Sjeća li se još tko one autoritarno-diktatorske kočopernosti tipa „jedna država, jedan narod, jedan vođa“, što je potopila svijet oceanom krvi, pa se ratnim porazom zavukla u duboku  ilegalu da bi na krijesti novih kriznih potresa i političkim narušavanjem tzv. ravnoteže straha među svjetskim velesilama pomolila glavu iz mišje rupe i opet populistički nudi ista, je li, mesijanska  „rješenje“ za ama baš sve što dnevno žulja nezadovoljne mase. Koje se mase po nekoj bolesnoj navici rado prihvaćaju bumerang-opsjene jakim pojedincima, političkim autoritetima i državnim vođama što im – u zamjenu za izborno povjerenje, bespogovornu odanost – nude bolji život, bogatiji, sigurniji i bezbrižniji no što ga imaju. Bliža i dalja povijest, i nacionalna i globalna, prepuna je kojekakvih populističkih laprdavaca što su sunarodnjacima i susjedima – pa i šire – bili svojim fiksidejama namrli toliko nesreće i krvavoga zla, unazadili društva ili čak zatrli te tvorevine  kojima su vladali stanovito vrijeme da su ostali trajni ožiljci za historijsko pamćenje. A ljudi svejedno, kad im zagusti i osjete da ih država u njihovu nezadovoljstvu ne zarezuje pola posto, raširenih ruku i, je li, glavom bez obzira hrle poput gusaka u maglu za autoritarnim mesijama.

Pa kad im mrtvo umornima od pentranja po vrletima, oštrom kamenju, šikarama i do krvi izgrebenima trnjem napokon dođe iz debelog mesa u glavu gorka spoznaja: „Narode, pa vođa je slijep!“ (Radoje Domanović: „Vođa“, satirična pripovijetka klasične srpske književnosti), odavna je već prekasno. Narod što je mučenički slijedio slijepca – zabasao je. Zajedno s njim. A više nema natrag. Nema nismo znali. Nema, pa vjerovali smo. Stari Latini – sudeći po iskustvu sljedeća, odokativno,  dva milenija – nisu bili u pravu svojom gnomom o povijesti kao učiteljici života (Historia est magistra vitae), jer ili su ljudi strašno loši, neinteligentni, lijeni, nemarni i možda mentalno hendikepirani učenici ili je pak povijest užasno loša učiteljica koja, doduše, posjeduje ogromno znanje, ali ga ne znâ prenijeti učenicima. U protivnom, ne bi stalno ponavljali iste kobne pogreške, ne bi se naraštajima prsili neukošću u vitalnim pitanjima svoje sudbine i dementnom ignorancijom izazova na kojima su već ponavljali ispit.

„Za promjenu društvenih odnosa potrebno je određeno vrijeme“, kazao je neki dan sociolog religije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Krunoslav Nikodem u HTV-ovoj emisiji „Intervju tjedna“ o, je li, teškim godinama iza nas, a ne znamo što nas čeka, temi razgovora. „No, ako bih trebao izdvojiti jednu stvar koja dolazi do izražaja ne samo u Hrvatskoj, to je jačanje političke autoritarnosti, što će imati dugoročne posljedice za cijeli svijet, pa i za Hrvatsku. Europsko istraživanje vrijednosti pokazalo je kako se 1990. godine 11 posto ljudi slagalo s tvrdnjom da je potrebno imati moćnog vođu koji se ne osvrće na izbore i vladu, a 2017. godine je to bilo 38 posto. To je veliko povećanje. Gledajući EU, mi smo odmah iza Gruzije i Bjelorusije. Hrvatska ima porast političke autoritarnosti među najvećim u Europi.“ Istodobno, dok se ugodno meškolji u autoritarnom fotelju vlasti u HDZ-u i vladi – oko kojega je uspješno uklonio svaki glas i najmanje sumnje ili protivljenja svojoj volji – premijer Andrej Plenković vrlo nadmeno, von oben trbuhozbori polit-ideološku i materijalnu CRO-potporu američkoj izmišljotini o tomu da su tzv. civilizirani, zapadni svijet i njegove demokratske vrijednosti u bespoštednoj borbi protiv autokracije.

A to je samo drugo ime za istu onu SAD-ovu i tzv. partnera bitku najprije protiv „agresivnog/imperijalnog komunizma“ netom po završetku Drugog svjetskog rata i početka Hladnog rata između Istoka (SSSR) i Zapada (SAD), saveznika u antihitlerovskoj koaliciji (sic transit), te od 2000-ih godina „borbu protiv terorizma“, što je tadašnji američki predsjednik George W. Bush Mlađi uz pomoć britanskog premijera Tonyja Blaira bio uzeo kao „alibi“ za agresiju na suverene države Afganistan, Irak, Libiju, Siriju… Sada pak, iza rata do posljednjeg Ukrajinca, najveće tragedije jednog naroda u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, stoji američka mantra o „bespoštednoj borbi zapadne demokracije i demokratskih vrijednosti“ protiv „autokracije istočnoga/ruskog/putinovskog tipa“. Ista meta, isto rastojanje, iste suprotstavljene strane, ista neprijateljska, je li – nepomirljivost!? Na globalnu štetu. Gube ljudi, svjetski mir i sigurnost. U suštini, ista negativna ocjena istih ponavljača u razredu „učiteljice života“.

Autokracija nije samo ruski „privilegij“, Putinov i (ne)komunističkih mu prethodnika za državnim upravljačem tzv. najvrednije nekretnine na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić). Ili još i sjevernokorejski, kineski, kubanski, etc. Puna šaka brade da jest. Iza svih odluka raznih američkih administracija o „spašavanju tzv. demokracije, demokratskih vrijednosti i našeg načina života“ bilo gdje na svijetu, uključivo ulazak SAD-a u oba svjetska rata, stameno stoji autokratska volja tadašnjih prvih stanara Bijele kuće kao instaliranih poslovođa megakorporativne i vojne moći te zemlje, koja bez žandarenja svijetom radi gospodarenja tuđim resursima i dilanja oružja za enormne svote nema svoj raison d’être.

Proglašenje tzv. borbe protiv terorizma legitimnom „samoobrambenom“ operacijom bilo gdje na globusu (nakon diverzija u SAD-u 11. rujna 2001. u New Yorku rušenjem WTC-ovih „Twinsa“ te udarom trećega putničkog zrakoplova u zgradu Pentagona, etc.), Uncle Sam je bez demokratske procedure ozakonio sofisticiranoga Big Brothera, koji od tada strogo drži na oku sve privatne i službene kontakte ne samo sugrađana i njihovo kretanje nego i izabranih „meta“ širom svijeta. Ta digitalna autokracija bez presedana ne preže čak ni od konspirativnog prisluškivanja/praćenja najbližih saveznika od najvećeg povjerenja – bez pardona i njemačku kancelarku Angelu Merkel – što je skandal prve vrsti. Svi su potencijalno sumnjivi, špicli stranih sila, državni neprijatelji, prodane duše i kojekakva veleizdajnička bagra, pa im američki predsjednik, CIA i država ne mogu vjerovati. Na drugom je kraju svijeta pak Vladimir Vladimirovič Putin se, je li, Bidenov „najuvjerljiviji“ adut za dokazivanje pogubnosti autokracije za zapadni tzv. slobodan demokratski svijet i naš način života, učinkovito postarao da mu nitko ni u svijetu niti kod kuće ne remeti san o ruskoj reprezentativnoj ulozi u novomu tzv. svjetskom poretku.

Kod kuće je – kao iskusni bivši KGB-ov tajni agent, koji govori nemački bolje od Olafa Scholza – na vrijeme relativno uspješno eutanazirao CIA-u i neke sestrinske joj zapadne tajne službe što su investirale boli glava milijune nečega u tzv. događanja naroda radi rušenja režima u Kremlju. Hibridnog „vođu oporbe“ Alekseja Anatoljeviča Navaljnog (u Njemačkoj se navodno oporavio od trovanja zloglasnim novičokom) pospremio na dugogodišnje hlađenje u nekom sibirskom gulgu, a povremene je javne izlaske manjeg broja nezadovoljnika na ulice i trgove smirio policijskim pendrecima i tzv. crnim maricama. Medije je i propagandu disciplinirao, a neki su se pak novinari u neobjašnjivim okolnostima preselili na drugi svijet, pa budući da čvrsto držu uzde u Kremlju, ni Zapad više ne vjeruje da ga je moguće nekom unutarnjom silom maknuti s prijestolja. Slično je smirio i ruske disidente izbjegle na Zapad. Nekolicina ih je neobjašnjivo izgubila život, npr. u Velikoj Britaniji, ili je nekim čudom umaknula smrti trovanjem. Moskva, dakako, opovrgava svaku sumnju i optužbu da je u tomu imala prste, pa… Stanje je takvo da ruske mase od Belgoroda na granici s Ukrajinom do Vladivostoka većinski misle o tzv. specijalnoj operaciji za denacifikaciju Ukrajine baš kako Putin i želi da misle što, je li, autokraciji daje sasvim određeni smisa. Jer, Rusi tradicionalno drže da im je SAD najveći, krvi neprijatelj. Kao što Amerikanci najviše strahuju od Rusa, također najvećega, krvnog neprijatelja. A glupost je i jedno i drugo.

Kako reče profesor Nikodim – „jačanje političke autoritarnosti će imati dugoročne posljedice za cijeli svijet, pa i za Hrvatsku“ – to svojevrsno prisilno idolopoklonstvo, pretjerano/napadno forsiranje društvena odnosa u kojemu je autoritet vlasti i njezinog nositelja kao neupitnog arbitra u svim ključnim pitanjima društva, institucija i politike vraća i čovječanstvo i svaku pojedinu državu stotinama i tisućama godina u prošlost. U doba kada autoritarni arbitri s autokratskih tronova vlasti u društvu radikalne nejednakosti nisu dopuštali ljudima slobodno iskazati svoje interese ni zadovoljiti potrebe. Ideologija autoritarnosti, uči povijesno iskustvo, neće propustiti priliku za prijeći u nedemokratsku ideologiju autoritarizma koja pak opravdava praksu sile i autoritativni sustav društvenih vrijednosti. RH je, je li, „umiveni“ školski primjer još iz preokretnih 1990-ih godina i vlasti tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – kočoperno s onom lentom preko prsa; u bijeloj Maršalovoj uniformi u džipu na vojnom sletu svibnja 1995. na zagrebačkom Jarunu, etc., sic transit – kako autokracija podčinjava sudbine masa, tzv. običnih/malih ljudi, zloporabom državnih institucija i organa, političkih stranaka, vjerskih zajednica, školstva, čak kulture i sporta… Pritisak je sustavan i razarajući. „Komu se ne sviđa živjeti u ovoj državi, neka se slobodno iseli“, može se čuti i danas.

Vrijedi li to i za svakoga tko ne odobrava da se HDZ-ova „ruka na novčaniku“ za izvođenja državne himne – npr. nogometaša i inih sportaša na susretima međunarodnog značenja, uzvanika na kojekakvim svečanostima u RH, itsl. – uzima kao službeno odavanje počasti. Ničim, nigdje propisano, ali… To autokratsko sjeme posadio je Tuđman, pa strmoglavio Bijednu Našu u međunarodnu izolaciju tako da je našem čovjeku bilo neugodno reći u inozemstvu da je Hrvat. Njegovi nasljednici u denver plavoj ZNA SE opciji i tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj marljivo su plijevili i zalijevali tu autokratsku biljku da bolje raste, ponešto je obrezali da trnje baš ne strši na sve strane, a aktualni premijer Andrej Plenković – pogotovo osvajanjem drugog mandata u Banskim dvorima – ne štedi znoja i žuljeva ne bi li autokratski prisilio Tuđmanovu biljku čim raskošnije procvjetati. Obilno nagnojenu eurounijskim kompostom. Na nesreću, je li, dok stenje pod vrećema bruxelleskog gnojiva, drčni mu „rusofil“ s Pantovčaka svako malo podmeće nogu. Sic transit.

I eto vraga. Sukreator vanjske politike, vrhovni zapovjednik OSRH i lider odgovoran za ukupno tzv. stanje zdravlja zemlje ometa vrtlarenje, što ga je osnivač HDZ-a iz konspirativne barake jarunskog NK „Borca“ više no predano bio započeo, a tu praksu objeručke 2016. godine prihvatio tek pet godina član stranke Andrej Plenković. Tuđmanova autokracija se, je li, iživljavala urbi et orbi uplitanjem RH u srpsko-hrvatsko-bošnjački rat u BiH, pa izazvala averziju/izolaciju cijelog svijeta. Na pogrebu mu je bio samo turski predsjednik Süleyman Demirel, jedini strani državnik koji je službeno posjetio RH za njegove vladavine. Á propos, Tuđmanovog je mecenu Tita svibnja 1988. ispratio na vječni počinak u Kući cvijeća „koncentrat svjetske političke moći“ (Silvana Menđušić): 209 izaslanstava iz 127 najvažnijih zemalja sa svojim liderima, ali i okrunjenim glavama. Televizije 58 država su izravno prenosile njegov ispraćaj. Tuđmanov se RH ni za njegova autoritarna razdoblja ni sada pod HDZ-Plenkovićevom „umivenom“ autokracijom „proeuropskog“ lika ne može ni po čemu za tzv. obične/male ljude egzistencijalno važnomu mjeriti s Titovom 24-milijunskom SFR Jugoslavijom u ista tri poratna desetljeća. Jedna pak anketa prije dvije godine među 2200 građana RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života u bivšoj zajedničkoj državi, o tomu je li se bolje i sigurnije živjelo u tzv. socijalističkomu mraku ili danas kapitalizmu  pokazala je kako 82 posto ljudi drži da se tada živjelo bolje i sigurnije.

Iza Tuđmanove autokracije su ostale povijesne zabilježbe ne samo o nečasnoj epizodi b-h rata, zbog kojega će još godinama okajavati u haaškim kazamatima njegove grijehe izvjestan broj Hrvata (jedan si je, Slobodan Praljak, osobno otrovom oduzeo život u sudnici, sic transit), nego i neuspješan pokušaj batinaškog (tvrdi bivši ministar policije Ivan Jarnjak) rastjerivanja cca 100.000 prosvjetnika na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića zbog ukidanja režimu nepoćudnog Radija 101, fetva protiv „crvenih, žutih i crnih vragova“ u političkom oktogonu, pa blokada preuzimanja dužnosti zagrebačkoga gradonačelnika koji nije iz HDZ-a, eutanazija polit-satiričnog tjednika Feral Tribunea, eskalacija sudskih presuda za tzv. duševne boli kojima je disciplinirao kritičnije novinare i medije, autokratsko proseravanje tvrdnjom kako je „sretan što mu supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, etc.

Što je to, ako nije bahata autokracija samoljubivog lika koji je uživao u tomu da ga podguzne muhe njegova režima nazivaju „Ocem Domovine“, što je do tada bio politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma Ante Starčević (1823.-1896.), ali i kadrovirao u cijeloj državi: od vratara u javnom poduzeću i spremačice u jaslicama do ministara u vladi i izbora premijera te narednika u vojsci. Ništa, ama baš ništa se nije smjelo zbiti bez njegova znanja i blagoslova u zemlji kojom je vladao oponašajući legendarnog zemljaka s druge strane brda između Velikog Trgovišća i Kumrovca. Vražji je to izazov: uspeti se na vladajući tron i biti u prigodi upravljati ljudskim sudbinama kako ti se sprdne. I zaklinjati se u dobro nakane i demokraciju. Sic transit. Ne bojati se povijesnog pravorijeka, one Plenkovićeve tzv. prave strane povijesti? Glumatati Mesiju!?

Danas, premijer Andrej Plenković praktično može voziti već trasiranom autokratskom cestom kako poželi, kršiti propise kako mu se sprdne, a da to nitko ne smije ni spomenuti kao kršenje propisa. Sâm je sebi prometni policajac u okolnostima kada Washington, je li, via Bruxelles, oktroira sva  ključna prometna pravila, a (pre)brzog presretača s civilnim tablicama – drži u garaži. Sva višemjesečna istraživanja rejtinške agencije Promocije plus uzastopno pokazuju da je HDZ s prosječnom potporom plus-minus 30 posto i bez obzira na nevjerojatne skandale u društvu, afere, uhićenja i političke nepodopštine čak najvidljivijih ZNA SE ministara nedohvatljiv bilo kojoj oporbenoj stranci pojedinačno, pa i polit-ideološki srodnima zajedno. To čime si je šef HDZ-a i vlade – makar javnost ni vladu, ni tzv. Visoki dom niti političare općenito ne ocjenjuje niti solidnom trojkom – osigurao neupitnu vlast, „autoritet vođe čiju se volju mora poštovati“, jer on znâ što (ni)je dobro za građane. Pa, je li, siromašnim kućanstvima u RH „nije dobar“ ruski plin, a „jest dobar“ deset puta skuplji američki LNG iz škriljevaca, sic transit!? „Rusofil“ je i mrski putinovac svatko kaže li da je ta vrst autokratskog navlačenja ekonomske omče na vrat nacionalne ekonomije i građana nesuverenističko, političko i moralno svetogrđe na dugoročnu štetu i države i njezinih žitelja.

Ne mogu nesposobni birokrati u bruxelleskom staklenjaku što su potratili temeljne interese Starog kontinenta u globalnoj konfiguraciji tzv. novoga svjetskog poretka bolje znati od CRO premijera/ministara što (ni)je dobro za hrvatsku ekonomiju i građane, a Plenković nije nacionalno ovlašten dopustiti im direktivno tuđim breskvicama i nježnicima gloginje mlatiti. Ta vrst autokratske svijesti s vrha naniže više od ičega potvrđuje Nikodimov osjećaj globalnoga, ali i unutarhrvatskog ugrožavanja životne sigurnosti ljudi zbog čega raste broj onih što žele „imati moćnog vođu koji se ne osvrće na izbore i vladu“. Dakle, fućkaš demokraciju? Sve dok se, je li, ne obistini ona: „Narode, pa vođa je slijep!“ A što onda!? Tada je već kasno. Budući da je politička oporba HDZ-u hrpa rogov u vreći te nesposobna pridobiti većinu birača, uvjerljivo pokazati da je „vođa slijep“, Plenković zasad ne mora strahovati za tron i nitko ga neće prisiliti na izvanredne parlamentarne izbore. Njegova se autoritarna inačica može nastaviti. U stranci je marginalizirao ili isključio najjače oporbenjake s tzv. tvrdog krila, vladu je učinkovito očistio u korist odreda pokornih ministara, koji bespogovorni „misle“ njegovom sivom tvari (ta je agenda provučena i cijelom stranačkom piramidom), politička oporba i predsjednik Republike su dnevna meta njegovih provokacija i sprdnje, a mediji pod kontrolom (televiziji N1 Hrvatska nije slučajno oduzeta nacionalna koncesija).

Marijan Vogrinec