Dana 10. veljače 1947. potpisan je mirovni sporazum između savezničkih sila i Italije te se smatra jednim od najvažnijih datuma u modernoj povijesti Slovenaca. Odredio je i promjenu talijanske istočne granice utvrđene Rapalskim ugovorom iz studenoga 1920. tako da je Jugoslavija, a u njezinom okviru i Slovenija i Hrvatska, anektirala veliki dio traženog teritorija. Na tu odluku saveznika snažno je utjecao doprinos slovenskih partizana savezničkoj pobjedi kojom su se uvelike ostvarila očekivanja Primorskih Slovenaca izloženih fašističkom kulturnom genocidu. Zbog svojeg antifašističkog djelovanja, mnogi od njih završili su u zatvoru, osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, pa čak i na smrt, a među prvima bilo je četvero pripadnika Borbe koji su 1930. pogubljeni u mjestu Bazovica. I nakon okupacije Ljubljanske pokrajine u travnju 1941., talijanske su vlasti vršile brutalno nasilje i počinile vojne zločine. Tamo su ubile 4406 osoba, a u Primorskoj sve do kapitulacije više od osamsto ljudi. Puno je ljudi bilo prognano u koncentracijske logore, najviše njih na Rab, te su spaljena brojna sela.
Za Italiju 10. veljače nosi posve drugo značenje. Mirovni sporazum bio je zadnji postupak Italije kao fašističke države i agresora u Drugom svjetskom ratu. Pogodio ju je gubitak teritorija do rapalske granice, pogotovo etnički miješanih područja u Istri, Rijeci, Zadru i na otocima gdje je po nekim procjenama živjelo 200.000 Talijana. Oni su većinski napustili svoje rodne krajeve nakon završetka rata i promjene granice. U Italiji se taj događaj zove egzodus, a iseljenici esuli. Na njihov odlazak utjecali su, između ostalog, pritisci tadašnje jugoslavenske vlasti, predrasude prema „manje vrijednim Slavenima” kao i propaganda talijanske vlade u pogledu uhićenja i smaknuća koja su 1943. u Istri počinili pripadnici hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a svibnja 1945. na zauzetom teritoriju Julijske krajine jugoslavenska vlast. Ta je propaganda sve do 1945. pokušavala prikazati fojbe kao jednu od najvećih tragedija rata, kao dokaz za barbarstvo i genocidnost Slovenaca. Istovremeno je prešućivala godine fašističkog ugnjetavanja i zločine talijanskih okupatora.
U Italiji se od 2004. godine 10. veljače obilježava kao dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa te na druge događaje uz istočnu granicu. Italija ima svako pravo sjećati se događaja koji su za nju bili traumatični. Nažalost, usprkos opsežnom i detaljnom istraživanju te problematike od strane talijanskih i slovenskih povjesničara, koji su došli do sličnih procjena, većina talijanske politike i njezini najviši predstavnici radije se služe manipulacijama. I tako svake godine iznova!
Ljubljana bi morala zahtijevati od Rima da prestane obmanjivati javnosti i manipulirati poviješću te je politički zloupotrebljavati, da poštuje izvještaj slovensko-talijanske kulturno- povijesne komisije, da jasno kaže kako pripadnici Borbe koji su strijeljani u Bazovici nisu bili teroristi te da otvori rudarsko okno u Bazovici i prebroji tijela. Talijanska vlast od slovenske je već zahtijevala istraživanje jame na našem teritoriju, dok sama to nikako nije kadra učiniti, jer bi se time srušio jedan od mitova – fojba u Bazovici s navodnim tisućama i tisućama mrtvih, kamo svake godine organizirano hodočaste školarci iz cijele zemlje.
Prvo pitanje koje bi naši najviši predstavnici trebali postaviti svojim talijanskim kolegama glasi:
OPROSTITE, ZAŠTO SU SAVEZNIČKE SILE NAKON POBJEDE U DRUGOM SVJETSKOM RATU ZAHTIJEVALE SKLAPANJE MIROVNOG SPORAZUMA S ITALIJOM?!
ZZB za vrijednosti NOB-a podupirat će sva nastojanja državnih organa Slovenije u tom smjeru. U skladu sa svojim antifašističkim temeljima i zalaganjem za poštivanje povijesti, nastavit ćemo aktivno surađivati s ANPI-jem u Italiji i SABA-om u Hrvatskoj u skladu sa zajedničkom izjavom „Fojbe – mit i stvarnost”, prihvaćenom na znanstvenom skupu u veljači 2023. u Zagrebu, te aktivno sudjelovati u suprotstavljanju svim oblicima suvremenog fašizma u svojim sredinama i međunarodnom okruženju.
Marijan KRIŽMAN
Predsjednik ZZB-a NOB-a Slovenije
