonačelnica trebala istaknuti konkretne mjere tipa koje poljoprivredne kulture bi grad poticao i kako bi ih točno poticao? Zatim, bi li gradska vlast potaknula ili inicirala osnivanje zadruge OPG-ova dotične općine, pa investirala u pakirnicu u gospodarskoj zoni, potom pomogla u plasmanu robe te zadruge u trgovačke lance i, naposljetku, komunicirala građanima svoje općine projekciju koliko bi takva konkretna politika i u kojem roku generirala nova radna mjesta…?

U zamjenu za nedostatak (ekonomske) konkretnosti, ljevica nam danas nudi antifa ili zeleno propagandističko klicanje, valjda očekujući da bi opasnost od fašizma trebala mase privući ljevici. Antifa-mobilizacija sigurno može privući zamjetan dio mladih, ali nije jasno kako bi antifa-diskurs sam po sebi privukao socio-ekonomski frustrirane mase, osobito ako im ti isti fašisti nude jednostavna demagoška objašnjenja i demagoška instant rješenja za uzroke socio-ekonomske mizerije. Naravno, odgovor na ovo pitanje je kako se masama treba pokazati da politika radikalne desnice, osim što je antidemokratska i antislobodarska, predstavlja čistu demagogiju u smislu rješavanja njihovih socio-ekonomskih problema. Ali što s onim alarmantnim, ali za sada, srećom, vrlo rijetkim primjerima kada praksa demantira gore iznesenu dogmu, poput slučaja Poljske? Naime, program stranke Pravo i pravda (PiS) nije samo ksenofobni nacionalistički katolički fundamentalizam, već i stvaranje neovisne nacionalne ekonomije, državnog intervencionizma i socijalnih transfera koji su utjecali na znatnu redukciju siromaštva i povećanje standarda, prije svega ruralnog stanovništva. Kako će ljevica parirati činjenici da polovica glasača PiS-a ne podržava primarno svjetonazorske politike te stranke, već glasaju za PiS isključivo iz ekonomskih razloga? Antifa-politikom ljudskih prava? Zagovaranjem promptnog zatvaranja rudnika ugljena i termoelektrana, a da nije ponuđena konkretna alternativa za zapošljavanje ljudi? Hoće li spas planeta ili antifa-borba sami po sebi izvući ljude iz siromaštva? Budući da je od poljskog PiS-a globalno puno problematičnije Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, potencijalna opasnost je velika. Osobito zato što Nepokorena Francuska Jean-Luca Mélenchona pati od ekonomske nekonkretnosti, koja se u perspektivi može pokazati kao uzrok sloma ljevice u Francuskoj po scenariju Syrize.

Ako ljevica i anticipira opisane nedostatke političke konkretnosti, često se može čuti odgovor kako je nemoguće privući ekonomiste u svoje redove, jer su oni dominantno pobornici neoliberalnih politika. Radi se o izgovoru za nečinjenje, jer čak i u maloj perifernoj zemlji kao što je Hrvatska postoji barem petero-šestero lijevih ekonomista koji su javno aktivni, što medijski, što putem nevladinih udruga. Političke stranke ljevice trebaju učiniti krajnji napor da im pristupe i da im daju slobodne ruke za koncipiranje ekonomskih programa s konkretnim mjerama kako postići lijeve ekonomske ciljeve. Kao uzor mogu poslužiti odlični programski dokumenti koje je izradila stranka DiEM25, gdje se osobito ističu dokumenti “European New Deal” i “The Green New Deal for Europe”. Iako je sama stranka mrtvorođenče, dotični su dokumenti zbog konkretnih ciljeva i detaljne razrade mjera i koraka kako ih postići, ali i same svoje strukture (na početku su kratko i jasno definirani ciljevi i konkretne mjere, a zatim ih se pojedinačno detaljno obrazlaže), dobar primjer kako se osmišljavaju konkretne lijeve politike. Naravno, slijedi zadaća da se u vezi njih agitira u javnosti. Ako se ne odbaci moralizatorsko građenje kula od karata i ne zamijeni agitacijom za konkretne ekonomske mjere koje će ostvariti konkretne ekonomske ciljeve, ne samo da ne može doći do uspona ljevice, nego ne može doći ni do krajnjeg cilja stvaranja progresivne društvene svijesti. Tu obol moraju dati i lijevi intelektualci, koji se u javnim nastupima trebaju odreći korištenja znanstvenog metajezika, valjda si utvarajući da je i teoretiziranje praktično djelovanje. Jest u obrazovanju lijevih aktivista, ali sigurno ne u zadobivanju političke potpore širih masa. Alternativa ovoj politici je hrvatska svakodnevica: zemlja kuhara, konobara, spremačica, sitnih uslužnih švercera i zimmer-freija, mentalno zarobljenih nacionalizmom i klerikalizmom. Još samo nedostaje legalizacija prostitucije pa da Hrvatska stvarno postane Kuba Europske unije.

(Portalnovosti.com / Stevo Đurašković)

Facebook
E-mail