„Osobno sam izložena javnom linču i neopisivim uvredama jer se usuđujem govoriti istinu, nisam nepismena i znam razlikovati dobro od zla“, napisala je bivša pjevačica „Srebrnih krila“ i tv-voditeljica Vlatka Pokos u kolumni „Dejan Lovren je pokazao zavidnu razinu nepristojnosti, primitivizma i neznanja“ u časopisu Storyju. „I nikada neću, u ime ‘domoljublja’ i ‘zajedništva’, pjevati pjesme jednog osvjedočenog ustašofila i domoljubnog profitera koji već tridesetak godina u Hrvatskoj i šire promovira zločinačku ideologiju, izaziva podjele i mržnju. A sve to zazivajući ‘ljubav’ i ‘zajedništvo’. Podmuklo i opasno truje mlade generacije koje su podložne manipulaciji i zahvaljujući mizernom obrazovanju i društvu poremećenih vrijednosti. Društvo u kojem je veličanje zločinačkog, ustaškog režima izraz ultimativnog ‘domoljublja’. Ustašofilija je u Hrvatskoj normalizirana. Njome su zatrovane mlade generacije kroz nacionalne sportske uspjehe i popularnu kulturu, a osobito kroz nogomet kao najpopularniji i najmasovniji sport u Hrvtskoj u kojem postižemo nevjerojatne sportske rezultate i gdje su duboke emocije na vrhuncu. To je idealan teren za opasne manipulacije kroz moćne glasnogovornike u liku sportskih zvijezda, poput Dejana Lovrena.“

Što je tu kolumnistica Pokos napisala pogrešno, zlonamjerno, povijesno i moralno bogohulno, protunacionalno, veleizdajnički ili kako već… da je zaslužila medijski i mrežni linč!? Puna šaka brade ostane li u nastranom ambijentu društveno-političke zbílje Bijedne Naše samo na toj medijskoj fetvi i hejterski na društvenim mrežama. I naš je portal izvijestio o tomu da je skupina „vatrenih“, uključivo Dejana Lovrena, po povratku iz Katra proslavljala u velikogoričkom kafiću Marcela Brozovića brončano „zlato“ uz ustaško „Za dom spremni“ i Thompsonovo proustaško/velikohrvatsko (Herceg-Bosna) negiranje i povijesnih činjenica o tomu tko su bili ustaše u podguznoj tzv. NDH i države za čiju su sportsku slavu prolijevali znoj u Katru i ponizno HDZ-u držali desnu ruku na srcu.  Dok su se uokolnom pustinjom širili zvuci hrvatske himne što ju je u Glini skladao Srbin Josif Runjanin – pohrvaćen u Josipa, da se „Turci“ ne dosjete, sic transit – na narodnopreporodne stihove Hrvata Antuna Mihanovića.

Nisu samo Lovren i Marcelo Brozović – Pokos: „Obojica su se u svijetu deklarirali kao fašisti, nanoseći međunarodnu štetu ne samo sebi nego i svojoj ‘voljenoj domovini’“ – ti među „vatrenima“ koji ne znaju te činjenice, koji nemaju pojma da je najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao Srbin Petar Preradović , proslavio „svoju hrvatsku domovinu“ u civiliziranom svijetu Srbin Nikola Tesla, najveći znanstvenik svih vremena, a međunarodno priznate granice današnjega RH iscrtao Hrvat i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća Josip Broz Tito sa šakom komunista i partizanskim divizijama iza sebe… Nikakav Marko Perković Thompson s „Bojnom Čavoglave“ i još manje s velikohrvatskom „Lijepa li si“ na koju svršavaju „vatreni“ u svlačionicama, na privatnim tulumima,  na njoj na javnim mjestima raspaljuju nacionalističke strasti te zajedno sa Zlatkom Dalićem sramote urbi et orbi i sebe, i „vatrene“, i državu čija su izabrana vrsta i nogometni sport. Zemlju što se ustavno već u Izvorišnim osnovama izrijekom ogradila i od tzv. NDH i od pretenzija RH na tuđe tlo. Ta se inačica ustašoidne raspamećenosti – zaslugom i izbornika Dalića – videom širi društvenim mrežama i dijeli ljude umjesto da ih ujedinjuje.

Nije ostalo nezapamćeno da su izbornik Zlatko Dalić i kapetan „vatrenih“ Luka Modrić 2018. godine po povratku sa SP-a u Rusiji s nogometnim srebrom još „zlatnijeg“ sjaja od katarske bronce u Zračnoj luci Zagreb bili pozvali Thompsona – što je taj radio na Plesu, ako službeno nije bio član protokola za doček? – u otvoreni autobus rezerviran za nogometaše te s njima satima gmizao među navodno pola milijuna oduševljenih građana do svečane pozornice na Trgu bana Josipa Jelačića. Taj pjevač prepukla glasa, u ozračju nedvosmislenih poruka i simbolike što podsjeća na crna vremena krvi i mraka, kada je nacionalna čast veleizdajnički četiri godine gažena cokulama ušatoga U, neskriveni je idol „vatrenih“ i buljuka tih što se dernjaju stadionima „Za dom spremni!“, „Ubij, ubij, ubij Srbina!“ te u gluho doba noći samo crnim sprejevima ispisuju tu raspamećenu mržnju po uličnim fasada, prometnim znakovima i gdje god stignu. A potom si – čak izravno s Thompsonovih koncerata!? – daju oduška u narodnjačkim klubovima uz najgori balkanski cajka-trash i more alkohola.

Ta Hrvatska nikad nije bila niti će biti Lijepa Naša! Nikad nije niti će ikada služiti na čast i ponos Hrvatskoj kao civiliziranoj zemlji demokratska duha i prakse, njezinu međunarodnom uvažavanju i ugledu, pa kad – u povodu krajnje neprimjerenog Lovren-Brozovićeva „Za dom spremnog“ i „herceg-bosanskog“ urlikanja u intimnoj atmosferi „vatrene“ proslave sportskog uspjeha u kafiću na rubu hrvatske metropole – jedna kolumnistica hrabro istupi u javnosti osudom ponašanja skupine mladića što ih mase uzdižu na čast tzv. nacionalne svetinje, onda buljuk samozvanih čuvara „etničke čistoće“ i „nedodirljive“ tzv. arijevske krvi ustaje medijskim linčem kakvog se ne bi postidjeli ni Nathan Bedford Forrest (američki „veliki čarobnjak“ KKK-a iz druge polovice 19. stoljeća), ni Führerov propagandni mozak Paul Joseph Göbbels niti zadrti južnoafrički praktičari zločina apartheida godinama kasnije.

Ma koliko se „domoljubno“ izbjegava reći, ustašijadom u crveno-bijelom dresu vrijeđa se ne samo more hrvatskih žitelja srpske narodne manjine – potomaka najvećih žrtava ustaškoga genocida u tzv. NDH, što je svojevrsno i novodobno sadističko sladostrašće trknutih mozgova od preokretnih 1990-ih godina, ne samo u nogometu – već se izravno vrijeđa nacionalni osjećaj, netrpeljivošću i mržnjom prljavo dira, je li, u izvjesnu količinu srpske krvi u žilama vlastitih „vatrenih“ suigrača. Čija majka ili otac, ili oboje, nisu „Hrvati od stoljeća sedmog“ (á propos, arhelolog Vladimir Sokol je dokazao doseljenje u Panonsku nizinu od 795. godine) ili su iz miješanih brakova, pa… Treba li im navesti imena?

A oni šute i misle si svoje, pa poštujmo tu šutnju na koju imaju pravo. Baš kao što i samozvani politički predstavnik „svih Srba u RH“ Milorad Pupovac ima pravo držati HDZ-ovoj vladi premijera Andreja Plenkovića glavu iznad vode sa svojih troje saborskih zastupnika iz SDSS-a u tzv. stabilnoj većini, iako ta vlada nije učinila ništa učinkovitoga ne samo u suzbijanju notornog ustašluka u društvu, protusrpstva i vukovarskoga postpopisnog iživljavanja na ćirilici nego ni u obnovi srpskih sela na Baniji dvije godine nakon razornog potresa. Neki „Hrvatine od stoljeća sedmog“, s debelim zlatnim lancima oko vrata i masivnim križevima na rutavim prsima što svršavaju na sami spomen „domoljubnog“ pjevača i najgorim se pogrdama obaraju na (grado)načelnike u Bijednoj Našoj i državne arbitre u više od pola Europe i inih, je li, dijasporom načičkanih dijelova globusa koji ne žele čuti za Thompsona na svojim pozornicama popadali bi na debelo meso i dugo ne bi došli sebi da vide rodoslovno stablo nekih „vatrenih legendi“.

Kolumnistica Vlatka Pokos, ma što o njoj netko privatno mislio i ma kako ocjenjivao njezin javni/privatni CV, nije pogriješila tvrdnjom da smo zbog proustaških ispada i na nogometnim terenima, „proglašeni balkanskim primitivcima i divljacima. Zasluženo. U civiliziranoj državi i društvu stigla bi ih zaslužena kazna za veličanje fašizma. Ali, ne i u Hrvatskoj, gdje se iz meni neshvatljivih razloga tolerira zločinački pozdrav ‘Za dom spremni’ i zločinačka ustaška ideologija. Od nogometaša ne očekujemo intelektualnu superiornost ni načitanost jer je povijest pkazala da su to,čast iznimkama, ljudi skromnog intelektualnog kapaciteta i niske razine obrazovanja. Međutim, uživaju golemu popularnost u javnosti i stoga njihovi jaistupi imaju veliku odgovornost i težinu“. Time imaju i velik utjecaj na društvenu sredinu, osobito na djecu i mladež, pa je ta njihova odgovornost za kakvoću utjecaja podložnija društvenoj introspekciji no neke politikantske budale i dalekosežnijeg značenja no puki sportski rezultat bio on i „najzlatnijeg“ sjaja. Sutra je novi dan sa starim i novim izazovima, sportašima je novo natjecanje s novim izazovima u kojima stare pobjede nisu kredit za novu…

Golovi, pobjede i porazi, postolja, medalje i pehari su samo prečke na ljestvama sportske statistike neke od milijun disciplina; danas su ovakvi, sutra onakvi ili nikakvi – što bi se reklo: lopta je okrugla – ali ono što sport čini pleminitim, čovjeka čini čovjekom, to ostaje. U antičko su doba, npr. u Grčkoj za Olimpijskih igara, prestajali ratovi i neprijateljstva za važnih sportskih natjecanja, a u Bijednoj Našoj barem dva i pol milenija kasnije „vatreni“ služe kao trojanski konj u društveno-političkoj zbílji, u čiji trbuh neki ljudi nahvao (dum Marin) kurvinjski guraju najogavniju ideologiju u povijesti čovječanstva: naci-fašizam. Dostojanstveno i sportsko fer ponašanje i na igralištu i izvan njega, u javnosti – nikako ponizno, kako voli pastoralizirati nogometni izbornik Zlatko Dalić – obrazac je što ga imaju slijediti vrhunski sportaši bez obzira bave li se najpopularnijom ili (naj)manje atraktivnom aktivnošću, profesionalno ili rekreativno. Nema tu ni iznimke niti oprosta, osobito u zemlji koja je povijesno prolazila kroz pakao i uspjela opstati baš zato što je kritična masa dobrih ljudi znala u presudnim trenucima razlikovati dobro od zla.

Ustaška epizoda jedan je od tih povijesnih limesa na kojemu su Hrvati i svi njihovi sužitelji ine etničke, vjerske, etc. pripadnosti na istom tlu znali odabrati dobro nasuprot zlu, te zahvaljujući tomu ostali na tzv. pravoj strani povijesti. Na strani civilizacije/demokracije i koja strana prirodno ne trpi revizionističke dijareje veličanjem ZDS-ustašluka i tzv. Herceg-Bosne kao ravnopravne pokrajine Slavoniji, Istri, Dalmaciji, Hrvatskom zagorju… unutar međunarodno priznatog teritorija Republike Hrvatske. Kako to zborno urbi et orbi trube Thompson, Dalić, Modrić, Lovren, Brozović i družba s pratećim vokalima među dijelom politički nepismenih navijača. Bilo bi, dakako, nepravedno zamjeriti samo ovima „vatrenima“ ustašijadu i proširenje RH na „Hrvatsku do Drine“, jer je toga bilo i ranije. Neki bi savjesniji sportski novinar od ne-sportske malenkosti autora ovih redaka navesti iznos pozamašnih novčanih kazni što su ih platili HNS, Dinamo, Hajduk, injsl. međunarodnoj nogometnoj vlasti zbog učestaloga ustaškog i ksenofobnog proseravanja domaćih huligana, pa i pojedinih igrača kod kuće i u inozemstvu. Možda je najdrastičniji slučaj Josipa „Joe“ Šimunića kada je u Maksimiru 2013. godine nakon dokvalifikacijske utakmice „vatrenih“ s Islandom za odlazak na Svjetsko prvenstvo oteo novinarski mikrofon pod južnom tribinom i raspomamljen istrčao na travnjak vičući „Za dom…“, a publika mu je odvikivala „…spremni!“ Baš kako i Thompson počinje svoje koncerte „Bojnom Čavoglave“.

Odgojen na notornom ustašluku u Australiji (rođen u Canberri), što nije krio dolaskom u Bijednu Našu ni javno niti privatno (npr. vidi snimke s vjenčanja), zbog ispada je – doduše, teškom mukom i s puno buke u javnosti – izletio iz nacionalne nogometne vrste. „Mikrofon sam uzeo jer sam osjećao potrebu slaviti s našim navijačima (navijači su ustašofili, pa…!? – op. a.) nakon našeg velikog uspjeha“, kazao je tada Šimunić Jutarnjem listu. „Ja sam slavio pobjedu, pobjedu Hrvatske. Naše su emocije bile na vrhuncu. Nisam bio svjestan implikacija jer nisam dugo živio u Hrvatskoj i nisam osjećao takvu podijeljenost oko nekih pitanja, pa bilo to i ‘Za dom spremni’. Dakle, vrlo jasno, ja nisam slavio fašizam, nacizam ili bilo koji totalitarizam. Slavio sam Hrvatsku. Bio sam uvjeren da je to ispravan način. Danas shvaćam da ima dosta onih koji smatraju da je to bio pogrešan način.“ Nije Joe Šimunić baš tako naivan kakvim se gradio medijima kad je shvatio da leti iz „vatrenih“ niti je bio tako blesav, pa zaista vjerovao kako krvavim ustaškim pokličem „Za dom spremni“ slavi Republiku Hrvatsku, a ne ustaški tzv. NDH sa službenom zastavom koja se nije razlikovala od njegove na vjenčanju.

Dakako da ni Marcelo Brozović niti Dejan Lovren s veselom družbom iz kafića, gdje se također orilo „Za dom spremni“ i tzv. lijepa li je velika Hrvatska do Drine s Herceg-Bosnom kao prirodnom pokrajinom, nisu, je li, slavili tzv. NDH i tzv. trećeentitetski ustroj BiH što ga je osobno ukinuo Franjo Tuđman po haaškom proglašenju tzv. HZ/HR Herceg-Bosne udruženim zločinačkim pothvatom, nego su „vatreni“ samo davali oduška svom iskrenom „domoljublju“. A vidi vraga, svi su, za raliku od Šimunića, dugo živjeli u Hrvatskoj i bolje od njega „osjećao takvu podijeljenost oko nekih pitanja, pa bilo to i ‘Za dom spremni’“. Sic transit. „Nažalost“, tvrdi kolumnistica Storyja, „njihov povratak u domovinu i uporno forsiranje Thompsonovih pjesama izazvali su nove podjele i mržnju među ljudima, unatoč licemjernom traženju ‘zajedništva’. Ljudi poput mene koji imaju ponešto znanja i obrazovanja i jasnu ideju o dobru i zlu, nikada neće biti dio takvog ‘zajedništva’.

Teza da je promoviranje zločinačkog ustaškog režima ultimativni izraz domoljublja jest nakaradna i opasna. Dejanu Lovrenu, njegovim kolegama i mnogim drugima u ovoj zemlji, a još više u susjednoj BiH, potrebna je lekcija iz povijesti i posjet jednom od simbola ustaškog režima, logoru smrti Jasenovcu, u kojem su sustavno ubijani deseci i tisuće nevinih ljudi, odraslih i djece, čiji je jedini grijeh bio pripadnost drugoj vjeri, etničkoj grupi ili ideologiji. Režim koji je provodio rasne zakone i bio poznat po izrazito brutalnim i okrutnim ‘tehnikama’ ubijanja, nad kojim su se zgražali i originalni zločinci, nacisti. Režim koji je na najgori mogući način obilježio i izdao Hrvatsku.“  Dakako da su ustaše bili zločinci i izdajice, pa zaista treba imati poveliku rupu u elementarnom obrazovanju da bi se uistinu moglo javno drekenjati: „Za dom spremni!“

Marijan Vogrinec