Treba govoriti o holokaustu i zbog toga što još postoje pojedinci i organizacije koje ga negiraju, relativiziraju, a ponekad i opravdavaju
Svake godine krajem siječnja prisjećamo se žrtava holokausta, najmasovnijeg organiziranog zločina s ciljem istrebljenja jednog naroda u povijesti. Naime, 27. 1. 1945. vojnici sovjetske Crvene armije oslobodili su koncentracijski logor Auschwitz osnovan 1940. kako bi u njega bili smješteni politički zatvorenici, najviše Poljaci, da bi od 1942. služio uglavnom kao mjesto masovnog ubijanja Židova iz cijele Europe. Samo u tom logoru nacisti su usmrtili nešto više od milijun Židova, dok se ukupan broj stradalnika holokausta penje na oko šest milijuna. Naravno, Auschwitz nije jedino mjesto stradanja niti su njemački nacisti jedini koji su sudjelovali u tom zločinu. Projektu stvaranja novog svjetskog poretka, kako ga je zamislio Adolf Hitler, a taj poredak je podrazumijevao “nestanak” Židova, priključili su se brojni europski nacisti, fašisti i ostali rasisti, antisemiti i ekstremni nacionalisti. Svoj doprinos rješavanju “židovskog pitanja” dali su i pripadnici hrvatskog ustaškog pokreta. I to na dva načina: prisilnom deportacijom hrvatskih Židova u nacističke logore poput Auschwitza te osnivanjem vlastitog logorskog sustava koji je, osim usmrćivanju Srba i Roma, služio i usmrćivanju Židova. Prema različitim procjenama, samo u Jasenovcu kao najvećem logoru stradalo je između 11.000 i 18.000 Židova. Najviše njih (gotovo 90 posto) ubijeno je u masovnim likvidacijama tijekom 1941. i 1942. Ukupno je tijekom Drugog svjetskog rata život izgubilo oko 80 posto Židova s područja tadašnje Nezavisne Države Hrvatske.
Ima li danas potrebe pričati o holokaustu i zločinima koji su se dogodili prije osamdeset godina? Naravno! I to iz više razloga. Nikad nije kasno niti može biti previše podsjećati javnost na opasnost od nacionalizma, ekstremizma, rasizma i totalitarizma. Tim više što je prisutnost spomenutih pojava u cijelom svijetu iz dana u dan sve izraženija. Treba govoriti o holokaustu i zbog toga što još postoje pojedinci i organizacije koji ga negiraju, relativiziraju, a ponekad i opravdavaju. Nažalost i u Hrvatskoj. Poput onih koji veličaju ustaški pokret izvikivanjem ustaških pozdrava, ispisivanjem proustaških grafita ili pjevanjem pjesama kojima se slavi ustaška vojska i njezini zapovjednici. Posebno mjesto među revizionistima zauzimaju oni koji zlonamjerno i bez ikakvih znanstvenih dokaza umanjuju broj žrtava logora Jasenovac, odnosno negiraju njegov (zločinački) karakter. Ti koji to čine ne mogu promijeniti povijest, ali pokazuju spremnost da zločine iz prošlosti koje negiraju ili opravdavaju u nekim novim okolnostima ponove ili podrže.
Kao što rekoh, mržnja i sve ono što iz nje proizlazi danas je sveprisutna pojava. Konkretno, a s obzirom na Dan sjećanja na žrtve holokausta, nažalost, i prigodno, od kraja Drugog svjetskog rata svijet nikad nije bio preplavljen tolikim valom antisemitizma, protužidovstva i neonacizma kao u posljednjih godinu dana. Opravdanu potrebu da se kritizira i osudi politika izraelskog premijera i njegove vlade, kao i postupanje izraelske vojske u sukobu započetom nakon terorističkog napada palestinske organizacije Hamas, drugim riječima tragediju i katastrofu koju trenutno proživljava palestinsko stanovništvo, mnogi su očito jedva dočekali kako bi izravnali “stare račune”. Prema svemu sudeći, prošao je period srama zbog onoga što su “zapadnjaci” stoljećima, a posebno tijekom holokausta činili Židovima, ali i “političke korektnosti” da se bezuvjetno osuđuju spomenuti zločini. Vandalizirane sinagoge od Francuske i Njemačke preko Tunisa i Kanade do Čilea i Brazila, napadi na židovske kulturne centre u Rusiji, Nikaragvi, Velikoj Britaniji, Švicarskoj ili Grčkoj, fizički obračuni sa Židovima širom Europe, parole i izjave kojima se hvali Hitlerov način rješavanja “židovskog pitanja” uz neizostavne aluzije na plinske komore, isticanje teorija zavjera koje su kroz povijest služile kao poticaj za teror nad Židovima, crtanje kukastih križeva i Davidovih zvijezda po objektima gdje žive ili se okupljaju Židovi, ali i pozivi na uništenje države Izrael i slavljenje Hamasovih zločina nad izraelskim civilima… više nisu incidentne pojave. Naprotiv, govor mržnje ali i djela počinjena iz iste te mržnje postali su sastavni dio protesta kojima se poziva na mir, suživot, toleranciju i pravo na život.
Jedan od ciljeva podučavanje o stradanju Židova uoči i tijekom Drugog svjetskog rata moralo bi biti i podsjećanje da antisemitizam nije započeo s holokaustom. Nažalost, svijet u kojem živimo svakodnevno nas podsjeća da s holokaustom antisemitizam nije ni završio.
(24sata.hr/Hrvoje Klasić)
Poveznica na članak: https://www.24sata.hr/news/klasic-nikad-nije-kasno-podsjecati-na-opasnost-od-rasizma-i-totalitarizma-1028961
