Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Jubilej – KALNIČKI PARTIZANSKI ODRED

Na Jasenovom brdu 29. ožujka 1942. godine ustrojen je Kalnički partizanski odred koji je 26. travnja tragično završio svoj borbeni put. Štab 3. operativne zone formirao je novi  –  Kalnički odred 10. listopada u selu Bijela, kod  Daruvara

Zbelava kod Varaždina. Kuća u kojoj  je 10. ožujka 1942., donijeta odluka o formiranju Kalničkog partizanskog odreda

      Okružni komitet KPH Varaždin, 10. ožujka 1942. godine, donio je odluku u bazi I. u Zbelavi, da se formira Kalnički partizanski odred. Politički i organizacioni sekretari  –  FLORIJAN BOBIĆ i VILKO JUREC, 28. ožujka dolaze na Kalnik zajedno s borcima tzv. Varaždinsko-ludbreške grupe i priključuju se Kalničkoj partizanskoj četi. Sljedećeg dana, 29. ožujka, četa koja je imala dva voda, preimenovana je u Kalnički  partizanski odred. Za komandira Odreda je postavljen BOŽO LEINER BERTA, dotadašnji komandir čete, a za komesara VILKO JUREC, organizacioni sekretar OK KPH Varaždin. Sve se to zbilo na Jasenovom brdu, na Kalniku.

      Partizani u manjim grupama napadaju domobranske postrojbe u obližnjim selima, zapljenjuju oružje. U jednom danu Leinerova grupa izvodi čak četiri akcije i sve uspijevaju. Za vrijeme proslave obljetnice NDH, gotovo pred očima domobrana i ustaša u Varaždinu, oni upadaju u Jalžabet, likvidiraju ustaškog tabornika, drugoga ranjavaju i zauzimaju selo. Kraj Zbelave se nalazio bunker s domobranima. Partizani su upali, oteli im oružje, svukli ih do gaća i takve ih poslali van. Upali su i u Trnovec, ubili trojicu ustaških tabornika, a u selu Ribnjak na Kalniku napadaju spremište s namirnicama koje su ustaše zaplijenile narodu. Hranu su zatim podijelili s pukom.

   Krajem travnja više od dvije tisuće vojnika NDH opkoljavaju Kalnik. Opterećen ranjenicima i nedostatkom municije, komanda odreda donijela je odluku da se borci podijele u manje grupe radi lakšeg probijanja i provlačenja na više pravaca kroz vanjski neprijateljski obruč. ŽARKO MILIČEVIĆ u svojoj knjizi  „Kalnički partizanski odred“, među inim, navodi kako su se prva i druga grupa uspješno probile kroz neprijateljski obruč, a zatim se prikrile u selima: Prva grupa, na čelu s BOŽOM LEINEROM, u selu  Hrastovsko blizu Ludbrega, a druga grupa s komesarom VILKOM JURECOM i FLORIJANOM BOBIĆEM, sekretarom OK KPH Varaždin, u selu Jalkovac nedaleko Varaždina. Obje su grupe ubrzo otkrivene, opkoljene od ustaša i u neravnopravnoj borbi, pružajući otpor do posljednjeg metka, svi su poginuli, a i oni koji su bili ranjeni, naknadno su strijeljani. MARIJA VIDOVIĆ ABESINKA, da ne bi pala živa u ustaške ruke, aktivirala je bombu ispod svoga tijela i tako završila svoj revolucionarni put. Treća grupa MILOŠA MANOJLOVIĆA MIME, spasila se  i vratila prema Jasenovom brdu (logor) i kasnije se prebacila na Bilogoru. Došlo je do sjedinjavanja s drugim partizanskim grupama. Aktivnost grupe bila je usmjerena na diverzije na  željezničkoj pruzi, likvidaciju ustaških zlikovaca i njihovih doušnika i na okupljanje novih boraca. Konačno se priključila novoformiranom Kalničkom partizanskom odredu.

    Povjesničar MILIVOJ DRETAR, predsjednik ZUABA Varaždinske županije, jedan je od rijetkih koji još uvijek zna priču o Boži Leineru, ludbreškom „Che Guevari“, rodom iz Čukovca. „Božo je Drugi svjetski rat dočekao kao domobranski časnik u Zagrebu, ali nije dijelio ideje nacionalističkog režima NDH. Sudjeluje u nekoliko diverzija, sa još trojicom drugova šokira ustaše kada pali automobilsku garažu Vojne komande u samom centru Zagreba. Izgorjele su bačve benzina, 20 njemačkih motorkotača i skladište automobilskih guma  –   bila je to njegova prva partizanska akcija. Kriomice otprema kamion s oružjem za Kalnik, nakon što su dovezli do Ludbrega i oružje iskrcali, kamion  su stovarili u Bednju“.

     Ludbrešku grupu vodio je Božo Leiner, vjerojatno je očekivao da će se uspješno sakriti jer je tamo imao prijatelje, rodbinu i dobro je poznavao teren. Došao je u kuću Vranovića u Hrastovsko u tu se s prijateljem sakrio na štagalj. O tome što se dogodilo tamo postoji cijeli scenarij u arhivi kaže Dretar. Susjeda je ugledala nepoznat kaput i pitala čiji je, rekli su joj da je to kaput Bože Leinera, unutra su bile dvije-tri bombe, karta Kalnika… U selu se pročulo da se na štaglju skrivaju partizani, brojna neprijateljska vojska ih je opkolila i  oni su, nakon kraće borbe poginuli ili počinili samoubojstvo da ne bi pali u ruke neprijatelja.

    HEDVIGA LEINER, Božina majka, dala je Komisiji za ratne zločine u Ludbregu izjavu: „Moj sin Božidar, 3. svibnja 1942., nakon borbe protiv neprijatelja, umoran i nešto bolestan, sklonio se u kuću ANTUNA VRANOVIĆA u Hrastovsko, ali je po istome izdan te opkoljen. Htio se probiti, ali kada je vidio da to nije moguće, sam se ubio. Njegov drug MILIVOJ MARIJAN iz Novigrada, student medicine, također se ustrijelio. Antuna Vranovića ubili su partizani 1. listopada…“

     Te nedjelje 3, svibnja, u staroj ludbreškoj  župnoj crkvi služena je misa, orgulje su svirale, narod je pjevao. Najednom netko otvori vrata crkve i prišapne par riječi najbližem. Za nekoliko trenutaka vijest se proširila cijelom crkvom, ljudi su se uzvrpoljili i jedva čekali da misa završi. Pred crkvom su već čekali općinski panduri i oružnici te nekoliko ustaša. Oni su narodu glasno pojašnjavali što se zbilo: „Napokon su uništeni odmetnici, komunizam  je zagušen u zametku. Eto, tamo u gradu leže bezbožnici Božo Leiner i njegovi drugovi. Svaki rodoljub i pravi Hrvat treba da ih vidi. Neka znaju svi oni koji drukčije misle nego Poglavnik da ih čeka ista sudbina“!

B. Mirosavljev

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave