Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima

Crnilo oko nas i u nama nužno vodi u ”teške boje”. Pandemija. Svakodnevne smrti. Siromaštvo. Tridesetogodišnja izloženost povijesnoj regresiji u kojoj je poželjno prihvaćati i ljubiti samo sebi slične, a odbacivati i mrziti tuđe (Srbe, Bošnjake, Rome, migrante… sami nastavite niz), urodilo je posvemašnjom apatijom i depresijom.

Potpuno smo se pogubili. Mi i oni koji nas vode.

Samo u takvome crnilu može jedan od vodećih ljudi u zemlji javno izreći kako ima respekt prema samoubojstvu ratnoga zločinca. Kakav respekt? Nad čime? Nad krajnje kukavičkim ispijanjem otrova da ne bi podnosio konzekvence za odluke koje veze nemaju s vojničkome čašću, jer da ju je imao ovaj general performer ne bi dopuštao nepotrebnu okrutnost i zločine.

Pravi generali, poput, primjerice, Tusa, koji je zbog takvih poput Slobodana Praljka i podnio ostavku, i u ratu poštuje zakone i vodi se humanošću.

Jedan sračunat, za buduću slavu kod nacionalista izrežiran provincijalno patetičan čin ne čini od Praljka Sokrata!

Za Boga miloga, samoubojstvo su u nedostatku hrabrosti da se suoče s posljedicama užasa koji su proizveli, počinili i Hermann Göring i Adolf Hitler, pa kod većine normalnih ljudi proizvode tek zgražanje i gađenje zbog ratnih strahota, okrutnosti i masakra čitavih naroda po logorima…

Vječni respekt zaslužuju samo nevine žrtve ratnih zločinaca i obitelji žrtava bez obzira na to jesu li zločini činjeni u Vukovaru, Škabrnji ili u Srebrenici, Ahmićima ili Varivodama.

Samo u takvome crnilu može jedan od vodećih ljudi u zemlji javno izreći kako ima respekt prema samoubojstvu ratnoga zločinca. Kakav respekt? Nad čime?

Stoga su u moru tog crnila, tih teških i mučnih boja u kojima su nipodaštavanje, uvreda i mržnja mainstream – jer se njima k’o cijanidom truju duše naroda od devedesetih na ovamo, od neprocjenjivog značenja pozitivne priče. Znate one koje politika svjesno zatomljuje preko svojih medija, u strahu da od iznimaka ne postanu pravilo.

Priča poput one splitskoga policajca koji je iz Mrežnice izvukao migrantsku djecu spasivši ih od utapanja, pa sav ozaren novinarima u kamere kazao: ”Nekako se osjećaš sretan, sprijateljiš se s tim ljudima!”

Sreću i zadovoljstvo zasigurno su osjećali i specijalci iz Topuskog kad su osigurali medicinsku pomoć za malog migranta nakon uboda stršljena ili kad su svoje lunch pakete dobivene za objed na terenu podijelili s njegovim roditeljima.

Eto, to kod mene izaziva ponos, suze i respekt za razliku od kukavičkoga performansa ispijanja cijanida u sudnici, pred kamerama – jamcima za besmrtnost od kojega imaš samo mučninu. Murale po školama i zagrebačkim zidovima daleko više zaslužuju ovakvi dečki u policiji, od kvazi generala koji nakon počinjenih zločina glumi grčkog heroja.

Zaslužuju ih liječnici i sestre što u onim ”svemirskim” odorama već skoro dvije godine vode iscrpljujuću borbu za svaki život po COVID odjelima širom Hrvatske i još usput ratuju s našim ignorantstvom, predrasudama i neznanjem kad je cjepivo u pitanju.

Gdje je respekt za njih i njihovu višegodišnju žrtvu?

Jedna priča u hrvatskim medijima donesena šturo, a u sarajevskima nešto podrobnije (pogotovo na sarajevskome Face TV-u), u meni je probudila poštovanje i vjeru u dobro. Ono dobro u svima nama. Dobro u sva tri naroda što i u miru ratuju i nadmudruju se.

Život trudnice iz Sarajeva s uznapredovalom bolesti COVID-19 spašen je nedavno u Zagrebu svesrdnim, zajedničkim angažmanom liječnika Bošnjaka i Hrvata te pilota Srba. Potencijalna opasnost da COVID odnese dva života ujedinila je države i kantone. Okončala se happy endom, kao u kakvoj melodrami, usprkos činjenici da je tridesetjednogodišnja trudnica bila priključena na ECMO aparat u Zagrebu, jer su joj pluća usred bolesti zatajila.

Za Boga miloga, samoubojstvo su u nedostatku hrabrosti da se suoče s posljedicama užasa koji su proizveli, počinili i Hermann Göring i Adolf Hitler, pa kod većine normalnih ljudi proizvode tek zgražanje i gađenje zbog ratnih strahota, okrutnosti i masakra čitavih naroda po logorima

Mlada žena u 21. tjednu trudnoće iz sarajevske Opće bolnice ”Prim. dr. Abdulah Nakaš”, helikopterom Servisne službe Republike Srpske, prebačena je u Kliniku za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu gdje i priključena na ECMO, kojega bolnica iz koje je transportirana nažalost nema. Kad joj se stanje popravilo i stabiliziralo kolima bosanskohercegovačke Prve pomoći vraćena je u Sarajevo na daljnje liječenje…

Sve je učinjeno bez naknade, iz puke humanosti i liječničke solidarnosti.

I sad bi čovjek, zar ne, očekivao da netko iz vrha politike dviju susjednih zemalja izrazi zadovoljstvo postupanjem liječnika obiju država i brzom reakcijom pilota. Eto da bude ponosan na njihov brz dogovor, suradnju, humanost i odgovornost u spašavanju naših života ne dogodi se ništa.

Nema respekta za doktore i pilote, usprkos tome što će jedna mlada žena i nadamo se njezina beba moći nastaviti normalan život kad, i ako, jednom ova strašna pošast bude iza nas. Nema zadovoljstva, političkih izjava, nema respekta – potrošili ga bit će na ratne zločince.

Nema poruka kako je dobro u nevolji činiti dobro bez obzira na naša imena i prezimena, vjeru, geografiju, državne granice i rijeke što nas dijele, nema je barem do okončanja ovog teksta.

Ostaje tek nada da će u vremenima što dolaze život, zasad nerođene bebe, biti pošteđen teških boja i respektiranja zločina. Bilo bi lijepo da to dijete, jednom kad odraste, heroje vidi u zagrebačkim i sarajevskim liječnicima, banjalučkim pilotima ili hrvatskim specijalcima koji hrane migrante, jer samo takvi živote boje vedrim tonovima.

Zločinci nas truju crnilom od kojeg ne vidimo dobre ljude posvuda.

(autograf.hr/Nela Vlašić)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/respekt-lijecnicima-a-ne-za-milanoviceve-pohvale-zlocincima/

Facebook
E-mail