Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Škorinim porazom završio je ambiciozni plan osvajanja Hrvatske na kojem je tvrda desnica radila 8 godina

Referendum Željke Markić bio je vrhunac konzervativnog i desničarskog vala koji je zapljusnuo Hrvatsku. Tomislav Karamarko ga je oplemenio.

Tako je u drugoj polovini 2012. započela još jedna hrvatska konzervativna rekonkvista. Njeni ciljevi bili su vrlo ambiciozni: nakon osvajanja svih poluga vlasti živjet će se u skladu s parolom Bog i Hrvati. U tom novom društvu osim partije, nacije i Crkve, ne uvijek baš tim redoslijedom, postojat će još samo obitelj, ali ni ta obitelj neće biti bilo kakva

Tomislav Karamarko izabran je za predsjednika HDZ-a u svibnju 2012. Na parlamentarnim izborima održanima u prosincu 2011., HDZ i njegovi tadašnji koalicijski partneri uspjeli su dobiti svega 23,93 posto glasova. Hrvatska je te godine bila doslovno poharana svjetskom financijskom i ekonomskom krizom, a HDZ razbucan pravosudnim istragama i procesima zbog korupcijskih skandala iz vremena vladavine Ive Sanadera.

Baš kao i 2000. godine budućnost HDZ-a nije izgledala previše bajno i opet je trebalo pronaći formulu povratka na vlast. Razočarano i deprimirano HDZ-ovo biračko tijelo žudjelo je za novom porcijom motivacijskih poruka i politika ili u prijevodu: pronalaženjem starih i novih neprijatelja Hrvatske, svih onih koji Hrvatsku nisu htjeli i koji su genetski predodređeni da mrze sve hrvatsko. Tomislav Karamarko i njegovo probrano društvo nisu se samo spremno odazvali tomu sirenskom zovu frustriranoga dijela nacije, nego su svojom retorikom te javnim ili tajnim akcijama dodatno raspirivali najniže strasti zbog navodne izdaje Hrvatske i svetinja Domovinskoga rata.

Tako je u drugoj polovini 2012. započela još jedna hrvatska konzervativna rekonkvista. Njeni ciljevi bili su vrlo ambiciozni: nakon osvajanja svih poluga vlasti živjet će se u skladu s parolom Bog i Hrvati. U tom novom društvu osim partije, nacije i Crkve, ne uvijek baš tim redoslijedom, postojat će još samo obitelj, ali ni ta obitelj neće biti bilo kakva.

Kako nas je zapljusnuo vrhunac desničarskog vala?

Prvi korak za nametanje takvoga modela društva bilo je skupljanje potpisa za referendum o ustavnoj definiciji braka kojom bi bilo određeno da je brak životna zajednica žene i muškarca. Građanska inicijativa „U ime obitelji“, uz svesrdnu i svekoliku pomoć najvažnijih stupova društva, Crkve i HDZ-a, organizirala je prikupljanje potpisa u vrijeme lokalnih izbora 2013. Nakon prikupljenih 750.000 potpisa održan je 1. prosinca te godine referendum na koji je izašlo 37,9 % građana s pravom glasa, a od kojih je njih dvije trećine podržalo predloženu definiciju braka.

Nakon takvoga referendumskog rezultata Sandra Benčić, danas saborska zastupnica platforme Možemo, a tada jedna od najaktivnijih u kampanji “Građani glasaju Protiv“, kazala je da očekuje jasnije reguliranje referenduma kako se više nikada ne bi dogodilo da “jedna petina građana može promijeniti Ustav.“

Tada nije znala ni mogla znati kako je rezultat tog referenduma bio i sam vrhunac konzervativnoga i desničarskog vala koji je nezaustavljivo zapljusnuo Hrvatsku. Tomislav Karamarko i HDZ taj su val isključivosti prema drugima i drugačijima dodatno oplemenili i sukladnom nostalgijom prema endehaziji, ali sve to zajedno nije bilo dovoljno za osvajanje apsolutne većine saborskih mandata na parlamentarnim izborima u studenome 2015.

Obrat s Plenkovićem i pojava Škore

Andrej Plenković, nasljednik Tomislava Karamarka, bio je nadasve uspješni “joker“ Vladimira Šeksa jer je animiranjem centrističkih birača ne samo spasio HDZ od novoga izbornog potopa u rujnu 2016. već je formiranjem, do danas, tri različite koalicijske vlade pokazao i veliku umješnost političkoga preživljavanja, čak i protivno intimnim željama dobroga dijela članstva HDZ-a zdušno vezanoga uz politiku i parole Tomislava Karamarka.

Kada su propovjednici i ideolozi konzervativne rekonkviste shvatili da HDZ Andreja Plenkovića nema namjeru provoditi njihovu agendu nastao je Domovinski pokret Miroslava Škore, ponajviše zbog koalicije HDZ-a sa SDSS-om Milorada Pupovca. Dijelu birača na krajnje desnome dijelu političkoga spektra ne smeta ni klijentelizam, ni kapilarna korupcija, koja je zahvaljujući trima desetljećima vladavine HDZ-a, zahvatila sve pore i dijelove društva. Njihova politička agenda svedena ja na odnos prema “čudnim ljudima čudnoga imena koji kunu vjeru, ljubav i domovinu“, a za rješavanje tog problema odabran je sam autor tih stihova.

Konačan pad kozervativne rekonviste

Nije Miroslav Škoro bio baš toliko naivan da pred bilo koje od ovih izbora koje je tako ustrajno i uspješno gubio povjerovao kako će postati predsjednikom Republike, premijerom ili gradonačelnikom. Škoro se cijelo vrijeme nadao da će HDZ napokon zatrebati i njega i sve njegove savjetnike i podružnice kako bi zajedno usrećili domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Zbog toga je i krenuo u unaprijed izgubljenu bitku za Zagreb, u kojoj je ove nedjelje zabilježio zaista ponižavajući izborni rezultat – kako bi Andreju Plenkoviću pokazao vlastitu popularnost među HDZ-ovim članstvom i biračima. Tim porazom u omjeru gotovo 2:1 simbolički je završila i osmogodišnja konzervativna rekonkvista.

Andrej Plenković i HDZ javno će slaviti “kolosalnu“ pobjedu na ovim lokalnim izborima, javno će brojati sve osvojene županije i općine u kojima su ponovo osvojili vlast, ali činjenica je da njihovi kandidati nisu ni ušli u drugi krug, ili drugoga kruga nije ni bilo, u sedam od dvadeset najvećih gradova u Hrvatskoj, da su u tri najveća hrvatska grada u kojima živi više od četvrtine svih stanovnika i u kojima se ostvaruje više od polovine nacionalnoga BDP-a pobijedile lijeve ili centrističke političke opcije te da je tako HDZ još više postao stranka ruralne, manje obrazovane i siromašnije Hrvatske.

Američka izreka za HDZ ne vrijedi

HDZ će opet pokazivati karte Hrvatske dominantno obojene u plavo kao što američki Republikanci pokazuju SAD dominantno crvenim (njihova stranačka boja je crvena). Ali kao što u prostorno velikome i „crvenome“ Wyomingu živi 576 000 stanovnika, a u površinom dva puta manjem i uvijek “plavom“ (boja Demokrata) New Yorku više od 20 milijuna, tako i u Zagrebu, Splitu i Rijeci živi 1 100 000 stanovnika, a u svih devet gradova s liste dvadeset najvećih u kojima je pobijedio HDZ, živi ukupno manje od 500 000 stanovnika. Američki Demokrati kažu da ne glasaju krave nego ljudi, a kako u Hrvatskoj u većini županija u kojima je HDZ stalno na vlasti nema više ni ljudi ni krava ta izreka ovdje ne vrijedi.

Vlast HDZ-a u većini takvih županija i dalje će biti jedinim razlogom njihova postojanja, a bez radikalne promjene ustroja lokalne i regionalne uprave nije moguće uspješno provesti ni jednu drugu reformu u Hrvatskoj. Petnaest županija u kojima će stolovati HDZ-ovi župani, ili oni koji su izabrani uz njegovu podršku, ukupno ostvaruje manji BDP od pet županija i Grada Zagreba gdje su pobijedili kandidati centra i ljevice.

Budućnost hrvatske desnice

Iste ili vrlo slične rezultate sukladne razvijenosti pojedinih regija i gradova bilježe lijeve i desne političke opcije i u drugim parlamentarnim demokracijama te možemo očekivati kako će hrvatska politička desnica i u narednim godinama biti dominantnim izborom manje obrazovanih, manje uspješnih i manje razvijenih regija.

Ako ćemo u narednim godinama biti pošteđeni ozbiljnih ekonomskih, financijskih ili političkih kriza hrvatska konzervativna rekonkvista konačno je i nepovratno završila. To ne znači da će ubuduće manjkati folklornih ispada mrzitelja svekolikoga napretka u različitosti ni da neće i dalje biti previše onih koji bi osobnu zatucanost i isključivost pretvorili u obaveznu i opću vrlinu.

(Telegram/Goranko Fižulić)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail