Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

„Legenda“ u pomrčini udružena zločinačkog pothvata

(Foto: screenshot YouTube/HRT) Goran Milić

Da među fanovima međunarodno eutanazirane tzv. HZ/HR Herceg-Bosne kao udruženoga zločinačkog pothvata onih olovnih godina krvi i nadljudske patnje na zgarištu bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti nije bilo „novinarske legende“ Gorana Milića – koji je uzvikom: „Živjela Herceg-Bosna!“ usred Društva hrvatskih književnika (DHK) na središnjem zagrebačkom trgu „junački“ uzdignuo već davno olinjali velikohrvatski rep, sic transit – pompozna promocija knjige iz uzničkih dana „In vino libertas“ (hrv. U vinu sloboda) Valentina Ćorića, na 16 godina robije osuđenoga u Haagu ratnog i zločinca protiv čovječnosti te bivšeg zapovjednika  Vojne policije HVO-a ne bi zaslužila ni malu vijest na portalu Zagrebinfo. Bez obzira na to što je promociji u književničkom društvu knjige autora koji nije književnik nazočio Ćorićev sudrug u ratnom zločinu Dario Kordić, osuđen u Haagu na 25 godina robije – na kojoj je osobno upoznao Isusa Krista, sic transit – odgovoran i za hrvatski masakr 116 bošnjačkih civila u Ahmićima, uključivo ubojstvo  tromjsečne bebe, te vandalsko rušenje džamija!

Možda u vinu jest sloboda, uz ono što su stari Latini nazvali istinom, jer je vinom podmaliganjen „junak“ kadar biti slobodnijim no što sloboda uistinu pretpostavlja, i možda je osuđeni ratni i zločinac protiv čovječnosti Ćorić vjerno (p)opisao svoje, je li, robijaške dane u Scheveningenu, no koga bi trebalo zanimati njegovo ubijanje uzničkog vremena? Koga bi trebao zanimati sukrivac za ratne i zločine protiv čovječnosti od kojih se povraća i diže kosa na glavi svakom stvoru s makar dva zrna soli u glavi, s kim se družio, što su mu navodno rekla srpska braća u zločinu vožd Slobodan Milošević ili kako se do uhićenja skrivao Ratko Mladić, kako je švercao grožđe u zatvorsku ćeliju i kriomice pravio vino…? Ta knjiga nije nikakav povijesni dokument kakvom ju je prepotentno ocijenio jedan od promotora u DHK-u, nema nikakvu literatnu vrijednost i njezinoj promociji nije bilo mjesto, ako DHK imalo drži do sebe i želi se oteti javnom dojmu da je udruga manje-više tzv. konzervativnih desničara i nacionalista od kojih je dio marginalne ili nikakve važnosti za nacionalnu književnost.

Zločin i nakladnički poriv

Razumjeti je komercijalni/profitni poriv vlasnika nakladničke manufakture, bivšega pretposljednjeg sekretara Vjesnikove Osnovne organizacije Saveza komunista Hrvatske/Jugoslavije, a kameleonskog „domoljuba“ od 1990-ih godina, da i Ćorićevim zapisima iz haaške robijašnice (20 eura za primjerak) podeblja saldo serije svojih „političkih“ izdanja kojima se uvelike želi mijenjati dnevna zbílja i povijesna istina. Od knjige gej doživljaja bivše Vjesnikove daktilografkinje u nakladničkom startu, pa do onih o veselom diktatoru Titu, jugoslavenskomu mraku, Udbi, progonima ustaških emigranata, konc-logoru Jasenovcu, Araličinih tzv. romana s ključem u kojima se izruguje dvomandatnom predsjedniku RH Stjepanu Mesiću i inim HDZ-u oporbenim političarima/intelektualcima… Jamačno će i Ćorićev „povijesni dokument“ (sic transit) ubrzo usrećiti nakladnika skladišnim mjestom u „političkoj“ remitendi, čija se rasprodaja već neko vrijeme oglašava po sniženim cijenama?

Dakle, ako jest razumjeti nakladički poriv za makar solidnom zaradom od prodaje lošeg surogata svojedobno megapopularnih „7000 dana u Sibiru“ Karla Štajnera (Globus, Zagreb 1973.), koji se i nakon pola stoljeća još prodaje po 13 eura za primjerak, nije razumjeti nezasluženu medijsku, političku i inu javnu pozornost i uzničkim sjećanjima „In vino libertas“ i Valentinu Ćoriću. Taj je pravomoćno osuđeni ratni i zločinac protiv čovječnosti pušten po određenim uvjetima na slobodu nakon odrobijane dvije trećine kazne i dopušteno mu je objaviti rečenu knjigu sjećanja, što pak nije nikakav vrijedan razlog za javno „slaviti“ i knjigu i njezina autora. Kojega se, primjerice, poziva kao „uvaženoga gosta“ medijske tzv. javne kuće HRT-a, gdje neprofesionalni i polit-ideološki napadno pristran HTV-ov voditelj Petar Vlahov, je li, bivši dopisnik iz Šibenike unaprijeđen za HDZ-ovog patronatstva najmoćnijim nacionalnim medijem u „zvijezdu“ političkog novinarstva, u „Studiju 4“ razgovara s Valentinom Čorićem kao osobom od natprosječne nacionalne važnosti.

Toj „važnosti“ je izravno prisnažio DHK, hrvatska književnička udruga što se već prvih preokretnih dana 1990-ih godina preimenovala iz Društva književnika Hrvatske u Društvo hrvatskih književnika. Time je udruga „nacionalno osviješteno“ izašla iz genitiva zajedno s nizom drugih javnih institucija. Da se valjda ne bi pomislilo da je to mađarsko društvo, irsko,  tursko, inuitsko…, sic transit; hrvatsko je! Čelne su pozicije osvojili ljudi s tzv. dna sedmostoljetne hrvatske kace, „domoljubi“ od glave do pete na prvoj crti bojišnice HZ/HR Herceg-Bosne i HVO-a, čiji se spisateljski opus može nabrojiti na prste jedne ruke, a za izmjeriti mu neznatnu umjetničku vrijednost ne postoji tako precizna digitalna vaga. Dio književnika koji su držali do svoga literarnoga, polit-ideološkog i ljudskog obraza otišao je s Velimirom Viskovićem s Trga bana Josipa Jelačića 7 u Basaričekovu 24 osnovati 2002. godine Hrvatsko društvo pisaca (HDP).

Nije slučajno, je li, da je promocijska zvonjava u povodu izlaska Ćorićeve knjige „In vino libertas“ odjeknula upravo iz DHK, sa središnjeg trga u CRO metropoli. U Tuđmanovo doba najzaslužnijoj za to što se događalo s b-h Hrvatima, HZ/HR Herceg-Bosnom i HVO-om u ratu s b-h Srbima i Bošnjacima, ali i kasnijem masovnom transportu b-h Hrvata na Haaško sudište. Zajedno s hrvatskim generalima Antom Gotovinom, Ivanom Čermakom, Mladenom Markačem, pakosnim pakiranjima zločina Petru Stipetiću, Rahimu Ademiju, injsl. eda bi se otklonila politička i zapovjedna odgovornost tzv. prvoga hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika OSRH Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška, načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka, injsl. iz političkog i vojnog vrha RH. Da nije ona crna utvara s kosom na ramenu preduhitrila haaške suce, Tuđman bi, Šušak i Bobetko i Alija Izetbegović iz BiH – sukrivci za more krvi i desetke tisuća mrtvih Bošnjaka, Hrvata, Srba i inoetnika u masakrima 1991.-1995. godine pravili društvo voždu Slobi i njegovima u Scheveningenu i jamačno potajice pomagali Valentinu Ćoriću švercati grožđe i – praviti vino.

Na promociji se knjige „In vino libertas“, je li, u DHK-u okupila „birana“ istomišljenička družba u kojoj se pomrčini tzv. udruženoga zločinačkog pothvata – vidi što piše u haaškim presudama na 111 godina šestorici b-h Hrvata iz političkog i vojnog vrha tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i HVO-a – čak i „novinarska legenda“ Goran Milić „razjunačila“ uzviknuti: „Živjela Herceg-Bosna!“ Dakle, živio Valentin „Vale“ Ćorić, njegov intimus od davnih dana i obiteljski prijatelj kojega se ne odriče! Živjela tzv. velika Hrvatska o kojoj zajedno s čavoglavim „za dom spremnim domoljubom“ Markom Perkovićem Thompsonom u pjesmi „Lijepa li si“ sanjaju i Luka Modrić sa Zlatkom Dalićem, „vatrenima“ i mladim masama koje nemaju pojma o zemljopisu i međudržavnim granicama na zapadnom Balkanu! Živjelo sve „naše“ što se protivi haaškoj pravdi i čemu tzv. međunarodna zajednica dojmljivo govori: „No pasaran!“ Živjele tzv. trećeentitetske fige u džepu i etnički očišćena zapadna Hercegovina kao još jedna hrvatska pokrajina! Kaže intimus sisačkog biskupa Vlade Košića, Dario Kordić, da je „vrijedilo sve za što je robijao u haaškim uzama i sve bi, bez dvojbe – opet ponovio“. Pa onda: „Živjela Herceg-Bosna!“ Gorana Milića!?

Politička i ljudska „pamet“

S obzirom na to tko je upravo pušteni iz Scheveningena Valentin Ćorić i s obzirom na isforsiranu polit-medijsku recepciju njegove uzničke pisanije, dojam je da se RH ne želi ukloniti tzv. velikohrvatskom krimenu nacionalističkog ataka 1991.-1995. na jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost suverenoga BiH i kasnijem tzv. trećeentitetskom političkom separatizmu. Doduše, HDZ-Plenkovićev se režim verbalno zalaže za tzv. jedinstvenu državu BiH i telali o nekakvom njezinom tzv. europskom putu – koji pak Unija licemjerno drži na ledu uvjetovanjem 14 reformâ što će se provesti nikad – a srpsko-bošnjačko-hrvatsko tzv. konstitutivno vrenje ne prestaje, pa eto Ćorića pod Kordićevim odobravajućim okom i eto „novinarske legende“ Milića koji neodgovornim pokličem pokojnici tzv. HZ/HR Herceg-Bosni čini salto mortale svojim političkim i ljudskim dignitetom. Nakladnik knjige zvučno reklamira „In vino libertas“ na nacionalnoj „dalekovidnici“, pa cirkus šovinističkog bagateliziranja ratnog i zločina protiv čovječnosti strši kao slamnato strašilo u vinogradu.

RTV Herceg-Bosna (!?) je izvijestila iz DHK u Zagrebu kako su „o autoru i cijeloj obitelji Ćorić s poštovanjem govorili oni koji ih poznaju dugi niz godina. Neki poput poznatog novinara i putopisca Gorana Milića još iz svojih tinejdžerskih dana“. A Milić nije štedio političke i ljudske „pameti“: „Danas sam došao ovdje jer je njemu (Ćoriću, op. a.) istekla zabrana objavljivanja pa sam došao vidjeti tko je i što je i kupiti tu knjigu. Apsolutno nisam raspoložen da politiziram. Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji, neka živi tko god hoće i kako hoće. Vale Ćorić je moj obiteljski prijatelj, to ću uvijek poštovati i tu ću stati“. Inače, taj je ratni i zločinac protiv čovječnosti pušten iz haaških uza 2019. godine nakon što je odslužio dvije trećine od 16 godina dosuđene mu kazne 2017. godine. Ostao je u zatvoru u Haagu, nije poslan odrobijati u nekoj trećoj državi.

Zbog dokazane krivnje za zločine nad Bošnjacima 1993. i 1994. godine, s Ćorićem su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora bivši premijer tzv. HZ/HR Herceg-Bosne Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković te voditelj Kancelarije za zarobljeničke centre Berko Pušić. Ti su „centri“ bili zapravo jezivi konc-logori za Bošnjake i Srbe u kojima su nedužni ljudi umirali kao muhe, korišteni kao živi štit vojnicima HVO-a, kao kopači rovova, ali i robovska radna snaga u pogonima Sokola, čiji je direktor bio današnji šef HDZ-a BiH Dragan Čović. Plenkovićev najvažniji pouzdanik koji dirigira b-h Hrvatima, vlasnik „plemićkog“ obiteljskoga grba (sic transit), prijatelj srpskog separatiste Milorada Dodika te do 1990. godine vrlo pouzdan član Saveza komunista BiH/Jugoslavije…

Dragan Čović nije jedini ni u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni i u HVO-u niti među mentorima iz RH koji su se 1990-ih godina naprasno, takorekuć preko noći, presvukli iz svojih crvenih odijela SKJ kroja u nacionalistička denver plava HDZ-ova ili crna šovinistička što ih je iz tzv. slobodnog svijeta donijela sa sobom (pro)ustaška emigracija. Kojoj je, je li, tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – zahvalan za obilno financiranje Demovinskog rata – širom otvorio vrata na državnoj međi te ju uključio u vlast, politički i svekoliki društveni život. Povijest je sve što se potom loše događalo i u RH i u BiH, a Haaški je tribunal presudio, najuvjerljivije baš na slučajevima iz BiH i kaznom od rečenih 111 godina robije, da su krivci udruženim zločinačkim pothvatom etnički čistili ne-Hrvate radi pripajanja Hrvatskoj dijela suverenog državnog teritorija BiH.

Polit-ideološka je kameleonština „domoljubima“ znak prepoznavanja. Uistinu odličnom novinaru, uredniku i profesionalcu Goranu Miliću nije trebalo „domoljubno“ se proseravati klicanjem tzv. HZ/HR Herceg-Bosni i javnim dizanjem repa svomu obiteljskom prijateljstvu s Ćorićem koji je sudjelovao u ratnim i zločinima protiv čovječnosti i tukao se za tzv. veliku Hrvatsku dok je on, Goran Milić, kao glava Yutela (Jugoslavenska televizija u Beogradu, projekt Ante Markovića, posljednjeg predsjednika Saveznoga izvršnog vijeća, SIV) neuspješno širio neku jugoslavensku fatamorganu. Sic transit. Obiteljsko pak prijateljstvo s Tuđmanovom obitelji za obostrano zvjezdanih godina u tzv. socijalističkomu mraku u Beogradu pomoglo je Milićevima da se – nakon medijske epizode glave obitelji u Sarajevu neposredno po okončanju rata – skrase u Zagrebu, riješe i stambeno i materijalno pitanje, pa… Umirovljenik Goran Milić sada u privatnoj produkciji snima zapažene putopise po Europi/SAD-u i unosno ih prodaje glavnoj medijskoj tzv. javnoj kući HRT-u, gdje mu je supruga Ana vrlo utjecajna urednica, a sin Marko rukovodi Službom za odnose s javnošću u Uredu predsjednika vlade Andreja Plenkovića…

Eee, kako ti je kad ti sjekira padne u med!? A onda nekontrolirano padne  poklič „da živi!“ međunarodno pokopan udruženi zločinački projekt, koji je poklič – baš zato što je prasnuo iz usta novinara čijoj se profesionalnosti skidalo kapu – odjeknuo više u medijskoj no u političkoj javnosti. Naravno da Goran Milić nije dvojio o tomu hoće li „Živjela Herceg-Bosna!“ naštetiti Ani ili Marku Miliću, zašto i bi. U ovoj se zemlji cijeni „domoljublje“, pa ako je glava obitelji Milić tako „junački domoljub“ da su mu hrvatstvo i Hrvati u rangu odmah iza Boga – čega za beogradskih jugoslavenskih i yutelovskih dana nije bio svjestan? – to je samo obiteljski plus, nikako minus. No, druga je stvar što su ga zbog izjave u DHK-u svom snagom i intelektualnim kapacitetom razvalili uglavnom b-h mediji i većinom kolege bošnjačkih krvnih zrnaca, odnosno ljudi koji su preživjeli Ćorića u konc-logorima tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Koji također znaju da je Haaški sud sada prvi put pustio na prijevremenu slobodu osuđenika uz stroge mjere – zabranu političkog angažmana, nošenja oružja, pristupa svjedocima, pa iistupanja u medijima (što je već prekršio istupom u HTV-ovom „Studiju 4“) – pa, prekrši li ih, vraća se u Scheveningen preostalu trećinu kazne.

Osuđujuća reagiranja

Portal Radiosarajevo.ba objavio je nekoliko karakterističnih reagiranja na Milićevu izjavu RTV Herceg-Bosni. Maloljetni logoraš tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, danas novinar Amer Obradović, među inim je napisao na portalu Tačno.netu: „Milić se pokazao kao oportunistički bijednik lišen svakog javnog, profesionalnog i moralnog damara. Nema većih govnara i seronja od onih koji ratne zločine tretiraju kao popratni čin, a čime se ‘obiteljski’ baš stvrstavaju sa njima. Možda će se ‘obiteljsko’ sranje Gorana Milića o Valetu i knjizi o zločinčevu vinu u očima poštovalaca zloglasne Herceg-Bosne smrti činiti kao zakašnjela pobjeda uprave Dretelja, Heliodroma, Gabele, Koštane bolnice (hrvatski konc-logori uBiH, op. a.)…, ali za časne i one pravdoljubive Milić će ostati samo obični – seronja i licemjer“. Dobro, nije baš pametno vrijeđati ga tim riječima, jer je Milić svojim diskursom dovoljno ponizio samoga sebe, pa spuštati se na tu razinu…

Obradovićev je tekst podijelio te osudio novinar i odvjetnik Senad Pećanin na stranici Sniper Alley Photo: Sramotno! Promocija knjige zločinca Ćorića u Zagrebu: Gosti Dario Kordić i Goran Milić“. Diplomat Fuad Đidić piše: „Treba imati ljudske i profesionalne snage kao Amer Obradović, zatočenik logora, i razotkriti bijedu ‘legende’ Gorana Milića i ostati dostojanstven pred Goranovim jezovitim klečanjem pred kultom ‘Valetovog’ zločina i smrti“. „Legendi“ u pomrčini udružena zločinačkog pothvata nije ostao dužan ni Adis Karadža, novinar i urednik Anadolu Agency Balkans: „Ovo je realno stanje hrvatskog društva/politike bez obzira na to tko sjedi u Predsjedništvu BiH. Među njima je i čovjek koji se predstavljao kao veliki prijatelj BiH. Jednom prilikom je kazao kako ‘u Sarajevu nema zloće kao u Zagrebu’. Sada još i manje. Neće na dobro! Izgleda da su došla vremena kada mnogi počinju razotkrivati svoje pravo lice“. Vraga „počinju“ – traju! Vremena razotkrivanja pravih lica, političkih, ali nadasve moralnih, nisu ni prestala.

I na tomu očajnom zapažanju valja stati? Ni slučajno. Bivši robijaš Amer Obradović je u pravu u zaključku svog paprenog teksta u Tačno.netu: „Ratni zločinci ne smiju imati javnu ulogu u demokratskom, modernom društvu. Oni koji im nakon svega drže svijeće, pozivajući se na ‘obiteljsko’ prijateljstvo, ponovo pod noge bacaju žrtve, ali trajno i vlastiti obraz ako su ga ikad i imali. I tu ću stati“. Kao što je i Goran Milić „tu stao“ izjavom RTV Herceg-Bosni: „Vale Ćorić je moj obiteljski prijatelj, to ću uvijek poštovati i tu ću stati“. Ostati u pomrčini udružena zločinačkog pothvata, osuđenog u Haagu i odbačenog u naftalin prošlosti.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail