Da je 1990-ih godina bilo pitati narod u BiH, komšije, susjede, jarane – bez obzira na nacionalnu, polit-ideološku, rodnu, vjersku ili koju već pripadnost – a ne dati se hipnotizirati tzv. ljudima nahvao (dum Marin) toksičnim velikosrpskim/velikohrvatskim/velikobošnjačkim ekstremizmima što su zavonjali istom nedužnom krvlju od prije gotovo pola stoljeća, tzv. se Jugoslavija u malom ne bi nikada obrela u kobnom grotlu šovinističke mržnje, podjela, ratnih i zločina protiv čovječnosti, entitetskih diktatura i separatizama kojega se pustog zla ne uspijeva riješiti do dana današnjeg uza sve međunarodne tutore, samozvane „nacionalne vođe“ i frazetine o tzv. europskom putu BiH. A taj su put neki dan, bez rasprave, potvrdili na svom skupu u Bruxellesu šefovi država ili vladan na preporuku par dana ranije usuglašenog stajališta ministara vanjskih i europskih poslova da se BiH odobri status zemlje kandidatkinje za članstvo u Uniji. Forma na, je li, tzv. europskom putu BiH je zadovoljena, ali sadržaj je iza horizonta i nevidljiv čak najsofisticiranijem satelitu Elona Muska. Međunarodne su okolnosti postale kritično rovite, geopolitičko-geostrateška pripetavanja triju svjetskih velesila (SAD, Ruska Federacija i Kina) čak i na zapadnom Balkanu i šire na europskom Jugoistoku dovoljno nepredvidljiva ishoda da se dizanje rampe na tzv. europskoj brzoj cesti BiH prema članstvu u EU jednostavno nije smjelo odgađati i dalje.

A BiH nema ni vozača niti barem osrednje kvalitetno vozilo za zahtjevne uvjete na brzoj cesti budući da aktualni bošnjački, srpski i hrvatski vozači sjede za volanima Trabanta i krajnje je opasno pustiti ih među Peugeote, Mercedese, Porschee, Honde, Nisane, Toyote, Fordove, Bentleyje… Što će na tzv. europskom putu BiH šovinistička kamarila (s figom u džepu), koja je vedrila i oblačila 1991.-1995. u bratoubičačkim ratovima u RH i BiH, anatemizirala bivšu zajedničku državu tzv. jugoslavenskih naroda i narodnosti, dizala rep četništvu i ustaštvu, kokardama i ušatom U, bila mudžahedinski fanatizirana, nekim čudnim čudom i sljepačkim odnosom EU-a izbjegla haaški pravorijek te za nacionalne „vođe“ nekritički uzima Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Nacionaliste par excellense koje se „mora pitati“ kad je riječ o stani-pa’ni, je li, bivše tzv. Jugoslavija u malom na tzv. europskom putu, a kada ih se god pita, oni se ne slažu u bitnom: što je to i kako ima izgledati ubuduće jedinstvena država BiH, ne etnička konfederacija triju tzv. konstitutivnih naroda. BiH nikad nije bila država triju tzv. konstitutivnih naroda, nego država svih njezinih žitelja. Ravnopravno i onih koji nisu samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Sva trojica b-h političara drukčije gledaju na jedinstvenu državu BiH, je li, kakvu zagovaraju i Unija, i SAD i Ruska Federacija, a naoko i „jamci“ proklamirane washingtonske/daytonske vizije takvog državnog jedinstva, kojemu se pak suprotstavljaju separatističke, odnosno trećeentitetske silnice među srpskim (npr. Savez nezavisnih socijaldemokrata – SNSD) i hrvatskim (HDZ BiH, s patuljcima-istomišljenicima) politikantima. Oni se, kao, rukama i nogama opiru „nametanju“ tzv. bošnjačkog unitarizma i islamske supremacije pod kapom tzv. jedinstvene/građanske države BiH. Zapadni pregovarači, koji nižu neuspjeh za neuspjehom u bivšoj tzv. Jugoslaviji u malom, neuspješno guraju građanski model kakav solidno funkcionira u europskoj i američkoj demokraciji, a visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Christian Schmidt je u srpskom korpusu persona non grata. Među b-h Hrvatima javno ga se ne napada budući da HDZ-ova filijala u Mostaru mora biti pokorna zagrebačkoj centrali koja ne dopušta nikakvo soliranje u tom smislu da ne bi naškodilo Plenkovićevoj „proeuropskoj“ (sic transit) politici u odnosu na Bruxelles, pa…

„Ponosni smo i sretni, Europsko vijeće je potvrdilo kandidatski status za BiH, za što se Hrvatska snažno zalagala“, komentirao je premije Andrej Plenković. „Nama susjedna i prijateljska BiH zaslužil je podršku EU-a, koja je ujedno poticaj za daljnje reforme i dogovore o izmjenama izborna zakonodavstva. Hrvatska će pomagati BiH na njezinu europskom putu.“ (Ne)odgovornost je na ispitu savjesti, a taj se ispit jednako tiče političara sva tri tzv. konstitutivna naroda, koji političari nose teško breme nedavne prošlosti kada su i Srbi i Hrvati – alimentirani iz Beograda i Zagreba polit-ideološki i materijalno „koliko treba“ – svim silama razbijali jedinstvo bivše tzv. Jugoslavije u malom, nacionalno leopardove kože. Međunarodna je zajednica ostavila b-h Srbima etnički očišćen entitet Republiku Srpsku – kojom Dodik svako malo prijeti odcjepljenjem, ali ne govori javno o pripojenju Srbiji u zamjenu za gubitak (!?) Kosova – a Hrvatima je pak etnički očišćenu od Srba i Bošnjaka HZ/HR Herceg-Bosnu proglasila  „udruženim zločinačkim pothvatom“, pozatvarala političke i vojne čelnike te prisilila tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da ju službeno ukine.

Neformalno, Herceg-Bosna itekako postoji u zapadnoj Hercegovini, ne samo u Thompsonovoj pjesmi „Lijepa li si“ što se ovih dana ori na sve strane s masovnih slavlja u povodu nogometnoga brončanog „zlata“ u RH i BiH, pa Bošnjaci neuspješno prosvjeduju, a turska nogometna legenda Hakan Şükür ogorčeno tvita zbog Dalićevog videa iz svlačionice u Katru, gdje „vatreni“ tom pjesmom u kojoj je Herceg-Bosna hrvatska pokrajina u RH slave pobjedu nad Brazilom. Nije tajna da su b-h Srbi i dragovoljci iz Srbije ratovali u BiH za stvaranje tzv. velike Srbije, a Hrvati za tzv. veliku Hrvatsku. „Muslimanima će ostati komadić džamahirije oko Tuzle“, sprdali su se tada i jedni i drugi, a mediji tomu davali publicitet. I nije nevidljivo da u stalnim hrvatskim zahtjevima za izmjenama izbornog zakonodavstva u BiH – na tzv. europskom putu – i s tezom o „bošnjačkoj majorizaciji najmalobrojnijega konstitutivnog naroda, koju treba ukinuti“ u entitetu Federacije BiH i cijeloj državi zapravo leži tzv. trećeentitetska reinkarnacija ukinute HZ/HR Herceg-Bosne. Tu politiku svom snagom i ne skrivajući zagovara banjolučki separatist Milorad Dodik, pa na krijesti takvih nastojanja razvija „neraskidivo“ bratstvo s Draganom pl. Čovićem (dao si je izraditi obiteljski grb, što je izazvalo opći medijski podsmjeh, sic transit). Svoj toj komediji daju neugodan ton posve oprečne politike RH predsjednika i premijera prema b-h Hrvatima, od kojih i jedna i druga idu na nož Bošnjacima.

U tim ukupno neprihvatljivim okolnostima, je li, EU ima čudnu ambiciju pustiti b-h Trabant među Peugeote, Mercedese, Porschee, Honde, Nisane, Toyote, Fordove, Bentleyje… na brzu cestu prema članstvu u Uniji!? Eda ne bi Moskva via Beograd i Banja Luka bila brža zagrabiti u uzavreli tzv. bosanski lonac. Zašto ne i Peking svojim Novim putem svile zbog kojega si Washington, skupina G-7 i takvi čupaju kosu. Jer, eto, Xi Jinping kršenjem međunarodnih pravila i dampinškim cijenama – širi kineski geopolitički i ekonomski utjecaj. Sic transit. Otkad je zabranjeno širiti „svoj utjecaj“ kad o tomu ne postoje tzv. međunarodna pravila? Ako je vjerovati kako je istaknuti ruski analitičar kazao na državnoj televiziji kako je ukrajinski rat toliko eskalirao da je sljedeće ratište Poljska, a onda BiH, što nije ostalo nezapaženo u zapadnim medijima, možda u tom grmu leži zec aktivnije politike EU-a prema b-h čardaku ni na nebu niti na zemlji? Dobro, ne treba pretjerivati, ali jest činjenica da je BiH disfunkcionalna država zbog višedesetljetnoga Unijinog nemara i loše intervencije među tzv. konstitutivnim proizvođačima te disfunkcionalnosti.

A zna se komu je i zašto stalo pokazati urbi et orbi da BiH ne može, je li, funkcionirati kao jedinstvena, demokratska i perspektivna država, nego ju valja podijeliti krijerijem tzv. konstitutivnosti triju naroda, pa kom’ pita, kom’ tepsija? I dolaze tako izaslanstva ova i ona, mudruju ljudi na skupu u Neumu, dolaze i odlaze ombudsmani, suflira se iz Beograda, Zagreba i Ankare, a nitko nema pojma može li se, kako i čime riješiti ta kvadratura kruga. Status kandidata za članstvo BiH u Uniji lijepo zvuči i izgleda, ali to je samo slika Doriana Graya, čije će ljuštenje možda već vrlo brzo biti vidljivije no što u Bruxellesu uopće misle. Zaplotnjačka politika razbijanja i podjele BiH, navodno dogovorena između srpskog vožda Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iza leđa Alije Izetbegoviću i međunarodne zajednice, samo je naoko danas, što bi se reklo – tempi passati. To crno zlo je krvlju kulminiralo srpsko-hrvatsko-bošnjačkim ratom od rujna 1991. do prosinca 1995. godine i odnijelo cca 100.000 života (više od 60 posto bošnjačkih, blizu 25.000 srpskih i nešto manje od 8000 hrvatskih), ali to političkim domorocima očito ništa ne znači.

U protivnom, ne bi se olako prijetilo referendumom za odcjepljenje od BiH (Dodik, Republika Srpska), sabotiralo rad Predsjedništva BiH, vlast u Sarajevu (Čović, HDZ BiH/središnjica u Zagrebu, predsjednik RH), pa demonstrativno bojkotiralo rad državnih/federalnih organa (HDZ BiH) te kojekakvim političkim smicalicama triju ključnih opcija tzv. konstitutivnih naroda pokušavalo urbi et orbi dokazati da disfunkcionalni BiH ne može opstati. I da, je li, nema perspektivu kao jedinstvena demokratska država europskog profila. Realno, BiH nema izglednog puta za učlaniti se u EU u takvom neredu političkih odnosa i induciranog nepovjerenja, koji rusvaj kreiraju isti janjičari ideologa/praktičara nacional-šovinističkih projekata iz razdoblja 1991.-1995. godine što – ako ih već Haron nije prevezao preko Stiksa – ukupno odrađuju više od 200 godina haaške robije zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti. „Jedino rješenje za BiH je građanska država, ma koliko to nekome danas izgledalo dalekim i nerealnim, a to znači da treba okrenuti leđa konceptu ravopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom etnicitetu, odnosno narodu“, citirao je 1. veljače 2022. tjednik Nacional dio tada još radnog nacrta dokumenta Apela za spas BiH trojice demokratski orijentiranih članova posljednjeg Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića iz Hrvatske, Bogića Bogičevića iz BiH i Vasila Tupurkovskog iz Sjeverne Makedonije.

Politički trojac iz vrha vlasti bivše zajedničke 24-milijunske države drži da treba postupiti upravo suprotno onomu što zastupa HDZ BiH po diktatu zagrebačke središnjice na Trgu žrtava fašizma (jačanje konstitutivnosti naroda u BiH zahtjevom za tzv. legitimnim predstavljanjem Hrvata u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Federacije BiH), jer „sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin BiH. Svi su građani u svim pravima i na cijelom području BiH ravnopravni i jednakopravni. Kroz to, jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu građani BiH, ali koji nisu i Bošnjaci, ni Hrvati niti Srbi. Jedino rješenje za BiH jest jedinstvena (ne unitarna!) država, podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom“. Nacional je podsjetio da su upravo Mesić, Bogičević i Tupurkovski sa slovenskim članom Predsjedništva SFRJ Janezom Drnovšekom „u ljeto i ranu jesen 1991., sa svoja četiri glasa nasuprot četvorici članova Predsjedništva naklonjenih Miloševiću spriječili izglasavanje izvanrednog stanja u SFRJ, čime su postigli ključnu političku pobjedu za Sloveniju, Hrvatsku, BiH i ondašnju Makedoniju, onemogućivši da JNA legalno preuzme vlast u Jugoslaviji koja se raspala, smijeni legitimno izabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji te spriječi osamostaljenje republika. Sada ‘Apelom za spas BiH’ trojica političkih suradnika još jednom nastoje spriječiti da sila i nasilje konačno odrede sudbinu države – ovoga puta BiH“.

Njihov apel jest došao do oka i uha samozvanih domaćih gospodara sudbine bivše tzv. Jugoslavije u malom, jest i to da je taj apel uvelike na tragu pregovaračke zauzetosti i EU-a i međunarodne zajednice i čije bi ponuđeno rješenje – protivno hipoerboliziranju nacionalnih podjela i posebnosti – jamačno prihvatili i svi šovinistički neostrašćeni žitelji, ali… Vrućeg se kestenja nad otvorenom vatrom sada pokušava dohvatiti Unija ne samo zato što želi preduhitriti Moskvu sa srpskim krakovima u Banjoj Luci i Beogradu, odnosno Ankaru u promiskuitetnom odnosu s Moskvim, već i stoga što prijeteća eksplozija tzv. bosanskog lonca usred europske kuhinje kolateralno znači nepopravljivu štetu u svakom smislu. „Europa je odobrenjem kandidatskog status ispunila svoje, a sada je na BiH da ispuni svoje bržim napretkom ne radi EU-a, nego radi svojih građana“, ustvrdio je povjerenik Europske komisije za susjedstvo i proširenje Olivér Várhelyi, a to će biti – ne bude li se toj zemlji gledalo kroz jako raširene prste i toleriralo Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića kao „vječne vlasnike“ b-h Srba, Hrvata i Bošnjaka koji su „maloumni“ – mission impossible. Da se ne zavaravamo. „Članstvo u EU mijenja stajališta ljudi, a onda se ljude tjera mijenjati i politiku“, komentirao je slovenski premijer Robert Golob u Europskom parlamentu. „Ne možemo očekivati da će se političke strukture u BiH promijeniti same od sebe, jer je to iluzorno i ne daje rezultate. Kao europski građani moramo uvjeriti naše sugrađane sa zapadnog Balkana da je njihovo mjesto u Europi i da se onda pobrinu za promjenu političkih struktura. Tada će i oni prihvatiti zakone vlasti i demokraciju. Osobno ne vjerujem u obrnuti redosljed i zato se Slovenija zalaže da se ubrzaju europske integracije u BiH. Članstvo u EU mijenja sve.“ Živi bili, pa… Riječ je o (ne)odgovornosti na ispitu savjesti, a (ne)prolazna ocjena bit će pokazatelj (ne)jestivosti sadržaja tzv. bosanskog lonca na upravo, je li, prostrtomu europskom stolu. Á propos, zašto Tupurkovski-Bogičević-Mesićev prijedlog  za spas BiH nije prihvatliv nijednoj od triju glavnih nacionalističkih opcija u tom čardaku ni na nebu niti na zemlji? Pa jednostavno zato što ne žele BiH kao tzv. Jugoslaviju u malom, gdje će komšije, susjedi i jarani opet jedni drugima čestitati božiće, uskrse, bajrame, krsne slave, pashe i hanuke, djeca opet pohađati iste vrtiće i škole bez obzira na etničku i vjersku pripadnost… Ne žele BiH u kojemu neće smjeti skretati rijeke kroz svoja navodno i tri milijuna eura vrijedna imanja (za koja nikomu nisu polažili račun o porijeklu novca), kititi se naručenim grbovima „plemićke“ obitelji, rentati „nacionalnu/vjersku osviještenost“ i za iks budućih si naraštaja…

Marijan Vogrinec