Na Prvom kongresu partizanskih lijenika, održnom u Bosanskom Petrocu krajem rujna 1942. godine, bili su i deegati iz Dalmacije i Like. Donijet je Statut saniteta, koji regulira postojanje sanitetskih djelatnika u brigadama i, previjali’šta… Ubrzo je u Hrvatskoj stvorena razgranata mreža partizanskih bolnica
Problemi saniteta bili su goruće pitanje partizanske vojske još u ustanku. U Banovini Hrvatskoj bilo je 1710 liječnika, u ustanku 1942. sanitetskih jedinica nema. U Sisačkom partizanskom odredu, utemeljenom 22. lipnja 1941. za zdravstvenu skrb stara se IVAN BRODARAC, apsolvent medicine, koji je poslije postao referent saniteta Banije i Banijskog odreda. Tek u studenom 1942. imenovani su rukovodioci saniteta pri štabu Treće i Četvrte OZ, kao sanitetski referent pri Glavnom štabu Hrvatske, koji je ujedno obavljao funkcije referenta Prve i Pete OZ. Krajem 1942. u partizanskim jedinicama Glavnog štaba Hrvatske bilo je 30 liječnika.
Na Prvom kongresu partizanskih liječnika, održanom u Bosanskom Petrovcu od 25. do 27. rujna 1942. bili su i delegati iz Dalmacije i Like. Donijet je Statut saniteta, koji regulira postojanje sanitetskih djelatnika u brigadama, porevijališta… U brigadi i bataljunu postoje referenti saniteta, obično liječnici ili studenti medicine. U brigadi se organizira prihvatna ambulanta ili samo previjalište, a mogla je biti i manja bolnica sa skloništima pod zemljom,. Problemi zdravstvene skrbi sve su se više zaoštravali u pokretnim jedinicama – brigadama. Nestašica u sanitetskom materijalu ublažavala se prikupljanjem pomoći iz okupiranih gradova na čemu su radili ilegalni organi NOP-a. Od početka ustanka osnivaju se u zabačenim selima i teško pristupačnim šumama i planinskim predjelima stacionari s izgrađenim konspirativnim podzemnim skloništima u kojima su se sklanjali i liječili ranjenici i bolesnici. Kasnije se pristupilo organizaciji trajnih stacionara-partizanskih bolnica, s vlastitom službom opskrbe i vlastitim osiguranjem. Takva prva partizanska bolnica izgrađena je u toku jeseni i zime 1941. na Petrovoj gori, a u svom sastavu imala je prostoriju za operacije, tri bolnička odjela i pet zemunica za sklanjanje ranjenika i bolesnika. U prosincu 1941. organizirana je i partizanska bolnica u selu Krbavici u Lici.
U toku 1942. stvorena je u Hrvatskoj razgranata mreža partizanskih bolnica. Tako su na području Korduna, Banije, Like, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Žumberka djelovale 23 bolnice s oko 1200 ranjenika i bolesnika. U Slavoniji radile su 4 bolnice s oko 300 kreveta i brojni stacionari u planinama i šumama, dok su na području Četvrte operativne zone (Dalmacija) postojale 4 bolnice s preko 850 kreveta. Centralne bolnice bile su na Bijelim Potocima (200 kreveta), na Petrovoj gori (100 kreveta) i Dobroj Selu u Lici (120 kreveta). U drugoj polovini 1943. u NOV Hrvatske stupio je veći broj zdravstvenih radnika a zaplijenjene su i velike količine sanitetskog materijala u skladištima talijanske vojske. Krajem 1943. u partizanskim redovima bilo je oko 150 liječnika a održani su i brojni bolničarski tečajevi. Sve je to omogućilo da je vojno-partizanska sanitetska služba svojom organizacijom mogla pratiti formiranje brojnih novih jedinica i opće jačanje operativne vojske, pa je tako svaka divizija pored bolnica, apoteke, bolničke čete imala i svoju kiruršku ekipu i zubnu stanicu.
Prema sporazumu sa saveznicima koji su držali južni dio talijanske obale, teški ranjenici, bolesnici i invalidi Narodnooslobodilačke vojske brodovima i avionima prebacivani su u Italiju, u prvu partizansku bolnicu u Modugno kod Barija. Kasnije su formirane i ostale partizanske bolnice u Italiji i to u Grumu Appulu,Tarantu i drugim mjestima. Narodna vlast obratila je osobitu pažnju organiziranju civilne zdravstvene službe na oslobođenom području. Kod toga se oslanjala prvenstveno na vojne sanitetske kadrove koji su aktivno sudjelovali na uspostavljanju zdravstvene službe, u organiziranju zdravstvenih mjera i u praktičnom provođenju zdravstvene pomoći i preventivne službe kod civilnog stanovništva. To je poglavito došlo do izražaja u suzbijanju epidemije pjegavca, u zbrinjavanju izbjeglica, u zdravstvenom prosvjećivanju naroda, orgniziranju bolnica i stacionara po selima i održavanju tečajeva za pomoćne zdravstvene radnike u civilnom zdravstvu.
Lipnja 1943. formiran je Zdravstveni odjel Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je preuzeo rukovođenje zdravstvenom službom na oslobođenom području. Osnivane su pokretne zdravstvene ekipe, otvarane ambulante općinskih kotarskih NOO-a, organiziran je pokretni bakteriološki laboratorij, stalne i pokretne raskužne stanice za cijepljenje civilnog stanovništva protiv trbušnog tifusa. U mnogim kotarevima postavljeni su liječnici higijeničari, opskrbljeni lijekovima, koji su pružali liječničku pomoć narodu. Osnovana je i civilna bolnica u Otočcu s pedeset kreveta i civilna narodna bolnica u Podlapači. Na oslobođenom području Hrvatske izgrađen je cijeli sustav partizanskih bolnica, tako da je 1944. osim korpusnih (oblasnih) bolnica, svako vojno područje imalo po jednu vojnu partizansku bolnicu s više bolničkih djela. To je omogućavalo da se ranjenici mogu brzo smjestiti u bolnice i da ih operativne jedinice ne moraju voditi sa sobom.
B. Mirosavljev
