Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Najgore tek predstoji

Zahvaljujući Domovinskom pokretu, Suverenistima i Mostu Hrvatska je u 2023. postala prominentno skupljalište kojekakvih frikova. Gostovali su ljubitelji Franca i Pinocheta, susjedi iz Mađarske koji mjerkaju sjever Hrvatske, momci iz Brazila koji bi zabranili pobačaj. Desnica se time približila globalnim političkim trendovima, ali nije zapustila autohtone domaće običaje

(Foto: Wikipedia) Nino Raspudić/Ilustracija

Hrvatska je zahvaljujući strankama poput Domovinskog pokreta, Hrvatskih suverenista i Mosta minule godine postala prominentno skupljalište filofašističkih frikova. U samo godinu dana ovdje su, pretežito preko Suverenista i Domovinskog pokreta, gostovali pojedinci koji su u bližoj prošlosti prijetili nasiljem političkim kolegama u obranu Francisca Franca, inače prominentni članovi stranaka što u programu žele uskrsnuti španjolskog fašističkog diktatora, zatim oni koji su, po uzoru na djedove naciste, odbjegle iz Njemačke štakorskim rutama u Južnu Ameriku, nedavno htjeli pobijediti na izborima u Čileu braneći metode i političke ideje masovnog ubojice Augusta Pinocheta, pa organizacije koje su u Brazilu stvorene kao terorističke sekte i kultovi, da bi u Poljskoj zadnjih godina umalo potpuno zabranile pobačaj, potom think tankovi koji su u Mađarskoj uspjeli zgnječiti demokraciju i zauzvrat dobiti stotine milijuna eura iz državnog proračuna, koji inače u svom kućnom političkom ambijentu drukaju za komadanje i prisvajanje sjeverne Hrvatske.

Bili su tu i talijanski fašisti – danas u izvršnoj vlasti – koji su 1991. godine u Beogradu to doslovno pokušali napraviti s hrvatskim jugom. Konačno, spomenute hrvatske stranke tu su dovele ili sudjelovale na tribinama s najvažnijim ljudima globalnog kršćansko-fundamentalističkog pokreta u zadnjih 30 godina, koji imaju financijsku podršku milijardera i misiju iskorištavanja svih propusta političkog centra i socijaldemokratskih opcija naspram najšireg stanovništva kako bi od cijelog zapada kreirali ultrakatoličku jazbinu, lišenu radničkih i ljudskih prava.

Rukovodeći se njihovom praksom i političkim idejama, hrvatska desnica sve češće zalazi u domene teorija zavjere, boreći se protiv gospodara marioneta koji pozadinski i strpljivo pletu kompleksne mreže utjecaja za porobljavanje globalnog stanovništva. U stvarnosti, jedine međusobno povezane grupacije, potpomognute milijunima fosilnih kapitalista što potajno godinama rade na podrivanju zapadnih demokracija, ujedno su svježi prijatelji naših domovinskih pokreta, suverenista, mostova i obiteljaša. Sve je razvidnije da su i njihovi politički uzori. Zbog neugodnih geopolitičkih događaja, takvi su se relativno nedavno odmaknuli od ruske ekstremne desnice, obilato financirane iz Kremlja. Američka republikanska opcija i povezane ultravjerske organizacije, inače od devedesetih u uskoj suradnji s ruskim istomišljenicima, do kraja su popunile taj ispražnjen prostor.

Minule godine njihove najveće opsesije došle su do Hrvatske. Trans osobe, građani koji zauzimaju promil stanovništva svugdje u svijetu, pretvorene su u prijeteći simbol dekadencije i propasti zapadne civilizacije. Razmjeri moralne panike i posljedične dehumanizacije trans osoba s rijetko se čime daju usporediti u zadnjih mnogo godina. Trend je u Hrvatsku doputovao naizgled posredno, preko takozvanog slučaja Zambija. Kažemo naizgled posredno, zato što se s današnjim odmakom može reći da je cijela priča oko posvajanja djece iz afričke zemlje zapravo bila posredni povod za progon i demonizaciju jednog posvojitelja: trans osobe koja je, uz to, član stranke Možemo! Sve navedene parlamentarne opcije u Hrvatskoj nisu razočarale po tom pitanju.

Druga skupina, koja je znatno duže podvrgnuta napadima u zapadnim zemljama, ponajviše odgovornima za uvjete što su doveli do njihove političke i ekonomske selidbe, jesu izbjeglice i migranti bez pripadajućih papira. Oko ove teme Most je definitivno potvrdio odlazak na svjetonazorski desni okrajak. Kad su početkom godine sklopili pakt s Hrvatskim suverenistima, otvoreno šovinističkom i huškačkom parlamentarnom opcijom, moglo se očekivati da će njima prepustiti prljav posao. Upravo suprotno, oni su na migrantima iz Azije i s Bliskog istoka manifestirali razmjere verbalnog iživljavanja kakvi gotovo da nisu viđeni ni kod talijanskih, njemačkih ili francuskih desničara.

U jednoj od najgledanijih emisija HRT-a Nino Raspudić je sugerirao, ako treba, i opciju pucanja po nenaoružanim ljudima zato što nezakonito prelaze granicu. Miro Bulj je potom dao praktični okvir ideji, predlažući osnivanje naoružanih seoskih straža. Pri samom kraju godine njihov zastupnik Marin Miletić poručio je da “Zagreb više nije isti jer su tisuće migranata Nepalaca, Indijaca, Afganistanaca, Pakistanaca, Filipinaca preplavile grad” i da se “svi drže u manjim skupinama po desetak i malo više ljudi, tako se kreću, tako se druže”, upozoravajući da će “od naše Hrvatske stvoriti zemlju nesigurnosti i straha prepunu geta migranata u kojima mi nećemo moći normalno hodati, a naše će žene biti zamotane kao da žive među talibanima”. I dodao da smo “u procesu zamjene stanovništva”, šireći tako antimuslimansku i prije toga antisemitsku teoriju, koja je u više navrata poslužila bijelim militantima kao inspiracija za počinjenje terorističkih napada. Do kraja godine Most je preko Miletića tako pokazao da nisu problem samo “nezakoniti” migranti nego i oni s radnom vizom, odnosno svi, pod uvjetom da su tamni muslimani.

Zahvaljujući javnim istupima vodstva Mosta, hrvatski parlament dobio je političku opciju koja promovira otvoreni rasizam i sugerira nasilnu odmazdu prema ljudima koji imaju drugačiju boju kože, vjeru ili različite proporcije lica od onih Mira Bulja. Ostavi li se po strani bazično fašistoidni leksik kojim su počeli baratati, istureni mostovci u ovom slučaju nisu previše odlutali od službene politike Evropske unije i HDZ-ove izvršne vlasti koja je provodi policijskim čizmama i palicama na granici s BiH. Potonji, doduše, nastoje sakriti i negirati očigledno, dok su Most ili Domovinski pokret tu pošteniji. Oni ih, poput prijatelja iz puno utjecajnijih evropskih država, naveliko hvale i potiču, pokazujući da bi takve politike pospješili kad bi se domogli vlasti.

U takvu grupu spadaju i Hrvatski suverenisti, koalicijski partneri Mosta s puno manjim dosegom i šansama u narednom izbornom ciklusu. Premda minorni, pokazali su da imaju kapacitet za ordinarno štetočinstvo. Nije pritom toliko riječ o likovima poput Željka Sačića, čije se brojne rečenice gube u galami i naletu pjene. Znatno pribraniji Ladislav Ilčić zaslužan je za prošlogodišnje dovođenje najvećih političkih lunatika iz svih dijelova svijeta na jednu konferenciju u Dubrovniku. S njima se umrežio u Evropskom parlamentu, gdje u svojstvu najdesnije grupacije godinama smjeraju preuzeti sve izvršne pozicije. I provoditi politike u kojima bi i masturbiranje, koje Ilčić navodno nikad nije prakticirao, na koncu vjerojatno postalo proskribirano i svima ostalima.

Hrvatska desnica se približila globalnim političkim kretanjima, temama i konceptima, što ne znači da su zapustili autohtone domaće običaje. Hrvatska stranka prava odavno se uputila u političku beznačajnost. Ali njihove ideološke smjernice, s naglaskom na prve godine djelovanja kad su osnovali HOS, življe su nego ikad. Ponajviše su utjelovljene u Domovinskom pokretu, koji se nakon po njih neočekivano loših rezultata u prošloj seriji izbora bavio izgradnjom lokalnih podružnica i uspješnim širenjem političke infrastrukture po području znatno širem od Slavonije, sve uz navodnu podršku moćnih pojedinaca iz poduzetničkog sektora. Nije to samo vidljivo preko filoustaškog igrokaza u Vukovaru, u kojem su putem crnokošuljaške kolone sjećanja do kraja normalizirali fašistički pozdrav “Za dom spremni”. Jednako je ekstreman i njihov politički odnos prema srpskoj manjini. Danas preko huškanja i prijetnji fizičkim nasiljem, u stilu mostovaca i izbjeglica, a već sutra kroz žuđeni dolazak u izvršnu vlast, izbacivanje njihovih predstavnika iz Sabora i gašenje tjednika Novosti.

Za razliku od originalnih pravaša, oni su se ipak modernizirali. Pretežito preko Stjepe Bartulice, ultrakonzervativca zapadnog tipa, koji je još od vremena Miroslava Škore povezivao tu stranku s ljudima koji upravo rade na uništavanju američke demokracije. Bartulica je zadnju godinu bio posebno aktivan, u svoje i u ime stranke kojoj pripada. Organizirao je nekoliko konferencija, gdje su jasno nametnute konture suvremene desnice, kao neminovna posljedica modernog kapitalizma. Na djelu je sirovi orbanizam za kojim žude Bartuličini prijatelji u svim većim zapadnim zemljama: represija prema ženskim pravima, seksualnim i etničkim manjinama, revizionističko nasilje prema kulturi i obrazovanju, rasturanje nezavisnih medija i upliv države u sve moguće sfere ljudske privatnosti. Uz svaku slobodu za krupnu poduzetničku klasu.

Zahvaljujući prisutnosti Domovinskog pokreta u parlamentu, takvi su nedavno pušteni u saborske prostorije da od tamo šire antiznanstvene teorije o cjepivima i pandemijama. Domovinski pokret ima i domaće ultrabogate pobornike i sponzore. Mimo dopredsjednika i tajkuna Marija Radića, tu je navodna povezanost s Pavlom Vujnovcem, koji sve to negira. Promatrajući Domovinski pokret, Branimir Glavaš nalikuje na daleku prošlost. Krvava i zločinačka prošlost koja ovu zemlju, poput loše savjesti, i dalje opsjeda. Ali u političkom smislu minorna naspram apetita i financijskih kapaciteta ljudi koji ga žele nadomjestiti u opustošenoj Slavoniji, gledajući pritom na isti način prema cijeloj državi.

Cijeli desni parlamentarni pol trenutno je dobrim dijelom na ekstremnoj desnici. Nema kod njih suvislih političkih prijedloga ili ekonomskih politika za koje se zalažu. To su samo bijedni nasilnici koji neodgovorno i opasno nasrću na najslabije društvene skupine, čekajući priliku da zasjednu na vlast i materijaliziraju navedene prijetnje.

Hrvatska demokratska zajednica, radikalski original svih kasnijih i sadašnjih desnih derivata, u komotnoj je poziciji. Kad su u tom stanju, oni ne rade na proaktivnom targetiranju neprijatelja. Njihovi mediji ne buče. Njihova pješadija, braniteljske organizacije, u kolektivnoj je hibernaciji. Izuzev onih usko vezanih uz Domovinski pokret i veterane koji su bili u društvu optuženika za pokušaj terorističkog napada na Trgu žrtava fašizma i Markovu trgu. Umjesto raskalašene sirove aktivnosti, HDZ trenutno prakticira pasivno suučesništvo, nerijetko nastupajući u pozi žrtve.

Poput crne rupe, pritom upija sve napade potencijalne konkurencije iz lagodne financijske pozicije moći. Ta im moć omogućava da svaki šovinistički uzvik zdesna pacificiraju državnim parama. Na zahtjev individua bliskih desnim opozicijskim strankama brzopotezno je odstranjen liberalniji udžbenik povijesti iz školskog kataloga, tako je na službeni barjak Hrvatske vojske u Vukovaru postavljen ustaški pozdrav “Za dom spremni”, a u upravu Hrvatskih pošta veteran HOS-a koji je isti pozdrav postavio u Jasenovcu, tako se preko Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva ili Agencije za elektroničke medije financijski potpomažu ekstremno desni “mediji”, kao što se preko obavještajno-represivnih aparata isljeđuju i mlate migranti. U ovoj političkoj fazi, kad nema potrebe za svakodnevnim pokazivanjem očnjaka, tradicionalno iskrsavaju njihovi enormni koruptivni apetiti. Sudeći po anketama i zahvaljujući trenutnoj opoziciji, birači ih i dalje značajno toleriraju, barem dok su materijalna prava makar prividno sigurna zbog stabilnih turističkih sezona. Superizborna godina tek je krenula, najgore predstoji.

(Novosti/Hrvoje Šimičević)

Facebook
E-mail