Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Lebensraum – četvrti put?

(Foto: Wikipedia) Njemački Lebensraum

Njemačka je ekspanzionistička politika u manje od stotinu godina gurnula Europu u tri velika rata: s Francuskom 1870. godine te u Prvi (1914.) i Drugi (1939.) svjetski rat u kojima je ukupno ubijeno više od 100 milijuna ljudi, višestruko ih je teško osakaćeno, a Stari je kontinent ostao zatrpan ruševinama, jer je tada najmoćnija germanska vojna i ekonomska sila u ovom dijelu svijeta drsko poželjela proširiti životni prostor (Lebensraum) na susjedne zemlje. Osobito tragično i dugoposljedično na Rusiju/SSSR kukavičkom – bez najave rata i gazeći međudržavni mirovni sporazum o nenapadanju – iznenadnom agresijom kodnog naziva „Barbarossa“ 22. lipnja 1941., kojom je Njemačka provalila u tadašnji Sovjetski Savez s cca 3,6 milijuna vojnika, 3600 tenkova i 2700 borbenih zrakoplova kojima se u početnoj fazi iznenađenja nisu mogle učinkovito suprotstaviti znatno slabije snage Crvene armije. Kasnije pak, naročito nakon njemačkih gadnih poraza u borbama za Staljingrad (1942.) i najvećoj tenkovskoj bitci u povijesti ratovanja (kod grada Kurska, 1943.), najvećoj pobjedi antihitlerovskih savezika u Drugomu svjetskom ratu, to je bila neka, je li, sasvim druga priča. Nijemci su gadno platili svoj Lebensraum na tuđoj zemlji i opet će ga gadno platiti padne li im na um – četvrti put. Možda i skuplje, jer su ulozi neusporedivo smrtonosniji i ne ovise o tenkovima.  

„Boj se onog, tko je vikô/ Bez golema mrijeti jada“ svevremenska je mudrost velikoga Ivana Mažuranića u „Smrti Smail-age Čengića“, a to su Rusi itekako zorno pokazali Nijemcima i na svom tlu i svibnja 1945. usred Berlina te nikad neće zaboraviti cca 32 milijuna svojih civilnih i vojnih žrtava od ukupno cca 60 milijuna u Drugomu svjetskom ratu što ih je znano i neznano posijao njemački Lebensraum. Zloglasan kao vojno-političko-strategijski mu blizanac Drang nach Osten (Prodor na Istok, za nacističke strahovlasti prema Poljskoj, Čehoslovačkoj i SSSR-u) koji je također zavio Europu u crno. Je li sada kompleks opet ekonomski i vojno stasale europske velesile – zbog povijesnih poraza i izostalih benefita promašenih prodora na Istok radi proširenja životnog prostora, ali i izvora prirodnih resursa, energenata i hrane kojima oskudijevaju – vladajućima njemačkim socijaldemokratima i zelenima udario u glavu, pa je slanje tenkova Leopard i napuhavanje „obrambenog“ proračuna na 85 milijardâ eura svake godine (od 2023.) tek prvi korak u reinkarnaciji Lebensraum i istočnoprodorne njemačke politike – četvrti put? Preko Ukrajine, u kompi sa SAD/NATO-om, pa opet pravac Moskva!?

Okolnosti nisu normalne

Aktualna njemačka politika, zajedno s poljskom i tri pribaltičke patuljčice, očituje sve agresivnijim proturuskim militarizmom djelom i riječju, čemu pak kante huškačkog kerozina dolijeva bivša njemačka ministrica obrane Ursula Röschen/Ružica von der Leyen sa sljemena Europske komisije i vrlo agilna eurounijska jastrebica koja vedri i oblači svima u tzv. obitelji, osim drčnomu mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, koji joj se ne libi reći u bebu zašto su mu nacionalni interesi važniji od njezinih diktata. To se, npr. hrvatski premijer Andrej Plenković – manji od makova zrna pred „dragom Ursulom“ – ne bi usudio ni sanjati, kamoli izlanuti ni u nekom od najzabitnijih kutaka bruxelleskog staklenjaka gdje, je li, podmaliganjenoj „hrabrosti“ obično zatrokiraju kočnice. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li moć njemačkog leopardskog oklopa u Ukrajini osvjetlati obraze kancelaru Olafu Scholzu (SPD) i zeleno-ratobornoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock, pa se na ukrajinskim ravnicama neće ponoviti isti ishod legendarne bitke kod Kurska. Gdje su inferiorniji tenkovi T-34 sovjetske Crvene armije uvjerljivo razbili najnovije tipove superiornijih Panzera V „Panther“ i Panzera VI „Tigar“ njemačkog Wehrmachta, čiji je danas alter ego znatno napredniji tenk Leopard 1 i 2.

Nijemci navodno šalju Kijevu 88 Leoparda 1, a SAD navodno ipak neće poslati svoje Abramse, što međutim ne sprječava zemlje članice NATO-a da svojim oklopom pojačaju njemačke tenkovske ešalone. Neke zemlje, npr. Poljska, prve skaču na tu vrst udruženoga proturuskog aporta, ali traže da im EU plati trošak, jer „ni mi nismo dobili tenkove na lijepe oči“. Inače, ukrajinski je predsjednik Volodimir Zelenski suznih očiju na neki dan paradnoj turneji u London i Bruxelles – nakon SAD-a, gdje ipak nije dobio sve što je tražio – plačući molio i za borbene zrakoplove i dijelio pilotske kacige s potpisima kako bi „ukrajinska krila pobijedila Rusiju“, a njegova zemlja po kratkom postupku postala članicom EU-a i NATO-a. Ovo s otvorenim priznanjem Zelenskog da želi NATO u Ukrajini napokon je i priznanje utemeljenosti ruske tzv. crvene crte, čiji prijestup Moskva uzima razlogom za napad na Ukrajinu. Za svoju tzv. specijalnu operaciju radi denacifikaciju zemlje koja rehabilitira nacizam Stevana Bandere, afirmira pronacistički poklič „Slava Ukrajini“ i dopusnicom za instaliranje NATO-ovih projektila s nuklearnim glavama na kojih 150 kilometara od Kremlja izravno ugrožava nacionalnu sigurnost i teritorijalni integritet te zemlje.

U nekim normalnim okolnostima bilo bi normalno i to da svaka suverena država samostalno odlučuje o tomu hoće li se udruživati u kakve saveze i organizacije, pa i u NATO i EU, pa i Ukrajina, je li. Budući da okolnosti između SAD-a i Rusije nisu normalne od 1946. godine i hladnoratovske netrpeljivosti dviju svjetskih ideološki i vojno suprotstavljenih velesila (s tzv. partnerima i vojskama NATO-a i Varšavskog pakta, što se gledaju preko ciljnika), NATO s ukrajinske strane granice, je li, tzv. najunosnije nekretnine na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić) ista je prijetnja kao 1962. godine sovjetski projektili na Kubi zbog kojih je umalo izbio Treći svjetski rat u kojem bi armagedonu čovječanstvo nestalo s lica Plavog planeta. Pa, realno, što će NATO u Ukrajini, pa i njegov tzv. obrambeni raketni štit s nuklearnim glavama u bivšim komunističkim zemljama na paraboli od Baltičkoga do Crnog mora, ako ne kao prijetnja Rusiji!? Je li  već i prije 2014. godine, ruske aneksije Krima i pobune ruske manjine zbog kijevskog terora u jugoistočnim regijama trebalo dodatno izazivati Ruskog medvjeda ne bi li reagirao agresivno!?

U čemu Njemačka ima svoje opet lebensraumske (!?) prste, pa je od škrtice (s manje od jedan posto BDP-a prije godinu-dvije) u financiranju obrane/NATO-a po SAD-ovoj direktivi (najmanje dva posto BDP-a) bila uzela ukrajinski alibi za „junački“ udariti po džepu porezne obveznike za 85 milijardâ eura godišnje te izbila na treće mjesto u svijetu po ulaganju u oružje: iza SAD-a (770 milijardâ dolara) i Kine (254 milijarde) te ispred Ruske Federacije (61 milijarda dolara). Te podatke, među inima, donosi velika analiza „Ukrajina 2023.: Da li se nazire kraj rusko-ukrajinskog rata?“ što ju je u povodu godine dana ruske invazije (24. veljače 2022.) na tu drugu po veličini europsku zemlju pripremio Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, čije je dijelove bio objavio portal Net.hr. Nitko zasad ne znâ niti se iz propagandnih razloga objavljuje točan broj mrtvih/ranjenih s obiju zaraćenih strana, pretjeruje se i u plusu i u minusu, kao i u procjeni materijalne štete, međutim, već se odokativno i iz velike daljine naslućuje kako su činjenice zastrašujuće. Ljudski život vrijedi manje od pišljiva boba, a – što reče Tomislav Jakić, bivši savjetnik za vanjsku politiku ex-predsjednika RH Stjepana Mesića – živimo u dehumaniziranom svijetu, koji nije od jučer: „Dehumanizirani svijet određuju, formiraju oni koji ne zavrjeđuju da ih se zove ljudima. Baš kao i oni koji uz njih pristaju. Svi su oni šampioni u gaženju ljudskih prava, odnosno u uspostavljanju sustava u kojemu ni ono osnovno, ljudski život, nije isto – ovisno o tom o kome je riječ i iz koje je zemlje“.

Nacizmu progledano kroz prste

U IFIMES-ovoj se analizi tvrdi da je, povijesno gledano, „Njemačka igrala ulogu uspavanog europskog diva“ te je zbog svoje nacističke prošlosti nerado sudjelovala kao regionalni lider. No, sudeći po politici kancelara Olafa Scholza i „osvetničkoga“ garda prema Istoku/Rusiji, pod smokvinim listom „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit), ta se pozicija želi promijeniti, „div“ se budi i neskriveno pokazuje ambiciju postati dominantnim u Europi i važnim globalnim igračem. Lebensraum sada ima drugo ime te neke druge saveznike, ali isti cilj? Nakon tri skupo plaćena propala pokušaja, reinkarnira se – četvrti put? SPD-ov nasljednik tzv. desne, ali neusporedivo polit-mirotvorno razumnije Angele Merkel (CDU), arogantno odbacuje zadržan i nakon ujedinjenja Njemačke jasan pacifizam u vanjskoj politici i nespremnost ulaganja u vojsku. Najsnažnija ekonomska sila na Starom kontinentu želi biti i domonantna vojna sila u ovom dijelu svijeta, što pak dovodi pod povećalo loša iskustva susjednih zemalja s tzv. velikom Njemačkom. Tko kaže da je nemoguć Führerov alter ego u 21. stoljeću? Za kojega, je li, neke skupine u Bundestagu već imaju kandidata/e, a lebensraum-antisemitsko-arijevska ne-svijest nikad i nije prestala postojati. Samo se pritajila, ne tek u bivšem Trećem Reichu.

Njemačka ovisnost o izvozu, energetska i prehrambena kriza, najveća inflacija nakon Drugoga svjetskog rata – koja drastično prazni novčanike tzv. običnih/malih ljudi, prijeti životnom standardu prosjačkim štapom za što su sada Rusi „krivi“ kao 1930-ih godina Židovi za iste probleme – pa tragično starenje stanovništva, manjak radne snage i ine tzv. strukturne slabosti stvaraju „prirodni“ okoliš za uzgoj pirike Lebensrauma. Svijet se mijenja brže i izazovnije no što se to, zapravo, može pojmiti, pa je teško pohvatati sve globalne geopolitičko-geostrateške konce i shvatiti logiku interesnih savezništava u okolnostima kad više ne postoji klasična crta razdvanja. Hladnoratovski povučena već 1946. godine i usred Berlina: kapitalizam-komunizam, „dobar“-„loš“ dio svijeta, podjela betonskim zidom i bodljikavom žicom, zapetim strojnicama i avionima s prvim atomskim bombama za masovno uništenje… Nijemcima je nakon tzv. nürnberškog suđenja (1945./1946.) za ratni i zločin protiv čovječnosti dijelu glavešina Trećeg Reicha progledan kroz prste nacizam.

Zapad je i krivce za najgore zlo u ljudskoj povijesti uzeo kao saveznike u hladnoratovskom neprijateljstvu s komunističkim Istokom (SSSR i zemlje Varšavskog ugovora). Nacist Wernher von Braun, koji je u Drugomu svjetskom ratu pobio tisuće Britanaca i razorio London, nekažnjeno je postao državljanin SAD-a i postao otac američke svemirske tehnologije. Monstrumu Josephu Mengeleu, „anđelu smrti“ iz jezivih SS-ovih pokusa na ljudima, na zatočenim u logore Romima, Sintima, Rusima, Poljacima, Židovima, njemačkim invalidima, etc. – osobito na djeci/blizancima – od 1945. se godine izgubio svaki trag negdje na Zapadu, kao i osobnom Hitlerovom tajniku i šefu nacističkog Parteikanzleia Martinu Ludwigu Bormannu i tisućama istih, nižih ili još krvavijih zlikovaca. Nitko ih niti ne traži, osim još tzv. lovca na naciste Efraima Zuroffa i Centra Simona Wiesenthala, pa je iks zadrtih nacista, lager-egzekutora, „čuvara“…, neki s lažnim imenima i krivotvorenim biografijama nastavilo glumatati časne građane, napredovati na poslu i čak u politici, slobodno šetati ulicama, tajno se udruživati, poticati pronacističke stranke, indoktrinirati djecu i mladež rasizmom, mržnjom prema migrantima…

Neonacizam je danas na djelu u Njemačkoj – od radikalne mini stranke Treći put (Der III. Weg) i Alternative za Njemačku (AfD, Alternative für Deutschland) do Nacionaldemokratske partije Njemačke (NPD, Die Nationaldemokratische Partei Deutschlands), injsl. – te žestoko grize društveno-politički život opet najsnažnije ekonomske i vojne sile u EU i cijeloj Europi. Dapače – nakon ubrzo već stoljeća od vojne propasti Trećeg Reicha i navodnoga Führerova suicida u berlinskom bunkeru – njemačkom neonacizmu, tzv. arijevskom ekstremizmu raste popularnost. I to ne samo u domaćoj javnosti, jer neonacifašizam agresivno diže glavu te se mic po mic uvlači/preuzima vlast po ostatku Starog kontinenta: od jedne Italije, Poljske, Švedske i Mađatske do Francuske, etc. Ni Hrvatska nije iznimka budući da ni HDZ-u cca 23 godine za državnim kormilom niti SDP-u svojih sedam godina na vlasti nije palo na pamet – kako se izrazio bivši SDP-ov predsjednik RH Ivo Josipović – „stati ustaškoj guji za vrat“.

Domaći lajbeki se čude

Pa je, je li, Bijedna Naša već u preokratno praskozorje 1990-ih godina bila visoko podigla rampu državne međe (pro)ustaškoj emigraciji – koja je dobrim dijelom na razne načine sufinancirala Domovinski rat, što je javna tajna – te (pro)ustašku/(pro)nacifašističku tradiciju reciklažno impregnirala u društveno-politički život tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i u sâmi vrh vlasti. Zbrinula je kâpu ustaškog konc-logora Jasenovca, najstrašnije tvornice smrti u jugoistočnoj Europi u Drugomu svjetskom ratu, Dinka Šakića i ženu mu Nadu. Uzdigla je na rang vanjskopolitičkog ministra te HDZ-ova saborskog zastupnika unuka mitraljesca zloglasne ustaške Crne legije. A djed je desetljećima po pobjeglištvu u Argentinu s cijelom obitelji bio intimus notornoga Vjekoslava Maksa Luburića – tzv. generala Drinjanina (sic transit), najkrvavijeg zapovjednika jasenovačkog stratišta za Srbe, Rome, Židove, nepoćudne Hrvate i ine „nelojalne“ tzv. NDH – te 13. godine 1946. na jugoslavenskoj listi traženih za izručenje ratnih i zločinaca protiv čovječnosti. U vojnim je strukturama, čak na vrlo visokim pozicijama, bilo ne samo likova iz (pro)ustaške emigracije s terorističkim pedigreom (Miro Barišić) nego i ustaških bojovnika (Nijaz Batlak aliaz Daidža), ustaških ideologa (VinkoNikolić), etc.  

I onda se domaći lajbeki čude da ustaški „Za dom spremni“ nije „stari hrvatski pozdrav“, a „Ubij, ubij Srbina!“ nije eho navodno Budakove (Mile Budak, ustaški ministar bogoštovlja tzv. NDH) „ljubavi“ prema slavenskoj braći pravoslavne vjere: „Trećinu Srba pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu prognati iz Hrvatske“. Što će, je li, proustaška dojdekica iz Kanade Ruža Tomašić (na HDZ-ovoj listi) na predizbornom skupu u Slatini prevesti vrlo razumljivo svima: „Hrvatska je domovina Hrvata, a svi ostali su u njoj – gosti!“ Ta Ruža tzv. proendehazijska ni dan se danas, tvrdila je tjedniku Novosti, ne odriče ustaškog pokreta. A kako i bi kad je ta „liepa Plavka“ iz pamflet-tiskovine „Nezavisna Država Hrvatska“ u Kanadi Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika, 1975-godina još neudana Ruža Budimir u crnoj ustaškoj „ganc novoj odori Ženske loze krasnoslovi“ 1975-ih godina po Kanadi svoje i tuđe „ode“ (pjesničke kakvoće: sunce sija k’o tepsija, auto trubi, mi smo domoljubi) također pobjeglom ratnom zločincu, poglavniku Anti Paveliću i tzv. NDH. Pa popularno Danke Deutschland 1941.-1945. opet bljesnulo popularnošću u dijelu tzv. CRO mainstreama ljeta 1992., a očito je – ni danas nije izgubilo na naboju zahvalnosti i odanosti?

Ako svijet ostane ravnodušan pod popustljivo-kapitulantskim kišobranom novodobnoga globalnog Arthura Nevillea Chamberlaina, ne gine mu opet drž’-ne daj oko nečijega Lebensrauma po mjeri navodnoga tzv. novoga svjetskog poretka, čije je krojenje počelo i znatno prije od alarma zbog, je li, „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit). Ta nesretna zemlja, što joj se politički omaknulo izbjeći rat, a dalo se izbjeći, samo je zločesto iskorištena kao „alibi“ za nešto za što – nema alibija.

Marijan Vogrinec

Facebook
E-mail