Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Muzičar u gradu gluhog uha

Krimen maestra Silvija Bombardellija, gledano kroz okular danas atraktivno uzgajane dobrodošle hipokrizije, jest njegovo sudjelovanje u partizanskom pokretu za trajanja Drugoga svjetskog rata, kao i pripadanje socijalističkom sistemu što je nakon rata uspostavljen

(Foto: enciklopedija.hr) Silvije Bombardelli

Premda je glavom i brkovima, posredstvom brončane biste, naoko trajno prisutan u svojemu rodnom gradu i ubiciran u foyeru HNK Split, Silvije Bombardelli (ne)službeno je prezren u društvu i izopćen iz glazbenih programâ sviju gradskih pozornica. Nitko, naravno, ne pamti kad je zadnji put bilo izvedeno neko njegovo glazbeno djelo, a nema među živima onoga, ili one, koji će, ili koja, sjetiti se najposljednije prilike kad je bilo iole javnoga govorenja o djelu ili djelovanju ovoga među najvećim značajevima u resoru splitske kulture za trajanja cijeloga XX. vijeka.

Da, mi živimo i trajemo mentalitetom vinara ili uljara, medara ili mljekara pa, u nevažnosti našoj, olako lijepimo etikete ljudima – i, što je još poraznije za nas i gore po dušu našu – i njihovim sudbinama, tako da nije do u prepast dopro šal skupnog zaborava akonto maestra Bombardellija, kojim smo do faze ugušenja ovili sadašnjicu debelu najmanje dva desetljeća: zadnja dva desetljeća otkako je imenovani splitski uglednik i umro.

Prvog dana listopada 2022. godine navršilo se oblih 20 godina od preminuća Silvija Bombardellija; navršilo se, ali ne i obilježilo. A, imaju li kulture – naročito lokalne – razloga kulturnim se sredinama zvati i osjećati, ako one dave i nište, ter u posvemašnji jaz zaborava guraju one najzaslužnije među sobom?

Krimen maestra Silvija Bombardellija, gledano kroz okular danas atraktivno uzgajane dobrodošle hipokrizije, jest njegovo sudjelovanje u partizanskom pokretu za trajanja Drugoga svjetskog rata, kao i služenje komunističkoj ideji i pripadanje socijalističkom sistemu što je nakon rata uspostavljen. Tankoćutnim Hrvat(ek)ima, da bi pošteno i pravedno provodili sjećanje na ovoga maestra, nije bilo dovoljno ni to što je na noge postavio današnji HNK Split, te što je bio glavnim pokretačem Ljetne pozornice na Prokurativi 1947. godine, kad je nedugo po okončanju svjetske vojne kanio kazališnu sezonu iz kuće iznijeti na otvoreno. Pokušavao je s tom Ljetnom pozornicom, ali nije išlo glatko, pa je nakon nekoliko godina održavanja i još toliko nestanka iz ambijenta Splita, Ljeta Gospodnjega 1954. najposlije bio pokrenuo Splitske ljetne priredbe, koje će od 1968. godine ponijeti ime i do danas ga nositi – Splitsko ljeto.

Uspravit će kičmu i kompletnom kazališnom životu Splita, organiziravši ansamble i davši im – u ta doba – zavidnu razinu profesionalne spremnosti za dotad neznane i nedohvatljive izazove. Malograđanski primitivno-barbarski mentalitet, ipak, sastrugat će njegovo ime htijući ga ogaditi partizanskom uniformom, kao da partizansku uniformu nisu nosili Živko Jeličić i Slobodan Novak, Marin Franičević i Jure Franičević Pločar, vrsni pisci i pjesnici što su poslijeratni Split učinili mjestom zavidne kulture i produhovljene uljudbe, pokrenuvši Čakavski sabor što će se preobraziti do u današnji Književni krug Split, pri kojima će se izdavati ugledni časopisi “Vidik”, “Mogućnosti” i “Čakavska rič”, te tiskati važne knjige vrijedne ne samo za zavičajne biblioteke, nego i one nacionalne. Nije li partizansku uniformu nosio i Jure Kaštelan, preveliki za ovu književnost pjesnik, teoretičar literature i sveučilišni profesor, bez čijeg osobnog angažmana ni “pod razno” ne bi bila tiskana prva Biblija u Hrvatskoj, ona u izdanju Stvarnosti iz 1968. godine…

Nije li, zaboga, partizansku uniformu nosio i – Franjo Tuđman?!

I dok su se književnici još nekako i “spasili” – veličinom svojega umjetničko-znanstvenog djela, koja je veličina vazda bivala većom i od najjačih dostignuća malograđanskih moćnika i tvrđa od najdebljih desničarskih toljaga – muzičar Silvije Bombardelli relativno je uspješno zaliven kantom zaborava. I, na sramotu i Splita i Dalmacije i Hrvatske, on još preživljava isključivo u ovakvim publicističkim zapisima, kad ga se od prilike do prilike netko sjeti, vjerujući kako će bubnjić gluhog uha jednog dana ipak proraditi.

Ama, u ovoj čemernoj dolini nehotične i nametnute patetike, u ovom prozbenom psalmu s lamentacijskom melodijom i ritmom marcia funebre, ipak – gestom trajnog namigivanja s lanterne – ostaje nam ritmički pulsirajuće svjetlo sa svjetionika u kamenu podignutog nešto i podalje od obale; onamo, u Solinskoj prodolini podno stijene od Klisa i Kozjaka, podno Sutikve i Majdana: svjetlo na arhitravu solinske muzičke škole što svojim zrakama ispisuje ime obrazovnoj instituciji – “Silvije Bombardelli”. Ne Split, nego Solin, dao je ime glazbenoj školskoj ustanovi po imenu ovoga velikoga i dalmatinskog i hrvatskoga skladatelja i dirigenta…

Tko zna, bit će da je Bombardellijevo biće familijarnom susjedstvu u Velom Varošu i Špinutu bilo se zamjerilo i odlaskom na studij glazbe u Beograd, gdje je neko vrijeme kruh svoj svagdanji zarađivao kao violinist i nastavnik muzičkog odgoja. Nedugo nakon toga u osvit i praskozorje Drugoga svjetskog rata – od 1939. do 1941. godine – bio je dirigentom u Operi Narodnog pozorišta u Novom Sadu. Agresijom nacista na tadašnju mu domovinu, Silvije Bombardelli priključio se partizanskom pokretu, sudjelujući u ratnim operacijama sve do okončanja rata.

Već je bilo rečeno kako je po utihnuću NOB-a bio čelnom osobom Narodnoga kazališta u Splitu, kad je pokušao uspostaviti – mimo redovnoga teatarskoga života u kući – i Ljetnu pozornicu na otvorenom. No, pošto je ta ideja uspjela zaživjeti svega nekoliko godina, Bombardelli je 1949. otišao u Zagreb biti na čelu Državnog simfonijskog orkestra, orkestra koji danas poznajemo pod imenom – Zagrebačka filharmonija. Žalibože, i dandanas se (kad je posrijedi ikakva besjeda o utemeljiteljima ove institucije), s nekom rastrubljenom dozom šutnje izbjegava spomenuti imena Silvija Bombardellija i Ive Tijardovića, koji su, svatko na svoj način, bili među najvažnijim kotačićima u času uspostave našega i danas najvažnijega orkestra u zemlji.

Pa opet, simfonijska glazba i ona zborska, čak četiri baleta i dvije opere (“Adam i Eva” po Miroslavu Krleži i “Bakonja” po Simi Matavulju), nebrojena scenska glazba za kazališne predstave i ona filmska, uključujući i muziku za prvi naš film “Slavica” (1947.), učinit će ovoga umjetnika jednim od najvažnijih majstora zanata druge polovice lanjskoga stoljeća.

Pojava, djelovanje i ostavština Silvija Bombardellija bez ikakve skepse i dvojenja spada u red odličnijih uspjehâ naših nacionalnih bardova i mogućih šire prihvaćenih vlastitih nam domovinskih brandova. Samo zahvaljujući poraznoj praksi endemičnih naših hrvatskih selektivno čuvajućih umjetničkih ostvaraja i otajstava – koja, nerijetko, s velikim uspjehom i guše i udavljuju najbolje među nama – moglo se u našoj glazbenoj i kazališnoj utakmici utrnuti i estetske dosege i organizacijska postignuća što ih je vizionarstvom osobnoga tipa bio kadar i osmisliti i provesti naročiti zanesenjak, originalni idealist i nepatvoreni artist Silvije Bombardelli.

Voljnom eutanazijom sjećanja na nj, baš kao i namjernom propagandom u ništenju njega i kao stvaratelja i kao građanina zaslužnog za ocrtavanje važnih identitetskih crtâ na lokalnoj i zavičajnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, pokazatelj je kako – uza sva šminkerska udvaranja i ina pomodarska ulizivanja – mi sada i ovdje priznajemo samo: sud svoje udvorničke i domaćinske partije!

Partizan Silvije Bombardelli ruga nam se odozgo, evo baš sada, iz svojega artističkoga i ateističkoga raja – za koji se zdušno cijeli život borio… I, molimo lijepo, neka nam je biti oslobođenima od izražavanjâ sućutî, koje niti smo zaslužili, niti nam je na njih ikakvoga prava i polagati.

Facebook
E-mail