Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Kompleks jugoslavenske zastave

Nitko iz Policijske uprave požeško-slavonske nije prethodno pitao, npr. moju autorsku malenkost u Zagrebu je li mi 47-godišnjak iz Kolodvorske ulice u mjestu Jakšiću nedaleko od Požege povrijedio tzv. moralne osjećaje – za tuđe mi se živo fućka, neka se sami brinu za njih! – kada ga je i u moje ime prijavio „zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana“, odnosno „počinjenja prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“ time što je 29. studenoga izvjesio na svojoj kući zastavu bivše SFR Jugoslavije u povodu njezinog Dana Republike. Policija jamačno nije prethodno dobila odorenje za prijavu ni ikoga navodno moralno uvrijeđenih od Iloka i Bajakova do Kotoribe, Visa i Prevlake, koji objektivno nisu ni mogli biti uvrijeđeni budući da nikad nisu čuli za izvjesnog 47-godišnjaka i njegov postupak niti zastava bivše 24-milijunske države u kojoj su – vidi relevantne ankete! – živjeli doduše siromašnije, ali egzistencijalno bolje, sigurnije i perspektivnije no danas „svoji na svomu“ može vrijeđati njihove tzv. moralne osjećaje da bi to policiji bio argument za zapljenu zastave, prekršajnu prijavu, a pravosuđu za optužni prijedlog i sudski pravorijek.

„Već godinama gledam oko sebe u javnom prostoru ustaške zastave i znamenja zbog kojih policija ne reagira protiv tih što ih ih ističu, nose i njima mašu, a sada nekomu smeta jugoslavenka zastava“, kazao je Jakšićanin novinarima. „Rodio sam se u SR Hrvatskoj koja je bila jugoslavevska republika, u Jugoslaviji sam dobro odgojen i školovao se. Sjećam se samo dobroga u toj državi i za njezin rođendan sam istaknuo njezinu zastavu na svojoj kući. Ako mi ne daju postaviti je na svojoj kući, sljedeće godine ću ju za Dan Republike istaknuti u dvorištu. Nitko mi ne može zabraniti nostalgiju i zahvalnost bivšoj državi.“ Ne samo da ne može nego nema ni božje niti ljudsko pravo, ma kako/koliko bilo krivotvoreno u nakaznim zakonskim regulama. To pak što su neki „nacionalno osviješteni“, je li,  susjedi anonimno, kukavički, krijući identitet (sic transit) alarmirali policiju zbog „skandaloznog“ isticanja jugoslavenske zastave na bivši dvodnevni državni praznik Dan Republike nema blage veze ni s vrijeđanjem tzv. moralnih osjećaja (svih) građana niti (još manje) s kršenjem Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.. Koji vražji red i mir u zemlji totalnog nereda – političkoga, socijalnog, demografskog, gospodarskog, pravnog, kriminalnog, zdravstvenog, etc. – na kojem neredu je nemoguć i miran život i stabilna budućnost zemlje.  Jakšićanin nije jedini u Bijednoj Našoj tzv. jugonostalgičar, koji u povodu rođendana bivše države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti ima razloga sjećati se s tugom međunarodno respektabilne države i žaliti za prošlim boljim vremenima.

Nema tog zakona u Bijednoj Našoj, a morao bi se od prvog slova do točke na kraju zadnjeg stavka temeljiti na ustavnoj normi, koji kriminalizira ili prekršajno sankcionira ne samo posve legitimnu tzv. jugonostalgiju već ni zastavu, crvenu zvijezdu petokraku, himnu i ino znakovlje bivše SFR Jugoslavije. Je li, jedne od osnivačica UN-a i Pokreta nesvrstanih, kojoj se i njezinom vođi Josipu Brozu Titu, partizanskom pobjedniku u Drugomu svjetskom ratu i jednom od najvećih državnika 20. stoljeća i danas klanja sav civilizirani/antinacifašistički svijet. Već su u Izvorišnm osnovama tzv. Božićnog ustava RH (22. prosinca 1990.) među temeljima državne suverenosti RH izričito u 13. stavku navedene partizanske, predjugoslavenske zasade iz Drugoga svjetskog rata, „izražene nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)…“, tako da jugoslavenskih 45 godina Hrvatske do 1990. godine ili „povijesne prekretnice odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi“, zajedno sa svim državnim znakovljem i simbolikom bivše zajedničke države nije u RH inkriminirajuće. Kao što nije u susjednoj Sloveniji, koja se – ne bi li se, kao u RH, kukavički dodvorila svojim kvislinzima iz doba Drugoga svjetskog rata i prekonoć zamijenila crvene kapute strogo nacionalnim/ističkim – nije odrekla ni naziva ulica, trgova, cesta, dijela javnih ustanova, injsl. iz jugoslavenskog razdoblja.

Jugoslavenska zastava na privatnoj kući u Jakšiću u povodu bivšeg Dana Republike – provokacija ili ne? Po mišljenju najbližih susjeda (jednog ili više njih, ne znâ se) jest provokacija, pa valjda i po policijskom mišljenju jer u protivnom ne bi postupali kako su postupili da bi mediji spremno dohvatili bačenu kost i glasno je stali gristi, lizati, mljackati… To se, međutim, ne događa kada je riječ o HOS-ovoj crnoj (crnoj!?) zastavi s krvavim ustaškim pokličem „Za dom spremni“ koji – na preveliku žalost ustaških metuzalema, proustaških potomaka i fanova endehazijskog crnila, bivše gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i takvih – nije „stari hrvatski pozdrav“, nego genocidan poziv na klanje Srba, Roma, židova, partizana, komunista i svekolikih ustaških neistomišljenika. Policija već puna tri desetljeća uopće ne reagira na javnu promociju, iz inata, (pro)ustaške zastave sa šahovnicom bijeloga početnog polja i bez tzv. krune hrvatskih povijesnih pokrajina, koja nije službena i zakonom definirana zastava RH, pa znači otvoreno nepriznavanje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, a time i izrugivanje njezinom ustavnom utemeljenju. To državnim vlastima i policiji nije čak ni „kršenje javnog reda i mira“, a jugoslavenska zastava jest!? Gdje je tu logika, ako se već ne želimo pozvati na pravnu normu.

I gdje je političke i državne pameti da krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ – naputak je jednog od iks povjerenstava premijera Andreja Plenkovića, kojim je ravnao akademik Zvonko Kusić, sada premijerov posebni savjetnik – mora biti zabranjen kao ustaški, ali dopušten u svečanim prigodama, jer je „HOS pod tim sloganom branio domovinu od velikosrpske agresije“. I taj je notorni ustašluk dopušten pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu u pjesmi „Bojna Čavoglave“, jer se radi o „umjetničkom djelu“ (sic transit, umjetničko djelo!?), koju pustu „umjetnost“, je li, ne dopušta na svojim pozornicama pola antinacifašističke Europe i mnoga mjesta u Bijednoj Našoj, gdje imaju vrlo jasan kriterij o tomu što jest, a što nije umjetnost, odnosno što jest (pro)nacifašizam i što nije, koja je ideologija na tzv. pravoj strani povijesti, a koja nije. U državi tzv. Oca Domovine (sic transit) Franje Tuđmana – časnog pedigrea partizanskog borca Desetog (zagrebačkog) korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (personalac u zapovjedništvu), Titovog miljenika (je li: „Ne pakirati Tuđmanu!“) i generalskog čina JNA – nikomu ne vrijeđa tzv. moralne osjećaje ustaško znakovlje, zastava s bijelim početnim poljem na šahovnici (u tzv. NDH se na njemu kočilo ušato U), vojna terminologija tzv. NDH u OSRH, svakogodišnje mise zadušnice u Splitu i Zagrebu ustaškomu ratnom zločincu Anti Paveliću, postrojavanja proustaških „crnaca“ na javnim mjestima (čak na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, sic transit) i na proslavama važnih obljetnica Domovinskog rata, itsl.

Ali toj državi i policiji Bijedne Naše, vidi vraga, smeta jugoslavenska je zastava i na njoj, je li, crvena zvijezda petokraka, koju dnevno gledaju jednako crvenu i na boci Heineken piva iz Karlovačke pivovare te na masu uvezenih proizvoda, u drugim pak bojama jednako upetokračenu na zastavama EU-a i SAD-a, na američkim borbenim avionima, na svemu i svačemu u cijelom svijetu… Nitko se u aktualnoj civilizaciji kao uvlakačke hrvatske državne vlasti i revizionistički tzv. znanstvenici, političari i ini javni djelatnici, Katolička crkva, dio braniteljske kaste, injsl. ne srami najčasnijeg dijela svoje povijesti. A Hrvati se srame, zataškavaju i čak progone svaki spomen najčasnijeg dijela novije nacionalne povijesti: slavu partizanske epopeje i globalnu važnost Titove Jugoslavije u svijetu, što je vrlo jasno potvrdio eho Titove smrti među tzv. bratskim jugoslavenskim narodima i narodnosti tih dana svibnja 1980. godine te nazočnost svjetske državničke elite na njegovu pogrebu u Beogradu. Maloumnost povijesnog zaborava dobra radi rehabilitacije crnog zla kao, zapravo, dobra, očituje se službenim/državnim, je li,  odnosom (obilnim političkim/novčanim alimentiranjem s vrha vlasti RH) prema Bleiburgu i prema Jasenovcu, antinacifašističkoj svečanosti u šumi Brezovici, multinacionalnoj proslavi Titovog rođendana u Kumrovcu, komemoracijama žrtvama brojnih ustaških konc-logora, itsl. Jadno, nečasno, licemjerno, izrazito  povijesno krivotvorno…

Po ocjeni austrijskih eurozastupnika i medija, recimo, (pro)ustaški dernek na Bleiburškom polju u svibnju svake godine bio je „najveći skup nacifašista u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“, pa je posebnim zakonom sankcionirano sve što je imalo podsjećati na podguzni Trećem Reichu režim tzv. NDH tako da te „komemoracije“ više ne drže političku vodu (sic transit) i njezinim akterima nisu zanimljive na austrijskom tlu. Državno licemjerje pak svake godine bode oči iz Jasenovca, gdje se u dvije, tri i više kolona (vlada RH, Srbi, Romi, židovi, neke udruge, etc.), s prigodnim govorancijama ili bez njih, u nazočnosti viših ili nižih vjerskih službenika, itsl. podsjeća na ustaški genocid na najstrašnijem stratištu u jugoistočnoj Europi, čiji se točan broj žrtava nikad neće saznati. To crno zlo, kojim su se ustaše dovijeka osramotili u narodu iz kojega potječu, nabacili se muljem na povijesno častan hrvatski obraz, treba ocijeniti kao zlo i činjenično ne dolazi u obzir bilo kakav znak jednakosti s partizanskom borbom u kojoj je pobijedilo dobro. Na tzv. pravoj strani povijesti, na strani antihitlerovske koalicije zapadnih i istočnih saveznika. Nema tu mjesta relativizmu tipa žrtva je žrtva, pa će zasluženo pobijeni jasenovački egzekutori što su ih Britanci najurili s Bleiburškog polja položiti račun tamo gdje su počinili zločine biti isto što i njihove nedužne žrtve pobijene u Jasenovcu. Ili bilo gdje u tzv. NDH. To nije i nikad neće biti isto. Uzalud vam trud, revizionisti. Povijest ne laže.

Ima pravo Jakšićanin kad upozorava da je nešto trulo u državi Hrvatskoj, ako se njega progoni zbog zastave pod kojom je hrvatski narod – sviđalo se to komu ili ne, upravo pod Maršalovim i vodstvom komunista – izašao iz ustaških negava tzv. NDH i nacističko-fašističke okupacije na tzv. pravu stranu povijesti. Time je zaslužio i međunarodno državno priznanje 1992. godine. Ne u endehazijskim granicama, koje je iscrtalo ustaško darivanje hrvatskih teritorija fašističkoj Italiji i inim ancilama Trećeg Reicha kao nagrade za predratno jataštvo i terorističke kampove, nego upravo u avnojskim granicama (AVNOJ – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), što ih je koncem 1991. godine u sklopu Mirovne konferencije o Jugoslaviji potvrdila arbitraža tzv. Badinterove komisije. Bez toga tzv. međunarodnog angažmana što se oslanjao na jugoslavensku stečevinu iz partizanske borbe u Drugomu svjetskom ratu, tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH danas ne bi bilo, kao što ni Hrvatske ne bi bilo kao države u jugoslavenskoj Federaciji od 1945. godine bez da je većina Hrvata i inih njezinih žitelja – osobito Srba, koje su ustaše od prvog dana tzv. NDH bili masovno odvodili na klanje (ministar bogoštovlja Mile Budak: „Trećinu pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu prognati“, sic transit) – sudjelovala i pomagala NOB rizikujući vlastite i živote svojih obitelji.

U bivšoj se zajedničkoj 24-milijunskoj SFR Jugoslaviji slavio Dan Republike kao jedan od pet najvažnijih državnih praznika i za najveći dio ne samo ruralnog stanovništva označio i početak sezonske – svinjokolje. Bila su to dva neradna dana, pa… Službeno, 29. Studenoga se obilježavala obljetnica Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu (BiH) 1943. godine kada je, je li, pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije donesena Odluka o formiranju države Jugoslavije federalnog ustroja. Dvije je godine kasnije utemeljena  Ustavotvorna skupština, a država je nazvana Federalnom Narodnom Republikom Jugoslavijom (FNRJ). Da je 1989./1990. godine bilo političke zrelosti/pameti, kao što nije, životni vijek SFR Jugoslavije ne bi završio krvavim raspadom i da je nakon 1990./1991. Bilo političke zrelosti/pameti, kao što nije, danas nikomu normalnom – kamoli „nacionalno osviještenim“ susjedima i policiji – ne bi padalo na um u Republici Hrvatskoj progoniti ikoga, smatrati ga državnim neprijateljem i ismijavati kao tzv. jugonostalgičara kaže li da se u bivšoj državi živjelo bolje i sigurnije no danas, pa o bivšem rođendanu bivše države izvjesi za svoj gušt bivšu državnu zastavu. Zašto bi to bila provokacija, a otvoreno proustaštvo nije?

Recimo, u SAD-u nikakva policija ne uhićuje Amera koji iz nekog svog razloga prozuji javnom prostorom zastavom bivše Konfederacije Američkih Država, poražene u Građanskom ratu Sjevera i Juga (1861.-1865.). Iz nekog šašavog razloga, je li, tom bivšom konfederalnom zastavom s drugog kraja svijeta javno mašu na stadionima i neki hrvatski tzv. navijači radikalne tzv. desnice, pa ih svejedno „nacionalno osviješteni“ (sic transit) susjedi ni policija ne prijavljuju za „vrijeđanje tzv. moralnih osjećaja građana“, odnosno za „prekršaj javnog reda i mira“. Ta ista policija nije reagirala – barem slično postupku u Jakšiću – protiv visokopozicioniranih državnih službenika u MORH-u olovnih 1990-ih godina koji su na zidu iznad uredskog stola držali sliku ustaškog poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića, ali ni protiv osuđenoga ratnog zločinca (slučajevi „Selotep“ i „Garaža“) Branimira Glavaša koji se svojedobno bahato fotografirao takođet pod slikom toga nacionalnog veleizdajnika u Drugom svjetskom ratu te, drugi put, uz bocu vina s naljepnicom na kojoj se koči „markantan“ lik Adolfa Hitlera. Glavnog, je li, krivca za više od 60 milijuna ubijenih u gotovo šest godina WW-2, razorenu Europu i američki ratni zločin dvjema atomskim bombama na civile u Hirošimi i Nagasakiju. Tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj je kompleksaški balvan u oku zastava bivše SFR Jugoslavije, neupitne akterice najviše svjetske politike što RH nije niti će takva ikada biti, zemlje državnika kojemu su dolazili na noge najvažniji lideri svjetskih velesila i okrunjene glave, zemlje u kojoj je Hrvatska bila na razini treće među industrijski srednjerazvijenim državama zapadne Europe i najrazvijenija u SFRJ. U 30 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti „svojih na svomu“, RH nije ostvario ni pet posto hrvatskog razvoja u SFR Jugoslaviji u istom razdoblju.

Nijedan CRO lider – uključivo Tuđmana koji je smiješno glumatao svoga jugoslavenskog mecenu Tita, velikoga zagorskog zemljaka s druge strane brda (vidi maršalsku uniformu na vojnoj smotri svibnja 1995. na zagrebačkom Jarunu, sic transit) – nije na unutarnjem/vanjskom planu dorastao Maršalu ni do gležnja niti je aktualno, a vrlo opasno, Plenkovićevo guranje RH na tzv. pravu stranu povijesti u odnosu na SAD-ov rat protiv Rusije u Ukrajini iole prihvatljivo kao Titova politika miroljubive koegzistencije i nemiješanja u unutarnje poslove drugih zemalja… Budući da gospodarski tone, demografski tiho umire i masovno se iseljava, jer je životni standard tzv. običnih/malih ljudi u slobodnom padu, RH se policijski/pravosudno iživljava na zastavi davno minule države kojoj ničim uistinu općevrijednim nije dorastao. Kaže mudar pûk da svaka luda ima svoje veselje. Nedajbože da misli na državnu vlast, njezine represivne ili pravosudne organe ili „nacionalno osviještene“ susjede (sic transit) Bijedne Naše. Kojoj je jugoslavenska zastava – signum non grata. Čak i sâm toplo-vlažni vjetar s mora što diže velike valove zato jer mu je ime: jugo!? Ljudska glupost nema granice.

Marijan Vogrinec

Facebook
E-mail