Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Marginini dijalozi

Dominik Sedlar, “Razgovor” (2022.): Misaoni i emocionalni sraz Tita i Stepinca iz radionice Dominika Sedlara

Za Dominika Sedlara filmska je javnost prvi put čula 2003. kada je njegov otac Jakov predstavio “Milost mora”, novi u nizu svojih projekata. Bio je to prvi film Sedlara starijeg koji nije režirao samostalno, a koredatelj mu je bio upravo Dominik. Kritika je tada zaključila da je film, posvećen traumatičnim posljedicama Domovinskog rata, iznenađujuće suvislo režiran za očeve standarde, i uglavnom je taj zanatski napredak pripisala sinu, filmski školovanom u Americi. Otac i sin nastavili su surađivati na igrano-dokumentarnom propagandnom djelcu “Jeruzalemski sindrom” i nizu dokumentaraca, da bi 2014. Sedlar mlađi polučio samostalno napisanu i režiranu romantičnu komediju “In Between Engagements” s Armandom Assanteom u glavnoj ulozi, realiziranu u američkoj produkciji. Uslijedila je nova suradnja s ocem na sportskoj logorskoj drami iz Drugog svjetskog rata “The Match” (hrvatsko-američka koprodukcija), s Francom Nerom i ponovo Assanteom, filmu koji je imao nešto veći odjek od posve nezapaženog prethodnika. Naposljetku, dolazimo do teme ovog teksta, najnovijeg (samostalnog) Dominikova uratka, “Razgovora”. Kao i prethodni njegovi (igrani) filmovi, snimljen je na engleskom jeziku i sa stranim glavnim glumcima, no u samostalnoj hrvatskoj produkciji i s temom koja je par excellence hrvatska – misaonim i emocionalnim srazom dviju kapitalnih osobnosti nacionalne povijesti 20. stoljeća, Josipa Broza Tita i Alojzija Stepinca.

Jedini susret Tita i Stepinca dogodio se neposredno nakon kraja rata, 6. lipnja 1945. u Titovoj privremenoj zagrebačkoj rezidenciji na Tuškancu. Stepinac je o tom susretu napravio bilješku, a razgovor je snimala i jugoslavenska tajna služba. Dominik Sedlar kaže da je imao uvid u (navodne) transkripte razgovora, da se on većinom vodio oko političkih tema i da je glavna točka bio Titov zahtjev za emancipacijom Crkve u Hrvata od Vatikana. Sedlar si je, kaže, dopustio umjetničku slobodu kreirati taj razgovor “kako mislim da bi bilo zanimljivo publici”, a to u konkretnoj izvedbi znači da je uveo ponešto intimne motivike (Stepinčevu zaručnicu), dok je dominanta razgovora sukob ideo-političkih stavova po principu općih mjesta lijevog i desnog pogleda na zadanu problematiku. Tito i Stepinac manje su konkretne individue, a puno više glasnogovornici dvaju glavnih ideoloških tabora ondašnje i, još više, današnje Hrvatske. Intimni trenuci, uvedeni putem flešbekova s Doris Pinčić kao zaručnicom, recimo najizravnije, čisti su kič na kakav smo navikli iz radova Sedlara starijeg kad bi se prihvatio romantiziranja. No misaoni srazovi nisu sasvim nezanimljivi, ponajprije zahvaljujući autorskoj želji da se likovi i njihove ideje ne postave crno-bijelo. Da stvar bude interesantnija, Titova argumentacija većinski je uvjerljivija od Stepinčeve, i uopće Tito, zahvaljujući i tome što ga glumi iskusni i verzirani Caspar Phillipson, ostavlja snažniji dojam od Stepinca kojeg utjelovljuje de facto početnik Dylan Turner. Očita je želja bila da Turner poznatoj Stepinčevoj suzdržanosti doda dozu topline, no postignuto je samo to da je nadbiskup izgubio svoju karizmatičnu stamenost sazdanu upravo na hladnoj distanciranosti. Uvidjevši da mu je Tito ispao “predobar”, Sedlar u samoj završnici pokušava istaknuti Stepinčev moralni primat, ali čini se da nije siguran da je u tome uspio, pa dodaje i dokumentarni epilog u kojem Tita ruži iz standardne desne perspektive. Sedlaru mlađem mora se priznati velik trud oko dinamizacije komorne središnje situacije (uporaba kosih kadrova, snimanje bližih planova teleobjektivom što rezultira interesantnim optičkim efektima u pozadini, igra odrazima), no naposljetku “Razgovor” ipak ne nudi puno više od estetski i ideološki podnošljive obrade potentnog povijesnog trenutka.

(Novosti/Damir Radić)

Facebook
E-mail