Revizionisti su u proteklih 30 godina opsesivno nastojali ponovno napisati povijest najstrašnijeg ustaškog logora. Zaključak im je uvijek bio manje-više isti: trebalo je minimizirati ili posve negirati zločin koji se u logoru dogodio. Drugi dio feljtona s izvadcima iz nove knjige Ive Goldsteina “Povijesni revizionizam i neoustaštvo”
Nakon što je Franjo Tuđman u “Bespućima” 1989. otvorio debatu o karakteru ustaškog logora Jasenovac, u narednim su godinama taj posao nastavili drugi, revizionisti i neoustaše. Oni su u proteklih 30 i više godina opsesivno nastojali ponovno napisati povijest tog najstrašnijeg ustaškog logora. Pristupi su im bili ponešto različiti, baš kao i činjenice i argumenti koje su koristili. Međutim, zaključak im je uvijek bio manje-više isti: trebalo je minimizirati ili posve negirati zločin koji se u logoru dogodio. Količina tih napisa, koji su često bili s one strane dobrog ukusa, stvarala je tijekom godina u hrvatskoj javnosti dojam da se u Jasenovcu uistinu zbivalo nešto što nije sukladno službenom tumačenju, kakvo prezentira JUSP Jasenovac.
Tvrdnje o takozvanom “jasenovačkom mitu”, kao što smo pokazali, promovirane su još u dijaspori, i prije 1990. U Hrvatskoj je diskusija pokrenuta 1989., većim dijelom pod pritiskom srpskog nacionalističko-revizionističkog narativa utemeljenog na mitu o 700.000 jasenovačkih žrtava. U Hrvatskoj ga je prvi otvorio Ljubo Boban, potom i neki drugi, a onda na specifičan način preuzeo Franjo Tuđman, potom pravaši i drugi ekstremni desničari, pa i istaknuti HDZ-ovci, poput Andrije Hebranga, ali i historiografski amateri poput Marijane Cote, Josipa Pečarića, Vlade Vladića, Tomislava Vukovića, Damira Borovčaka, biskupa Vlade Košića, Ivana Zvonimira Čička, pjevača Marka Perkovića i drugih. Bavili su se Jasenovcem u značajnoj mjeri po sličnim obrascima (iako uglavnom na višoj razini) i historičari Josip Jurčević, Vladimir Geiger, Vlatka Vukelić, Nikica Barić, Mario Jareb, Davor Marijan, Mladen Ivezić i Stjepan Razum. Revizionističke su teze prenesene i u leksikografska izdanja koja su barem u načelu nastojala biti ozbiljna poput Hrvatskog općeg leksikona.
O tome kako se od 1990. formirao revizionističko-neoustaški narativ o Jasenovcu, svjedoči i slučaj Ilije Barbarića (1924.), rodom iz Kovačića kod Livna. Mobiliziran u rujnu 1944. u ustaše, prebačen u Zagreb te u svibnju 1945. zarobljen na Bleiburgu. Odmah je uključen u sastav jedne vojvođanske partizanske jedinice. Sudjelovao je u borbama protiv “odmetnika” u istočnoj Bosni (očito četnika!). Četiri mjeseca kasnije vratio se kući, angažirao se u mjesnom NOO-u, išao na radne akcije, bio čak komandir čete. Emigrirao je iz Jugoslavije 1963.
Isprva je živio u Austriji i Švicarskoj, do kraja sedamdesetih nastanio se u brazilskom São Paulu. Tvrdio je 1996. da je kao “pripadnik Prvog obrambenog zdruga Ustaške obrane neko vrijeme proveo u Jasenovcu, da su u njegovim rukama bile “knjige logora Jasenovac” u kojima je bilo upisano “sve osoblje koje je prošlo kroz logor od osnutka do travnja 1945. godine”, da su knjige “spalili” prije odlaska iz Zagreba 7. svibnja 1945., a da je prema njima “kroz Jasenovac ukupno prošlo 18.000 zatočenika”. Potom piše da je u logoru stradalo 1236 Cigana, “što je za požaliti, jer se za njih može tvrditi da su pobijeni nevini, što se na druge, izuzev malog broja, ne odnosi”. Barbarić je istakao da “Jasenovac nije bio hotel za turiste, već sabirni logor za teroriste tj. nepoželjne elemente koji su bili neprijatelji državne sigurnosti, bili oni Hrvati, Židovi, Srbi, Cigani, ili bilokoje nacionalnosti”.
Očite laži
Naposljetku se Barbarić obrušio na Slavka Goldsteina, jer da je “više puta čitao njegovu pisaniju kako je u NDH i Jasenovcu pobijeno milijun Židova, Srba i Cigana”, a da je on “osobno uvijek imao simpatije prema Židovima… ali osuđujem njihovu židovsku propagandu protiv NDH”. Nema dvojbe da je glavni urednik Hrvatskog obzora Milan Ivkošić znao da o Slavku Goldsteinu objavljuje laži, jer je 1989. i 1990. bio glavni urednik HSLS-ovog lista Obzor kad se Goldstein kao predsjednik HSLS-a najžešće suprotstavljao pričama koje su dolazile iz beogradske revizionističke kuhinje o 700.000 jasenovačkih žrtava.
Osim toga, Barbarićeve tvrdnje o nekakvim jasenovačkim knjigama i slične su krajnje sumnjive, jer ih nitko u prethodnih pola stoljeća, a ni kasnije nije spominjao. Uostalom, čak i da su postojale, kako je on, novak u ustaškim redovima, uopće došao u priliku da ih vidi? I kako to da OZN-a, kad je Barbarić zarobljen kod Bleiburga, nije shvatila da Barbarić ima vrlo važne informacije, nego ga odmah prebacuje u partizansku jedinicu? Prije će biti da je Barbarić sve izmislio. Sve je te tvrdnje ponovio i 2010. u knjizi u kojoj je slavio NDH i Pavelića.
Na početku novog vala promocije revizionističko-neoustaške “istine” o Jasenovcu nakon 2000. stoji knjižica (128 str. malog formata) Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata “Ogoljela laž logora Jasenovac”. Josip Pečarić je u predgovoru s negodovanjem konstatirao kako je “danas u Hrvatskoj kao točna prihvaćena brojka žrtava Jasenovca koju zagovaraju otac i sin Goldstein – od 80 do 100 tisuća”. Ključna teza glavnog autora Vladimira Mrkocija jest da valja dovesti u pitanje broj jasenovačkih žrtava koje predlažu Goldsteinovi jer, tobože, “za masovna ubijanja zatočenika nema dokaza”, a “u Jasenovcu, osim Židova i Cigana, nije bilo nevinih zatočenika.
Svi ostali, osim možebitnih iznimaka bili su zatvoreni zbog antidržavne terorističke djelatnosti, i bili bi u svakoj državi u sličnim okolnostima za ista djela osuđeni i zatočeni”. Pored te apsurdne i duboko nemoralne tvrdnje, Mrkoci se najviše bavi uljepšanim prikazom svakodnevnog logoraškog života, dokazujući to istrgnutim primjerima iz memoara Milka Riffera i trotomne knjige Antuna Miletića, a prešućujući neusporedivo brojnije podatke iz istih knjiga koji daju pravu sliku Jasenovca kao brutalnog logora smrti.
U atmosferi koju su na desnici stvarale ova i slične knjige ravnateljica JUSP Jasenovac Nataša Jovičić dobila je 2013. e-poruku Josipa Miljka, predsjednika HČSP-a: “Vi jako dobro živite od svojih laži jer vas hrvatska država plaća za iste te laži o Jasenovcu i Hrvatima općenito. Vaše laži i mržnja prema svemu što je hrvatsko samo doprinose vašem kraju. Takvi kao vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje i ludilo u koje vas vodi nezajažljivai bolesna mržnja. Za Dom Spremni!”. Istodobno s tom porukom, Nataša Jovičić primila je još jednu, anonimnu, na kojoj je fotografija puščanoga metka. Bio je to samo jedan u nizu konkretnih pritisaka koji je pokazivao da se izravno ugrožava i uništava jasenovačka memorija.
Državna pomoć revizionistima
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je 2014. s nakanom da članovi i hrvatska javnost “ustanove što realniju sliku događaja u Jasenovcu od 1941. do 1945., kao i nakon 1945. godine”. Utemeljitelji su tvrdili kako je prvi Jasenovac bio ustaški, do svibnja 1945., potom drugi komunistički, od 1945. do 1948., a treći protiv informbiroovaca, od 1948. do 1951. Ključna osoba u toj inicijativi bio je Stjepan Razum, inače prvi predsjednik tog društva.
Bilo je to u danima kad je Tomislav Sunić zdvojno konstatirao kako su “pojam Jasenovca namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi te je on iz mitova prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina”. Sunić se prevario, jer se Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac uz svesrdnu pomoć pojedinaca ili raznih institucija s vremenom pozicioniralo u javnom prostoru i više “ne djeluju kao marginalni pojedinci”. Tako će alternativni odnosno revizionistički narativ ustaškogi tobožnjeg postustaškog logora u Jasenovcu zadobiva sve više pravo javnosti.
Značajnu je pomoć dalo Ministarstvo hrvatskih branitelja koje je sustavno financiralo njihove “istraživačke projekte” (od 2017. do 2019. godine za projekt “Otkrivanje istine o logoru u Jasenovcu kao podrška sudionicima i stradalnicima Drugog svjetskog rata”, dobili su 160.000 kuna – ili oko 21.250 eura). Još je važnija pomoć Crkve koja je davala medijsku i institucionalnu podršku, a vjerojatno i financijsku.
Predsjednik Stjepan Razum i drugi članovi Društva odmah su po osnivanju “osuli tešku, sinkroniziranu i uvredljivu paljbu po samoj esenciji sadašnjeg Spomen-područja Jasenovac”. Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac nije bio logor smrti, već isključivo sabirni i radni logor; u Jasenovac nisu dovođeni ni ubijani ljudi zbog njihove “nepoželjne” rasne, vjerske i političke pripadnosti, već protivnici ustaškog režima koji su odrađivali sudske kazne od jedne do tri godine prisilnog rada”. Najviše se napadao poimenični popis od 83.145 žrtava logora koji je, po Razumu, “neutemeljen i lažan”, “otrovna i sramotna laž”,”velika prijevara” koju je on tobože razotkrio. Razumovi istomišljenici i sljedbenici su po raznim medijima te objede ponavljali i potkrepljivali raznim navodnim argumentima. Razum je optuživao ravnateljicu Spomen-područja Natašu Jovičić da je odgovorna za sve te navodne falsifikate i pozivao je DORH da protiv nje pokrene istragu.
U knjizi “Jasenovački logori – istraživanja” koje je Društvo izdalo 2015. Vladimir Horvat i Igor Vukić dokazuju da Jasenovac od 1941. do 1945. nije bio logor smrti, već samo sabirni, kažnjenički i radni logor. Nikakvih masovnih ubijanja nije bilo, a za ostatke žrtava koji su pronađeni u iskopavanjima šezdesetih i kasnijih godina tvrde da nisu stradale u ustaškom, već u poslijeratnom logoru pod partizansko-komunističkom vlašću.
Tom se knjigom javnosti prvi put kao revizionist-amater predstavio Igor Vukić i potom napisao niz revizionističkih tekstova. Do oko 2000. Vukić je bio vrlo dobar novinar i urednik u raznim novinama (Vjesnik, Novi list, Jutarnji list, Privredni vjesnik), vrlo kritičan prema vladajućoj politici devedesetih (npr. tvrdio je da je predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković “činio sve same krive korake”, kako je “nepristojan”, itd., žestoko je kritizirao sve postupke vlasti protiv Feral Tribunea, uključujući suđenje Viktoru Ivančiću i Marinku Čuliću).
Vukić me 1997. intervjuirao za riječki Novi list te mi postavljao niz sugestivnih pitanja. Naime, komentirajući činjenicu da su neki visoki dužnosnici ustaše nazivali “hrvatskom vojskom” sugerirao je da su “oni imali svojevrsno ‘zeleno svjetlo’ od samog Tuđmana, koji je prvi počeo promociju dotad neuobičajenih kvalifikacija NDH”, da Bespuća Tuđmana “kompromitiraju kao povjesničara”, ali da je “još važnije da su iz toga izvedeni nepovoljni politički zaključci”, da bi se srušeni antifašistički spomenici trebali obnavljati i da bi se ustaški grafiti trebali uklanjati te je, naposljetku, zapitao ne bi li “trebalo donijeti zakon protiv veličanja NDH”?
Od otprilike 2014. Vukić je radikalno promijenio stavove. Nakon prvih tekstova o Jasenovcu feljtoniziranih u Glasu Koncila, pojavljuje se kao suautor već spomenute knjige Jasenovački logor – istraživanja, povijesni revizionizam i neoustaštvo a onda i knjige “Radni logor Jasenovac” (2018.). Od niza manipulacija i pogrešaka koje Vukić u njoj radi, navest ćemo samo neke. Na primjer, i on, poput Vukovića i Mrkocija, selektivno citira Milka Riffera o predstavama u Jasenovcu itd., ali “zaboravlja” navesti da Riffer opisuje i najzvjerskija istrebljenja tisuća i tisuća ljudi. Preuzima izvještaje jasenovačkih liječnika o smrti zatočenika (npr. kljenut srca) i proglašava ih vjerodostojnima, ali prešućuje navode svjedoka koji tvrde da su te dijagnoze izmišljene, da su ih liječnici naknadno pod pritiskom i na brzinu upisivali kako bi se zadovoljila forma (liječnik dr. Nikola Nikolić, preživjeli logoraš, opisao je kako su nekim odraslima upisali da su umrli od dječjih bolesti ili od konjunktivitisa, neki muškarac da je umro od tumora na maternici).
Parcijalni citati
Citira Antu Ciligu, koji je svjedočio strijeljanju ustaša i nekih zatočenika zbog pljačke drugih zatočenika, ali prešućuje Ciligina svjedočenja o ubijanju Roma te o masovnim ubijanjima u Gradini. Naime, Vukić, baš kao i drugi revizionisti, sustavno ignorira svakinavod o masovnim ubijanjima, bilo da je opisan u memoarima ili svjedočenjima preživjelih logoraša ili pripadnika ustaške posade. Nadalje, opisuje dolazak međunarodne komisije u logor u veljači 1942. i pritom citira samo one izvještaje koji logor opisuju kao uredno i dobro vođeno mjesto u kojem se vodi sva potrebna briga o zatočenicima, ali potpuno ignorira izvještaj njemačkog kapetana Arthura Haeffnera, koji je prozreo ustaški pokušaj prikrivanja pravog stanja i Jasenovac nazvao “logorom najgore vrste, usporedivim s Danteovim paklom”.
Krajnje cinično je tvrdio i da su Židovi koji su poslani u Jasenovac bili time zaštićeni od deportacija u nacističke logore smrti, kao da ih je u Jasenovcu čekala bolja sudbina!? Naposljetku, na krajnje je osebujan način odgovorio na najbanalnije od svih pitanja: zašto su muškarci, žene i djeca uopće zatočeni u logoru? Odgovor je bio da je u najvećem broju slučajeva “to bio radni logor za aktivne protivnike NDH” koje je država “nastojala odvratiti od protudržavne djelatnosti”.
Kako bi minimizirao jasenovačke strahote, Vukić citira arhivski fond ustaškog redarstva za grad Zagreb na temelju kojeg se može zaključiti da je sa šireg zagrebačkog područja od ožujka do prosinca 1942. u Jasenovac poslano oko 1000 zatvorenika, da su oni uglavnom bili Hrvati katolici, pristaše komunističkog otpora usmjerenog protiv ustaške vlasti. No Vukić prešućuje druge ustaške arhivske fondove i nizove dokumenata u kojima su uredno registrirane istovremene brojne i masovne deportacije Srba, Židova i Roma samo zato što su bili Srbi, Židovi i Romi (na primjer, jasenovačko zapovjedništvo javlja da je 20. rujna 1941. iz Zagreba dopremljeno 199 Židova ili da na popisu stoji “kom.” /komunist/ i “čet.” /četnik/, ali je iz popisa vidljivo da su otpremane cijele srpske i židovske obitelji ili da je samo 10. lipnja 1942. u jasenovački logorski sustav iz Zagreba i okolice deportiran 241 muškarac i 620 žena s malom djecom, romske nacionalnosti).
Vukićevi su argumenti i dokazi koje navodi u pravilu nepotpuni, izokrenuti, a ponekad i potpuno pogrešni. Bilješkama često nedostaju važni podaci, zbog čega je vrlo teško, ako ne i nemoguće provjeriti točnost tog podatka. Primjerice, navodi samo broj arhivske kutije ili mikrofilma, ali ne i točnu signaturu, čime se otežava provjera njihove točnosti (neki od mikrofilmiranih nizova imaju i više od 1000 pojedinačnih stranica).
Vukić nije napisao knjigu “Radni logor Jasenovac” kako bi ispripovijedao istinsku povijest jasenovačkog logorskog sustava, već kako bi stvorio privid znanstvenosti za prikrivanje antisemitskih i (još važnije) antisrpskih teorija kojima hrvatska radikalna desnica pokušava revidirati povijest NDH. U međuvremenu se Vukić bavio i sudbinom kozaračke djece u jasenovačkom logorskom kompleksu odnosno, kako je sam definirao, “udomljavanjem ratne siročadi u obiteljima”. Nataša Mataušić je taj Vukićev tekst s pravom nazvala “revizionističkim pamfletom u kojem su činjenice izokrenute, a istina postavljena naglavačke”. Na primjer, Vukić partizanske aktivnosti na Kozari i općenito naziva “partizanskom oružanom pobunom”.
Stenjanje i kukanje
Vukić tvrdi da su “akciju zbrinjavanja djece, uglavnom pravoslavne vjere vodile institucije NDH na čelu s poglavnikom Pavelićem”. Kao krucijalni dokaz tomu Vukić navodi Dopis Ministarstva udružbe od 29. srpnja 1942. u kojem se navodi da “u sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u državnu zaštitu, kao i djeca iz sabirnog logora u Staroj Gradiški koja su već preuzeta”.
Vukić, naravno, ignorira mnoge izvore iz kojih se jasno iščitava da se nije radilo ni o kakvoj velikoj brizi Poglavnika, već o akciji Diane Budisavljević. Vukić ističe kako su na nekim mjestima prilikom prijevoza “mladi ustaški vojnici pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke stanice u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb”. No ustaše su pomagali samo u jednom slučaju, a kako je zapravo izgledao put za Zagreb i Sisak opisuje Diana Budisavljević: ona je od Okučana do Zagreba bila sama sa 62 djeteta u vagonu “koja su ležala na drvenom podu, bez slame, bez ikakve hrane i pića. Djeca su bila gladna i žedna… Put je bio užasan. Cijelu noć se čulo stenjanje i kukanje. Put do Zagreba činio se beskonačnim”.
Ovu tragičnu priču Vukić završava tvrdnjom da je “nakon 1945. režim potencirao priču da je ‘spašavanje djece iz ustaških logora’ organizirala KPJ. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić”.
Uz Vukića se svojim tobožnjim znanjima o Jasenovcu u krugu hrvatske ekstremne desnice godinama predstavlja Roman Leljak objavljujući “senzacionalna ‘otkrića'” o tome logoru te je tako “uspješno ‘prodavao maglu’ Hrvatima”. Pritom “posebno i istaknuto mjesto imaju njegovi precizno izmišljeni brojevi broja jasenovačkih logoraša i broja žrtava logora Jasenovac”, konstatirao je Vladimir Geiger u rijetkom porivu da se obračuna s amaterima-revizionistima i neoustašama.
Kruna Leljakova istraživanja o ukupnom broju jasenovačkih logoraša i broju žrtava logora Jasenovac bila je njegova knjiga (i film) “Mit o Jasenovcu”. U njoj sustavno manipulira, pa tako, recimo, donosi dva dokumenta – popisa, jedan Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i drugi, nepoznatog porijekla, u kojima su navedene ukupno 1754 jasenovačke žrtve, pa to prikazuje kao podatak o konačnom broju žrtava (a riječ je samo o jednom, i to tek početnom popisu jasenovačkih žrtava logora pridodanom optužnici protiv Ante Pavelića!).
Tvrdio je i da dokumentacija “koju je dobio” iz Vojnog arhiva u Beogradu “potvrđuje genocid pola milijuna Hrvata”, ali te dokumente nikad nije pokazao. U intervjuu Glasu Koncila tvrdio je da je iz istog arhiva dobio dokument o tome kako je Tito 1948. naredio zatvaranje jasenovačkog logora, ali taj “ključni” dokument Leljak nije htio objaviti niti dati na uvid, jer ga je kao izuzetno važan tobože “čuvao” za svoju knjigu o Jasenovcu koju je tada najavio. Međutim, u knjizi (baš kao ni u i filmu) nije objavio nikakav takav dokument. Drugi su mediji Leljaka višekratno uhvatili u manipulacijama i lažima. Uostalom, u socijalističkoj Jugoslaviji bio je pripadnik Kontraobavještajne službe JNA. U Sloveniji je 1989. osuđen na 14 mjeseci zatvora zbog krađe i nezakonitog snimanja. Kasnije mu je zbog pronevjere zabranjeno poslovanje u Austriji te je zbog toga u Sloveniji osuđen na tri i pol godine zatvora.
Svi ovi tekstovi, koliko god bili za obrazovaniju i informiraniju publiku besmisleni, u krugu manje obrazovanih i nacionalistički zadriglih ostavljaju dojam da u svom tom dokazivanju “ipak nečega ima”, pa se i odbacuje skrupulozno ustanovljena istina o ustaškom logoru u Jasenovcu, a da je priča o stradavanju desetaka tisuća nevinih ljudi, žena i djece samo mit i laž nastala u jugokomunističkoj (ili srbočetničkoj, judeomasonskoj itsl.) kuhinji.
Prvi dio feljtona možete pročitati ovdje.
(Novosti/Ivo Goldstein)