Mehanika sloma: Zašto diktature ne ruši narod, nego „pukovnici“
Povijest često zamišljamo kao epski sukob dobra i zla, ali u stvarnosti je ona češće rezultat hladne matematike opstanka. Da bismo razumjeli što čeka Rusiju i svijet, ne trebamo gledati u kristalnu kuglu, već u „pukotine“ koje su se već pojavljivale u prošlosti.
Pouka iz 1944.: Kad profesionalci zaključe da je vođa postao teret
Mnogi misle da su Hitlera pokušali ubiti jer je bio „zao“. Povijesna stvarnost bila je pragmatičnija: njemački pukovnik Claus von Stauffenberg i njegovi suradnici pokušali su ga eliminirati 1944. jer su procijenili da on vodi Njemačku u totalno uništenje.
Pravilo srednjeg ešalona: Generali su često prestari, kompromitirani ili previše vezani uz sustav da bi riskirali puč. No, pukovnici i bojnici (majori) su ti koji su na terenu. Oni vide da vojska gubi, da su resursi iscrpljeni i da je „vođa“ postao operativna kočnica.
Fizika neuspjeha: Atentat u „Vučjoj jazbini“ nije uspio jer je debela hrastova daska stola ublažila eksploziju. Da je uspio, zavjerenici su planirali brzo političko razgraničenje: mir na Zapadu, obračun s fanatičnim SS-om i pokušaj spašavanja države od nadiruće Crvene armije.
Pouka: Sustav počinje pucati onog trenutka kada ljudi koji stvarno upravljaju polugama moći (vojska i sigurnosni aparat) zaključe da je lojalnost vođi postala egzistencijalni rizik.
Pouka iz 1990.: Kad strukture mijenjaju odijela, ali ne i instinkt
Ako je Stauffenberg primjer neuspjele logike, prostor bivše Jugoslavije nudi primjer uspješne institucionalne prilagodbe. Tijekom 1989. i 1990., dok se sustav urušavao, dogodilo se nešto ključno: obavještajne strukture preživjele su pad države.
Instinkt preživljavanja: Ti ljudi nisu bili romantični ideolozi, već operativci. Kada su procijenili da Jugoslavija tone, nisu potonuli s njom. Prilagodili su se novoj realnosti i svoje arhive, mreže i znanje stavili u službu novih država.
Što nam to govori? Obavještajni sustavi nisu vjerni osobi, nego kontinuitetu vlastite strukture. Oni štite vođu sve dok vjeruju da ih on štiti. Kada ta procjena nestane, njihova se lojalnost redefinira.
Sadašnjost: Putin i paradoks apsolutne kontrole
Današnja Rusija funkcionira pod snažnim utjecajem straha od unutarnjeg sloma. Država je snažno prožeta sigurnosnim aparatom, no upravo tu nastaje paradoks:
Zamor materijala
Dijelovi vojnog srednjeg ešalona vide dugotrajan rat bez jasnog izlaza, gubitke i pritisak sankcija koji pogađa njihove obitelji.
Fragmentirano povjerenje
Sigurnosni aparat nije monolitan. Onog trenutka kada pojedine frakcije zaključe da aktualni vođa više ne jamči stabilnost, sigurnost i kontinuitet privilegija, počinje traženje alternativnih rješenja.
Faktor Trump: Ponuda kao geopolitički signal
U tom kontekstu pojavljuje se Donald Trump – ne kao ideolog, već kao transakcijski politički akter.
Logika ponude: Trumpu ne treba „demokratska Rusija“, nego predvidljiva i poslovno integrirana Rusija koju je moguće odvojiti od Kine.
Signal srednjem ešalonu: Ako iz Washingtona dođe poruka koja se u Moskvi može protumačiti kao: „Mir i povlačenje otvaraju povratak tržištima i kapitalu“, tada se u glavama operativaca počinje uspoređivati dobit od lojalnosti s dobiti od promjene.
U tom trenutku matematika opstanka nadjačava matematiku odanosti.
Točka budućnosti: Rusija nakon osobne vlasti
Ne treba očekivati romantičnu revoluciju ni liberalni preporod. Realističniji je scenarij kontrolirane tranzicije.
Mogući potezi nove elite
Personalizacija krivnje
Sva odgovornost koncentrira se na Putina i uzak krug – klasičan mehanizam spašavanja sustava.
Ekonomski dogovor
Ponuda resursa i stabilnosti u zamjenu za povratak u globalni financijski okvir.
Hladni pragmatizam
Autokratski karakter države bi se zadržao, ali bi se razina vanjske agresivnosti prilagodila procjeni isplativosti suradnje u odnosu na sukob.
Zaključak
Povijest se ne ponavlja, ali se rimuje. Kao što se u jeziku riječi ne pamte napamet nego konstruiraju po logici, tako se i sudbina država oblikuje prema logici opstanka. Ruski „pukovnici“ danas ne rješavaju moralnu dilemu, nego računsku. Ishod te jednadžbe imat će posljedice daleko izvan granica Rusije.
Pitanje (politicko-analitičko) uz sliku: Prilika čini lopova? Ili, lopov čeka priliku? Ili, prilika brusi karakter čovjeka?
Damir Lacković
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
