Dok svjetske rejtinške agencije, Državni zavod za statistiku i CRO vlada igraju badminton postocima kretanja inflacije i rasta/pada gospodarstva, premijer Andrej Plenković četvrti put slavodobitno istrčava pred tv-oko i nekritički hvali svoje, pa vladine uspjehe upravljanja zemljom. Inflacija na godišnjoj razini u Lijepoj Našoj slabi od početka 2023. četvrti mjesec zaredom, a američka agencija Fitch netom je potvrdila hrvatski kreditni rejting BBB+ i stabilne izglede. Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u ožujku 2023. godine su u odnosu na veljaču porasle 0,9 posto, a u odnosu a ožujak lani 10,7 posto. E sad, statistički papir trpi i što potrošački džep ne može podnijeti ni nacrtano, jer svaki novi posjet bilo kojoj prodavaonici bilo gdje u zemlji baca tzv. običnoga/malog potrošača – i s prosječnom plaćom/mirovinom, da se ne spominje ispodprosječne – u predinfarktno stanje: svi proizvodi i usluge za stanovit su broj eura/centi – skuplji. Klasifikacijska ECOICOP statistika dođe kao medikament, koji uopće ne djeluje na jaku migrenu: hrana je poskupjela na godišnjoj razini 17,4 posto, a stanovanje, voda, strija, plin i ostala goriva 4,1 posto, neophodno održavanje kućanstva 12,9 posto, odjeća i obuća 9,4 posto…

Na mjesečnoj pak razini, odjeća i obuća su posupjeli 10,4 posto, hrana 1,3 posto, razna dobra i usluge 0,8 posto, zdravlje 0,3 posto… Cijene, je li, bujaju kao kvasac na toplomu, a korekcije plaća/mirovina samo su pod Plenkovićevim polit-manipulativnim sitnozorom kadre nositi se s divljim cijenama za čiju nedisciplinu najčešće nema nikakva opravdanja. Osim, je li, što se političkim ulizništvom HDZ-Plenkovićeve vlasti gazdama tzv. zapadne obitelji (SAD/EU/NATO) u kriznim okolnostima nanosi ogromna materijalna šteta državnoj blagajni i drastično ruinira životni standard „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanki i građana RH“ (sic transit). I to ne od danas do sutra, privremeno i slučajno, nego svjesno i dugoročno, a to je nacionalna tragedije zbog šake pogrešnih ljudi na pravim mjestima.

„Spriječili smo daljnji rast inflacije (ne viče se „hop“ prije no što se skoči, otkud znâ što će se sutra dogoditi prelije li se ukrajinski rat na EU i Kinu, op. a.), da inflacija sada ide u toj krivulji prema dolje i spušta se prema onih 6,5 posto, koliko smo planirali, a istodobno i agencija za kreditni rejting, kao i gotovo sva revidirana izvješća prognoza ekonomskog rasta Hrvatske, sada govore da će on biti veći nego što smo kao vlada planirali prošle godine“, svršavao je premijer pred tv-okom režimske tzv. javne kuće HRT-a. „Mi smo kazali (Plenković sebe krajevski titulira, u množini, op. a.), dosta konzervativno, 0,7 posto, jer je to kontekst usporavanja globalne ekonomije zbog svih ovih kriza (što su ih izravno izazvali SAD i NATO isprovociranom ruskom invazijom na Ukrajinu te uvlačenjem EU-a, većine proameričkog Zapada i međunarodnih institucija pod američkim nadzorom u rat protiv Ruske Federacije, sutra i Kine, op. a.) u kojima se nalazimo, od trogodišnje pandemije do strašnih i devastirajućih posljedica Putinove agresije na Ukrajinu, koja je imala za posljedicu i energetsku krizu, i prehrambenu krizu i inflatorne pritiske, probleme u lancima opskrbe i u konačnici rast inflacije.“

Najskuplja jaja

Nema veze, je li, što glavni krivac za rečene krize, osim pandemijske, dakako, ne sjedi u Kremlju, nego u Bijeloj kući, a poslušni mu operativci krivnje u Kijevu i Bruxellesu (na objema adresama), pa i na Markovu trgu u Zagrebu, Plenković s tzv. prave strane povijesti (sic transit) udarnički dere istu kozu: „Rusi, Putin, autokracija… ante portas! Svi u ratničke ešalone, svi pod crne ‘demokratske’ barjake Uncle Sama za ‘dragom Ursulom’ i ‘dragim Charlesom’!“ Nema veze što u državi najskupljih jaja u Europi i razvojnoj fenjerašici – s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom, sic transit, i HDZ-ovim „prosjacima“ što ih progoni EPPO zbog pljačke europske milostinje – tzv. obični/mali ljudi skapavaju od gladi (vidi gužvu u pučkim kuhinja, prazne police u socijalnim dućanima i indeks siromaštva u RH), trpe mlinski kamen korupcije i nepravde!? A nesretnici nikako da shvate koliko im je zapravo dobro što, je li, žive u obećanoj Švicarskoj i Norveškoj. Ruska peta kolona, povijesno jalni Srbi, zakrabuljeni mudžahedini iz Gornje Maoče, ilegalni migranti s Juga i tako neki smutnjakovići – naravno, tko bi drugi, pa valjda neće zapadni tzv. saveznici i partneri!? – ne daju općinstu vidjeti to u što ih Plenković i njegovi dnevno s „hrvatske dalekovidnice“ i medija pod svojom paskom uvjeravaju da trebaju vidjeti.

I tzv. Crkva u Hrvata (sic transit) je upravo na tom fonu: nije važno što ne vidiš to u što te uvjeravamo, važno je da vjeruješ kako je istina to što, je li, ne vidiš niti ćeš ikad vidjeti. Blago siromašnima duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko, a Kraljevstvo zemaljsko ionako neupitno (dogma) pripada tima što ti za lemuzinu, koji eurić/centić u škrabicu, pa i rukoljub uz „pastirsku“ hostiju prodaju nevidljivo Kraljevstvo nebesko… I, naravno, nema veze što premijer trknutoga, samonedostatnog čardaka ni na nebu niti na zemlji živi u bogatom, gotovo idealnom, paralelnom svemiru što se prostire do u beskraj, u kojemu su samo tri kategorije superpovlaštenih tzv. građana prvog reda, kojima ništa ne smije nedostajati niti ih inflacija smije i samo dotaknuti: političari, hrvatski branitelji i Katolička crkva!?

U proteklih sedam godina kapilarna korupcija je procvjetala, a ortački kapitalizam dobio novi zamah i opakiju formu. Samo je Tuđman imao ovakve ispade kao Plenković. Za Hrvatsku je nužno da hitno ode.“ Ako to javno, u Telegramovoj kolumni tvrdi, jer tako misli, Goranko Fižulić – bivši ministar gospodarstva i poduzetnik s popriličnim i političkim iskustvom jednog od utemeljitelja HSLS-a i HUP-a te saborskog zastupnika – a nije jedini među analitičarima polit-ekonomskoga tzv. stanja zdravlja, dapače, nije li krajnji čas za makar u leru parafrazirati Svetoga Petra s Vije Apije Gospodinu („Quo vadis, Domine?“): kamo srljaš Hrvatska pod HDZ-Plenkovićevim upravljanjem? „Nije sporno da je Hrvatska danas u mnogim stvarima bolje mjesto za život nego što je bila 2016. godine, na početku premijerskog mandata Andreja Plenkovića“, tvrdi Fižulić. „Isto tako nije teško dokazati da je u proteklih sedam godina kapilarna korupcija procvjetala, da je ortački kapitalizam dobio novi zamah i opakiju formu, da je dio građana u riziku od siromaštva povećan, a dijelovi Hrvatske ispražnjeni od stanovnika. Andrej Plenković ne nudi promjenu nego očuvanje takve koruptivne, rentijerske i ortačke Hrvatske, nudi svoju osobnu vlast (pod uvjetom da ga ne prime za stanovita šefa u Europskom vijeću, Komisiji ili NATO, op. a.) u formi modernoga prosvjetiteljskoga apsolutizma, popularnoga u neposrednom sjevernome i istočnome susjedstvu, i to kao stepenicu do za njega prihvatljive pozicije u Bruxellesu.“ Takva tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nije drugo do li škripave prikolice u tzv. obiteljskom prokišnjavajućem štaglju.

A valjda je ta Plenkovićeva karijerna neizvjesnost u vrhu bruxelleske birokracije – uz neupitno dobar HDZ-ov stranački rejting što mu jamči poziciju sljedećega vladina postizbornog mandatara u RH – razlogom za tuđmanovsku prepotenciju i nekulturu u komunikaciji s kritičarima. Jer, reći jednoj saborskoj zastupnici Daliji Orešković – bivšoj predsjednici Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, koja mu je omogućila u aferi „konzultantica“ premijerski fotelj u klinču s Tomislavom Karamarkom 2016. Godine – neka se iselu u Njemačku („Gute Reise! Bis Bald! Auf Wiedersehen!“) više je i od bahatosti, prepotencije i nekulture zajedno. Do sada je taj mrzilački diskurs, osim tzv. prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu protiv „crvenih, žutih i crnih vragova“, bio nekažnjeno pridržan samo notornoj Ruži Tomašić rođ.Budimir i (pro)ustaškoj sljedbi što se na tom fonu svojski zauzela za progon hrvatskih Srba u Srbiju. Za jedno od triju „konačnih rješenja“ ustaškog ministra bogoštovlja Mile Budaka!?

Raznobojni vragovi

„Hrvatski demokratski standardi još uvijek su jako daleko od britanskih, a hrvatski birači u popriličnom broju glasaju vođeni vlastitom percepcijom bolje prošlosti, a ne kako bi odabrali drukčiju budućnost“, tvrdi Goranko Fižulić. „Andrej Plenković valjda i zbog toga svaki javni nastup započinje beskonačnim nabrajanjem svih uspjeha svoje vladavine, a završava filipikom protiv svih koji tj biserni niz ne vide ili ga, daleko im bilo, na neki način propitkuju.“ To su, je li, „neprijatelji Hrvatske“, „proruski agitatori“, „sljepci s pogrešne strane povijesti“, opet osokoljeni svi Tuđmanovi „crveni, žuti i crni vragovi“ i tako ta neka horda kojoj nema mjesta u „Plenkovićevoj“ državi. Koju mu je, naravno, ostavio u vlasništvo vlastiti otac, njemu djed, djedu pradjed, pradjedu pradjedov pradjed… I tako sve do Adama, kojega su Zmija i lakovjerna Eva gadno zahebali u raju. To je svoje beskonačje zasluga za narod i državu, dakako, Plenković nastavio i neki dan pri otvaranju Stonske obilaznice, čime je Pelješki most dobio poveznicu pristupnih cesta s dalmatinskim jugom. Veleban projekt za koji su, doduše, zaslužni i mnogi prije njegova dolaska na vlast, ali…

Njemu su prepuna usta „Hrvatske u eurozoni i schengenskom prostoru“ od čega uopće ne profitiraju mase tzv. običnih/malih ljudi što se dnevno sudaraju s nepodnošljivim cijenama hrane, energije i osnovnih kućnih potrepština. Susjedi Slovenci su se prije toga 1. siječnja 2023. znali tu i tamo „prijateljski“ obraćati Hrvatima: „Samo se vi radujte euru! Kada ga dobijete, sve će vam poskupjeti!“ I jest, sve je poskupjelo znatno više no što i bolje popunjen novčanik može podnijeti, a tzv. mali od bruxelleske kužine bez imalo grizodušja pametuje iz Banskih dvora zabezeknutom općinstvu: „Ljudi, krivi su isključivo Rusi! Ničim izazvani (sic transit, op. a.) napali su Ukrajinu i izazvali globalnu krizu!“ Što se zapadnoj babi, je li, snilo, to se CRO premijeru zbilo!?

Andrej Knez, glavni ekonomist Bloomberg Adrije, tvrdi u HTV-ovu Studiju 4 kako će se „temeljna inflacija u eurozoni početi spuštati tek nakon ljeta“ te da će „gospodarstvo ove godine u načelu stagnirati“ budući da je vrlo visoka stopa inflacije uzela svoj danak. „Tek sada se stabiliziraju“, kaže, „srednjoročna inflatorna očekivanja, a to nepovoljno utječe na investicije. U državama koje su Hrvatskoj najvažniji trgovinski partneri – Njemačka, Italija, Francuska, Češka i Poljska – proizvođači očekuju proizvoditi u sljedećih pola godine manje no što su proizvodili u posljednje vrijeme. Na prijelazu godine su bili manje pesimistični, a sada drže da će kontrakcija biti veća. Zbog visoke se inflacije najavljuje da će kućanstva manje trošiti i to se događa, a ta je potrošnja (cca 60-65 posto državnog proračuna, op. a.) jedan od osnovnih generatora rasta našeg BDP-a. Pogledamo li temelje za potrošnju kućanstava, danas su to plaće u realnim terminima, a kad ih ispravimo za inflaciju, više no što su bile prije pandemije. Za ovu godinu se može reći da će punjenje proračuna ‘spasiti’ državnu potrošnju što se najviše povezuje s time koliko će država uspjeti realizirati zacrtane projekte i koliko će iskoristiti novca iz EU fondova.“

E sad, koliko god ekonomist Andrej Knez – s pravom ili ne, pokazat će vrijeme – vidi i ponešto gospodarskog svjetla na kraju inflacijskog tunela RH, ako je suditi po tonu i sadržaju rasprava na konferenciji „Hrvatska na putu u OECD: Što donosi članstvo?“ koju su je ovih dana organizirali u Zagrebu vlada i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, glavni tajnik OECD-a (Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj) Mathias Cormann i premijer Andrej Plenković već žive u CRO Betlehemu, pa taj tunel daleko iza leđa više ni ne vide. Naime, ono što tzv. obični/mali ljudi u RH, jedva preživljavajući, trpe svaki dan i ničemu se boljem ne nadaju. „Hrvatska je predivna i uspješna zemlja“, diže Cormann Plenkoviću rep, a za leđima im jumbo plakat veličine rukometnog igrališta s premijerovim ogromanjskim likom i verzalnim potpisom da netko slabovidan iz prvog reda ne bi slučajno pomislio da je to fotka Zorana Milanovića. „Hrvatska je na nevjerojatno važnom i uspješnom putovanju. Vi ste prošlih nekoliko desetljeća u OECD-u važan partner na jugoistoku Europe. Pristup OECD-u je jedno pozitivno transformacijsko putovanje. To članstvo će dovesti do rasta životnog standarda u Hrvatskoj te približavanje prihoda i produktivnosti hrvatskoga gospodarstva prosjeku OECD-a. To nisu samo formalnosti, već će to pružiti stanovnicima opipljivu korist.“

Dobro sad to, što Mathias Cormann nije stavio prave naočale na nos, pa ne vidi što se uistinu, kako i zašto događa u gospodarski trokirajućeg mu domaćina, ali pametan globalni birokrat bi ipak morao biti puno oprezniji kad tako hrabro tvrdi da samo članstvo neke zemlje u OECD-u jamči, je li, „rast životnog standarda njezinih žitelja, rast prihoda i produktivnosti gospodarstva“. To se postiže kvalitetnom ekonomskom politikom kojom vlada stvara ključne pretpostavke gospodarstvu za rast produktivnosti i prihoda, što je pak pretpostavka kvalitetnog odnosa vlasti prema svojim građanima i njihovim potrebama. Nikakvo članstvo u debatnim klubovima ovih ili onih skupina birokrata, preplaćenih javnim novcem, ne jamči bolji život – svima, osim samo njima. I točka. Doduše, nije loše naći se u klubu najrazvijenijih zemalja svijeta, gdje bi se RH trebao ući za koju godinu, ali bez provedenih tzv. strukturnih reformi (za koje je već prošlo i pet poslije 12), istinske eutanazije korupcije/klijentelizma/nepotizma te znatno višeg stupnja demokratskoga društvenog razvoja, RH u tom klubu nema šanse biti ne samo ravnopravna članica nego ni čistačica ili najviše – portirka.

Ljuta trava

„Članstvo u OECD-u značit će perfektuiranje našeg funkcioniranja“, hvali se premijer Plenković, ma što značio taj besmisleni kalambur, a ne znači ama baš ništa razumljivo ni na kojem jeziku, najmanje na hrvatskom. „To je još jedan instrument za unapređenje reformskih procesa (nijedan nije ni počeo, osim što se tek čačkalo po poreznom sustavu, op. a.), kojima je prethodilo učvršćenje međunarodnog položaja RH, čiji je odraz ulazak u schengenski prostor i eurozonu. Smjernicama i programima OECD-a će doći do poboljšanja svih segmenata hrvatskog društva koje smo doveli na jako visoku razinu članstvom u EU, a članstvom u OECD-u ćemo to učiniti još boljim. Posebnu dodanu vrijednost OECD-a vidim u sustavu koji će unaprijediti korporativno upravljanje tvrtkama u punom ili djelomičnom državnom vlasništvu. Kako OECD služi i kao neformalno tajništvo skupina G-7 i G-20, Hrvatska će članstvom imati bolji uvid u funkcioniranje foruma najmoćnijih svjetskih država.“ U stilu „niz dlaku vladajućima“, a da se „dobro vidi“ gostima, glavna direktorica Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Irena Weber također, što bi rekli istočni susjedi, „fula ceo fudbal“ tvrdnjom da „sâm proces pridruživanja OECD-u (RH je lani prihvaćen kao kandidat, op. a.) omogućava provedbu potrebnih reformi koje će dovesti do poboljšanja poslovnog okruženja te veće produktivnosti i konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva“.

A tko je i do sada branio vladajućima provesti reforme radi povećanja produktivnosti, dodane vrijednosti – time i konkurentnosti – na što, je li, premijera Plenkovića već godinama stalno upozoravaju i ekonomisti i poslodavci, a međunarodna mu se konkurencijama podsmijava? Nitko. OECD – globalni debatni klub moćnih i razvijenih ekonomija – nema tu moć koju ima hrvatska vlada, ali ju ne znâ, ne želi ili nije kadra koristiti. Zemlji s vlašću koju ima – u kojoj „nije teško dokazati da je u proteklih sedam godina kapilarna korupcija procvjetala, da je ortački kapitalizam dobio novi zamah i opakiju formu, da je dio građana u riziku od siromaštva povećan, a dijelovi Hrvatske ispražnjeni od stanovnika“ (Goranko Fižulić) – nikakav OECD nije viza za obećanu Švicarsku. Još manje tzv. ljuta trava na ljutu ranu. Jer, što kaže drevno pučko iskustvo: pomozi si sâm, pa će ti i bog pomoći. A da bi si sâm bio kadar pomoći, treba imati makar dva zrna soli u glavi, ne politikantski podmazan jezik. One soli, dakako, po kojoj se hrvatsku pamet, sposobnost, darovitost i radni elan visoko cijeni u svijetu. Sve ino su bajke za jasličku djecu.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr