Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Osvrt na “Društvo i otpor fašizmu – istarski poučak i globalni izazovi”

Renato Matić, dr. sociologije, Zelina, Srednja Europa, 2022.

(Foto: arhiva SABA RH)

    Autor, R. Matić, se u knjizi bavi temom koja je važna ne samo za znanost, nego i javnost ponajprije, (a prešućivana je godinama ili podvrgnuta povijesnom revizionizmu) definiranjem i analizom povijesno-političkih termina: fašizam i antifašizam. Zloporaba tih pojmova osobito u našim krajevima je do te mjere izobličila sadržaj i značaj jednog i drugog, da je objektivno i sažeto sagledavanje pojavnih oblika fašizma i antifašizma dobrodošao protestni glas znanosti, koja je i sama šutjela predugo, nakon što je došlo do promjene državnog ustroja u RH, kada se zajedno s prljavom vodom bacilo i dijete, kako kaže stara poslovica. Nevjerojatno je da se antifašizmu Hrvata oduzela emancipacijska, oslobodilačka i ujediniteljska kvaliteta te da se već niz godina rasprave vode samo oko svršetka rata, 1945. godine, isključivo s negativnim pristupom i bez prave znanstvene analize uzroka i posljedica poslijeratnih zbivanja te godine.

   Temeljno je pitanje je li s krajem Drugog svjetskog rata minula mogućnost pojave fašizma, ima li ga uopće danas, makar u rudimentarnim oblicima ili je prisutniji nego što bismo to željeli priznati. Na to pitanje dati odgovor je lakše ako pročitamo ovu knjigu koja omogućuje da se kroz povijesne prikaze razvoja fašizma u Italiji i Njemačkoj identificiraju procesi i karakteristike tih totalitarnih država, ali isto tako navodi na razmišljanje o suštini tih pojmova gdje se onda vide paralele na mnogim današnjim globalnim, ali i unutarnje-političkim ekscesima s tog naslova. Dojam je da se namjerno stvara pojmovna zbrka oko njih, te se semantički i značenjski oba pojma iskrivljuju do te mjere, da se čak i nehotice u razgovorima zamjene obje riječi.

     Zato je korisno pročitati kako se autor bavi pojmovima fašizma i antifašizma kroz dubinsku povijesnu, političku, sociološku i antropološku analizu da bi se sagledalo te dvije kompleksne pojave institutionaliziranog nasilja i otpora njemu, a koje ne nastaju preko noći ili čak nisu vođene isključivo transparentno i s razumskim intencijama. Ostanemo li kod povezanosti fašizma s nasiljem kao bitnom karakteristikom fašizma, možemo se prisjetiti doista brojnih primjera nasilja iz svakodnevnog života, u svijetu ili kod nas. Što je to što „hrani“ nasilnike, gura ih tim nasilničkim putem i u kojem trenutku se ono agregira oko neke institucije, zakona, projekta… – to je prevažno pitanje današnjice. Daleko smo od toga da se proklamiranjem parlamentarne demokracije nalazimo na mirnim putevima sutrašnjice, daleko smo od društava nenasilja kakvo je zamislio Gandhi, djeca cvijeća iz antiratnih prosvjeda 70-tih, pokret nesvrstanih, a na pragu smo novih ratova ili općenito društava u kojima je nasilje nad slabijima standard i po zakonu. Autor Matić R. navodi da se nasilje i agresivnost u društvu može stupnjevati počevši od instinktivne reakcije obrane na pravu ili zamišljenu prijetnju, a da se zatim povećava po stupnjevima u kojima je bitna brojnost, masovnost i podrška institucija moći i sile. U nedemokratskim društvima (a takvih je i danas jako puno) nositelji moći: političari, banke, korporacije, vlasnici medija, nastoje svim silama održati se na vlasti, a to mogu oduzimanjem prava na slobodu informiranja, govora, na rad i na kretanje itd., te oblikovanjem javnog mijenja prema svojim potrebama. Time se neutralizira kritičare sustava, vladajućeg morala i različitih načina iskorištavanja slabijih (žene, djeca, imigranti, obespravljeno radništvo). Način kako se može masu i otpor mase neutralizirati jesu političko-ideološke podjele na temelju etniciteta, drugačije kulture i sl. Međutim, povijest pokazuje da su vladajućima najveći neprijatelji ne osobe druge nacije nego osobe ISTE nacije, ali različitih svjetonazora i ideologija. Uništavanje slobode mišljenja i govora ide do te mjere da je pri tome nevažan gubitak osoba bilo one i genijalci, ako se ne uklapaju u vladajuću političku agendu. Primjer je suradnja četnika i ustaša u našim krajevima za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je formalno vođen rat zbog rasnih i nacionalističkih podjela zahvaljujući nacifašizmu i njegovim pristašama ovdje u regiji.

    U zanimljivom poglavlju “Individualne sklonosti fašističkim idejama“, autor nabraja psihološke osobine ličnosti sklone prihvaćanju fašističkih ideja i diktature. Veliki je broj tih crta, od ovisnosti i divljenja prema vođa, depersonalizacije i stapanja s masom do neznanja i neprepoznavanja opasnih tendencija ograničavanja sloboda i prava i stvaranja fašističkih, tj. neofašističkih struja u državnoj politici. Sve to može početi bezazleno, kao što je recimo Hitlerov NSDAP započeo kao radnička i socijalistička partija, da bi istodobno nemilice ubijao sindikalne i komunističke prvake koji su imali uspjeha na izborima. Prvi logori u Njemačkoj su otvoreni 1933. godine prvenstveno za komuniste, sindikaliste i druge političke protivnike.

     U istom poglavlju R. Matić, uvodi nekoliko ključnih pojmova karakterističnih za suvremena društva: moralno poduzetništvo i moralna panika, a koje se može dovesti u vezu s negativnim, profašističkim podržavanjem nasilja. Javno djelovanje nekih skupina, katkada dobro organiziranih i financiranih, usmjereno je na izazivanje moralne panike, zgroženosti i osudu nekog ciljanog neprijatelja ili pojave, npr. antisemitizam, homofobi, pro-life skupine, antivakseri, (ne)kultura imigranata i čitavi politički sustavi kao što je socijalizam i komunizam. Obzirom na moć suvremene IT koje neviđenom brzinom i lakoćom šire sve istine i laži, poluistine i teorije zavjere, nastojanje tih „društvenih poduzetnika“ je više nego ikada uspješno. Uspjeh je ili u tome da mladi svijet ništa u pogledu društveno-političkog stanja ne zna do kraja i jednostavno gura glavu u pijesak ili se ponaša konzervativnije nego roditelji (bar ovdje u Hrvatskoj).

    U poglavlju „Globalni izazovi“ autor se bavi konkretnim primjerom uspona fašizma u Njemačkoj od 1920. godine do početka velikog rata 1939. godine okolnosti i razvoj događaja su zapravo dobro poznati kao i činjenica da je Hitler došao na vlas demokratskim putem nakon izbora za Reichstag, ali se ubrzo pokazalo da ga ne zanima demokracija nego nasilje većine nad manjinom i to izvaninstitucionalnim putem: mitinzima, plakatima, filmovima te medijskim i propagandnim aktivnostima, sve dok nije u potpunosti osvojio vlast nad svime u državi pa i nad milijunima Nijemaca, njihovim mozgovima i dušama. Proces se taj temeljio na nekoliko karakteristika o kojima sustavno govori Umberto Eco kroz nabrajanje 14 tipičnih karakteristika koje čine UR-FAŠIZAM; tj. vječni fašizam, nevezano samo za njemački ili talijanski. Uopće, možemo zaključiti da fašizam nije nikada niti jednom društvu ponudio ništa dobro niti novo, a ipak… povijest se ponavlja. Kako kaže Eco fašistička se igra može igrati u raznim oblicima, ali pri tome ima uvijek iste značajke. Suštinsko je pitanje koliko su zaborav i namjerno brisanje sjećanja na razvoj fašizma učinio današnja društva „mekima“ i neosjetljivima na te pojave nasilja i ugnjetavanja i koliko se u svakom društvu nalazi „zdravih snaga“ koje nisu sklone nikakvim ekstremima, pa niti u vlastitim redovima.       Današnja društva obiluju podjelama, kao što smo već naglasili, i raskoljena su do te mjere da se i u najrazvijenijim državama govori o mogućnostima građanskog rata. Da se uspostavi ravnoteža i suradnja potrebno je puno dijaloga, tolerancije i mudrog vođenja politike i takve knjige kao što je ova, R. Matića koji inzistira na još jednom primjeru razvoja fašizma i antifašizma u Istri kao „ISTARSKOM POUČKU“. Sve one koji se vole pohvaliti svojim hrvatstvom usmjerili bismo na čitanje te knjige o tome što je ustvari „istarski poučak“. Autor knjige ističe taj naziv „istarski poučak“ da bi naglasio dvije činjenice: da je u hrvatskom narodu prvo početak otpora fašizmu pokrenut još 1920. godine u Istri gdje su među slavenskim narodima upravo Istrijani bili izloženi prvi fašističkom nasilju susjeda iz Italije, a koje je zaprijetilo njihovom opstanku. Opis nasilja i onog što je uslijedilo u obliku otpora: bune, štrajkovi, organizirani oružani otpor itd., pokazuje kako se cijena slobode plaća ljudskim žrtvama i da se fašizmu u fazi kada je najagresivniji drugačije i ne može odupirati. Zato je važno puhati i na hladno, što kažu.

Marija Ajša Peuc

Facebook
E-mail