Sramota do neba u hrvatskoj metropoli koja sliči na ogromno odlagalište kućnog smeća i krupnog otpada, parkova, dječjih igrališta, šetnica zarslih u travu do pojasa i korov iz kojih se ne vide ni kućni ljubimci u šetnji niti cvijeće što ga je Zrinjevac proljetos posadio. Leglo kojekakvih glodavaca i zaraze, gmizavaca i svakovrsne gamadi već tjednima zakrčeno hrpama povenula granja nedavnim nevremenom polomljenog drveća koje nitko ne odvozi. Ruglo i smrtna opasnost u strogom središtu Zagreba vrebaju s gotovo svake druge zgrade na kojima je potres od prije tri godine bio temeljito ugrozio statiku, a obnove nema pa nema. Grad se vadi na državu, država na Grad, a građanima je i turistima preostalo igrati ruski rulet i ružno spominjati najbližu rodbinu i gradskim i državnim vođama koji podjednako ne zaslužuju svoja upravljačka mjesta. Tzv. beli Zagreb grad iz stihova slavne purgerske tradicije koji, je li, odavno više nije bijeli, za Tomaševićevih je gradonačelničkih godina komunalnim neredom, ekološkom neubrojivošću i nečistoćom potonuo čak ispod kritizirane s pravom Bandićeve nedostojne razine.

Zagreb je odvratno zagađen smrdljivim kućnim otpadom što okružuje i ispada iz pretrpanih kontejnera koje Holdingovi „specijalci“ za te poslove vrlo rijetko odvoze. Jednom tjedno samo određene vrste „razvrstanog“ (sic transit) otpada, pa se – osobito ljeti, na vrlo visokim temperaturama – širi nesnosan smrad i prijeti zaraza epidemijskih razmjera. Ispražnjeni se pak kontejneri s organskim kućnim otpadom valjda nikad niti ne operu… Stanje je neodrživo, eskalira, a gradska vlast se nabacuje floskulama i ne poduzima ništa učinkovito. Za nekošnju trave prije cca mjesec dana na zaraslim zelenim javnim površinama bila je kriva kiša, jer se kosilice kvare na mokroj travi, a sada pak, nakon što suša traje već tjednima i visoke temperature obaraju rekorde, službeni izgovori iz Gradske uprave još su apsurdniji: nema dovoljno ljudi (svega pet na cijeli Novi Zagreb, sic transit!?) te strah da se robotske kosilice ne pokvare na presuhoj travi. Pa zeleni dijelovi Zagreba više sliče neukroćenoj brazilskoj savani, nego srednjoeuropskoj metropoli što se diči svojim tzv. obiteljskim statusom.

Jakuševac ostaje eko-bomba

Ako išta na tzv. velikim izborima dogodine – od lokalnih i reginlnih do parlamentarnih i europarlamentarnih – dođe glave zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću i njegovoj tzv. zeleno-lijevoj, čak parlamentarnoj, političkoj opciji „Možemo!“ bit će to totalno razočaranje Zagrepčana dosad neviđenim neredom u zbrinjavanju kućnog otpada i održavanju zelenih/parkovnih površina. „Bandiću, vrati se, hrvatska metropola nije ovako jadno, nečisto i neuredno izgledala za tvojeg 20-godišnjega gradonačelnikovanja!“ – čuje se na svakom koraku i od ljudi koji se ozbiljno kolebaju bi li opet dali svoj glas tzv. zeleno-lijevom političaru i platformi „Možemo!“ za koje se dnevno uvjerevaju da su ih prevarili obećanjem o likvidaciji eko-bombe Jakuševca, suvremenim zbrinjavanjem kućnog otpada na način kako to radi ekološki s(a)vjestan svijet, poboljšanjem kvalitete života održavanjem i širenjem zelenih parkovnih površina u milijunskom gradu, energetskom tranzicijom, itsl. Manje-više, ništa od tih budućnostnih obećanja. Ostavljena su na čekanju ili odgođena za neka „bolja vremena“. Koja, naravno, neće doći. Kao što – uči iskustvo – nikad nisu došla nakon što su ih najavljivali svi   predizborni ili politikanti trenutno na vlasti, odjeveni u „ozbiljno“ političko ruho. Gledali birače u oči, držali figu u džepu i – iznevjerili ih.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević nedavno je javno, pred tv-okom, priznao kako u „ovom našem mandatu nije realno očekivati da će biti moguće zatvoriti odlagalište otpada na Jakuševcu kako smo obećali“. Hoće li Tomislav „Možemo!“ Tomašević istrčati na sljedeće izbore kao Tomislav „Ne možemo!“ Tomašević, jer će se politička tzv. zeleno-lijeva platforma „Možemo!“ rezultatski eksponirati kao opcija „Ne možemo!“ budući da – slijedom jakuševačke opsjene ili pak sasvim, je li, pogrešne predizborne „procjene“ – ta politička opcija „nije mogla“ zato što nije znala ili nije htjela? Naravno, jedno je „vladati“ iz oporbe, graditi Trojanskog konja od kartona u Varšavskoj ulici protiv Tomislava Horvatinčića, pa se ekološki s(a)vjesno voziti biciklom i obećavati na osnovi poluinformacija, a nešto sasvim drugo uistinu izborno preuzeti odgovornost. Za koju se, je li, opet izborno, mora položiti račun biračima. Nitko neće pitati za silne klipove što ih je jalna HDZ-ova vlast kukavički ubacivala s Markovog trga pod kotače zagrebačkim izbornim pobjednicima. Birači će, kao uvijek do sada, vikati: „Neka visi Pedro!“

Drugo je, recimo, HDZ, čija je tzv. uhljebnička megainfrastruktura toliko interesno otporna da joj, zasad još, ne mogu nauditi ni višemilijunske pljačke javnog novca za što je zapovjedno odgovorna HDZ-Plenkovićeva vlast, ministarske afere, uhitničke akcije europskog tužitelja, energetska i kriza hrane, inflacija, nepodnošljivo poskupljenje života, drastičan pad životnog standarda, sigurnosna ugroza i kronično neizvjesna budućnost. U svim anketama, HDZ ima barem dvostruko viši rejting od najsnažnije oporbene konkurencije – među koju spada i „Možemo!“ – ma kakvi, je li, skandali i afere potresali Bijednu Našu i ma koliko saborske zastupnice „Možemo!“ Sandra Benčić i Ivana Kekin razložno i precizno pogađale metu zvanu – premijer Andrej Plenković.   

„Možemo!“ se u Tomaševićevoj praksi upravljanja milijunskim Zagrebom – dobrim dijelom upravo HDZ-Plenkovićevom zaslugom – eksponirao kao „Ne možemo!“ tako da su se vrlo brzo rasplinule velike i opravdane nade u to da je „hrvatska metropola napokon dobila vlast koja znâ, može, hoće i mora prepraviti bandićevsku dođoško-rodijačko-dogovornu provinciju u ekološki s(a)vjesnu, uređenu i primjernu srednjoeuropsku sredinu za kvalitetan život čovjeka prve četvrtine 21. stoljeća“. Uložen je vrlo veliki javni novac u tzv. civilizirano, ekološki učinkovito i energetski „obnovljivo“  zbrinjavanje kućnog otpada – popraćeno poskupljenjem fiksne cijene odvoza te obaveznom kupnjom plavih ZG vrećica, uvođenjem skupih podzemnih kontejnera u gradskom središtu te prijetnjom komunalnim novčanim kaznama – međutim, stanje na mjestima gdje su Holdingovi ulični kontejneri jednostavno nije za gledati. Nevjerojatno je da takvo što može mjesecima i godinama postojati u Zagrebu kojim vlada „Možemo!“ i ekološki navodno s(a)vjestan biciklist Tomislav Tomašević, obrazovan i intelektualno neupitan političar s respektabilnim aktivističkim pedigreom.

U Bandićevo doba, čak i neposredno prije naprasne smrti, zagrebačku se travu redovito kosilo i odvozilo pokošeno, a kontejnere se praznilo svaki drugi dan. Potom je nekakva „racionalizacija“ troškova reducirala odvoz u Bandićevih posljednjih godinu dana na dvaput tjedno što je ipak bilo dovoljno da ne nastaju odvratne hrpe otpada oko kontejnera. Otpad se, doduše nerazvrstan, odvozilo na jakuševačku otrovnu Himalaju baš kao što se za Tomaševićeva gradonačelnikovanja „razvrstani“ otpad odvozi na tu istu otrovnu Himalaju. Sic transit. Jer postbandićevska gradska vlast ne znâ ili ne želi naći ekološki prihvatljivo rješenje. Kakvim se predizborno busala u „ekološka“ prsa, da bi sada rekla: „Ne možemo!“ Tek tu i tamo na milijunte prosvjede Zagrepčana, pa rijetko uslišane apele Gradskoj upravi i medijske šlagere ukloni divlja odlagališta otpada u pojedinim kvartovima. Kada se te iznimno rijetke petke slučajno pokosi trava, hrpe ostaju danima neodvezene, trava trune i nesnosan smrad se širi naokolo. Ni to nikako nije u redu. Ranije se to nije događalo.

Doba Franceka Josepha

Građani Zagreba i njihovi gosti jednostavno više ne mogu i ne žele trpjeti takvo neodrživo stanje, javni nemar i političku neodgovornost. Izborni su pobjednici platforme „Možemo!“ i novoizabrani gradonačelnik Tomislav Tomašević, što nije neočekivano i politički nekorektno, ako je učinkovito, netom po preuzimanju dužnosti kadrovski izmijenili upravljanje najvećim javnim poduzećem u državi, Zagrebačkim holdingom, s više od 11.000 radnika, te doveli nove šefove smanjenog broja gradskih resora, ali u tri godine upravljanja hrvatskom metropolom, gdje obitava svaki četvrti žitelj RH, neznatno je malo učinjeno za uistinu kvalitetniji život najbogatijega grada u zemlji, čiji je godišnji proračun veći od svih zajedno proračuna lokalnih/regionalnih jedinica u tzv. Samostalnij, Neovisnoj i Suverenoj. Jest da je životni standard veći u Zagrebu no drugdje u RH, mogućnosti zapošljavanja šire, zdravstvena, obrazovna, kulturna i sportska ponuda neusporedivo bolja, ali za to nije zaslužna Tomaševićeva uprava. On jest ispravio nepravdu tipa roditelj-odgajatelj, kojom je pokojni gradonačelnik Milan Bandić, jedini u državi, populistički bio pogodovao obiteljima s troje i više djece (kao da roditelji s jednim ili dvoje djece, samohrani roditelji, udomitelji, injsl. nisu – odgajatelji djece, sic transit) i milijunskim svotama svih građana ipak nije povećao katastrofalan natalitet u Gradu/RH.

Tomislav „Ne možemo!“ Tomašević u tri godine na fotelju tzv. gradskog oca nije uspio – e sad, je li mogao ili nije, a jest trebao, jer se očekivalo – uskladiti predškolske kapacitete s rastućim potrebama budući da Bandić desetljećima nije mario za gradnju jaslica i vrtića. Dobro, Tomašević nije odgovoran za tuđe propuste, ali to političkim oponentima i kroničnim nezadovoljnicima svim i svačim u Gradu ništa ne znači. Kukavički vuku za rukav aktualnoga gradonačelnika, prozivaju ga i za ono gdje luk nije ni jeo niti ga mirisao, iako ima i ponešto vatre u tomu gustom dimu: neke je skupe Bandićeve promašaje obećao, mogao i morao ispraviti. Dijelom i u području predškolskih investicija i postpotresne obnove središta grada. Na račun mu se stavlja i desetljećima znemarena, prastara – dijelom čak iz doba Austro-Ugarske i dugovječnoga Franceka Josepha, sic transit –  vodovodna infrastruktura što svako malo puca i izaziva povodanj usred grada. Škripi električna mreža. Dijelovi Zagreba su potkraj prve četvrtine 21. stoljeća bez vodovoda i kanalizacije. Divlja stanogradnja po periferiji uzima danak baš kao i neprivedene funkciji bivše tvorničke zgrade, etc.

Osim kaosa u zbrinjavanju kućnog otpada i zaraslih parkovnih površina, lošeg saniranja (nesaniranja) posljedica potresa i nedavna orkanskog nevremena, rak-rana 20-godišnje Bandićeve nesposobnosti upravljanja metropolom i Tomaševićeva nastavka te nesposobnosti neupitno je prometni kolaps u jutarnjim i poslijepodnevnim satima kada ljudi putuju na posao i s posla kući. Gradski promet se paralizira ujutro na pravcima sa svih četiriju strana svijeta prema središtu grada, a poslijepodne pak u suprotnom smjeru. Osobni automobili satima čekaju u kolonama ili se kreću mic po mic, puževom brzinom sa zastojima na svakih par metara, prva-druga brzina pa je, recimo, potrebno i više od 60 minuta za prijeći kojih pet kilimetara od Gajnica u zapadnom dijelu Zagreba do bolnice Sveti duh na Črnomercu. Katastrofa. Bandić je spominjao i metro i, je li, gradnju mosta s južne obale Save s izlazom u Vrapču, pothodnike ispod željezničke pruge Zagreb-Ljubljana koji će povezati Samoborsku cestu i Aleju grada Bologne, podzemne garaže ispod bivšeg Trga maršala Tita, nova parkirališta na obodu grada gdje bi zaposleni u središtu ostavljali automobile i gradskim prometalima putovali do radnih mjesta, etc.

U Tomaševićevom pak projektu upravljanja gradskom prometnom infrastrukturom, koji zapravo i ne postoji, nema jedne jedine riječi ni o Bandićevoj fatamorgani glede&unatoč podzemne željeznice istok-zapad s mogućim sjevernim i južnim ograncima niti o nekim drugim rješenjima prometnog kolapsa u hrvatskomu megapolisu. Ljudi i Tomaševićeve tri gradonačelničke godine muku muče probijajući se beznadno zakrčenom i neprovoznom prometnom nervaturom, gube živce, vrijeme, novac za gorivo, kasne na posao i na specijalističke preglede u bolnicama, nemaju gdje parkirati niti na preskupim javnim parkiralištima (još je gradonačelnik Milan Bandić znatno teritorijalno proširio najskuplje parkirališne zone, crvenu A i žutu B zonu, na štetu znatno sužene najjeftinije zelene zone.

 Istina, svi ti kronični problemi nisu rješivi od danas do sutra – zahtijevaju i znanje i puno novca, ali ponajprije političke/upravljačke volje – međutim, nijedan političar s makar dva zrna soli u glavi ne treba se ni kandidirati za fotelj tzv. gradskog oca hrvatske metropole, ako nije spreman izgorjeti i makar izgubiti sljedeće izbore učinkovito rješavajući korak po korak bar ta tri najkrupnija zagrebačka problema: ekološki i organizacijski uredno, a građanima prihvatljivo zbrinjavanje milijuna tona kućnoga i krupnog otpada, strašan i ekonomski poguban prometni kolaps na pravcima istok-zapad i sjever-jug te redovno održavanje čistima i urednim svih zelenih i parkovnih površina u Zagrebu. Doduše, „beli Zagreb grad“ više nikad ne može i neće biti bijeli iz davnašnje, slavne purgerske tradicije, ali već sutra ujutro, takorekuć, ne smije biti neuredan, prljav, smrdljiv i zarazan kakvim ga već dugo i predugo drži postbandićevska Čistoća, a tolerira „zeleni“ Tomislav „Ne možemo!“ Tomašević.

Koji, a ne netko drugi, drži u rukama baš sve prijeko potrebne alate za to da Zagreb ne bude europska metropola očaja svojih žitelja i ruglo u srcu  civilizirane Europe. Treba samo imati volju. Nego, zašto u Zagrebačkom holdingu – čiji je predsjednik Skupštine upravo gradonačelnik (sic transit) – nemaju volje pošteno odraditi svoj posao za koji su solidno plaćeni? Je li, radnicima Čistoće su nedavno znatno povećane plaće tako da je ulični čistač bolje plaćen od blagajnice u trgovačkom centru – koja nema ni par minuta za otići na WC, a ovaj se može odmarati u hladovini kada poželi, sic transit – odlično je mehaniziran, a grad je u neredu u kakvom nikad prije nije bio niti bi smio biti. To je Zagreb, ne neka trećesvjetska zabit. A da Tomislav „Ne možemo!“ Tomašević ode u Ljubljanu pitati šestomandatna već kolegu Zorana Jankovića, inače Srbina rođenog u Saraorcima nedaleko od  Smedereva, tzv. ljevičara i ateistakoji je realizirao 2400 projekata i pretvorio Ljubljanu u europsko čudo, kako je moguće već godinama u čistoj i naprednoj slovenskoj metropoli gotovo jesti s pločnika, imati besplatne električne bicikle u centru, etc., a u Zagrebu mogu tek sanjati o ljubljanskom standardu i ne mogu jesti ni s klupe u zaraslom  parku?

„Živi bili…“

Kako Ljubljana može, a Zagreb ne može!? Zato što Tomašević nije ni Jankovićeva sjena. Međutim, jest odokativan kad na presici pametuje na novinarsko pitanje o tomu zašto Zrinjevac ne kosi travu u zagrebačkoj savani na kojoj je sramota izrasla manjoj djeci do ramena. „Pa“, kaže, „svi koji imaju kuću s dvorištem vide kako brzo raste trava.“ Vide. Ali vide i vlasnika kako se laća kosilice i – kosi. A nije za to posebno plaćen, nego ne želi da ga susjedi smatraju nemarnim, neodgovornim, da se rugaju i njemu i zapuštenom dvorištu. Zašto mandatni „vlasnik“ zagrebačkog, je li, dvorišta, pa još za to i odlično plaćen, gleda kako mu trava raste i – ne kosi? Nego mulja i izvlači se, a Holding je i Gradsku upravu usred velika posla i ljetnog zvizdana – raspustio na godišnji odmor. Nazdravlje.  Tek nakon što su ga novinari ispreskakali pitanjima „zašto“, odnekud su se pojavile kosilice, pa prešpartale gradske savane, i slijepcu vidljive s glavnih prometnica (npr. u Gajnicama uz Aleju grada Bologne, sic transit).

Istodobno, s brisanog prostora pod medijskim baražom, neuvjerljivo objašnjava zašto Zagreb kupuje 14 godina stare austrijske tramvaje (11) za više od dva milijuna eura radi „premošćenja razdoblja“ dok ne stigne 20 novih, navodno već naručenih. I, pohvalno, u korist stambeno nezbrinute zagrebačke sirotinje, osobito mladih obitelji, rješava pitanje stanova u gradskom vlasništvu koje koriste mnogi dobro potkoženi lovatori. Recimo,  70 četvornih metara stana za bagatelnih 100 eura najamnine… A opet, što ističe Davor Bernardić, šef zagrebačkih Socijaldemokrata (stranke SDP-ovih disidenata), od 175 potresom od prije tri godine oštećenih školskih zgrada u metropoli, 164 su obnovljene u naprasno prekinutomu mandatu gradonačelnika Milana Bandića. Za ostatak su raskinuti obnoviteljski ugovori i sklopljeni znatno skuplji s novim izvođačima što ih je, tvrdi Davor Bernardić, izabrao arhitekt i Tomaševićev zamjenik dr. sc. Luka Korleat, tako da će socijaldemokrati tražiti od DORH-a da ispita moguću korupcijsku pozadinu tog poteza.

Pa, kad se zbroje plusevi i minusi trogodišnjeg već upravljanja hrvatskom metropolom pod vlašću političke tzv. zeleno-lijeve, je li, bivše aktivističke opcije „Možemo!“ – neugodan je dojam o gradonačelniku Tomislavu „Ne možemo!“ Tomaševiću. Bit će stoga zanimljivi sljedeći izbori. Tim više, jer je družba „Možemo!“ unaprijed već iznenadila tzv. prirodnog koalicijskog partnera SDP odbijenicom ponude Peđe Grbina da obje opcije zajedno izađu na izbore. „Ne, mi idemo sami, a nakon izbora ćemo vidjeti s kime ćemo, hoćemo li i kako ćemo“, rekli su tomaševićevci. Uvjereni da će Zagreb i dalje biti njihov, a broj saborskih zastupnika „Možemo!“ ipak veći, nego da sastavljaju listu zajedno s SDP-om. Razumni kibici sa strane mudro zbore: „Živi bili, pa vidjeli“.   

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr