„Mi jesmo braća, ali kese nam nisu sestre“, prastara je pučka mudrost koje se sjetio, pa se u odnosu na „bratstvo“ EU-a i SAD-a usudio javno kazati francuski predsjednik Emmanuel Macron za posjeta kineskom šefu države Xi Jinpingu. Na koji je poveo i proameričku ratnu huškačicu, predsjednicu Europske komisije Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen, bivšu njemačku ministricu obrane. Glavnu riječ je vodio Macron. Mačku o rep to što je navodno nagovarao predsjednika Jinpinga da žešće utječe na Vladimira Vladimiroviča Putina kako bi se „Rusi povukli iz Ukrajine i završio rat“. Time bi Putin faktički priznao poraz SAD/EU/NATO-u i tzv. saveznicima/partnerima, što je nemoguće bez posljedica za cijeli svijet. Na to pak nemaju nikakvog utjecaja ni Macron niti Von der Leyen, jer je to stvar interne procjene unutar strateškog partnerstva Rusije i Kine, baš kao i pitanje tko će komu, kada i zašto slati oružje. Bio u ratu ili u miru. Ni SAD/EU/NATO s tzv. saveznicima/partnerima ne daju si soliti pamet niti tko sa strane može na njih utjecati kada s više od 150 milijardâ eura kešovine i nevjerojatnim količinama svakovrsnog oružja Kijevu raspaljuju masovnu ukrajinsku/rusku pogibelj umjesto da s milijun manje i novca i truda – grade mir, globalnu sigurnost i suradnju. Bez fige u džepu i lude ideje o bespogovornom, monopolnom gazdovanju Kuglom.

Francuski predsjednik Macron, šef druge po snazi – poslije Njemačke – tzv. prvobrzinske lokomotive EU-a, međutim, uspio je (mimo mačkova repa) bez pardona zgroziti zapadne „demokratske“ predatore pod SAD-ovim barjakom tvrdnjom kako „EU mora u odnosu na SAD izgraditi svoju neovisnost i strateško planiranje“. Pa i formirati tzv. europske oružane snage? Tu već poznatu ideju s bradom, doduše, Macron nije spomenuo, ali ona prirodno upotpunjuje cjelinu zamisli o eurounijskoj „neovisnost i strateškom planiranju“ i samo je pitanje vremena kada će Europa sa svojih pola milijarde potrošača i globalno konkurentnom ekonomijom (do rata u Ukrajini, podivljale inflacije, energetske, prehrambene i sigurnosne krize, dakako) biti primorana ostvariti projekt „svoje na svomu“ upravo po obrascu što ga je objavio francuski predsjednik u povodu posjeta Kini. Naime, isprovociran sa Zapada, iz obavještajno-političko-propagandnog središta u Washingtonu, rat u Ukrajini iznjedrio je u prošlih godinu dana vrlo neugodnu za EU spoznaju o tomu da nedužni Ukrajinci dnevno ginu kao muhe, Rusi nisu pokoreni tzv. sankcijama, žitelji EU-a i ekonomski potencijali zemalja EU-a trpe kao nikad nakon Drugoga svjetskog rata, a američki megakorporativni kapitalizam inkasira ogromne ekstraprofite…

Po povratku iz Kine

Francuski ministar gospodarstva, financija, industrijskog i digitalnog suvereniteta, broj dva francuske vlade Bruno Le Maire je u izjavi Radiju Europe 1 vrlo uvjerljivo branio Macronov argument o potrebi europske neovisnosti: „Predsjednik je potpuno u pravu kad zahtijeva europsku neovisnost i suverenitet, kao što to čini od 2017. godine. Očito je da smo saveznici SAD-a, dijelimo iste vrijednosti, dijelimo mnogo zajedničkih gospodarskih interesa, ali ne moramo biti protiv Kine zato što smo saveznici SAD-a. I ne trebamo biti dio rivalstva između SAD-a i Kine. Mi želimo graditi europsku neovisnost, jačati Europu. Kao i EU, Francuska bira put dijaloga. Nije li to bolje od logike konfrontacije i ubrzavanja bilo kakvog sukoba?“ Po povratku iz Kine, predsjednik Emmanuel Macron je u intervjuu poslovnom dnevniku Les Echos odbacio „blokovsku logiku“ te se zauzeo za to da Europa bude neovisna o SAD-u i Kini te u odnosu na njihov spor oko kineskog otoka Tajvana (bivša Formoza) zauzme „treći pol“. Peking sada želi milom ili silom vratiti Tajvan pod svoju jurisdikciju, a SAD se protivi, pritišće Kinu tzv. sankcijama i prijeti ratom. Istodobno zahtijeva od Putina da vrati Ukrajini poluotok Krim i zauzete jugoistočne pokrajine te NATO-om na Kosovu ne dâ Republici Srbiji vratiti oduzetu joj pokrajinu na čijem je tlu utemeljena povijesna srpska državnost!?

Na Tajvan su 1949. godine pobjegli pred vojskom komunitičkog vođe Mao Zedonga poraženi u trećemu građanskom ratu kineski nacionalisti (Guomindang) Chiang Kai-sheka. Od tada je međunarodno nepriznata tzv. Republika Kina pod zaštitom SAD-a, što je paradoks prvog reda, jer je Washington bio potpisao s Pekingom dokument o priznanju „jedne Kine“. Ali… Papir pamti što aktualna politička glava neće? U nekim, je li, slučajevima poput rečenog Tajvana, Krima, Kosova, Španjolske, Belgije, Velike Britanije, pa i Italije i još iks etata ne vrijede ista međunarodna pravila za sve koji (ne) žele teritorijalne cjelovitosti i sve što uz to ide, pa govore svakovrsne ucjene, prijetnje i ratni pohodi. A to nema blage veze s politikom mirnog rješavanja sporova na globalnu korist, za koju se pak gromoglasno „zauzimaju“ svi akteri bez razlike. Francuzi su za „treći pol“ u odnosu na američko-kineski duopol. To je razumno da razumnije ne može biti, a francuska svijest o tomu da Europa ekonomski i moralno trpi sve nepodnošljivije gubitke zbog kukavičke predaje SAD-u europske samostalnosti i suverenosti – u režiji krajnje neposobnih i nesavjesnih vođa EU-a na čelu s Ursulom Röschen/Ružicom von der Leyen i Charlesom Michelom – neminovno će steći znatno šire pravo građanstva.

Samo je pitanje vremena kada će ta spoznaja o „američkim idejama, a našem benzinu“ (Ostap Bender) što ih Europljani zlatom plaćaju, doći državnim liderima iz debelog mesa u sivu tvar. Onako macronovski: mi jesmo braća, ali kese nam nisu sestre, pa… Koliko, npr. jedna enrgetski vrlo gladna Njemačka, može trpjeti da „nam prijatelji (Ameri, Norvežani…, op. a.) obračunavaju plin i naftu po neprijateljskim cijenama“ (ministar za ekonomiju i klimatske akcije te njemački vicekancelar Robert Habeck)? SAD/EU/NATO-ove tzv. sankcije Rusiji pod izmišljenom egidom o „ničim izazvanoj (sic transit) ruskoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ tzv. obični/mali Europljani već vrlo skupo plaćaju i plaćat će još skuplje, jer im politički vođe nisu pri mirotvornoj svijesti/savjesti, nego sluganski pristaju na tzv. pravu stranu povijesti koju determiniraju ratni huškači i ekstraprofiteri u megaunosnoj trgovini oružjem, energentima i hranom. Ukrajinski rat i Rusi samo su smežuran smokvin list za masovno hipnotiziranje globalne javnosti. Agresivni Mamon zadovoljno trlja ruke ma koliko mu tuđe krvi, ruševina i trajne ljudske nesreće buja pod demonskim nogama.

Emmanuel Macron je po povratku iz Kine pobrzao posjetiti Nizozemsku, gdje je također demonstrirao svoju („protuameričku“?) viziju o europskoj neovisnosti, suverenosti i sigurnosti u gospodarskim i inim pitanjima, što nije ostalo bez odjeka ni u toj bogatoj zemlji, ni u Bruxellesu na objema adresama niti u SAD-u. Macron bijela vrana, crna ovca u zapadnoj tzv. obitelji, lider tzv. prvobrzinske zemlje EU-a koja je svojedobno istupila iz NATO-a pod američkom vojnom voljom, pa se vratila, pa odbila nagovor da istupi iz EU-a (Donald Trump), pa… Zbog tih suverenističkih stajališta u korist Unije, koja nemaju pravu potporu aktualnih prvaka u Bruxellesu, Macron je u dijelu javnosti/medija stekao nadimak „novodobnoga De Gaullea“. Taj je francuski  predsjednik 1966. godine kazao da povlačenje svoje zemlje iz vojne strukture NATO-a znači kako „Francuska ne želi biti uvučena u konflikte (tzv. berlinska i kubanska kriza SAD-a i SSSR-a, op. a.), koji se ne tiču izravno naše zemlje“. Gotovo doslovno, to stajalište u EU zastupa mađarski premijer Viktor Orbán u odnosu na rat u Ukrajini te zapadne tzv. sankcije Rusiji, pa budući da Mađari nisu popustili ucjeni iz Bruxellesa da se odreknu ruskih energenata (i pretrpe ekonomsku štetu cca 18 milijardâ eura godišnje), sada SAD priprema udar na Budimpeštu.      

Terorizam na megaplinovodu

Francuski ministar Le Maire, u obrani Macronove vizije Europe kao jedne od triju (uz SAD i Aziju, tzv. azijske tigrove) ključnih globalnih ekonomija i razvojnih lokomotiva suvremenog svijeta, nedvosmisleno tvrdi da Zemlja galskog pijetla „ne mora biti uhvaćena između čekića i nakovnja“. To se pak bitno razlikuje od, izvijestila je Hina, izjave krajnje nesposobnog šefa eurounijske diplomacije Josep Borrell Fontelles, za kojega se do rata u Ukrajini nije znalo da postoji, karikaturalno glumata „pospanog Joea“, pa kaže: „Europskoj uniji će biti iznimno teško, ako ne i nemoguće, održati odnos povjerenja s Kinom, ako Kina ne pridonese traženju političkog rješenja utemeljenog na povlačenju Rusije s ukrajinskog teritorija“.

O tim se odnosima, dakako, ne pita Borrella niti će se pitati ubuduće, jer je riječ o ekonomskim interesima više kategorije u kojima razvojno potentnoj Kini i sâm SAD može staviti soli na rep, kamoli ne kaskajući za njim EU, kojemu je Kina kadra donijeti više opipljive šuške u trgovinskoj razmjeni i geostrateške koristi no agresivan javni dužnik s one strane Velike bare. SAD višestruko šteti Uniji: nametnutom politikom suzbijanja enormne inflacije rušenjem životnog standarda građana, terorističkim razaranjem megaplinovoda Rusija-Njemačka/zapadna Europa Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora pod NATO-ovim nadzorom, preprodajom energenata deseterostruko skuplje od donedavno ruskih, dilanjem velikih količina svog oružja „ugroženim zemljama EU-a“, nametnutim haračem za ratnu, humanitarnu i inu „pomoć“ Kijevu (prije rata najkorumpiranijoj državi u Europi, sic transit, gdje je Zelenski iz istih razloga nedavno bio smijenio cijeli niz dugoprstića od državnog vrha do lokalnih sredina), zakonskim pogodovanjem svojoj ekonomiji radi privlačenja u SAD velikih industrija iz EU-a, špijunskim uhođenjem svojih najbližih tzv. saveznika…

Joe Biden, SAD i Velika Britanija, ali i njihova bliska tzv. partnerica Australija su se u tom smislu štetočinski zamjerili Francuskoj kad su joj oteli više no unosan posao gradnje 12 podmornica na klasični pogon za australsku flotu te u SAD-u ugovorili gradnju pet podmornica na atomski pogon. „Zabili su nam nož u leđa!“ – pobjesnio je Pariz i umalo prekinuo diplomatske odnose s Canberrom. Rusvaj u tzv. zapadnoj obitelji samo potvrđuje onu ironičnu posprdnicu o braći i kesama sestrama, činjenicu koja stoji iza svih SAD/NATO-ovih agresija na suverene zemlje po Kugli: jedan od sedam prinčeva pakla, Mamon, jaše s megakorporativnim krsnim listom temeljno nehumanoga kapitalističkog imperijalizma. Točka. A sve bajke za malodobne hlebince o tzv. pravoj strani povijesti i „obrani demokracije od imperijalne autokracije“ listom padaju u vodu pred suhom istinom o tomu da megakorporativni imperijalizam u Mamonovoj izvedbi ne mari ni za čovjeka, ni za prirodu, ni za pravnu normu niti za moral!

Toj opasnoj i, dapače, eskalirajućoj situaciji koja se neće promijeniti dok čelna mjesta u bruxelleskom staklenjaku ne zaposjednu savjesni ljudi, sposobni političari s vizijom i odlučnošću voditi Europu mirotvorstva i poštene suradnje sa svima dobronamjernim u svijetu bez tzv. sankcija bilo komu, bez ucjena i neprijateljskih grupiranja, a demokracija će se dobrim/učinkovitim/korisnim primjerom uspješne prakse širiti sama od sebe. Nema te demokracije koja se utjeruje oružjem i tzv. sankcijama, jer demokracija pretpostavlja slobodu i slobodnu volju, nikako pokornost i strah pred bilo kojom silom/silnikom. Očito sada još nije sazrela kritična politička svijest o Europi macronovske vizije samostalnosti i suverenosti, jer sile zla u javnom prostoru i međunarodnim odnosima imaju pravo građanstva na štetu najveće većine dobrih ljudi, koji u tim okolnostima, je li – trpe i šute. A to ne valja. Recimo, neki dan su se usred eskalirajuće krize sastali visoki dužnosnici SAD-a, EU-a i Velike Britanije s važnim predstavnicima globalnih financijskih institucija doliti kantu kerozina više na već rasplamsalu vatru sukoba tzv. demokracije i tzv. autokracije eda bi još strože sankcionirali navodno „ruske napore radi  izbjegavanja zapadnih sankcija“. Međutim, Francuska trenutno jest najglasnija, ali nije jedina zemlja EU-a koja bolno, na koži svojih građana, vrlo bolno osjeti da SAD/EU/NATO-ovo i tzv. saveznika/partnera oštro treniranje strogoće na Moskvi nije ni približno polučilo očekivani/obećani rezultat. Ali itekako  jest uvalilo (ne samo) Stari kontinent u razvojno živo blato iz kojega je veliko pitanje hoće li se, kako i kada izvući.

NATO na ruskim granicama

Naivna Europa je opet gurnuta u tuđi rat, jer nije „svoja na svomu“, pa prasne li ipak nuklearni Sarmat/Sotona-2 („Blefiraju Rusi, ne bi se usudili ni u snu, znaju što će dobiti natrag!“ – svako malo karikaturalno pametuje na Novoj TV izvjesni proamerički apologet, „analitičar“ Ivica Mandić), to će najprije biti u Europi. A onda: čao đaci i na jednoj i na drugoj strani! Ruska javnost ionako već jest ratno naštelana i zgusnuta oko Putina, jer SAD-ove provokacije širenjem NATO-a sa svih strana na njihove granice doživljavaju kao izravnu/najopasniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti svoje zemlje, a rat u Ukrajini samozaštitnom, pravednom operacijom koju se moralo poduzeti… Čemu NATO na ruskoj granici? Čemu ratno stanje u Europi kad ne postoji jedan jedini dokaz da Rusija ima bilo kakve nakane neizazvana vojno napasti bilo koga u EU? Čemu huškanje EU-a i pripremanje NATO-a za obračun s Kinom? Kakve veze ima, odnosno kojim se međunarodnim pravom EU/NATO treba, je li, miješati u politiku „jedne Kine“ što ju prirodno zagovara Peking  ili se vojno obračunavati s Kinom zato što ova konkurentski, pa i na području umjetne inteligencije, uvjerljivo tuče Uncle Sama? Tajvan jest Kina, nije dio SAD-a, sic transit; ni dio Japana, ni Južne Koreje, osobito ne Velike Britanije i Australije…

Rečeni sastanak visokih američko-zapadnih dužnosnika s financijerima na margini proljetnih skupova Svjetske banke i MMF-a zapravo je opet pokušaj pariranja akcijama obavještajaca ruske vojne agencije GRU i Federalne sigurnosne službe (FSB) za izbjegavanje tzv. sankcija, ali i kontrole ruskog izvoza. Što je također igra bez granica. Recimo, kada je u pitanju, npr. ruska nafta i plin koje u enormnim količinama, više no ikad ranije, kupuju Kina i Indija, prerađuju i čak izvoze u SAD, ili odblokirane ukrajinske žitarice što ih Rusija propušta navodno u gladnu Afriku, a brodovi pristaju u Italiji i hrana završava na EU-tržištu, pa… Skupi kruh i ine pekarske proizvode od tog žita kusaju Europljani, a crna Afrika ostaje i dalje gladna. Zapadni mediji i ukrajinski političari pak svaljuju drvlje i kamenje na Ruse „srca kamenoga“. Viktor Orbán, mađarska bijela vrana i njegov Fidesz, intimusi Donalda Trumpa i najradikalnijih američkih tzv. desničara koji ne priznaju Bidenov predsjednički legitimitet i izbornu pobjedu demokrata, postali su glineni golubovi na streljani Kongresa SAD-a, pa zauzvrat fasovali status svoje države kao „jednog od triju najvećih mađarskih neprijatelja“. Naime, iz povjerljivih dokumenata što su ovih dana procurili iz Pentagona u medije dalo se pročitati kako je mađarski premijer tako ocijenio SAD u odnosu na sve veće pogoršanje odnosa Budimpešte i Washingtona.

Britanski The Guardian piše kako američki Kongres upravo priprema zakon o sankcijama Mađarskoj i nekim njezinim istaknutim državljanima, jer u odnosu na američke pozicije prema ratu u Ukrajini, EU, Rusiji i Kini – koči uzbrdo. Sic transit. „Prihvaćamo i razumijemo to da zastupamo različita stajališta, ali ne razumijemo zašto je potreban pritisak na druge države da promijene svoja stajališta“, komentirao je mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó na konferenciji za novinare. „Mađarska je država, pa je tako treba i tretirati, a ne kao koloniju.“ Eeee, da Bruxelles tretira EU kao „državu“, slobodnu i suverenu, „svoju na svomu“, a ne kao poniznu ancilu SAD-a, bilo bi srce na mjestu ne samo Emmanuelu Macronu, a Europljanima bi u džepu ostalo eura i za malo zaslužena luksuza. U mirnoj i ekonomski stabilnoj Europi kojoj nitko ne prijeti i koja, je li, ne ratuje ni protiv koga. Ovako…

„Macron nije sam u želji za europskom autonomijom“ naslov je kolumne  iz Bruxellesa što je u utjecajnom njemačkom listu Süddeutsche Zeitungu piše Josef Kelnberger, navodeći da predsjednik Vijeća EU-a Charles Michel pokušava obraniti Macrona od žestokih proameričkih kritika, jer da dovodi u pitanje tzv. strateško savezništvo EU-a i SAD-a. Naime, piše njemački list, „Michel je u intervjuu za jednu francusku radijsku postaju rekao da sve više šefova država i vlada EU-a kaže da im se sviđa Macronova ideja ‘strateške autonomije’ Europe. EU je u posljednjih nekoliko godina napravio veliki pomak na putu prema autonomiji. A što se tiče odnosa prema SAD-u, na summitima postoje različita mišljenja. Neki od 27 šefova država i vlada misle isto što i Macron, ali to ne formuliraju na taj način, kaže Michel. Francuz nije sam, tako glasi poruka, problem je njegov ton“. Novinar Josef Kelnberger posebno ističe Macronovo stajalište da Europa ne smije biti SAD-ov vazal u obračunu s Kinom, kako ona u pitanju Tajvana ne smije dopustiti da bude uvučena u konflikt koji nije njezin te da „Francuz nije potrošio ni riječ zahvalnosti za ulogu SAD-a u podršci Ukrajini“.

Europa nije ugrožena

Dakle, kada američki dužnosnici i bruxelleski birokrati kuju u zvijezde navodno zapadno jedinstvo u borbi protiv „ruske i kineske autokracije“, zapravo se laže o pravom stanju stvari. Što se babi snilo, to se babi zbilo!? EU je podijeljen i bit će sve podjeljeniji što bude deblji račun za ukrajinski rat (u kojemu SAD/NATO ne mogu pobijediti) i pripremu rata s Kinom, Iranom i inim „krvnim neprijateljima“ SAD-ova multikorporativnog imperijalizma. Očiti primjer podjela su Mađarska, Poljska i Francuska. Dok Macron traži autonomiju/suverenitet Europe u odnosu na SAD, poljski premijer Mateusz Morawiecki trči u Washington produbiti vojni i ekonomski savez sa SAD-om, a SAD i Bruxelles zatežu sankcijsku omču oko vrata Viktora Orbána. Dobar dio EU-a misli što i Macron, a Poljak u trku prema Washingtonu medijski halabuči kako „samo je SAD u stanju jamčiti europsku sigurnost“. Što je notorna neistina. Suverena Unija je u svakom smislu jača od svake invazije iz Rusije – koja uopće nije izgledna niti je Moskvi u interesu napasti EU, bilo kada – te perspektivnija bez SAD-ovog tutorstva. Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, raščlanjuje Süddeutsche Zeitung, pokušava, ali ne uspijeva pomiriti bitno različita stajališta šefova država i vlada zemalja članica EU-a o SAD-u, Rusiji i Kini. Recimo, samo u Bijednoj Našoj ni bog niti vrag nisu dovoljno moćni pomiriti stajališta o tomu predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića: jedan maršira drumom, drugi šumom, pa…

„Među jače strane Emmanuela Macrona spada neustrašivost kojom razotkriva europska samozavaravanja“, komentirala je pak Michaela Wiegel iz Pariza u također vrlo utjecajnom njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitungu. „On je pokrenuo odavno potrebne rasprave o ekonomskoj i vojnoj ovisnosti i pridonio promjeni načina razmišljanja u EU. Njegova manija distanciranja od SAD-a pak u čudnoj je suprotnosti sa spremnošću da se približi autoritarnim vlastodršcima.“ No, Wiegel predbacuje francuskom predsjedniku da „ignorira povećanje pritiska na zapadne zbog sve žešće sistemske utakmice s autokratskim režimima“ te da „razvodnjava moralne granice kad umanjuje značenje razlike između demokratskog sustava Tajvana i autokratskog vodstva u Pekingu“. Njemačkoj novinarki, koja u tomu nije jedina, uopće nije na umu notorna činjenica da nikakve „moralne granice“ ne mogu biti važnije od prirodnog/međunarodnog prava svake suverene države na nacionalni integritet i teritorijalnu cjelovitost. Zašto bi Kina i Tajvan bili iznimka, ako Tajvan jest Kina, a nije međunarodno priznata, samostalna država!?

Marijan Vogrinec