Najvažniji politički odgovor na neposrednu prijetnju fašističke moći je zajedničko djelovanje svih antifašista u obrani demokracije i socijalne pravde u zemlji. Jedan od najpoznatijih primjera je vlada Narodnog fronta u Francuskoj 1936. godine.
Kao i u mnogim europskim zemljama, fašističke i ekstremno desničarske političke skupine i stranke – uz podršku utjecajnih snaga u policiji i vojsci – pokušale su napasti izabranu vladu u Francuskoj. Primjerice, francuski fašisti iz “Croix de Feu” (“Vatreni križarski pokret”) i “Action Française” – motivirani uspostavljanjem NSDAP-a u Njemačkoj i razvojem događaja u Italiji – pokušali su srušiti republiku već 6. veljače 1934, napadom na parlament. Oko 30.000 pristaša htjelo je probiti policijske kordone i uletjeti u parlament. Krvavi rezultat ulične bitke: preko 15 mrtvih i 2000 ozlijeđenih.
Međutim, taj fašistički nasrtaj nisu zaustavile snage državne sigurnosti, već generalni štrajk koji su podržali svi sindikati i ljevičarske političke organizacije. 150 000 ljudi demonstriralo je kroz Pariz pod sloganom antifašističkog jedinstva. To je bio početak ljevičarskog jedinstva djelovanja, koje je pod nazivom “Front populaire”, Popular Front, stjecalo sve veći utjecaj u sljedećim mjesecima.
Parlamentarni izbori u svibnju 1936. donijeli su politici Narodne fronte jasnu većinu. Ovdje je bila važna smjena snaga unutar Ljevice u korist komunista, koji su udvostručili ukupni broj glasova i osvojili 72 mandata (prethodno 12). Pregovori su rezultirali time da je Léon Blum postao premijer ljevičarske koalicijske vlade koju su početkom lipnja 1936. podržali komunistički poslanici. Početak vlade Narodne fronte 1936. podigao je velika očekivanja od ljevičarskog političkog razvoja u Francuskoj. To je postalo vidljivo u štrajkačkom pokretu koji je zemlju zahvatio nakon izbora. Rezultat je bio “Accords Matignon”. Njima je bilo predviđeno trenutno sklapanje kolektivnih ugovora o radu; priznavanje sindikata i prestanak svake diskriminacije na temelju članstva i aktivnosti u sindikatu; izbor delegata radnika u tvornicama; prilagodba abnormalno niskih plaća i općenito povećanje plaća u prosjeku 12%. Te odredbe ugovora dopunjene su nizom socijalnih zakona koji su u Parlamentu izglasani sljedećih dana: uvođenje četrdesetsatnog tjedna; zakon o kolektivnom ugovoru o radu; plaćeni dopust od dva tjedna; nacionalizacija dijela industrije naoružanja i reorganizacija Banque de France. Sporazumi Matignon i socijalno zakonodavstvo dokazali su radnim ljudima koliko su usko povezani antifašizam i socijalna pravda.
Vlada Narodne fronte u početku je pokazala jasnu antifašističku orijentaciju, o čemu je, između ostalog, svjedočila i legalizacija boravka u Francuskoj političkih izbjeglica i rasno progonjenih osoba. Međutim, vlada Léona Bluma bila je problematična prema Španjolskoj Republici i njezinoj borbi protiv puča Franca. Iako se prvih dana Blum još uvijek zalagao za obranu Španjolske, on i Daladier kao vojni ministar, a zajedno s njim i njegova politička stranka – pod pritiskom britanske vlade – preusmjerila se na tijek “neintervencije”, koja je u stvari značilo izolaciju Španjolske Republike. To je značilo zabranu isporuke oružja i druge robe u Španjolsku Republiku. Antifašistima koji su se htjeli pridružiti Međunarodnim brigadama često je onemogućen prijelaz francusko-španjolske granice, iako je još uvijek bilo moguće ilegalno prebaciti nekoliko tisuća antifašista u Španjolsku.
Unatoč takvim proturječjima, sjećanje na obranu demokracije i socijalne pravde od strane antifašističke Narodne fronte u Francuskoj prije 85 godina i dalje je važno.
FIR / SABA RH
