Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Na lađama nove prahistorije

Kao da neumitno počinje, konačna evropeizacija moje zemlje, come non volendo – pero si deve! – uskoro smo A) šengenska straža, antenmurale altroche fio mio, qua non passa piu un passero. Nema vrabac islamski da proleti!

Pak zajno za tin iš ga euro, ni već kune, ča je bila hrvacko šuoldo samo 1941.-1945., pak u NSMPRD Republici Hrvatskoj.

I sad gre u zapećak historije di mu je i misto: utjeha za ”pravovjerne”, slika kune bit će na metalnom euru ili dva ili deset centi. I odmah otrježnjenje: jer na metalnom euru bit će i Nikola Tesla (moja hrvatska domovina, moj srpski rod), na očaj srbijanskih i hrvatskih nacionalista.

Pa onda dolazi svima nama od Dunkerquea do Jedrena, od Nord Capa do Malte, novi umbertoecovski i pasolonijevski UR FAŠIZAM, nova sila euro-urbane nadolazeće naci-gerile koju nitko više ne može zaustaviti:

E quanto al futuro
ascolta
i suoi figli fascisti
che velegeranno
sulle navi della nuova preistoria

Po sjećanju navodim proročanski stih, što ga je prije pola stoljeća napisao Pasolini, dok plovimo na Titanicu nove prahistorije, ne samo mi ovdje između Mediterana i Srednje Evrope, gdje skvadrizam postaje redovna pojava, a razvijenije zemlje od nas strepe pred najezdom ”slobodarskih” antivaksera. Sloboda da živim ili umrem? I usput zarazim i pobijem ljude oko sebe. Nije ovo više antička agora, nego na trgove dolaze ljudske mase što postaju čopori novog atavizma.

I ča ćemo sad, aj brižni mi i nevuoljni, ča nan je najhuje kad moramo reći DA, eli NE; ča ćemo mi z samima sobon?! Možemo li biti malo sa susjedima, malo u Europi, malo s Amerikom, a pritom ostati ”svoji na svome”?

Ovome napornom piscu oprostit ćete, zar ne, ”prejaku reč”: ako bi danas na našim trgovima netko viknuo dučeanski a chi il futuro?, bismo li svi uznosito uzvratili A NOI! A NOI! A NOI!, jer, nismo li danas svi postali BUONA GENTE?

E sad, kada sam ajnszvaj riješio belosvetsko stanje, da se vratim doma, u ovaj naš čarobni mikrokozmos AIHS (austro-italo-hrvatsko-slovenski), kojeg ”kolokvijalno” (imperijalistički?) nazivam ISTRA, od Beljaka do Boljunca i moje Baderne.

Osjećam se pomalo kao Ivan Cankar prije stotinjak godina; očajan zbog ”mesarskog mentaliteta naših narodnjaka” (narodnjaci iz doba K. und K. – dakako, ne stranački, nego svekoliki slo-cro rodoljubi), i očaran ljepotom zemlje, kada je u me pokuljala čarobna panorama brdske Like prije tunela Sveti Rok, i na padinama prema moru nakon Crnog Kala u Lici in Črnega Kala u Istri: ”Pogledala je domovina svoj odraz, i zarudjela od radosti”.

Pa onda se čudom čudim, a gdje li su svi ti rezoneri & inteligenti, razumnici & izobraženci?

Zar se ama baš nitko od nas, znanjima i umješnostima ovjenčanih glava, ne želi okušati na opće naše i sveopće teme, generičke i historičke; jer i danas imamo na pretek svih tih Trubara, Tomana, Bleiweissa, Gregorčiča, Cankara, Voranca… Marulića, Hektorovića, Vlačića, Gundulića, Križanića, Kranjčevića, Nazora, Matoša, Črnja, Krleža, Gorana Kovačića, Šoljana, Slamniga… dakle rezonera koji su izlagali svoje rezone i svoje glave na panj domovine, koji su stvarali i stvorili kulturu, civilizaciju! AFIRMACIJU.

Sada, kanda se ništa nije promijenilo. I SVE.

Znamenite naše negacije! Ne Francima, ne Veneciji, ne Osmanlijama, ne Mađarima, ne Talijanima, ne Austrijancima, ne Srbima – a u svima smo njima (pod prinudom, doduše) nastojali trovarsi un altro signore – jesu li sve te negacije, koje se repetiraju i recikliraju kroz minulih tisuću godina, u nama afirmirale negaciju kao načelo, kao naviku, kao stav?

Kao da neumitno počinje, konačna evropeizacija moje zemlje, come non volendo – pero si deve! – uskoro smo A) šengenska straža, antenmurale altroche fio mio, qua non passa piu un passero. Nema vrabac islamski da proleti!

I nisu li te negacije u nama potisnule afirmaciju, kakvu bilo afirmaciju, odnosno, nije li, hoću reći, onaj čuveni balkansko-panonsko-jadranski naš inat, dišpet, prkos zamaglio svaku afirmaciju, pozitivizam, pa i sposobnost zdravog rasuđivanja?

I ča ćemo sad, aj brižni mi i nevuoljni, ča nan je najhuje kad moramo reći DA, eli NE; ča ćemo mi z samima sobon?! Možemo li biti malo sa susjedima, malo u Europi, malo s Amerikom, a pritom ostati ”svoji na svome”?

Odgovor je u našoj građanskoj odgovornosti. Odgovor je odgovarati na životna pitanja koja nas muče, a ne iscrpljivati se u tragikomičnom paradiranju na marginalne teme, u bezličnome strančarenju, kao što nam se sada događa ova ”proizvodnja bofla”, kako netko reče ovih dana, ova produkcija političkog kiča.

Jer ovo ovdašnje stranačje danas je konfuznije nego 1848., 1918. ili 1991., i njegova je jedina i svestranačka konstanta profitersko-nepotistički sindrom, zaodjenut u providne Salomine velove domoljublja i državotvorstva, ideološki kaos retoričke ”liberalne” demokracije u kojemu se sve stranke bez iznimke svojski trude prikazati ”politički korektnima”, a ono što nam nude nisu više čak ni one navedene negacije, a kamoli ikakve suvisle afirmacije.

Sad posvuda dominira totalna negacija antifašizma i tiha afirmacija neofašizma: a na tim falš-temeljima nikad neće biti CROATIA REDIVIVA, niti u pastoralno-ruralno-romantičarskim tlapnjama i recikliranju otočentesknih bajanja i guslarenja i tamburanja i davorija našeg ”tisućljetnog sna”; vrijeme je da se probudimo! Jer novi fašizmi, i naši ovdje, više nisu ”marginalna pojava”. Nego smrtna opasnost.

(Autograf / Milan Rakovac)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »