Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Zašto ne želimo osloboditi Škabrnju i Vukovar?

Kič koji je ovih dana preplavio groblja, ponajbolje svjedoči o tome kako smo postali bića koja su zaboravila umirati i živjeti.

Onaj tko se nije u stanju ispravno odnositi prema smrti, ponajprije vlastitoj, koja se još uvijek nalazi s onu stranu našeg iskustva, zasigurno ne živi ljudskim životom. Ljudski život obilježava svijest o prolaznosti, ali i želja da se naša kultura formira kao kultura subjektivne besmrtnosti.

Objektivna besmrtnost nam izmiče, religija je, osobito kršćanstvo, pokušava učiniti izvjesnom, ali se i ona, u konačnici pretvara u subjektivnu besmrtnost ili u osjećaj, zahvaljujući kulturi, koja načelom povezanosti autora i djela nečija djela vrednuje toliko značajnima za sve nas tako da i autor za nas postaje besmrtan.

Krleža ili Tesla nisu objektivno besmrtni, ali su, zahvaljujući njihovim djelima, subjektivno besmrtni.

Ivan Pavao II. je više puta naglasio kako vjera teži prema tome da postane kulturom. Pravi razlog je upravo u osjećaju subjektivne besmrtnosti koja se snagom autoriteta religijskih institucija pretvara u osjećaj objektivne besmrtnosti.

Religije tako formiraju snagu društvenog pritiska koji, potom, pojedincima stvara egzistencijalni horizont koji se ne smije dovoditi u pitanje. Kultura nam nudi subjektivnu besmrtnost, ali, sve češće, i objektivni besmisao.

Zbog toga smo se ovih dana okomili na groblja kako bi na njima ostavili tragove našeg nerazumijevanja života, smrti, kao i objektivne i subjektivne besmrtnosti. Zbog toga smo blagdan Svih svetih poistovjetili s Dušnim danom.

Kao predsjednik Gradskog vijeća odao sam počast poginulim i umrlim borcima iz NOB-a, baš kao što sam odao počast poginulim i umrlim braniteljima iz Domovinskog rata. Kultura u kojoj živim je kultura objektivne besmrtnosti antifašističkog pokreta i obrane Hrvatske u Domovinskom ratu

Mi živimo zaborav smrti, a takva bića nisu sposobna ni za što drugo osim da produciraju kič. Kič se ne očituje samo u prekomjernom zatrpavanju grobova cvijećem i svijećama, nego i u našoj nemogućnosti da donesemo, u Hegelovom smislu, sud o našem vremenu.

U Zadru se, primjerice, već trideset godina izbjegava odati počast poginulim borcima iz NOB-a. Tu tradiciju kiča zaboravljanja sam prekinuo.

Kao predsjednik Gradskog vijeća odao sam počast poginulim i umrlim borcima iz NOB-a, baš kao što sam odao počast poginulim i umrlim braniteljima iz Domovinskog rata. Kultura u kojoj živim je kultura objektivne besmrtnosti antifašističkog pokreta i obrane Hrvatske u Domovinskom ratu.

Svjestan sam toga da borci iz NOB-a nisu oslobodili sve segmente društva, Jugoslavija je zato i propala. Budući da u Jugoslaviji nije oslobođena demokracija i višestranačje, Jugoslavija je nestala. Ona je bila osuđena na nestanak.

To, međutim, ne mijenja činjenicu da su borci iz NOB-a, u onom povijesnom trenutku, bili borci protiv fašizma koji je, konkretno u mom gradu, uništavao hrvatski jezik, hrvatsku kulturu i hrvatski život. Oni koji su odbijali odati počast borcima iz NOB-a, pripadaju besmislenoj kulturi koja ne želi oslobađati hrvatski jezik, hrvatsku kulturu i hrvatski život u Zadru.

Ti isti namjerno zaboravljaju činjenicu da je Miroslav Krleža zaslužan za poslijeratnu obnovu Zadra. U njihovim životima se kriju dva koda zaborava – kod zaborava fašizma i kod zaborava obnove Zadra. Takvi, kao žrtve povijesnog besmisla, smatraju da neodavanjem počasti poginulim i umrlim borcima iz NOB-a demonstriraju vlastito hrvatstvo, a zapravo demonstriraju povijesno zarobljavanje hrvatstva.

Borci iz NOB-a su, iako ne u potpunosti, oslobodili hrvatstvo. Branitelji iz Domovinskog rata su također, iako ne u potpunosti, oslobodili hrvatstvo. Hrvatstvo nije u potpunosti slobodno sve dok nisu slobodni svi segmenti i sva područja našeg života.

Disfunkcionalno pravosuđe je zarobljeno pravosuđe, isto kao što je zarobljena povijesna istina kada stranka osuđena za korupciju uspostavlja patronat nad braniteljima i državom. Država u kojoj vlada stranka osuđena za korupciju zarobljena je država.

I za to nisu odgovorni branitelji. Za to su odgovorni građani ove države koji pristaju na zarobljenosti.

Braniteljima ću i dalje odavati počast zbog toga što su sudjelovali u ratu, ali ću se i dalje zalagati za to da u političkom, društvenom i pravnom smislu oslobodimo ovu državu. Ako to ne napravimo, ova država će nestati.

Ona nestaje, mnogi to vide, ali to, zbog pristanka na zarobljenost, ne žele reći. Ovu državu, prije nego što nestane, treba osloboditi. Ako je oslobodimo, neće nestati, ako je, naprotiv, ne oslobodimo, ona će nestati.

Za nekoliko dana ćemo se prisjećati stradanja Vukovara i Škabrnje. To naše obilježavanje će i dalje biti neautentično jer su Vukovar i Škabrnja, političkom perfidijom, potpuno zatvoreni i hermetizirani u trajnu žrtvu. To je najgore što smo mogli napraviti – mjesta stradanja smo pretvorili u kult stradanja.

Onaj tko se nije u stanju ispravno odnositi prema smrti, ponajprije vlastitoj, koja se još uvijek nalazi s onu stranu našeg iskustva, zasigurno ne živi ljudskim životom. Ljudski život obilježava svijest o prolaznosti, ali i želja da se naša kultura formira kao kultura subjektivne besmrtnosti

Vukovar i Škabrnju nismo oslobodili za život i pravdu, nego smo ih, našom povijesnom, političkom, pravnom i humanom zarobljenošću sveli na mjesta demonstriranja političke nadmoći, a upravo nas takva politika vodi u nestanak.

Ratno iživljavanje pretvoreno je u političko iživljavanje. A mi šutimo. Bespogovorno šutimo.

Katarzu možemo doživjeti samo kada postavimo sljedeće pitanje: zašto se neprijateljski odnosimo prema Vukovaru i Škabrnji, zašto ih ne želimo osloboditi? Jasno je da bismo tada trebali postaviti i sljedeće pitanje: zašto ne želimo osloboditi državu?

Sve dok se ne usudimo postaviti ova pitanja, na njih ne možemo ni dati odgovor. Sve dok ne postavimo ova pitanja, svi blagdani, sva sjećanja, sve obljetnice, svi izbori i sve projekcije budućnosti bit će svedene na kič besmislenih zarobljenika koji uništavaju sve oko sebe.

Mi trideset godina sudjelujemo u kultnim radnjama uništavanja države. Baš kao što istresamo cvijeće na grobove svodeći blagdan Svih svetih na Dušni, tako se svakodnevno istresamo nad javnim životom ove države poistovjećujući domoljublje s neprijateljstvom prema slobodnoj državi.

Zaboravili smo živjeti i umirati, zaboravili smo oslobađati i živjeti iskustvo slobode. Zaboravili smo se ispravno odnositi prema subjektivnoj besmrtnosti i objektivnom životu koji je jednokratan, prolazan, smrtan i zbog toga veličanstven.

Život prestaje biti veličanstven kada prestaje biti smrtan i kada postane smrt mogućnosti života. To mi sada činimo. Zato, preko svake mjere, istresamo kič kao očitovanje naše pripadnosti smrti života jer jedino tako možemo samodopadno uništavati sve oko sebe.

(Autograf.hr / Marko Vučetić)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave