Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

PROUSTAŠKI HRVATSKI TJEDNIK OBJAVIO MONSTRUOZNI TEKST O KRVAVOME MARŠALU I GENOCIDAŠU TITU

AUTOR PAMFLETA JE BIVŠI  NOVINAR SPLITSKE SLOBODNE DALMACIJE JOŠKO ČELAN, KLEVETNIK VELIKOG KALIBRA…

(Foto: Tilli Černjul) Preslika članka u Hrvatskom tjedniku

Proustaški Hrvatski tjednik iz Zadra o kojemu smo dosad kritički pisali na ovom portalu, u najnovijem broju od 24. ovog mjeseca ponovno se oglasio svojom prljavom rabotom. Naime, Joško Čelan, bivši novinar splitske Slobodne Dalmacije u vrijeme SFRJ i SR Hrvatske nije imao “muda” da se bavi tom tematikom jer se bojao da ne bude osuđen od Općinskog suda u Splitu. Kukavica Čelan, ako je bio mrzitelj Josipa Broza Tita, mogao je, poput drugih Hrvatina i Hrvata emigrirati u neku od europskih zemalja i pisati što ga je volja, pa i o predsjedniku Titu. Nije to učinio jer je imao lagodan život u Splitu! No, postao je “hrabri” novinar nakon 1991. godine i sada novoobjavljenom tekstu pod naslovom “Vječni Galeb ili titoizam kao projekt” i nadnaslovom “Kako je Šibenčanin Žika oživio slavnu riječku olupinu” i podnaslovom “Tema filma nježna je i poetska priča o maršalu Titu i genocidašu Titu u društvu diktatora i ponekog ljudoždera”. Tako nešto ne može objaviti normalan čovjek, a kamoli iskusni novinar koji je u  sebi cijeli život držao tajnu o svom neprijatelju. U duplom osjećajnom filmu su: fina beogradska dama Tanja, neki Crnobanja, zagonetna mumija Budo, dvostruki ex-predsjednik oštroga njuha Stipica, zagrebački povjesničar i mason Jakovina. Redatelj Žika: Tko je volio Tita, voli i ovaj film, a tko nije – i neće!”.

Novinar Čelan bolestan od teške bolesti Titoizma

Joško Čelan, 71-godišnjin novinar, publicist i filmski kritičar bio je urednik polumjesečnika Novo doba: glas hrvatske Dalmacije, a duže vrijeme je stalni suradnik proustaškog Hrvatskog tjednika. Kako rekoh, u najnovijem broju tog nepoćudnog lista, okomio se na predsjednik Josipa Broza Tita i dugometražni film “Galeb” u režiji Iva Živkovića, zvanog Žika, na sarajevsko-katarskoj televiziji Al Jazeera 9. kolovoza 2022. godine. Što taj film smeta prostačkom filmskom kritičaru? Smeta mu “titoizam kao trajno aktualni domaći i strani masonski projekt (“Galeb” iz naslova očito odnosi se na ‘slavnu’ olupinu koju budnim okom čuvaju riječki jugokomunisti u tamošnjoj luci). Već iz naslova, nadnaslova i dva podnaslova vidljivo je da novinar Čelan boluje od teške bolesti, zvanoj Titoizam i od nje se neće nikada izliječiti!

Pogledajmo zajedno kako taj novinar i urednik bivšeg socijalističkog lista Slobodne Dalmacije piše o filmu i Titu: “U središtu dokumentarca sam je Maršal, ondašnja općenarodna, ali i danas vladajuća Ljubičica Bijela, njegova bezbrojna i, nije pretjerano reći, kraljevska i mirotvorna putovanja. Među protagonistima dominirali su svjedoci vremena (od srbogovorećih fine gospođe Tanje Petović i Stanka Crnobrnje do jugogovorećeg Budimira Lončara), i uz smjernu asistenciju notornog ex-predsjednika Stipe Mesića i zagrebačkog profesora krivotvorene jugo-povijesti i masona Tvrtke Jakovine. Lončar je tu neumorno i pobožno verglao svoj udio o Titovoj sagi po južnim morima i gostima  tadašnjim nesvrstanim državnicima  (pobrojio je samo njegova dežurstva nekih 476 dana). Među njima bio je prevladajući broj diktatora, a našao  bi se i poneki, doslovce rečeno – ljudožder (recimo, naš tadašnji ugandski nesvrstani prijatelj Idi Amin Dada)… Karakteristično je da su upravo hrvatski reprezentativci (Budimir Lončar, Stipe Mesić, Tvrtko Jakovina i Juroslav Buljubašić) govorili o Titu kao svetcu, dok je rečena Petovićka svaku drugu rečenicu intonirala jasno kritički.

Klevetnik napada Lončara, Mesića i Jakovinu

Što ima pamfletist Čelan protiv Lončara, Mesića i Jakovine? Pa oni su za njega živi spomenici, a on se prostituira sa svojim pisanijama! Ta devijantna figura koja nema mira, piše: “‘Druže Tito, Srbi tebe lažu/oni vole generala Dražu’. Njemu, J. Č., smeta i gradonačelnik Zagreba Tomašević i svi oni koji misle ljevičarskom glavom! Volio bih znati, a vjerujem i naši čitatelji, koji političari odgovaraju njemu? Siguran sam 100 % da su to desničari i ultradesničari, ali želio bih čuti njegovo mišljenje o ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i poglavniku dr. Anti Paveliću, hrvatskom koljaču i izdajniku hrvatskog naroda!! Čelan u svom narcisoidnom pamfletu ni na jednom mjestu na navodi ni jednu riječ ustaše, NDH i Pavelić!!! Možda nekom drugom prilikom (čitaj NIKADA! – pod. A. Č.), jer vlasnik i glavni urednik te proustaške tiskovine Ivica Marijačić, koji zasigurno vrlo dobo honorira svoje desničarske i ultradesničarske suradnike, među kojima je Joško Čelan koji je osramotio Dalmaciju koja je imala veliki broj prvoboraca i boraca koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv ustaške NDH, fašističke Kraljevine Italije i nacističke Njemačke. Međutim, nisam još sasvim dovršio se baviti kompliciranim Joškom Čelanom, koji u svom pamfletu nadalje opisuje kako se prisjeća davne 1988. godine kada je upravitelj osnovne škole u Vrnjačkoj Banji u Srbiji na pitanje “zašto miču do tada kultnu bistu voljenoga druga Tite, odgovorio lakonski i srca kamenoga:’Istek’o mu rok!’.” J. Č. je dodao svoj paskvil: “Europski Zagreb, eto, očito još nije dosegnuo takve demokratske standarde, zapisane i u deklaraciji EU-a, a ni nakon više od tri desetljeća! Hvala Budi, Stipi i stotinama tisuća mićih Hrvatića (J. Č. ne zna da ako napišeš Hrvatića, ne treba dodavati riječ mićih! – op. A. Č.).

Hvali upravitelja škole u Vrnjačkoj Banji što je uklonio Titovu bistu

Autor napisa hvali upravitelja škole u Vrnjačkoj Banji sumnjivog podrijetla, a sinova i unuka takvih u današnjoj Hrvatskoj ima stotine tisuća… Samo pogledajmo i pobrojimo koliko u Lijepoj našoj djeluje desničarskih, ultradesničarski i proustaških medija. Je li Čelan ili neki njegov kolega, možda Josip Jović, također nekadašnji novinar i urednik u Slobodnoj Dalmaciji, nekadašnji član SKJ i sekretar OK SKH Imotski, koji je suradnik proustaškog Hrvatskog tjednika… Ili, netko drugi iz škvadre koji su u rubrici novinari suradnici: Andrea Černive, Tomislav Držić, Marko Curać, Tomislav Pešorda, Marijan Jović, Tomislav Jović, Nikola Banić, Joško Buljan, Mijo Ivurek, Vanja Vinković, Karlo Kralj, Davor Dijanović (novinar i član uredništva desničarskog portala Hrvatskog kulturno vijeća /HKV/ i suradnik nekih desničarskih portala koji “ljubi” Tita kao i Čelan – op. A. Č.), Nataša Božinović i Igor Vukić. Nije mi poznato zašto u toj ekipi novinara suradnika nema Gojka Borića, 90-godišnjeg poznatog i iskusnog novinara, publicista i prevoditelja, stalnog suradnika Hrvatskog tjednika. On je, istina, imao dvostruku ulogu (tzv. dvolično novinarstvo) jer je emigrirao u inozemstvo te je pisao za hrvatske ustašoidne časopise Hrvatska revija u Argentini koji je uređivao Vinko Nikolić i koji se razočarao u dr. Anti Paveliću, i u Hrvatskoj državi u Španjolskoj koju je uređivao Luka Brajnović (1919. – 2001.), rođen u Boki kotorskoj i podrijetlom iz Istre. Borić se potom zaposlio u njemačkoj RTV postaji Deutsche Welle i jedno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja redakcije na hrvatskom jeziku. Nikako da dovršim bavljenje s Joškom Čelanom, koji je na kraju pamfleta napisao: “Nisu, dakle, velezločinci oni koji su činili velezlodjela, nego oni koje te velevlasti takvima proglase (…). Ili, što bi rekli ovdašnji kvazisvećenici Titova mita, uključujući i spomenute filmske lumpenproletere:’Ako neki vlasnik duboke države odriješi kesu, napravit ćemo i od ćopavoga diktatora seksi-idola!’.”

Neki Ivurek hvali knjigu “Kako je operirala UDBA”

Osim Čelana, u istom broju proustaške tiskovine na Tita i UDBA-u okomio se stalni suradnik Mijo Ivurek, koji je svoj zlonamjerni uradak posvetio knjizi “Kako je operirala UDBA – Operacija ‘Paromlin’ i sudbina Vinka Markovića” (Ogranak Matice hrvatske Vinkovci i Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2022.), autora Josipa Mihaljevića. Ivurek je knjizi i autoru posvetio tri stranice i pod naslovom “Sjajno povijesno djelo u Udbinoj akciji” s podnaslovom “Na primjeru sudbine lažno osuđenog Vinka Markovića autor je vrhunski dokazao djelovanje Udbe i Titova partijskog režima” koje je toliko nahvalio da mi se čini da opisuje heroje, a ne sudionike atentata na Tita. A glavni urednik Marijačić pati od kompleksa objavljivanja dva podnaslova što je samo “njegovo novinarstvo”, jer taj način uređivanja novine je nakaradan. Taj drugi podnaslov glasi: “Marković je jedan od osumnjičenih za postavljanje eksplozivne naprave u Paromlinskoj ulici u Zagrebu 17. rujna 1975. godine. Eksplozija se tumačila kao pokušaj atentata na Tita, iako nitko nije ozlijeđen, a počinjena je manja materijalna šteta. Svi osumnjičeni lažno su optuženi, osuđeni i godine su proveli u zatvorima”. Člankopisac odmah na početku članka objavio je hvalospjeve o knjizi i autoru objavio je: “Eksplozija se u vrijeme posjeta jugoslavenskog diktatoru, predsjednika SFRJ Tita Zagrebu, blizu mjesta na kojemu je dodjeljivao Orden narodnog heroja gradu Zagrebu (…). U eksploziji nitko nije stradao  a počinjena je manja materijalna šteta… U predgovoru autor stiče kako je Vinko Marković nakon strašnih tortura koje je doživio od Titovih Udbinih ubojica, nevin osuđen na osam godina stroga zatvora koje je odrobijao u zatvoru u Staroj Gradški. Vinko Marković bio je obični mali čovjek koji je svojim radom od nekvalificiranog fizičkog radnika postao direktor jednoga OOUR-a u okviru poljoprivrednog kombinata – PIK-a Borinci…”.

Neuspjeli atentata na predsjednika Tita u Zagrebu 1975. godine

(Foto: Tilli Černjul) Preslika članka u Hrvatskom tjedniku

Dakle, autor knjige Mihaljević i autor članka Ivurek smatraju da su osuđeni nevini ljudi, pa ističu da je jedan od sudaca u operaciji Paromlin, Vladimir Marković, izvršio samoubojstvo, a sudac Ilija Ivanić kandidirao se za suca Vrhovnog suda, ali nije izabran. Zatim je objavio da su 73 osobe bile osumnjičene, od toga 19 ih je pušteno da se brane sa slobode, a 54 osobe bile su u istražnom zatvoru. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu 17. ožujka 1975. godine podiglo je optužnice protiv 13 osoba: Tvrtka Miloša, Antuna Zinka, Josipa Pemića, Đure Perice, Branka Vidačeka, Marije Topić, Vinka Markovića, Milana Crčića-Paradi, Martina Vidačeka, Božidara Crčića-Kurtenjeka, Pavla Vukovića, Zvonka Štefanovića i Vadimira Majksera. Prema objavljenim podacima u članku Mije Ivureka, Okružni sud 8. lipnja 1976. godine donio je presudu kojom su Miloš, Zink, Pemić, Perica i Branko Vidaček osuđeni na smrtne kazne koje su preinačene na po 20 godina zatvora, zatim Marković na osam godina zatvora, a ostali su osuđeni na manje zatvorske kazne, dok su dvojica oslobođeni. Osuđeni su jedni druge optuživali, što najbolje potvrđuje da su organizirali atentat na Tita! Okružni sud je 1979. donio nove presude, kojom su smanjene kazne onima koji su dobili najveće zatvorske kazne. Najduže je u strogom zatvoru proveo osuđeni Đuro Perica, čak 14 godina, a prestao je robijati 1. listopada 1989. godine. Budući da nisam pročitao Mihaljeviću knjigu ne mogu dati kritički prikaz, a člankopisac Ivurek, ne znam razloge, zbog kojih nije objavio imena novinara iz Zagreba koji su optuženi i osuđeni na zatvorske kazne.

Zašto Hrvatski tjednik prešućuje da je njihov suradnik Tomislav Držić osuđen na šest godina zatvora? 

Kad sam pročitao Ivorekov članak bilo mi je odmah sumnjivo da on ne zna ili prešućuje imena i prezimena novinara SOUR-a “Vjesnik” u Zagrebu. Naime, više od 42 godine bio sam honorarni suradnik brojnih listova i zaposlenik Večernjeg lista, najčitanijeg dnevnog lista u Hrvatskoj, te tjednika Arene i Studija (nažalost su ugašeni) u SOUR-u “Vjesnik” tadašnjoj najvećoj novinskoj kući na Balkanu. Stoga sam bio dobro upoznat da su među osuđenima bili neki novinari, među njima sam veoma dobro zapamtio Tomislava Držića, zvanog Tom, novinara tjednika Vjesnika u srijedu, inače bivši zamjenik grafičkog urednika toga tjednika 1965., a 1967. godine upoznao sam ga u ondašnjoj redakciji popularnog VUS-a kao mladi suradnik načitanijeg tjednika u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, Tomislav Držić je osuđen na osam godina zatvora, ali nakon žalbe Vrhovni sud smanjio mu je kaznu na šest godina. Nakon odslužene zatvorske kazne u Lepoglavi, jedno vrijeme je bio bez posla, a zatim postavljen za urednika vanjsko-političke rubrike Večernjeg lista baš u vrijeme kad sam bio zaposlen u tom listu. Taj je posao, pričalo se, dobio po političkoj protekciji, jer nije imao potrebito iskustvo u uređivanju rubrike vanjske politike. Ne moram biti u pravu, ali držim da su autor navedenog članka Mijo Ivurek i glavni urednik Ivica Marijačić najvjerojatnije odlučili da prešute presudu Tomislavu Držiću, jer je u impresumu novinara suradnika Hrvatskog tjednika! Još su neki novinari iz Zagreba optuženi i osuđeni, ali se ne sjećam njihovih imena. Znam da je među uhićenicima bio Baldo Dobrašin, rođen u Ljutoj kod Dubrovnika, novinar Vjesnika u srijedu, koji je 1977. prešao kao novinar i lektor Malog vjesnika, glasila zaposlenika SOUR-a “Vjesnik”, a 1985. v.d. glavnog i odgovornog urednika toga lista. Umro je 2003. godine.

Vjenceslav Cenčić o atentatu na predsjednika Tita

Godine 2006. u hotelu “Bonavia” u Rijeci intervjuirao sam kontroverznog  novinara i publicista Vjenceslava Cenčića, autora više provokativnih knjiga – sigurno u to spadaju “Enigma Kopinič” i “Atentati na Tita” (Spectrum, Delnice, 2006.) –  koji sam  objavio u pulsko tjedniku Barkun, (ugašen) a potom na zagrebačkom portalu Javno.com (i on je ugašen) jedan manji dio intervju na hrvatskom i engleskom jeziku. Taj zanimljiv razgovor objavio je izvršni urednik Damir Jirasek, koji je, uz, ostalo objavio da su sudionici atentata bili pojedini zagrebački novinari, ali nije htio objaviti njihova imena. U svezi atentata i postavljanju eksplozivne naprave, Čenčić je izjavio da se tog dana našao u Paromlinskoj ulici kad je Tito posjetio Zagreb, ali je tvrdio da je Tito došao u Zagreb jedan dan ranije, jer je sovjetska obavještajna službe obavijestila jugoslavensku vladu u Beogradu da se priprema atentat na Tita. Stoga je Tito došao dan ranije, rekao je Cenčić, da bi izbjegao atentat i da ne bi nastradali građani i školarci, a bilo je nazočno više tisuća građana Zagreba i predstavnici poduzeća i partijskih organizacija iz cijele Hrvatske. Sutradan je došlo do eksplozije, ali nitko nije ozlijeđen. Ostavljamo današnjoj generaciji čitatelja da na svoj način komentiraju je li to bio atentat na Tita? Ondašnja vlast u Hrvatskoj i Jugoslaviji su tvrdili da je atentat bezuspješno izveden, a nemali broj političara i novinari u zadnjih 30-ak godina tvrdili su da je to zlodjelo organizirala UDBA-e.

Na kraju nije mi preostalo nego uzviknuti: ŽIVIO DRUG TITO!

Armando Černjul

Pula, 27. kolovoza 2022.

Facebook
E-mail