Srećom za hrvatsku kilavu tzv. demokraciju, ali i ugled/položaj Lijepe Naše u civiliziranom dijelu tzv. međunarodne zajednice, šef/ica RH nema ustavne alate za dirati u stečena te globalnim uvjetom za priznanje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene (1991./92. godine) armirana prava narodnih manjina tako da predsjednički kandidat Mosta nezavisnih lista i sinjski gradonačelnik „iz naroda“ (sic transit) Miro Bulj ispada više no smiješan kad u protusrpskoj i ksenofobnoj kampanji „laje na Mjesec“. „Neće nama, hrvatskom narodu, srpska manjina, Milorad Pupovac,  SDSS i sve brojniji strani radnici krojiti sudbinu! Zalagat ću se za to da se manjinama uskrati pravo odlučivanja o državnom proračunu“ – otprilike je suština Buljeve nedopečene nacionalističke mobilizacije, koja ga izravno vodi u izborni poraz. To otpočetka naslućuju sve rejtinške ankete.

Taj „hrvatski narod“ – na koji se samozvano, a preglasno, pozivaju svi odreda tzv. desni i desniji od desnih političkih marginalaca/autsajdera, moralnih egzibicionista i brodolomaca povijesno osuđenih i odbačenih ideologija – jednostavno nema sluha za „domoljublje“ lika Mire Bulja i istomišljenika. Recimo, trenutno nezavisnoga saborskog zastupnika (sic transit) Josipa Jurčevića, koji zloslutno kamena lica stoji u živom zombi-zidu iza njegovih leđa. Ili uz lijevo mu rame, vizualno svjedoči kako je nepokolebljiv uza svaku Buljevu riječ, zarez i točku. Jer, „hrvatski narod“ i „hrvatska država“ su  svetinje nad svetinjama. Za njihovo se dobro i sâm život stavlja na „oltar Domovine“.

Kao što ga je Miro Bulj ponudio kada se kao golobradi mulac odazvao „pozivu Domovine na obranu od velikosrpske agresije“. Nije, kaže, „kao Zoran Milanović izbjegao tu svetu dužnost, nije se pojavio na mobilizaciji na Zagrebačkom velesajmu“. Ili, kao što su izbjegli svoju braniteljsku dužnost oni „iz diplomatskog inkubatora Mate Granića na Zrinjevcu u Zagrebu“, a danas vode državu (npr. Andrej Plenković) ili pak obnašaju vidljive/unosne dužnosti u državnim institucijama i na raznim stranačkim nišama tzv. mainstream politike.

Tema nad temama – glupost

Nije Miro Bulj jedini i ne samo u prljavštinom pregrijanoj predizbornoj kampanji za glavni fotelj u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, koji na krijesti „domoljubnog“ vala drži da se protusrpstvom i ksenofobijom u digitalno doba tzv. globalnog sela (H. M. McLuhan) i generacije Z može animirati biračko tijelo na glasu netrpeljivosti, mržnje i nacionalnog/rasnog čistunstva. Tempi passati, rekli bi susjedi s Čizme.

Buljevu će sudbinu, ne samo na predsjedničkim izborima već i u tzv. mainstream politici, jamačno podijeliti i predsjednička kandidatkinja stranke Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO) Branka Lozo kojoj je, kaže, tema nad temama „zamjena stanovništva“, je li, ksenofobno plašenje CRO žitelja navodnom ugrozom zbog rastuće potrebe za stranim radnicima u okolnostima kada u RH vlada epidemija tzv. bijele kuge, drastičan pad nataliteta. Naime, žali se neki dan i CRO premijer: dnevno nam se rađa 88 djece, a umire 140 ljudi. O stopi smrtnosti među novorođenim nije govorio kako statistika ne bi bila još poraznija?

A komu se to Plenković žali, izravno odgovoran osam i kusur godina za vladinu tzv. folklornu demografsku politiku, zbog koje je državni tajnik, sveučilišni nastavnik za demografiju Marin Strmota prosvjedno, pa baš na presici, podnio neopozivu ostavku svojedobnoj HDZ-ovoj resornoj ministrici Nadi Murganić!? Valjda ne misli da su nekakvi mali zeleni bili rastjerali ne samo rode iznad hrvatskih rodilišta nego i pola milijuna, je li, mahom mladih (s obiteljima) u najpotentnijoj radnoj i fertilnoj dobi!? On je osobno vedrio i oblačio tzv. prioritetima državne politike, pa…

Miro Bulj – koji se ne srami propagirati smanjenje ljudskih i političkih prava hrvatskim Srbima, protivno zakonima/deklaracijama međunarodne zajednice, te izbjeglicama/migrantima iz ekonomski i ratovima uništenih dijelova svijeta prijetiti vojskom na granicama s BiH i Srbijom – navodi lažni podatak o tomu da je broj stranih radnika u RH već premašio broj hrvatskih Srba, najveće narodne manjine. Ali, računa – istina ili ne, nebitno! – dobro će sjesti na „domoljubnu“ savjest te podebljati biračku sumnju u sposobnost HDZ-Plenkovićeve vlasti da u nacionalnom interesu obavlja tzv. preuzetu odgovornost za narod i državu. Doduše, nije puno, ali jest nešto, pa…

Budući da je potkraj ovogodišnjeg zasjedanja Hrvatskog sabora bilo riječi i o zakonu u drugom čitanju o Registru popisa birača, Bulj se okomio na to da su vladajući – „zbog pogodovanja Srbima i Miloradu Pupovcu“, sic transit – zamijenili odredbu iz prvog čitanja kako će „zakon vrijediti od 2026. godine za sve žitelje RH jednako“ odredbom u drugom čitanju da će „od 2026. vrijediti za sve, osim za narodne manjina od 2033. godine“. Zbog te je „neravnopravnosti“, utemeljene na popisu stanovništva 2011. godine, najavio amandman tzv. Visokom domu, jer je „sramota da Andrej Plenković i Ivan Penava održavaju većinu HDZ-a i Domovinskog pokreta pogodovanjem Srbima u RH i Miloradu Pupovcu. Njihov SDSS na terenu radi za HDZ-ovog predsjedničkog kandidata Dragana Primorca. To su mi potvrdili pripadnici srpske narodne manjine“.

Bulj tvrdi da u Lijepoj Našoj, po popisu stanovništva iz 2011. godine, živi 123.892 pripadnika srpske narodne manjine te da je 132.000 stranih radnika, što je, je li, „vrlo opasnih“ 255.892 nehrvatskih ljudi što nečijom nedomoljubnom, subverzivnom politikom i valjda programirano, ciljano i mic po mic okupiraju „hrvatsko tlo od stoljeća sedmog“ tzv. zamjenom stanovništva (Branka Lozo), jer su „biološki potentniji, imaju puno djece“ (glazbenik Ladislav Ilčić, bivši europarlamentarac Hrvatskih suverenista i konzervativno-vjerske udruge Grozd). Užasno je sramotno za bilo kakav ugled/položaj RH u civiliziranoj tzv. obitelji to da se napadi na temeljna ljudska prava i slobode manjina, zajamčene međunarodnim propisima i prihvaćeni u Hrvatskoj, tako neljudski, pokvareno koriste u predizborne svrhe. Kakvi su to ljudi koji etničke, rasne, rodne, vjerske, političke i ine manjine bezočno udaraju kao da su boksačka vreća!?

Za razliku od susjedne Srbije, gdje ugledni akademik otkriva u Beogradu spomenik Čiča Draži – u Lijepoj je Našoj ipak još nemoguće zamisliti, je li, otkrivanje spomenika također krvavomu ratnom zločincu Anti Paveliću! – ekstremizam proustaških gena kamenih, tzv. političko-konzervativno-vjersko ultradesničarenje nema ozbiljniju javnu prođu. Ne samo zato što je negativno povijesno iskustvo još relativno snažno i iskusnija većina tzv. običnih/malih CRO ljudi i na izborima puše na hladno nego i stoga što pregolema ega samozvanih „lidera“ proustaškog crnila jednostavno ne mogu skupa. Na čelu „pokreta“ ujedinjene ekstremne tzv. desnice nema mjesta za sve te politikantske patuljke odbačene prošlosti.

„Domoljublje“ na nizbrdici

Potvrdio je to i suicid 2013. godine u Rovanjskoj međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika, koji – je li, nakon 32 godine robije u SAD-u – „više nije mogao živjeti u Platonovoj špilji“. „Liderčići“ radikalne, proustaške tzv. desnice itekako preživljavaju nakon njega te se uredno nastavljaju međusobno vrijeđati, podmetati si izborne noge i šaketati baš kao što su to do 1990-ih godina, samo puno smrtonosnije, činili u emigraciji te neke svoje odvratne grijehe svaljivali na Udbine špicle i svoje veleizdajnike.

Hrvatsko biračko tijelo – ugrubo podijeljeno na dva dijela: demokršćanski HDZ s interesnim/trgovačkim tzv. žetončićima, malim strankama i nekim likovima čiju političku/ansku opciju ne zapasuje ni cijela njihova obitelj, te dominantan da suprotnom krilu socijaldemokratski SDP s također tzv. žetončićima lijevo-liberalno-zelene orijentacije. Rivalstvo tih dviju opcija, demokršćanske i socijaldemokratske Hrvatske, traje od Račanove (SDP) mirne predaje vlasti 1990. godine druge Hrvatske prvoj i uvođenja tzv. demokracije i višestranačja te će trajati i ubuduće. Prijepori su ne samo glede&unatoč tretiranja antinacifašističke prošlosti/tradicije i njegovanja te slobodarske baštine nego i tretmana ljudskih prava narodnih manjina u RH, osobito najdiskriminiranijih – srpske i romske.

No, činjenica je da radikali i s jedne i s druge strane nemaju biračku prođu i redovito se na izborima provedu kao bosi po trnju. Recimo, bivša dozlaboga kontroverzna novinarka i saborska zastupnica s liste Škorina Domovinskog pokreta (DP) radikalno tzv. desnih nazora, pa osnivačica 2022. godine marginalne i neuspješne na izborima i kasnije strančice Odlučnost i pravednost, samopozvana sada u utrku za predsjednicu RH, nije uspjela skupiti ni potrebnih 10.000 potpisa za kandidaturu. Tako da je njezina pojava u prostorijama DIP-a posljednjih sati za predaju potpisa bila čista farsa. S radikalne pak tzv. ljevice, ni Radnička fronta također bivše saborske zastupnice oštre na jeziku Katarine Peović, s koalicijske liste tzv. zeleno-lijeve platforme. Predsjednički su izbori 2019. godine za nju bili nedosanjani san, nije izabrana ni 2021. za gradonačelnicu Rijeke.

Biračko tijelo traži nešto drugo od radikalizma bilo koje vrsti. Kao što, je li, igranje „adutima“ proustaštva, nacionalnog čistunstva, „domoljubnog“ i vjerskog prenemaganja više nisu na cijeni u većinskomu biračkom tijelu, ni komunističke, radničke i ideološke postavke otprije pola stoljeća tipa „proleteri svih zemalja ujedinite se!“ u digitalno doba tzv. globalnog sela (G. M. McLuhan) i generacije Z više nisu zalog bolje budućnosti. Niti, je li, mogu animirati biračke mase u kampanji u kojoj blijedi i neinventivni aspiranti na visoke dužnosti posežu za otrcanim klišejima iz prošlosti ili sotoniziranjem manjina u društvu neljudski, licemjerno love u mutnom.

Recimo, na krijesti „domoljubno“-protusrpskog/protumanjinskog vala, ne bi li zagrabio i dio biračkih glasova tradicionalno luzerske radikalne tzv. desnice – koja se ne prestaje pozivati na neki apstraktni „hrvatski narod“ koji ju od izbora do izbora ne zarezuje pola posto, sic transit – HDZ-ov predsjednički kandidat Dragan Primorac frflja i o tomu kako će „blokirati Srbiju na putu u Uniju sve dok ne otkrije sudbinu i posljednjega nestalog u Domovinskom ratu hrvatskog branitelja i civila“. Mediji samo koji dan kasnije izvještavaju iz Bruxellesa da je „Hrvatska blokirala Srbiji poglavlje 26. (Obrazovanje i kultura) u pristupnim pregovorima s EU-om, ali i Crnoj Gori poglavlje 31. (Vanjska sigurnosna i obrambena politika). Srbiji, tvrdi se, navodno zbog udžbenika hrvatskoj narodnoj manjini na njihovomu materinskom jeziku, a Crnoj Gori zbog ljetošnjeg donošenja Rezolucije o genocidu u Jasenovcu i nekih sukcesijskih nesuglasica.

„Srbija je cijelo vrijeme bila strpljiva“, ustvrdio je predsjednik Aleksandar Vučić, „i trudila se ne reagirati, ali od sada će razgovarati drukčije, jer nam je dosta hrvatskih iživljavanja.“ Ta je prijetnja na tragu Vučićeve ranije izjave u povodu ucjena iz Bruxellesa kako Srbija – ako želi u EU -mora priznati „državu Kosovo“ te se odreći prijateljstva i uvesti sankcije Rusiji: „Srbija se neće odreći svojih nacionalnih interesa ni pod čijim pritiskom, pa ako nas takve ne želite, ulazak u EU nam nije prioritet“. Ni srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić sada na presici nije bio blaži: „Sitna je stvar to hoćemo li otvoriti poglavlje danas ili za pet mjeseci. Valjda ne mislite da će se Srbija zbog toga uplašiti i ugroziti svoje nacionalne interese!“

To s „blokadom Srbije na europskom putu“ je kontraproduktivno za EU-ambicije proširenja, za regiju, za hrvatsko-srpske odnose na europskom Jugoistoku, za odnose Hrvata i Srba u RH i za položaj hrvatske narodne manjine u Srbiji, ali i svjedoči drugim dvjema činjenicama. Neki kandidati u ovoj izbornoj kampanji kritično ne poznaju ustavne ovlasti šefa države kad si uzimaju pravo skupljati nečasne politikantske poene udaranjem na ljudska/građanska/demokratska prava manjina, osobito srpske, što se podudara s političkom nezrelošću HDZ-Plenkovićeve vlade kojoj bi prvoj i iz milijun i jednog razloga trebalo biti u interesu da Srbija i Crna Gora čim prije postanu članice tzv. europske obitelji.

Ali ne, „domoljubi“ inatljivo i osvetnički – na dugoročnu nacionalnu štetu! – tjeraju mak na konac pokazujući zube i „europske“ mišiće prvoj, najvećoj i najsnažnijoj susjedi. Umjesto da dobrosusjedski pružaju ruku i, kao što se radi među civiliziranim državama, diplomatski rješavaju sva otvorena pitanja u dugoročnom interesu svojih žitelja. Pa i ona najbolnija, ratna. Inati samo rađaju inatima, a problemi se umnožavaju.

Ako europska tzv. obitelj u nekom trenutku odluči primiti Srbiju u članstvo i službeni se Beograd složi s tim, jer to iz nekih obostranih razloga bude conditio sine qua non tzv. mainstream politike, CRO predsjednika – bio to Dragan Primorac ili XY – ni hrvatsku vladu neće se pitati što (ne) žele, slažu li se ili ne, etc. Da nije tako, a zna se tko, kako i zašto odlučuje u europskoj i globalnim tzv. mainstream politikama, Slovenija bi i dan-danas blokadom, graničnim i inim ucjenama držala Lijepu Našu u Unijinoj čekaonici. Narodne su manjine ne samo veliko bogatstvo svake civilizirane zemlje koja drži do sebe i svoje bolje budućnosti nego i čvrsti most prema suverenim državama njihovih sunarodnjaka.

To treba njegovati, ne rušiti, razarati i zamjerati se. Pametni, politički zreli i dobronamjerni predsjednički kandidati s makar dva zrna soli u glavi neće se u kampanji lakomiti za ovim ili onom biračkim glasom agresijom na manjine u društvu, odnosno na bilo koju pojedinačno. Agresijom na strane radnike iz dalekih zemalja, koji su došli raditi obavljati deficitarne poslove na kakvima Hrvati ne žele raditi ni pod koju cijenu. Zastrašujuće je kad predsjednički kandidat iz Dalmacije zaziva protiv njih vojsku na granicama, duge cijevi… A jedna povijesno antinacifašistička Pula, baš bastion slobodarskog duha – „crvena Pula“, čija je, je li, višenacionalna mladost u NOB-u masovno pod crvenom zvijezdom petokrakom na titovkama ginula u svim najžešćim partizanskim bitkama – danas osniva gradsku noćnu stražu Puntera radi „samoobrane“ od stranih radnika.

„Crvena Pula“ pocrnjela

Navodno se u Mornaričkom parku u glavnom gradu Istarske županije bilo dogodilo silovanje i navodno je počinitelj stranac s Dalekog istoka. „U gradu koji se smatra bastionom različitosti, tolerancije i antifašizma“, komentirala je Ivanka Toma u Jutarnjem listu, „početkom mjeseca osvanuli letci organizacije Puntera Pula koja ‘mobilizira’ građane. Puležane pozivaju da im se pridruže, a organiziraju im i besplatnu obuku ‘za samoobranu i tehnike izbjegavanja nasilja’. Puntera Pula imaju svoju web stranicu na kojoj je obrazac za registraciju novih članova, a aktivne su i na društvenim mrežama. No, osnivači Puntera taje svoj identitet.“

Ti su ksenofobi, samozvana ruka pravde i čuvari nekakvoga nacionalnog čudoređa (!?) – potaknuti navodnim silovanjima za koje su optužili strane radnike iz Azije, sic transit – sami sebe zadužili „za održavanje reda, skrb za sigurnost i zaštitu ‘naše kulture’ i ‘naših vrijednosti’ od tamnoputih došljaka“. Ta parapolicija kani dežurati noću po utvrđenom rasporedu, a što to znači i kakve posljedice može imati, bolje je i ne pomišljati.

Na nesreću hrvatske maloljetne tzv. demokracije i izglednije budućnosti cijelog društva, protusrpska netrpeljivost i žestoko izražena ksenofobija dijela političara – što se principom spojenih posuda prelijeva u medije i osobito među povijesno neuku mladež – neodgovorno su kontaminirali i ovu kampanju za izbor predsjednika/ce RH. Ipak, na sreću, kakva jest da jest, većinska je Lijepa Naša uvjerljivo pokazala da ne treba lidera koji će puhati u rog poraženih politika crne prošlosti, netrpeljivosti, mržnje, progona i jednoumne strogoće bez razloga. Očito „hrvatski narod“ iz diskursa politikantskih fanova povijesnog crnila, apologeta nacifašizma u lažnom celofanu „domoljublja“, nije isto što i hrvatski narod s biračkih mjesta. Na bilo kojim izborima. Ali, vrag ne spava…

Budući da se otrov čuva u malim bočicama, s njim valja vrlo oprezno. Na to su upozorili i rezultati reprezentativna sociološkog istraživanja „Stavovi prema strancima i manjinama u hrvatskom društvu u 2024. godini: prijetnja, susret, suživot?“ što ih je Centar za mirovne studije objavio baš na  Međunarodni dan migranata. Upozoravajuća je poruka o tomu da su u prošlih desetak godina u CRO društvu porasle predrasude, ksenofobija, doživljaji prijetnje i negativan odnos prema doseljavanju stranaca i manjinama. Kad je riječ o strancima, negativno se apostrofira Arape s Bliskog istoka (čak izraelskim genocidom izrazito ugrožene Palestince) i muslimane uopće, a kad je riječ o manjinama, najdiskriminiraniji su i dalje Romi i hrvatski Srbi. Pa kad netko s tih neljudskih ćuka predizborno puca u tzv. CRO demokraciju, ne samo da mu uopće nije mjesto u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku već ni u politici kao umijeću mogućeg. Teklo bi se – i poželjnoga.

Marijan Vogrinec   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr