Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio

Autor: Marko Vučetić

(Foto: Wikipedia) Njegova Uzoritost, kardinal Franjo Kuharić

Katolički vjernici u Hrvatskoj su se ovih dana, budući da se navršava 22 godine od smrti Franje Kuharića, prisjetili lika, misli i djela ovog kardinala.

Često se citira njegova sljedeća rečenica: ”Ako je protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu”. Šteta je što se ova rečenica samo citira umjesto da se po njoj postupa. Ona je, stoga, svedena na beživotni apel – protivnicima su kuće spaljene.

Kardinal Kuharić je ovu prezrenu kršćansku misao uputio vojnicima tijekom Domovinskog rata, ali je ona, baš kao i svaka odbačena ideja, primjenjiva na sve sukobe, posebno političke – nemojmo, u doslovnom i prenesenom smislu, našim protivnicima spaljivati domove.

Naravno da se to čini, ali to ne smijemo i zato nemojmo činiti. Naši protivnici imaju pravo na dom, taj dom se nalazi pored našeg doma, baš kao što se i naši protivnici nalaze pokraj nas. Tako to mora biti i dobro je dok je tako.

Svijet je ili pluralan ili se, kada to ne želi i ne smije biti, pretvara u zgarište domova i stratište ljudi. Svakom vojnom neprijateljstvu prethodi idejna priprema. Prve žrtve rata, prije nego što rat započne, su moral i um. Pedagogija prepoznavanja i obračunavanja s neprijateljima iznimno je brutalna, ona ne preza ni pred kime i ni pred čime.

Nesporno je da je Franjo Kuharić idealizirano i romantizirano promatrao hrvatske vojne trupe, zato im je upućivao moralne apele, više od toga nije mogao, raspao bi mu se unutarnji svijet osmišljavanja zbilje. Franjo Kuharić je tu bio dosljedan, nije se izdvajao od zajednice vjernika koju je predvodio – i njima i sebi je upućivao, kada već drugačije ne može, moralne apele.

To, naravno, nije dovoljno jer kršćanstvo nije zajednica okupljena oko skupa moralnih apela, ali je dobro da je netko tada, u tim tranzicijskim vremenima nedefinirane nacije i aktivističkog kršćanstva shvaćenog kao predvorje nacionalizma, makar upućivao moralne apele. Kada već ne znamo tko i što smo, makar znajmo što nismo, znajmo da nismo kršćani jer kršćani ne spaljuju domove neprijateljima, oni neprijatelje pretvaraju u prijatelje.

Sjetimo se Kuharićeve izjave u kojoj tvrdi da bi se predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj zasigurno protivili tome kada bi hrvatski vojnici izvan granica Hrvatske rušili tuđe kuće. Naravno da je Kuhariću, kao zanesenom čuvaru kulta idealizirane stvarnosti, promaklo oštro osuditi te iste hrvatske vojnike kada su u Bosni i Hercegovini palili tuđe kuće i ubijali tuđe ljude.

Činili su oni to i u Hrvatskoj. On je i tada upućivao moralne apele. Stav hrvatskih biskupa i hrvatskih nacionalističkih političara je po ovom pitanju potpuno isti – ako njih pitate, Hrvati nisu počinili nikakav zločin, osuđeni Hrvati u Haagu osuđeni su posve nevini, svi su oni žrtve protuhrvatske i protukršćanske politike.

Religija nije deskriptivna disciplina, ona se ne zadovoljava time da nešto što jest opiše upravo onakvim kako jest. Religija je još manje disciplina lažne deskripcije i pokojeg moralnog apela. Ona prvenstveno pripada normativnom području – ona govori kakva bi stvarnost, i to ne sva stvarnost nego isključivo ona religiozna, trebala biti.

Kada vjernici lažno opisuju našu prošlost, želeći nas uvjeriti kako je počinjeno zlo zapravo dobro, kako su ubojstva, izdaje, prodaje teritorija i dehumanizacija svih onih koji ne pripadaju našem etnicitetu, prvorazredni domoljubni i vjernički čin, jasno je da se radi o uzurpaciji i instrumentalizaciji vjere.

Vjernik se ne miri s onim kakva stvarnost sada jest, on se trudi da ta stvarnost bude drugačija. Tko se miri sa stvarnošću rata, tko opisuje rat i neprestano mu se kao neprijepornoj moralnoj normi vraća, videći u ratu temelj budućnosti, nije i ne može biti vjernik.

Franjo Kuharić je ili uistinu bio vjernik ili je to mogao biti. Ne znam je li bio vjernik, ali je po svome djelovanju mogao biti vjernik – zastupao je vjerničke i moralne pozicije, znao je što je ispravno. Vjeru nije moguće izvanjski verificirati, ona pripada osobnom i intimnom području pa, po definiciji, nije dostupna javnosti.

Kardinal Kuharić je, baš kao i svaki čovjek, pa mu to ne smijemo uzeti za zlo, bio zarobljenik okolnosti i vremena u kojima je živio. On je s oduševljenjem dočekao pad Berlinskog zida i slom komunističkog poretka. Komunizam mu je bio ideološki neprijatelj, spaljivanje te ideološke kuće dočekao je s radošću.

Raspad Jugoslavije i osamostaljivanje Hrvatske razgalili su njegovu dušu i donekle zamračili njegov pogled. Smatrao je da je riječ o metapovijesnom događaju zbog kojega moral – kao u slučaju spomenute rečenice o tome da neprijateljima ne smijemo uzvratiti istom mjerom, nego im jednom, u budućnosti, trebamo omogućiti susret s našim idealiziranim i od nas trenutno odmaknutim humanitetom – ponekad treba staviti u iskustvene zagrade i svesti ga na apel.

Kuharić je poznavao normativno područje, znao je kakva stvarnost treba biti, ali se nije usudio izreći kakva ona sada jest, odnosno kakva je tada bila. Možda, zbog emocija, nije vidio kakva je zbilja.

Kardinal je govorio, rekao je što je trebao reći, te riječi nitko nije poslušao, da bi on potom, s nepomućenim stoičkim mirom, nastavio i dalje govoriti iste poruke bez, makar usputnog, referiranja na one koji ga ne slušaju.

Oni su tada bili previše zauzeti s pljačkom i ubijanjem neprijatelja, neovisno o tome jesu li ti neprijatelji na bojišnici ili je, naprotiv, riječ o mirnim građanima koji pripadaju drugoj, pogrešnoj, nepoželjnoj i neprijateljskoj etničkoj skupini. To je bilo vrijeme ubijanja.

I Kuharić je to znao, zato je upućivao moralne apele i moralu nepripadajuće hipotetske situacije. Znao je, kategorički, da su neprijatelji činili zločine – i jesu, ali nije znao da su i, kako se to kaže, ”naši” činili zločine. Tu mogućnost je ostavio otvorenu, ona je bila hipotetska.

Zato je rekao: ”Mi smo se, s naše strane, ipak uglavnom držali pozitivnih etičkih principa, Ako je bilo zločina, oštro ih moramo osuditi”. Dakle, ”naši” su ili dobri ili uglavnom dobri, oni ili ne mogu počiniti zločine ili ih, ako su te zločine počinili, moramo oštro osuditi.

Tek kada je utemeljio dualizam – mi i oni, dobri i zli – mogao je pružiti ruku i prema ”njima”, apelirajući na ”svoje” kako se krivnja ne može pripisati čitavom narodu.

Nadalje, poznato je i njegovo odbacivanje prigovora da je Katolička Crkva u Hrvatskoj zatvorena u nacionalizam. On je to oštro negirao: ”Ne! Ona nije nacionalistička! Što god želim hrvatskom narodu, želim i svakom drugom narodu”.

Istina je da Kuharić nije bio nacionalist, od nacionalizma ga je sačuvala pripadnost Katoličkoj Crkvi, koja je, ipak, globalno prisutna, ona nadilazi nacionalne, premda ne i religijske granice. Njemu je hrvatski narod prvi adresat njegovih želja, a tek potom, kada je utvrdio njegovo etičko i povijesno prvenstvo, te iste, tipično hrvatske želje širi na čitav svijet.

Kardinala Kuharića trebamo kontekstualno vrednovati, tada ćemo shvatiti da je bio sazdan od pozitivnih nacionalnih i religijskih fragmenata. Šteta je što su to samo fragmenti, ali i oni su, u ona vremena, činili razliku. Ta razlika nam je tada trebala.

(autograf.hr/Marko Vučetić)

Poveznica na originalni članak: https://www.autograf.hr/kuharic-je-bio-zarobljenik-okolnosti-u-kojima-je-zivio/

Facebook
E-mail