Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Note za diplomatske hejtere

(Foto: Wikipedia) Ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman/Ilustracija

Vidjela hrvatska žaba da se europske konje potkiva, pa i ona digla nogu: valjda najnesposobniji i najsmješniji ministar vanjskih poslova otkad je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, Gordan Grlić-Radman, „junački“ je pozvao ruskog veleposlanika u RH Andreja Sergejeviča Nesterenka u svoje odaje na zagrebačkom Zrinjevcu očitati mu bukvicu u povodu naprasne smrti tzv. vođe ruske političke oporbe Alekseja Anatoljeviča Navaljnog (47) u strogomu arktičkom zatvoru. E sad, što ima jedan RH – tzv. mali od bruxelleske kužine, čija je uloga u globalnoj politici nevidljiva i digitalnim sitnozorom – s tim je li ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin dao ubiti Navaljnog u kaznenoj koloniji „Polarni vuk“ u Harpu ili je taj antikorupcijski aktivist i neuspješan kandidat za predsjednika Ruske Federacije zaista, u najboljim srednjim godinama, umro od sindroma tzv. iznenadne smrti, kako glasi prvo službeno priopćenje iz Harpa? O čemu se navodno vodi istraga. Puno prije no što će navodna istraga reći svoje, istinu ili „istinu“ koja trenutno odgovara Kremlju, pa se ni bivši američki predsjednik Donald John Trump predan sada utrci za drugim mandatom ne želi istrčavati optužbom na Putinov račun – za razliku od aktualnoga Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. – Gordan Grlić-Radman naputkom svoga stranačkog i šefa u vladi Andreja Plenkovića želi očitati bukvicu Putinu via Nesterenko!?

Ruski ih je veleposlanik ignorirao obojicu i na Zrinjevac, ponižavajuće, poslao izvjesnoga diplomatskog portira. Tek toliko da formalno zadovolji fusnotu u diplomatskomu bontonu, što je svojevrsna vrlo čitljiva rikverc poruka Ruske Federacije o tomu koliko drži do trenutne CRO vlasti, do njezinih operativnih vođa, odnosno do države koja zapravo nema suvislu vanjsku politiku: premijer Plenković na čelu vlade i HDZ-a gura svoje vrlo ponizno idolopoklonstvo SAD/EU/NATO-ovom „zlatnom teletu“, a CRO predsjednik Zoran Milanović drži strogi/kritički odmak od tog smjera, pa…  Što je onda službena hrvatska vanjska politika? To što dnevno premijer Plenković gura bruxelleskim staklenjakom i pobire osmijehe i tapšanja „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (iz svoje službene prepiske) ili pak to što suverenistički zagovara predsjednik Milanović, držeći do nacionalnog digniteta i polit-ekonomske jednakopravnosti među tzv. velikima?

Rat predsjedničkih ega

Nije tolika tragedija, je li, da dvojica državnih lidera – CRO predsjednik i premijer – ne misle jednako ni isto o ključnim međunarodnim pitanjima, ali itekako jest nedopustivo glede&unatoč njihovih ustavnih obaveza na dužnostima koje obnašaju izbornom voljom naroda da nisu zreli zatomiti ego, pomiriti razlike i kompromisno, tzv. sukreativno iznjedriti za zemlju i njezine žitelje najbolje rješenje. Koje će – hrvatsko službeno stajalište, je li –  zajednički zastupati u zemlji i inozemstvu, u svim tzv. međunarodnim organizacijama i asocijacijama. Po čemu će Hrvatska biti prepoznatljiva i što neće vrijediti od danas do sutra, kako se mandatno mijenjaju stanari u Banskim dvorima, „stabilne većine“ u tzv. Visokom domu, odnosno u bivšoj Titovoj vili „Zagorje“ na Pantovčaku. Ne može biti, samo u Lijepoj Našoj može, je li, na globalnu sramotu, da premijer goropadno vrijeđa predsjednika svoje države ničim dokazanom objedom da je u odnosu na rat u Ukrajini „rusofil“, a ovaj njega da je „sin vojne lekarke“, „komunistički gojenac“ i da se Bruxellesu uvlači među debelo meso, jer se „namjerava uhljebiti na dobro plaćenomu mjestu u Europi“.

Rat dva ega „do istrage vaše ili naše“ (Nikola M. Stojanović) zataočio je hrvatsku vanjsku politiku u limbu netrpeljivosti, pa Plenković i Milanović već godinama nisu zreli sukreativno obaviti ni redovnu smjenu hrvatskih diplomata u svijetu. Čak ni u najvažnijim za RH državama u Europi. Sic transit. Takva država RH, koja se HDZ-Plenkovićevim neodgovornim istrčavanjima pred diplomatsko rudo tzv. prave strane povijesti odavno već upisala na listu „vanjskih neprijatelja Ruske Federacije“, a drugi dan po ulasku u NATO primila obavijest iz Moskve: „U slučaju sukoba NATO-a i Ruske Federacije, i vi ste naša legitimna meta“, pa… Tumačio li Plenković ovako ili onako tzv. pravu/pogrešnu stranu povijesti, njegova je osobna stvar, međutim, itekako je stvar žitelja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene hoće li mu ili neće dopustiti neodgovornost da im na domove i obitelji prikucava bilo kakvu metu za bilo čiju vježbu gađanja.

Hrvatski žitelji ni pojedinačno niti skupno nisu ničiji glineni golubovi niti su ikomu rođeni za alter ega Josipa Briškog. Koji je u Afganistanu ostavio svoj mladi život za američke babe zdravlje. Ne za svoga sina, suprugu i roditelje, ne za „vječnu nam Hrvatsku“ (Franjo Tuđman) i ne za HDZ, koji ga s tzv. prave strane povijesti (sic transit) bio poslao poginuti u daleku, tuđu zemlju iz koje su talibani sramotno najurili Uncle Samove i NATO-ove „branitelje“ tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života, je li, nakon 20 godina okupacije. Prije toga je jednako podvijena repa i osramoćena do neba otjerana iz Afganistana sovjetska/ruska armada. Dakle, ta ljudska i božja međunarodna pravda ili tzv. prava strana povijesti – o čemu odlučuje povijest/vrijeme, ne politikanti, čak ni trenutni ratni pobjednici – voda je duboka.

Doduše, hrvatsko nepozvano uplitanje u unutarnje stvari najveće zemlje na svijetu, Ruske Federacije, pozivanjem veleposlanika Nesterenka Grliću-Radmanu na noge eda bi fasovao paprenu hrvatsku juhu začinjenu crnim habanerosom iz Bidenova vanjskopolitičkog povrtnjaka, jer da je Putin dao ubiti zatočenog na 30 godina oporbenog političara ukrajinskog porijekla Navaljnoga. Najvjerojatnije jest, jer Rusija ima stoljetnu tradiciju uklanjanja ne samo osvjedočenih protivnika aktualnog režima nego i ljudi na koje se samo posumnja. A možda ipak nije, jer kako može (s)rušiti režim netko zatočen u polarnom krugu, bez doticaja s javnošću, koji možebitno dočeka slobodu kao starac u dobi blizu 80 godina? Kada će i svijet i njegova domovina izgledati neprepoznatljivo, a njega se više nitko neće sjećati? Budući da je Navaljni (pro)američki adut iz rukava za alter ega detroniziranomu/dekapitiranom (!?) Vladimiru Vladimiroviču, karta na koju je Zapad igrao u provociranju „događanja naroda“ u Rusiji, pa nije dobio partiju, naprasna smrt u arktičkom krugu došla je SAD-u kao kec na jedanaest za alarmiranje Unije i šire: šaljite prosvjedne note i zovite ruske veleposlanike, dižite što veću buku, Putin je ubio Navaljnoga, itsl.!

A gdje su Assange, Izrael…

Disciplinirana članica EU-a, NATO-a i UN-a – gdje veleposlanik Vladimir Drobnjak bez pardona i srama druka za SAD i Plenkovićevim nalogom protiv mira i zaštite palestinskih civila u Pojasu Gaze, sic transit – veže kljuse gdje mu gazda kaže. Vidjela hrvatska žaba da se europske konje potkiva, pa i ona digla nogu. Zove Nesterenka na Zrinjevac i, što je Grlić-Radman očekivao,  dobiva košaricu. Da je u njoj barem bio koji tanjur boršča, pa hajde-de. Ovako… Poruka: tko vas šiša u Hrvatskoj!

Bivši je hrvatski veleposlanik u Ruskoj Federaciji Božo Kovačević bio za Novu TV komentirao rusku košaricu HDZ-Plenkovićevoj vlasti. „A gdje su bile diplomatske note i pozivi veleposlanicima zemalja (Velike Britanije i SAD-a, op. a.) za oslobađanje od američkog progona ‘zviždača’ Juliana Paula Assangea, osnivača WikiLeaksa, te Izraela zbog ubojstva više od 100 stranih novinara (i genocida nad Palestincima, op. a.) u Pojasu Gaze!?“ O tomu kukavički šute i premijer Plenković i vanjskopolitički mu činovnik Grlić-Radman, što potvrđuje činjenicu o tomu koji vjetrovi pušu Zrinjevcem i zašto se HDZ-ov dio državne vlasti povija samo u jednom smjeru. Izvjesni pak Ivica Mandić, valjda „pretplaćeni“ na Novoj TV stalni „stručnjak“ za proamerički radikalno anatemiziranje Putina i Rusije, ovog se puta nije mogao oteti dojmu kako su „pozivanja ruskih veleposlanika u ministarstva zapadnih zemalja domaćina i prosvjedne note koordinirana (SAD-ova/zapadna, op. a.) akcija za koju sumnjam da će dati rezultata“.

Naravno da neće, potvrđuje iskustvo, ali jamačo hoće izazvati rusku protuakciju s istim ciljem – pokazivanja mišića. E sad, ako „ruski car“ i jest izdao taj ubilački nalog za konačno uklanjanje Navaljnoga, morao je znati da će (pro)američki Zapad reagirati kako je reagirao. Bučno. I, ako je to znao, odlučio je kako je odlučio. Ne strahujući za posljedice, svjestan da ga ni najavljeni 13. paket SAD/EU/NATO-ovih sankcija neće pokolebati u namjerama što ih je jamačno programirao i prije 2014. godine i aneksije ukrajinskog poluotoka Krima. EU je, uključivo osobito RH, prošle dvije godine u inflatorno-recesijskomu slobodnom padu u procjepu energetske i prehrambene krize (sva poljoprivredna Europa već mjesec dana plamti prosvjedima protiv Bruxellesa, jer ih proturuska/sankcijska politika vodi  izravno u propast), pa Stari kontinent ima više problema sa SAD-om i posustalim alimentiranjemnje ukrajinskog rata, nego s Rusima i Rusijom.

Putin je vrlo brzo nadoknadio američkim interesima motiviran izgon s EU-tržišta od cca pola milijarde potrošača tržištem, npr. samo u Kini i Indiji s blizu tri milijarde enetgetski i prehrambeno gladnih potrošača, pa… Uvijek je u prednosti onaj koji ima u odnosu na one koji – nemaju. Ta logika ne mari za političke akrobacije i ideološke predrasude tako da je logika kojom se podanički Zapadu vodi HDZ-Plenkovićeva vlada promašaj zbog kojega će CRO žitelji snositi sugotrajne posljedice. A ta logika – u Drugom su svjetskom ratu Hitler i Churchill, usred razaranja Londona Von Braunovim projektilima V-1 i V-2, bili trgovali britanskim visokokaloričnim ugljenom antracitom – podrazumijeva i paradoks da američki vozači tankaju benzin iz sankcionirane ruske nafte. Koji uredno iz Indije pristiže tankerima čak u New York, New Jersey…

I sve je po propisu: ekonomija (zakoni u SAD-u dopuštaju do 25 posto uvoznog sastojka u proizvodu), tzv. sankcijska politika i držanje svijeta u neizvjesnosti ping-pongom krivnje. Igrom bez skrupula u kojoj tzv. veliki vode glavnu riječ, a tzv. mali mogu samo gledati i biti kuš. Ubojstvo ili iznenadna smrt Navaljnoga – moguće je i jedno i drugo, međutim, istina se neće saznati tako brzo, možda nikad – ostat će na Zapadu tema još neko vrijeme i onda će ju zasjeniti novi globalni događaji. To pak hoće li supruga Julija Borisovna Navaljnaja nastaviti „gdje je ubojstvo zaustavilo Alekseja“ ovisi o SAD/zapadnoj procjeni polit-intelektualnih kapaciteta do sada samozatajne, nevidljive žene, njezinu stvarnom uplivu u Putinovoj oporbi u Rusiji i inozemstvu, ali i njezinoj predanosti „uspostavi ruske  demokracije bez autoritarnoga Putinovog režima“. Pokazat će vrijeme.

Koordinirana zapadna akcija slanja prosvjednih nota Rusiji te pozivanja njezinih veleposlanika u ministarstva vanjskih poslova zemalja domaćina radi toga da „objasne okolnosti smrti oporbenog lidera Navaljnog“ dio je političkih pritisaka na Kremlj zbog – „neprijeporne odgovornosti“. Ta se igra igrala, igra se i igrat će se u diplomatskim odnosima raznih zemalja, pa nije ništa neobično da se – nagovoren iz Bruxellesa ili ono „vidjela žaba…“ – te igre sjetio i CRO premijer Plenković. Tim više, jer drži da je to plus među tima koji će jamačno odlučivati i o njegovim eurounijskim ambicijama ovog proljeća. Proamerički se Zapad masovno bio okomio na „odgovornost Putinova režima za smrt Navaljnoga, nehumane uvjete za disidente u zatvorima brutanoga ruskog pravosudnog sustava, ali i na sredstva kojima Putinov režim guši slobodu izražavanja“. Osobito je bila oštra Njemačka, je li, povijesno odgovorna za nacističko tzv. konačno rješenje prema Židovima (šest milijuna usmrćenih u konc-logorima od 1939. Do 1945. godine), ali i za nezapamćena zvjerstva prema ruskim civilima u Rusiji i logorašima u Drugom svjetskom ratu (ubijeno je 32 milijuna sovjetskih/ruskih ljudi).

Ubijaju, i nikom ništa

Sve zapadne zemlje, uključivo Lijepu Našu, dernjaju se sada: „Drž’te lopova!“ i kukavički prešućuju stoput strašnije uvjete u izraelskim kazamatima, gdje godinama drže desetke tisuća Palestinaca, čak i djecu. I nikomu ništa!? Prešućuju i američka mučilišta Guantanamo i Abu Graib, gdje je bez suda i čak optužnice, bez znanja najbliže rodbine o sudbini uhićenika, stradalo te fizički i psihički  teško osakaćeno stotine nedužnih ljudi s Bliskog istoka i Azije, gdje je SAD s istim „partnerima“ koji sada anatemiziraju Rusiju i Putina imperijalno žartio i palio. „Branio“, je li, tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života, sic transit. I još to čini, bez srama i međunarodnih sankcija. Gdje je tu ravnoteža koju Božo Kovačević s punim pravom zamjera Zrinjevcu!?

Po čemu su Rusi i Putin gori od Izraelaca i Netanyahua, ili od SAD-a koji je s tzv. saveznicima/partnerima naočigled svijeta mučki ubio Saddama Husseina, Muammara al-Gaddafija, pokušao ubiti Bashara al-Assada te  nekažnjeno ubija po Iranu, Bliskom istoku, srednjoj Aziji… „nepoćudne“ znanstvenike, političare, generale i ine „teroriste“!? Ni po čemu. Američki se politički i vojni vrh desetljećima, baš kao i Rusi, jednako glede&unatoč ljudskih prava i „državnih neprijatelja“ drže latinske imperijalne nepravde: „Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu“ (Quod licet Iovi, non licet bovi). A tako svijet ne bi smio funkcionirati. Niti su Amerikanci i Rusi  s tzv. saveznicima/partnerima „Jupiteri“, niti su volovi ti koje silom mišića  prisiljavaju na pokornost. Svijet ne bi smio tako funkcionirati. Onda nije ni demokratski niti topao dom svima, a na njega svi jednako imaju pravo.

Znaju li to ovi što sada sviraju po notama za diplomatske hejtere? Možda i znaju, nisu valjda toliko posrnuli, ali ne mare. Drugima zamjeraju, je li, isto što i sami čine i kod kuće i u tuđini. Nedvojbeno je da svako zlo treba osuditi, jer je zlo – zlo, ali osuda je uvjerljiva samo kad poštuje ravnotežu tipa što ga spominje Božo Kovačević, bivši CRO veleposlani u Rusiji.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail