Darivanjem crvenih karanfila drugaricama i druženjima, te prigodnim kulturno-umjetničkim programima u udrugama SABA RH i društvima „Josip Broz Tito“, diljem Hrvatske, skromno i primjereno je obilježen 8. ožujak – Međunarodni dan žena. Na svečanostima bilo je riječi o položaju žena u hrvatskom društvu danas, ali i o prekretničkom značaju antifašističke borbe 1941.-1945., kada je u NOB Hrvatske bila masovna zastupljenost žena
U Hrvatskoj, uoči Drugog svjetskog rata žene su se uključile u ilegalni rad, bile zatvarane i mučene. Mnoge već prve godine okupacije odlaze u partizane, ali znatan ih broj ostaje u pozadinskoj ilegali. One su prikupljale informacije, sakrivale i prevodile antifašiste u partizane, sakupljale i prenosile borcima hranu i sanitetski materijal. Bile su u stalnoj životnoj opasnosti. Mnoge od njih nisu dočekale pobjedu nad fašizmom ni izjednačavanje svojih prava s muškarcima, pravo da budu birane, da se obrazuju. Nisu dočekale 1945. godinu, da prvi put u povijesti, na osnovu odluka Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, na izborima glasuju.
Od prvih dana ustanka žene su bile u redovima partizanskih odreda, a zatim u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. U prvom partizanskom odredu (Sisački) četiri su bile žene. U karlovačkim udarnim grupama 1941., sudjelovale su 3 žene, u Splitu, u napadu udarne grupe na talijansku vojnu glazbu (9. studenoga 1941.) sudjelovale su 4 žene. Prva ženska četa formirana je u Lici 25. kolovoza 1942., sa 135 žena u sastavu Druge ličke brigade, a istodobno je oko 600 žena raspoređeno u ličke partizanske jedinice. Rujna 1943., je u Topuskom formirana Druga ženska četa, a nešto kasnije u 4. ličkom NOP odredu i Treća ženska četa. Kasnije, primjerice, u jedinicama Prvoga hrvatskog korpusa dana 19. ožujka 1943., u najtežim danima neprijateljske ofenzive, bilo je od 12.828 boraca 571 žena; u 17. slavonskoj brigadi svibnja 1943., od 1.169 boraca bilo je 274 žena, a u 12. slavonskoj brigadi 18. kolovoza 1943., od 3.570 boraca 128 žena; u 19. diviziji od 6.053 borca bilo je 247 žena, a u 6. korpusu 20. listopada 1943., od 10.773 borca bilo je 920 žena.
Na okupiranom teritoriju značajan udio u ilegalnom radu pada na žene; one sudjeluju u diverzantskim, sabotažnim i drugim oružanim akcijama. Žene se nalaze u partijskim rukovodstvima, zemaljskom centralnom komitetu (u CK KP Hrvatske: ANKA BERUS, ANKA BUTORAC, MILKA KUFRIN), na dužnostima članova okružnih, sreskih, gradskih, rajonskih komiteta Partije i rukovodstvima SKOJ-a. Mnoge žene su svoje herojsko revolucionarno držanje pred klasnim neprijateljem potvrdile i svojom smrću kao primjerice NADA DIMIĆ, članica OK SKOJ-a Karlovac. Također, mnoge žene partizanke isticale su se hrabrošću, odvažnošću, pregalaštvom izdigle se i do položaja političkih rukovodilaca u jedinicama. Predano obavljajući povjerene im dužnosti poginule su herojskom smrću: PERSA BOSANAC, kao vodnik u 17. slavonskoj brigadi, LJUBICA GEROVAC, kao članica Sreskog komiteta KPH Brinje, MILANKA KLJAJIĆ, kao vodnik u 7. banijskoj brigadi, ANKA PAĐEN, kao informativna rukovoditeljica bataljuna u 1. istarskoj brigadi, SMILJA POKRAJAC, kao članica Okružnog odbora AFŽ-a za Liku.
Žene su bile glavni činilac u radu cjelokupne pozadine pri obavljanju ratnih zadataka. Već godine 1943., na poljoprivrednim radovima, kao što je oranje, sjetva, žetva i sklanjanje ljetine, gotovo su u potpunosti zamijenile muškarce koji su se nalazili u redovima Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Žene su dale ogroman doprinos u osiguranju stalne zdravstvene zaštite jedinica i civilnog stanovništva. Borile su se i perom, stihom, riječju. Značajna je bila aktivnost likovnih umjetnica partizanki koje su temom i snagom izraza dokumentirale borbu naroda za slobodu. Kao članice mnogobrojnih amaterskih kazališnih grupa svojom su glumom doprinosile kulturnom uzdizanju i borbenom jedinstvu naroda po selima i zaseocima i uljepšavale partizanskim borcima trenutke predaha između borbi. Žene su bile aktivne članice organa narodne vlasti, od seoskih narodnooslobodilačkih odbora pa do najvišeg zakonodavnog i izvršnog tijela Hrvatske – ZAVNOH-a, kao i rukovodstva drugih organizacija narodnooslobodilačkog pokreta. Postigle su političku ravnopravnost što im je garantirano i u Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, donesene na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a 1944. godine – Članak 3. glasi: „Žene uživaju sva prava jednako kao i muškarci“. Ta ravnopravnost se zapravo ostvarivala od prvih dana ustanka kada su se žene postupno sve masovnije uključivale u borbu.
U Narodnooslobodilačkom ratu Hrvatske sudjelovalo je 43.600 žena, od toga je 4.579 poginulo, 1.898 je ratnih invalida, dok su 772 žene nositeljice Partizanske spomenice 1941. Narodnim herojima proglašeno je osamnaest žena iz Hrvatske: RAJKA BAKOVIĆ, OLGA BAN, ANKA BERUS, PERSA BOSANAC, ANKA BUTORAC, NADA DIMIĆ, KATA DUMBOVIĆ, LJUBICA GEROVAC, MILKA KLAJIĆ, DRAGICA KONČAR, MILKA KUFRIN, ANKA PAĐEN, KATA PEJNOVIĆ, SMILJA RADOŠEVIĆ POKRAJAC, IVANKA TROHAR, SAVKA JAVORINA, SONJA MARINKOVIĆ i MARIJA VIDOVIĆ ABESINKA.
Antifašistička fronta žena – AFŽ, osnovana je 6. prosinca 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, na oslobođenom teritoriju. To je bilo organizaciono oformljenje pokreta koji je nastao i razvijao se pod rukovodstvom KPJ još prije Drugog svjetskog rata, u okviru općenarodne borbe za političke i društvene slobode i protiv fašističke opasnosti. U Bosanskom Petrovcu doneseni su zadaci za budući rad i izabran Centralni odbor (predsjednica KATA PEJNOVIĆ). Nakon oslobođenja zemlje, AFŽ je predstavljao žene Jugoslavije u međunarodnom ženskom pokretu i organizacijama žena u inozemstvu. Na četvrtom kongresu 1953. godine, AFŽ je ukinut.
U socijalističkoj Hrvatskoj redovito je obilježavan Međunarodni dan žena, no s vremenom je izgubio svoj politički naboj i pretvorio se u pučku proslavu s elementima Majčin dana. Ujedinjeni narodi proglasili su 1975., – međunarodnom godinom žena i postali pokroviteljem. Generalna skupština UN prihvatila je 1977., Rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira UN-a. Režim Franje Tuđmana nije tolerirao niti obilježavanja Dana žena. Bilo je pokušaja da se 8. ožujak proglasi komunističkim praznikom i zamijeni Valentinovom. Danas, u Hrvatskoj osim lijevih političkih stranaka, udruga antifašističkih boraca i antifašista, te nekih ženskih i nevladinih udruga – 8. ožujak kao međunarodni dan žena službeno se ne obilježava. U našem neoliberalnom kapitalizmu namjerno je zanemaren i marginaliziran, baš zato što u svom korijenu ima crvenu boju koja desničare iritira. Ipak, posljednjih godina se žene (ali i muškarci vraćaju tom danu, pa makar zasad i u znaku toliko „sumnjive“ nostalgije.
Bojan Mirosavljev