Skandalozno postavljanje tzv. prozora za ostavljanje neželjene djece u sklopu samostana Pohoda Marijina uz kapelu na zagrebačkoj Trešnjevci, što je inicirala katolička laička Udruga Betlehem Zagreb, odjeknulo je kao bomba i podijelilo javnost na za i protiv te inicijative. Prema ad hoc anketi među gledateljima središnjeg Dnevnika Nove TV, čak ih je 87 posto bilo podržalo crkvenu nakanu o tomu da se omogući majkama ostaviti svoje  neželjeno dijete „na sigurnomu mjestu i time spriječiti njegovo napuštanje na najgrublji način“, primjerice ostavljanjem na hladnoći, u kontejneru za otpad, ubojstvom…“ Ostavljanjem u tzv. prozoru, uglavnom anonimno, tzv. Crkva u Hrvata bi zbrinula dijete i omogućila mu potrebnu socijalnu, zdravstvenu i inu skrb kako bi sutra sigurno stalo na vlastite noge.

E sad, je li Crkva ta – jedna među sijaset vjerskih zajednica, svojevrsna udruga dragovoljno okupljenih građana, vjerujućih i nešto – koja ima to i zakonsko i moralno pravo arbitrirati u najosjetljivijim osjećajima majke? K tomu, nebrojena povijesna iskustva upućuju na jezive, čak i masovne primjere nekompetentnog, krajnje neljudskog i sadističkog postupanja „pastirica/pastira“ u crkvenim haljinama prema djeci ostavljenoj im na skrb. Mimo uvida ne samo roditelja te (internatske) djece nego i redovito „žmirećih“ vlasti i šire društvene zajednice.

S otvaranjem tzv. prozora za neželjenu djecu na zagrebačkoj Trešnjevci je koincidiralo nekoliko uistinu zastrašujućih događaja koji su opravdano potresli javnost, pa je i to možebitno utjecalo na ishod ankete Nove TV. Prije desetak dana je valjda psihički rastrojena 34-godišnja majka bacila u Savu kod Podsusedskog mosta u Zagrebu svoju trogodišnju kćerku, čije tijelo do danas još nije pronađeno. Istodobno, mediji su objavili kako su nakon dvomjesečnog istražnog zatvora pušteni braniti se sa slobode roditelji koji su zakopali svoje dvije bebe u dvorištu obiteljskog imanja u Ljubešćici u Varaždinskoj županiji. Poznati su i slučajevi iz zagrebačkih Mlinova, gdje je razvedeni otac otrovao trojicu svojih sinova ne bi li se osvetio bivšoj supruzi, a na Pagu je otac pobacao četvero male djece kroz prozor s prvog kata obiteljskog doma…

Moguće katastrofalne posljedice

E sad, je li tzv. Crkva u Hrvata pozvana riješiti tu nesretnu kvadraturu kruga koja – unatoč polit-ideološki, gospodarski, socijalno i moralno disfunkcionalne Lijepe Naše – nije samo hrvatski problema? Je li ta najmoćnija/najutjecajnija udruga vjerujućih građana pozvana (ili se baš zbog povlaštenog položaja u društvu samopozvala?) zamijeniti državu u iznimno osjetljivoj/odgovornoj zadaći koja je prioritetno u njezinom opisu posla? Državna je vlast u tom smislu ustavno i zakonima prva i zadnja, je li, obavezna omogućiti uvjete ženama i majkama da slobodno, po svojoj volji i u društveno sigurnim/kontroliranim uvjetima odlučuju o (ne)rađanju djece, njihovu obiteljskom statusu, odgoju i obrazovanju. Bez ičije tuđe volje, ovih ili onih strahova/predrasuda, vjerskih i inih uplitanja, što može imati katastrofalne posljedice kakve neće niti mogu riješiti nikakvi tzv. prozori i vjerske indoktrinacije pod smokvinim listom „spašavanja djece“.

Na nesreću, ova trknuta „domoljubna“ vremena eskalacije nečovječnosti, beznađa, depresije, porasta siromaštva, radne i ine nesigurnosti, raznih ovisnosti i prepuštenosti mladih samima sebi svojevrstan su humus i za toksično otuđenje ljudi od niza temeljnih ljudskih vrijednosti. U situaciji u kojoj se – unatoč anatemiziranju sekularnosti agresivnim prodorom dogmi i vjerskog mentaliteta u sve pore nedorasle tzv. CRO demokracije – ljudi više ne snalaze u svojim osjećajima i očekivanjima od života, svaki treći crkveni brak se brže raspada no što potraje da djeca pođu u osmoljetku.

Službeno, HDZ/DP-Plenkovićeva vlada kukavički šuti o tomu je li za ili protiv tzv. prozora Udruge Betlehem za neželjenu djecu, odnosno kani li što poduzeti. Je li to zakonito ili nije? Što će časne sestre raditi s djecom ostavljenom na tzv. prozoru? To su bebe rođene u ovoj državi i na neki su način „državno vlasništvo“, ne crkveno. Hrvatski su državljani.

Nadležni ministar za obitelj, socijalu i sve što uz njih ide Marin Piletić bi se već morao oglasiti, a šuti. Dobro, znâ se da ne smije pustiti glasniji vjetar bez da mu dopusti stranački i šef vlade Andrej Plenković, međutim, anonimno ili bilo kakvo ostavljanje tek rođenih nečijih beba ili pak starije djece po kojekakvim crkveni prozorima, a ne po zakonskim kriterijima u ustanovama pod državnim nadzorom, ne jamči ne samo sigurnost skrbi majčinski „neželjenih“ nego ni poštivanje temeljnih ljudskih prava djece. I gdje je tu odgovornost majke, koja je začela i rodila, a ne želi dijete!? To Crkvu ne zanima? Zanima ju samo dijete i to što će učiniti s njim?

Agresivne laičke udruge

Ženska mreža Hrvatske drži da se tom betlehemskom inicijativom potiče žene da skrivaju trudnoću i ne traže obiteljsku i profesionalnu pomoć, odvraća ih od prenatalne i postnatalne skrbi, čime se izlaže trudnice vrlo nesigurnim porodima bez medicinskog nadzora. Ostavljanje djece na tzv. prozoru može i prikriti ozbiljne zločine poput silovanja, zlostavljanja, incesta, itsl. Radi se o potencijalno vrlo opasnoj tzv. prozorskoj praksi za koju u uređenoj pravnoj državi ne bi smjelo biti mjesta. Bez obzira, je li, na činjenicu da crkveni tzv. prozori za neželjenu djecu postoje u nekoliko europskih zemlja poput Njemačke, Poljske, Češke i Italije, slično kao i na našim prostorima do početka 20. stoljeća.

No, hrvatski su katolibani u vrlo agresivnim laičkim udrugama kronično ovisni o kopiranju ekstremnih vjersko-konzervativnih praksi Zapada, što se ona copy and paste metodom nameće vjerničkom „stadu“ u RH i izaziva slobodnomisleći dio stanovništva. Npr. mrmljači molitava pred bolničkim ginekologijama, klečavci za mušku supremaciju svake prve subote u mjesecu, pobačajni tzv. priziv savjesti liječnika u bolnicama, hodnje za život od rođenja do prirodne smrti, razni skupovi tipa „braćo i sestre“, itsl., što se onda krajnje nekritički prenosi u režimske medije. Ženska mreža Hrvatske tvrdi i to da su „u Zadru, Splitu i Dubrovniku postojale takozvane obrtaljke, odnosno drvene naprave koje su omogućavale anonimno ostavljanje neželjene djece koja bi dospjela u sirotište obrtanjem naprave“. Užas.

Nakon što je – zasad ipak manji – dio javnosti oštro kritizirao Udrugu Betlehem Zagreb i njezin tzv. prozor za ostavljanje neželjene djece, inicijatori su te nemoralne prakse reagirali priopćenjem u kojemu su „svjesni da jepotreban dijalog o zakonskoj regulativi o zbrinjavanju novorođenčadi“ te odbacili kritike da se radi o „poticanju na kazneno djelo napuštanja djeteta“. Naime, objavljeno je, „svaka majka može otvoriti prozor i ostaviti dijete bez straha od otkrivanja identiteta. Iako je prostorija za ostavljanje beba opremljena videonadzorom, on ne gleda na ulicu, već isključivo na krevetić, odnosno inkubator s grijanim gelom. U trenutku kada se u njega položi dijete, aktivira se alarm redovnicama u samostanu i na mobitelu Alberte Vrdoljak, predsjednice Udruge Betlehem“. A dalje se fućka?

„Ovo je na neki način još jedan oblik manipulacije i ovako fragilnim majkama u toj situaciji, koje potencijalno nisu sigurne žele li ili ne okončati svoju trudnoću“, komentirala je novinarima Dorotea Šušak iz Centra za ženske studije. „To je oblik emocioalne manipulacije kao i moljenje pred zdravstvenim ustanovama, a to je zapravo podstrek – izgurajte trudnoću i onda ostavite dijete u prozorčiću. Riješili ste svoju ljudsku ili bilo koju drugu obavezu prema tom djetetu.“

Je li baš tako? Na potezu je HDZ/DP-Plenkovićeva vlast nakon što pita neovisne stručnjake za obiteljska, ali i temeljna ljudska prava djeteta. Nije bitno što misli i zagovara tzv. Crkva u Hrvata, jedna od iks filijala, je li, univerzalne Rimokatoličke crkve. Povijesno i neoprostivo opterećene teškim protuljudskim krimenom upravo zločinačkog postupanja prema djeci obaju spolova i svih boja kože, koja se zlodjela otkrivaju i dan-danas. Neka će ostati skrivena zauvijek. Katolički „pastiri“ i „pastirice“ su počinili djeci – i još čine! – jezive stvari, je li, „u ime Oca, Sina i Svetog Duha“ od SAD-a, Kanade, Latinske Amerike, Australije do Afrike, širom Europe i u samoj Hrvatskoj.

Nećemo spominjati, je li, kako su postupale 1942. godine časne sestre prema 3336 zatočene djece u ustaškom konc-logoru u Jastrebarskom (upravnica je bila ratna i zločinka protiv čovječnosti č. s. Berta Pulherija, svastika ustaškog doglavnika tzv. NDH Mile Budaka) dok preživjelu nejač nisu oslobodili i odnijeli na rukama na Žumberak partizani Četvrte kordunaške udarne brigade narodnog heroja Nikole Vidovića. O tomu je svjedočila bivša logorašica Zorka Delić-Skiba: „Budakova svastika je govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko je bio pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutarnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac“.

Riječki je Novi list pak prosinca 2023. godine objavio da je „Katolička crkva navodno prodala oko 30 tisuća beba bez znanja njihovih majki. Strašni zločini otkriveni su u podcastu ‘Kindern van de Kerk’ belgijskog lista i portala Het Laatste Nieuws, u kojem majke i usvojena djeca prvi put govore o događajima koji su se dogodili u razdoblju od kraja Drugog svjetskog rata do ’80-ih godina, piše Le Soir. Neudane trudnice, prema pisanju belgijskog lista, smještene su u katoličke institucije, gdje su trpjele poniženja pa čak i seksualna zlostavljanja, piše La Stampa.

Tijekom poroda, neke su žene stavljene pod opću anesteziju, dok su druge morale nositi masku – sve su to bili načini da se majku spriječi da vidi svoje dijete, koje je odmah nakon rođenja razdvojeno od nje. Neke su žene čak i sterilizirane. Druge su bile prisiljene potpisati dokument kojim se odriču svog djeteta ili im je rečeno da je dijete rođeno mrtvo. Djeca su zatim prodavana za iznose između 10.000 i 30.000 ondašnjih belgijskih franaka (otprilike između 250 i 750 eura), ponekad i za više – posvojiteljskim obiteljima“. Jedna superkatolička se Irska 2009. godine našla usred zlostavljačkog skandala na štetu djece te je Crkva ponudila 161 milijun eura zlostavljanoj djeci.

Djeca u neoznačenim grobovima

Godine 2021. su u kanadskim provincijama Manitobi, Saskatchewanu i Britanskoj Kolumbiji otkrivene tisuće neoznačenih grobova male djece u blizini katoličkih škola/internata za prisilnu, genocidnu državnu asimilaciju indijanske djece u kanadsku kulturu. Samo je pored bivše Rezidencijalne indijanske škole Marieval u Saskatchewanu otkriven čak 751 neoznačeni grob. Blagoslovom i u ime države Kanade, Katolička je crkva vodila više od 70 posto zloglasnih škola, a ostale druge kršćanske, protestantske crkve. Ta je neljudska, uvelike smrtonosna „pastirska“ praksa počela još 1840-ih i trajala do 1990-ih godina. Kroz više od 130 tih katoličkih škola strave i užasa prošlo cca 150.000 indijanske djece, a Povjerenstvo za istinu i pomirenje – jeziva je osuda postupanja Katoličke crkve prema djeci – identificiralo više od 3200 usmrćenih mališana glađu, zaraznim bolestima, iživljavanjem „pastira“ i „pastirica“, suicidom…

Točan broj tako ubijene djece u Kanadi „katoličkom pastirskom skrbi“, sic transit, ali i širom svijeta, nikad se neće saznati. Procjenjuje se da ih je samo u Kanadi usmrćeno cca 30.000. Slično kao svjedočanstvo o stravi u ustaškom konc-logoru u Jastrebarskom 1942. godine, gdje su katoličke časne sestre bacile u najsmrdljivije blato najsvetije Božje zapovijedi, tako je i bivša učenica Rezidencijalne škole Florence Sparvier rekla medijima: „Natjerali su nas da vjerujemo da nemamo dušu. Ponižavali su nas kao ljude, učili nas ne voljeti ono što jesmo“. Bivši polaznik Rezidencijalne škole Pine Creek je svjedočio BBC-u: „Vezali su nas, vukli za uši, gurali sapun u usta kad smo im odgovarali ili govorili svojim jezikom. Prvu sam godinu od straha svaku noć mokrio u krevet i onda bi mi časna sestra trljala lice urinom. Plakao sam još više i glasnije, a ona mi je prijetila još strašnijom kaznom“. Vidi vraga, nije se bojala Boga!?

A mediji gotovo dnevno svjedoče o „pastirskim“ zlostavljanjima djece u cijelom svijetu, pa i u Lijepoj Našoj, o pohotnicima iz sakristija i župnih dvorova, pedofilima vražjih sklonosti odasvud, gdje Rimska kurija ima priliku „skrbiti“ o „duhovnom integritetu“ djece. Od, je li, rađaonice i tzv. prozora za neželjenu djecu nadalje. Djeca i njihov „odgoj“ ključna su opsesija Katoličke crkve: od pravno uređenih država do misionarskih oaza Bogu iza nogu. Povijesno iskustvo će reći da se ni tzv. Crkvi u Hrvata – radi dobrobiti djece, obitelji i zdrave društvene zajednice! – ne smije potpisati bjanko dopusnica ni za „prozorsko pomaganje majkama“. Hrvatska je ustavno sekularna, socijalna i anti-nacifašistička država odgovorna za fizičko i psihičko zdravlje svog podmlatka. Crkva kao dragovoljna udruga vjerujućih građana nema što tražiti u tomu svjetovnom dvorištu.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr