ZAKON O KONTROLI EFIKASNOSTI RADA MANAGERA

 I DIO

Član 1.

Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu pravnu osobu, vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni – kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog, tj. upravljačkog prava (funkcije) – imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo – privatno.

Napomena 1

Kapital, kojemu je poduzeće ključni, produktivni, način pojavljivanja, već odavno funkcionira kao pravna osoba, jer, kako je već rečeno, poduzeće nije ništa drugo do pravna osoba. To, dakle, nije nikakva novost. Novost je u tome što se sada ovoj pravnoj osobi, putem ovog zakona, dodaju neki momenti tzv. fizičke, žive osobe – “želja za bogaćenjem”, tj. unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital, odnosno poduzeće čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe.

Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.

Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća u državnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne bi se nužno morao odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičku osobu), ukoliko taj bude voljan gubiti vrijeme s poslovima koja bi mu inače, brže i bolje obavio umjetni vlasnik.

Član 2.

Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) – pravo na rad, pravo na upravljanje poduzećima i pravo na poslovni promet – on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično, ili kazneno djelo koje nije podložno zastari.

Napomena. 2

Privatni vlasnik je pravna ili fizička osoba koja, u okviru prava neograničenog raspolaganja predmetom svog vlasništva ima i pravo njegove zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – a da za to nikome ne mora odgovarati. Posjednici ili plodouživatelji (osobe koje imaju samo prava: ius utendi ili posidendi i ius fruendi), nemaju ta prava, a za uništenje, zloupotrebu ili oštećenja posjeda odgovaraju njegovom privatnom vlasniku.

Stvaranjem umjetnog vlasnika, fizičke i pravne osobe gube pravo zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – produktivne imovine društva, a dobija ga sam kapital, odnosno ovaj zakon koji je izraz volje kapitala.

No ovom transformacijom vlasništva iz „prirodnog“ u umjetno, i samo pravo zloupotrebe – ius abutendi – doživljava radikalnu transformaciju. Kada, naime, kapital postane umjetni vlasnik, on gubi pravo da uništava samog sebe ili nešto vrijedno, a ostaje mu samo pravo da otpušta ili odbacuje one elemente koji nisu dovoljno funkcionalni, npr. lošu ili zastarjelu tehnologiju, loše radnike, loše managere ili državnike, nedovoljno funkcionalne ekonomske ili društvene odnose itd.

Umjetni vlasnik djelovao bi kao priroda. Odabiranjem onog najboljeg i odbacivanjem onog što nije dovoljno dobro, čuvao bi i jačao vitalnost ljudske vrste i uvećavao moć i snagu njene civilizacije.

U takvoj civilizaciji, zbog njene velike moći i produktivnosti, dovoljno bi dobro živjeli i oni ljudi koji ne bi imali sreće ni mogućnosti da budu dovoljno dobri po mjerilima umjetnog vlasnika. A i samo prirodno biće, priroda konačno bi dobila moćnu zaštitu – curator-a naturae.

Postojećem, antinomičnom shvaćanju vlasništva, koje se bazira na razlikovanju i suprotstavljanju društvenog privatnomu, mi suprotstavljmo slijedeće.

1.Prirodno vlasništvo( koje se obično naziva plemenskim, društvenim) (paleolitska i neolitska civilizacija); 2. ljudsko, privatno vlasništvo –  od rane antike do kasnog građanskog društva – i 3. buduće umjetno vlasništvo, u kojem bi vlasnik trebao biti sam kapital, umjetno biće.

Napomena 2a

U velikom broju prethodnih radova ja sa izrazio i razradio misao da je kapital umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta i da je svekolika povijest bila proces stvaranja tog bića. Samo toliko, jer se ovdje ne možemo upuštati u šire izlaganje te materije.

II DIO

Član 3.

Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao investitori.

Član 4.

Svrha investiranja je profit, dobit, višak vrijednosti, a dopušteno je ostvarivati ga isključivo NA NAČIN kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju onih bitnih ciljeva društva i ciljeva ljudske vrste.

Napomena 3 Iznimno važna napomena.

Proizvodnja materijalnih dobara potrebnih ljudima samo je sredstvo za ostvarivanje profita. Pravi neposredni cilj materijalne proizvodnje jest, i treba biti profit.

No, zašto svekolika ljudska praksa i ovaj zakon govore da profit treba biti stvarni cilj proizvodnje i da je on važniji od onih materijalnih dobara?

Odgovor je zapravo jednostavan.

Zakonima se reguliraju odnosi i djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi društva i – što je još važnije – ciljevi vrste.

A najvažiji ciljevi ljudske vrste – oni bez čijeg ostvarenja njen opstanak, a niti opstanak individua, ne bi imao smisla – ti ciljevi, dakle, mogu se ostvariti isklučivo razvijanjem civilizacije.

Sam razvoj civilizacije, pak ne može se financirati ničim drugim osim profitom, viškom vrijednosti, surplus value-om – viškom koji ostaje nakon podmirenja troškova života i troškova proizvodnje.

Stoga, je proizvodnja koja ne ostvaruje taj višak ili profit, za društvo i za ljudsku vrstu, ali i za proste individue, potpuno beskorisna i nema nikakvog smisla.

Zakoni, dakle, moraju omogućavati stvaranje profita i štititi ga.

Jasno, ovdje govorimo o proizvodnji koja proizvodi nešto dobro, jer od proizvodnje zla neće nastati nikakav profit, višak dobara ili višak vrijednosti, niti će se civilizacija moći razvijati i usavršavati tako da bi mogla služiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Proizvodnja oružja, npr., iako je često nužna, a katkada i korisna, čak spasonosna, rijetko i slabo doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Tako je i sa stvaranjem nepravednih, nefunkcionalnih i neljudskih društvenih i ekonomskih odnosa. Oni, štoviše, direktno i vrlo efikasno sprečavaju ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Mislim da bi smo, radi važnosti ove stvari, ovdje, opet, nasuprot općem mnijenju, svakako, trebali ponovo reći i naglasiti to da je ljudska proizvodnja koja ne stvara nikakav višak vrijednosti ili profit praktično beskorisna, besmislena i stoga svojevrsno zlo i da se treba nadati se da će čitatelj imati razumijevanja za tu važnu misao.

Također, nasuprot općem mnijenju, treba snažno istaknuti da visinu profitne stope ili QPK-a – kvocijenta produktivnosti kapitala – nikako ne bi smo smjeli ograničavati, nego dapače podsticati njen rast, jer iz zakonitog rasta profitne stope ili QPK-a ne proizlazi nikakva šteta ili zlo. Pravi, naime, izvorni i jedini zakonom i moralom dozvoljeni izvor viška vrijednosti, profita nije ništa drugo do objektivacija ljudske kreativnosti, a ona, načelno gledajući, nikako ne služi činjenju zla, iako se njeni produkti mogu i zloupotrijebiti. Ali, to je nešto sasvim drugo.

Trebalo bi samo paziti i zakonski kažnjavati takvu djelatnost koja postiže i podiže profitnu stopu ili QPK raznim trikovima, prevarama, činjenjem zla ili štete raznim subjektima koji sudjeluju u njenom stvaranju, bilo kao radnici, partneri ili potrošači, bilo kao priroda. Jasno, trebalo bi kažnjavati i zloupotrebu i nebrigu o prirodnom okolišu, prirodnim sirovinama, nebrigu o štetnom proizvodnom otpadu, štetnom otpadu koji nastaje masovnom potrošnjom itd.

Još nešto što je od krucijalne važnosti.

Prije nego se završi privredni cikljus – N –R – N’ – novac – roba – novac’,i prije nego se pokaže da je onaj N’ sa kraja ciklusa veći od onog N na početku, mi nikako ne možemo znati da li je taj naš privredni ciklus bio produktivan, tj. profitabilan ili nije.

Zato što po veličini možemo uspoređivati samo čistu kvantitetu, nužno je da svaki privredni ciklus završi u formi te čiste kvantitete – onoga novca’, N’, i to, po mogućnosti, profita ili viška vrijednosti. Iz njega, i jedino iz njega, kreativnost može kasnije stvoriti novu, višu kvalitetu.

Član 5.

Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III – vidi tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: Q =2.

Član 6.

Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

Član 7.

Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju njegovog vlasnika.

Član 8.

Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u investicionoj banci.

III dio

Član 9.

Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.

Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.

Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika – aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava – titular.

IV dio

Član 12.

Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.

QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

                             dobit na tržištu 300 $

QPK=    ————————————-,    QPK = 3

                  troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.

Cijena radnog sata zaposlenika ovisi o troškovima proizvodnje njegove radne snage, i proporcionalna joj je.

Napomena 4

Razlika u cijeni radnih sati između radnika različitih kvalifikacija proizlazi iz principa radne teorije vrijednosti. Što je proizvodna cijena neke radne snage veća, to je veća cijena njenog radnog sata. Ako su npr., krajnje pojednostavnjeno rečeno, troškovi proizvodnje KV radne snage tri puta veći od troškova proizvodnje NKV, onda je i cijena radnog sata KV radne snage tri puta veća. Jasno apsolutna cijena radnog sata ne ovisi samo o troškovima proizvodnje radne snage nego i o visini QPK i „volji“ tržišta, tako da će, kako kaže neoklasična radna teorija vrijednosti, cijena radnih sati uvijek oscilirati oko njene proizvodne cijene, no relativni odnosi i razlike u cijenama radne snage različite kvalifikacije ostajati će uglavnom isti. Promjene u cijenama koje bude uzrokovala visina QPK i tržište odnosit će se na sve vrste radne snage u nekom poduzeću, isto kao i promjene uzrokovane efikasnošću ili neefikasnošću managera.

Član 15

Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ i to u obliku slijedeće tablice (tablice 1), koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

TABLICA 1

Kratica MNG znaći manager, a kratice  NKV, KV, VKV

označavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 16.

Visinu QPK određuje ekonomičnost i kvaliteta poslovanja i rada te „volja“ tržišta.

Član 17

Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a, kapitala koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i efikasnosti osobnog rada.

Napomena 5.

Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik – manager – mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Član 18.

Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je kazneno djelo koje nije podložno zastarjevanju.

V dio

Član 19.

Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

Član 20.

Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje

Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.

Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2, onda on time zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala, odnosno poduzeća.

Profitna stopa, odnosno QPK je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time bi manager bio prinuđen, a i motiviran daprvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.

I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 21.

Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti je krivično djelo koje nije podložno zastari.

Član 22.

Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

VI dio

Član 23.

Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke – poslodavca i (budućeg) radnika – a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke – bilo poslodavca, bilo radnika.

Član 24.

Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja mu je ponuđena.

Napomena 6.

Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 25.

Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje nije podložno zastarjevanju.

Član 26.

U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

Napomena 7.

Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera – manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj. hijerarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog sata.

Napomena 8.

Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarijevanje služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, ili dok god bude bio živ, nikako mu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijeli život Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarijevanje ima, dakle, preventivno djelovanje – zadatak da potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Član 27.

Poduzeća koja bi imala iznimno visok QPK morala bi, na zahtjev nadležnih državnih institucija dokazati da visok QPK nisu postigla činjenjem štete prirodi, tj. okolišu, potrošačima, potplaćivanjem radne snage, zloupotrebom monopolskog položaja, varanjem poslovnih partnera ili države, ili pak iznuđivanjem nepravednih ugovora sa partnerima, lihvarskim kamatama itd.

Zakonita bi bila samo ona visina QPK i onaj profit koji bi bio ostvaren zakonitim sredstvima.

Za nezakonito ostvarene QPK, bez obzira koliko visoki oni bili, počinitelji bi morali plaćati kazne i odštete oštećenim subjektima, a manageri, koji su ih, ostvarili morali bi trpjeti i zatvorske kazne.

Vrlo visok QPK bio bi, dakle, zakonit jedino ako bi bio postignut vrijednim iznašašćima u tehnologiji, organizaciji, izvrsnim, ekonomičnim radom, spretnim, ali poštenim marketingom i slično.

Napomena 9

Ona «nezasitna glad za profitom» je specifično ljudska, sveta glad i vrlo je poželjna. Štoviše, ona je dragocjena ljudska osobina. No dozvoljeno je samo zakonito zadovoljavnje te svete gladi – Auri sacra fames. Njena nezasitnost i zakonito utaživanje omogućila je ljudskoj vrsti da stvori i razvije umjetno biće, koje će joj poslužiti kao neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.

Pod zakonitim zadovoljavanjem ili utaživanjem ove «gladi» smatramo samo ono koje se prakticira tako da, svoju dobrobit ostvaruje ne čineći štetu ili nešto nezakonito, a vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Trebamo se nadati da ove gladi neće nestati, niti će se ičim moći zasititi, prije nego ljudska vrsta izvrši svoju misiju, jer ona nije ništa drugo do jedan od načina na koji se do sada manifestirala ontogeničnost, volja za stvaranjem i strastvena težnja ka ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva vrste.

Zbog nerazumijevanja ovih stvari, izraz Auri sacra fames – Sveta glad za zlatom – pogrešno je prevođen kao «Prokleta glad za zlatom» i time je razvoju civilizacije učinjena velika šteta.

Auri sacra fames, u poslovnom svijetu je ono isto što je npr.: u umjetnosti, znanosti ili izumiteljstvu eros – strast ka stvaranju raznih velikih djela ili otkrivanju istine. Kod poslovnih ljudi, cilj nije posjedovanje velike gomile novca, nego njegovo stvaranje. Posjedovanje, imanje je samo dokaz uspješnosti i pokazatelj veličine njihove stvaralačke moći.

Profit je pak plod ove stvaralačke težnje, dakle, ono isto što su remek-djela u umjetnosti, istina u filozofiji, velika otkrića u znanosti, ili dobri zakoni u legislacijskoj djelatnosti. Nađite mi bar jednog velikog stvaratelja koji je bio zadovoljan onim što je stvorio i nije htio stvoriti ništa više, veće, ljepše ili bolje. Kad ti ljudi umiru, nije im žao što će morati ostaviti dobra koja su stvorili, nego toga što više neće moći stvarati.

Visinu profitne stope ili QPK-a, ne bi se, dakle, smjelo maksimirati (ograničavati), nego gledati samo na to da nije ostvarena činjenjem štete prirodi, partnerima radnicima i drugim subjektima i da nije ostvarena nezakonitim metodama, a «glad za profitom» ne bi trebalo osuđivati, nego ju, štoviše, podsticati i podjarivati.

Osuđivati treba to kad netko profit pretvara u svoj neosnovano i nezakonito velik dohodak i onda ga troši na luksuz i razne ludorije.

No to je nešto sasvim drugo, a jedan je od značajnih uzroka suvremene ekonomske i civilizacijske krize.

Profit, surplus-value – višak vrijednosti – kako je već rečeno – jedini je fond iz kojeg se financira, umjetnost, znanost i tzv. kreativni rad općenito, i jedini materijalni fond iz kojeg se, u krajnjoj liniji, može financirati napredak u ostvarivanju ciljeva vrste.

Član 28

Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager mora, najkasnije za 120 dana od preuzimanja posla, ostvariti dovoljno visok QPK i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na rad. Ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.

Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili činjenja štete. »Čovjek – kaže A. Smith – najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.

Lucidniji čitatelj lako će uvidjeti da je prethodnim paragrafima ustvari predstavljen način plaćanja rada kojeg je imao kapitalizam u svojim najboljim vremenima. To je bio stimulativan i motivirajući način plaćanja rada – bolji rad, bolja plaća. U tom vremenu jako je porastao životni standard radničke klase, ai i veličini i razvijenost kapitala. Ovaj zakon propisuje sličan način, ali je njegova velika prednost u tome što je standardiziran, tako da plaća određenog radnika više ne ovisi o volji ili samovolji živih vlasnika poduzeća. Upravo zbog te standardizacije rad bi bio pravednije plaćan, jer bi svi pojedinačni radovi koji bi imali jednako visoku produktivnost (QPK), jednaku kvalifikaciju i jednako radno vrijeme, bili jednako plaćeni bez obzira na to u kojem bi poduzeću ljudi radili i kojom bi se vrstom djelatnosti bavili, jer bi svi oni dali približno jednako velik doprinos općem društvenom bogatstvu. Ovo je jako važno, ne samo zbog pravednosti u plaćanju rada, što ima više nego veliku važnost, nego i zbog toga što je za napredak društva i ostvarivanje njegovih ciljeva, a i ciljeva vrste presudno važno da rad bude što produktivniji. Pravdu i motivaciju shvatio sam kao neka od ključnih društvenih sredstava za podizanje produktivnosti ljudskog djelovanja i ostvarivanje napretka i ciljeva vrste.

Ovaj bi zakon, dakle, kako je gore već bilo rečeno, uz pravednost stimulirao prvenstveno povećavanje produktivnosti rada i poslovanja – podizanje QPK-a.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo tamo gdje nema efikasnog živog vlasnika – dakle, vlast nad državnim, javnim, dioničkim i sličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki vlasnik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?

Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:      

                               netto profit x QPK

dohodak =  —————————

                             100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da – radi povećavanja svog dohotka – i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.

Budući da je umjetni vlasnik besmrtan, vječan, ovaj zakon, brigom otklanja potrebu za nasljeđivanjem kapitalnih dobara, pa bi živi vlasnici kapitala ubrzo iščezli, a s njima i problem veličine dohotka od vlasništva nad kapitalom.

Nasljeđivanje dobara stečenih radom: gotovinskih obiteljskih ušteđevina, nekapitlnih nekretnina, pokretnina, raznih prava itd. ostalo bi ovakvo kakvo je i sad.

No da se pozabavimo i nečim drugim.

Iz onog što je do sada bilo rečeno, jasno se vidi da je umjeni privatni vlasnik mogao spriječiti grabež u procesu privatizacije u tzv. tranzicijskim zemljama, te da se privatizacija nije trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji je upravljao poduzećem – dok se ne nađe živi vlasnik – račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik bio je pogodan pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i privatizaciji, odnosno reprivatizaciji

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina poduzeća u tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno takav profit, tj. točnije dohodak, pa ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na QPK = 1, on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im daljnju budućnost.

Evo još nečeg važnog, veoma važnog.

Kad se etablira ovaj ili neki ovakav zakon, neće više dobri manageri ispaštati zbog grešaka ili lopovluka onih loših, niti će se oni loši i nepošteni moći okoristiti rezultatima koje daju sposobni i dobri, produktivni manageri.

Sami prosudite o tome da li bi to bilo dobro i za cjelokupno društvo koje, po važećim zakonima, plaća štetu koju prouzroče loši manageri, i k tome još ih i nagrađuje.

Ovo nije nikakav vic, nikakvo sofističko ili demagoško izvrtanje stvarnosti ili karikiranje nego, nažalost naturalistički gola istina. Sjetite se samo ENRON-a, City Bank-e i prošlogodišnje afere u Schvitzerlandu, gdje je oveća grupa managera dodijelila sebi nagradu od 7,5 milijardi CHF za svoj rad kojim su stvorili, dug, gubitak, deficit od 7,5 milijardi CHF, gubitak, a ne dobitak, suficit ili profit.

No ovi su slučajevi samo stidljivo otkrivanje djelića vrha ove ledene sante koju zovemo suvremenim građanskim društvom, a koje počiva na prezastarjelim zakonskim osnovama. Gore spomenuti slučajevi apsurda nisu izuzeci, nego pravilo – nužan rezultat života i rada na takvoj, prezastarjeloj, anahronoj zakonskoj osnovi.

Petar Bosnić Petrus