Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Izranjanje ljevice

U Skupštini Srbije prvi put od 1990. sjede predstavnici suvremene ekološke ljevice, Možemo! je izborio mandate u Hrvatskom saboru i mjesto zagrebačkog gradonačelnika, u Ljubljani su članovi Levice ušli u vladu… Dojam je da je lijeva politika u procesu ozbiljnog povratka na prostorima bivše Jugoslavije, no stvarnost je mnogo složenija, o čemu za Novosti govore Karlo Kralj, Filip Balunović, Nikola Vukobratović i Boštjan Remic

(Foto: arhiva SABA RH)

U Narodnoj skupštini Srbije konstituiranoj 1. kolovoza sjedi trinaest poslanika zeleno-lijeve koalicije Moramo!, sastavljene od stranke Zajedno i političkog pokreta Ne davimo Beograd. Prvi je to put od formalnog uvođenja višestranačja 1990. godine da u srbijanskom parlamentu sjede predstavnici suvremene progresivne ekološke ljevice, izrasle u uličnim borbama za javna dobra i poboljšanje uvjeta života i rada, antinacionalističke i svjesne pozitivnih dostignuća Jugoslavije. Paralelno s izborima za nacionalni parlament, 3. travnja održani su i oni za Skupštinu grada Beograda: na njima je ta koalicija osvojila 11 posto glasova. Ideološki srodna formacija Možemo! na izborima za Hrvatski sabor 2020. izborila je sedam mandata, a godinu dana kasnije – bez u međuvremenu otpale prosocijalističke Radničke fronte – na zagrebačkim je lokalnim izborima osvojila spektakularnih 41 posto mjesta u Gradskoj skupštini, a Tomislav Tomašević i mjesto zagrebačkog gradonačelnika. U Ljubljani je pak koalicija Ujedinjena ljevica još 2014. ušla u Državni zbor, iz nje proizašla stranka Levica osvojila je 2018. gotovo deset posto glasova. Na izborima ovog travnja njen se rezultat više nego prepolovio, ali je prvi put ušla u vladu – čelnik Levice Luka Mesec postao je zamjenik premijera i ministar rada, obitelji, socijale i jednakih mogućnosti, a Asta Vrečko ministrica kulture. Konačno, vodstva i članstvo tih organizacija međusobno surađuju i druže se na seminarima kao što su Zelena akademija na Visu. Ove činjenice odaju dojam da je lijeva politika u procesu ozbiljnog povratka na prostorima bivše Jugoslavije, barem što se tiče nekadašnjih politički i ekonomski najutjecajnijih republika.

No stvarnost je mnogo složenija i manje ružičasta. Društvene i političke okolnosti u kojima ti lijevi projekti djeluju – s djelomičnim izuzetkom Slovenije – izuzetno su nepovoljne i zahtjevne, zbog višedesetljetne hegemonije tvrdog nacionalizma i zatiranja gotovo svake istinske lijeve ideje manevarski prostor uvelike im je ograničen, a osim vanjskih postoje i ozbiljni unutrašnji izazovi u pogledu funkcioniranja i izgradnje organizacija.

– Na postjugoslavenskom prostoru postoje ogromne razlike. Slovenija i Srbija su se zadnjih desetljeća razvile u vrlo različite države i društva – Slovenija ima jake institucije, pa je i Janez Janša bio u zatvoru, dok je Srbija kao država posve urušena i više joj odgovara termin “kompetitivnog autoritarizma” nego demokracije. Međutim, postoje važne sličnosti novih lijevih opcija. Sve su nastale iz društvenih i protestnih pokreta i u situaciji u kojoj nije bilo nikakvih predstavnika lijeve politike u užem političkom polju. Lijevi akteri okupljali su se u nevladinim organizacijama, kolektivima, medijima i drugim organizacijama. Međutim, shvatili su da nastojanje da se na političke procese utječe izvana ima velika ograničenja pa su prešli u elektoralnu politiku. Glavna ishodišta tih pokreta su, prvo, naslijeđe socijalističke Jugoslavije. Svjesni su njenih pozitivnih strana, ali je i kritički sagledavaju. Drugo, dio ideja i načina artikulacije crpe iz srodnih organizacija u Grčkoj ili Španjolskoj, ali ne radi se o recepciji ili primjeni “gotovih recepata”, nego je riječ o pokretima koji su nastali oko ovdašnjih socijalnih borbi i problema – govori za Novosti politolog Karlo Kralj koji se bavi novom ljevicom na našim prostorima.

Dok je nova lijeva opcija u Sloveniji od početka otvoreno zastupala demokratski socijalizam, organizacije u Hrvatskoj i Sloveniji su odabrale drugačiji pristup, fokusiran na probleme neposrednog životnog okruženja, većinom u urbanim sredinama. Municipalizam je, navodi Kralj, strateška adaptacija na situaciju u kojoj su socijalizam i antifašizam bitno diskreditiraniji nego u Sloveniji. U Srbiji je dodatni problem to što je političko polje za nove aktere izrazito zatvoreno i putem institucionalnih pravila. U obje zemlje postoje i otvoreno socijalističke organizacije – RF i Partija radikalne levice – ali njihov je doseg nemjerljivo manji. I inicijative započete kao municipalističke imaju nacionalne ambicije, no lokalni nivo vide kao koristan ulaz u smislu mogućnosti mobiliziranja birača izvan uobičajene lijeve baze. Ideološki gledano, njihov profil jest antineoliberalizam – uglavnom ne ciljaju ka otvorenom rušenju kapitalizma, ali njegovu neoliberalnu inačicu drže iznimno destruktivnom i traže sveobuhvatne reforme. Pritom je njihov značajni doprinos vraćanje konkretnog sadržaja u politiku po čitavom nizu tema, od problema nejednakosti do energetskih pitanja.

– Dva su glavna izazova tih novih lijevih stranaka. Prvi je prelijevanje resursa iz prethodnih oblika organizacije u usko stranačke projekte. Te prethodne organizacije imaju vlastite vrijednosti i funkcije nužne za uspješnu lijevu politiku. Drugi rizik je organizacijsko zatvaranje i koncentriranje moći u rukama malog broja, što proizvodi frustracije i gubitak motivacije aktivista. Posljedice se neće nužno osjetiti u jednom ili u nekoliko izbornih ciklusa, međutim zatvaranje onemogućava regeneraciju i privlačenje novih ljudi, a to je vrlo ozbiljan problem – nastavlja Kralj, dodajući da je vrlo važna suradnja s raznim izvanstranačkim akterima, od sindikata do raznih drugih inicijativa.

Treći ozbiljan izazov lijevih političkih projekata je tendencija da se, što proaktivno, što nereagiranjem, prilagođavaju dominantnom političkom diskursu, bilo da je riječ o ideologiji tržišnog kapitalizma, tvrdog nacionalizma ili euro-atlanticizma. U praksi to nerijetko znači žrtvovanje pojedinih elemenata svoje ideološke baze.

– Taj problem prisutan je od 19. stoljeća i pojave modernih političkih stranaka. S jedne strane je logika predstavljanje biračke jezgre, koja inzistira na snažnoj principijelnosti. S druge je logika izbornog natjecanja, koja zahtijeva širenje, a time i koaliranje i kompromise. Oprez je uvjetovan što strahom od diskreditacije aktera u okolini, što refleksom bivanja na vlasti. Kada strah preuzme logiku upravljanja, teško je ostati otvoren za rizike, a rizik je i ukoliko se posve prijeđe u paradigmu izbornog natjecanja. Smatram da je političko organiziranje jednako važno kao i medijsko pozicioniranje – ističe Kralj.

Naglašava da municipalizam kao adaptacija nema vječno trajanje i da se dugoročno politika ne može voditi bez odgovora na “velika pitanja”. U Srbiji je velik problem onaj nedovršene države i snažan je pritisak mainstreama na Moramo! da se izjasne oko Kosova. Istovremeno su i u Srbiji i u Sloveniji stranke pod pritiskom da se pridruže blokovima protiv Aleksandra Vučića i Janše, “što je teško odbiti, ali tako se razvodnjava njihov identitet”. U odnosu na Srbiju, u Hrvatskoj je nešto lakše što se tiče povijesnih tema i nacionalističkog konsenzusa, ali i tu će se vjerojatno morati dogoditi pozicioniranje, rezonira Kralj.

Konkretnija analiza pokazuje da su u sve tri zemlje prisutni bar neki od problema koje Kralj načelno dijagnosticira. Vanjski su uvjeti daleko najgori u Srbiji. Politolog Filip Balunović izdvaja “polarizovan i zatrovan politički i javni prostor, u kom je teško izaći s bilo kakvom suvislom argumentacijom”. Potom, autoritarni režim koji je svu politiku sveo na “za i protiv Aleksandra Vučića”.

– U takvim okolnostima morate da udovoljavate nametnutom diskursu do neke mere, ali i pametno gurati svoje ideje. Nažalost, mislim da se udovoljava i previše. Prilikom rasprave o Kosovu niko se nije aktivno suprotstavio ideji da će Kosovo zauvek ostati deo Srbije, osim toga koriste pojam “Kosovo i Metohija”, što signalizira da dele taj stav. Čudno je da neko hoće da se profiliše kao nacionalni akter, a nema jasne odgovore na pitanja definisana kao od najvišeg državnog značaja. Plaše se da kažu nešto za šta znaju da neće naići na odobravanje šire javnosti. S druge strane, odavno su izrekli jasan stav da je Srebrenica genocid, što je važno za društvo. Nema smisla da zaobilaze te teme. U Srbiji barem narednih deset godina ne mogu da prebace 15 odsto glasova, a u zemlji postoji toliko građana koji žele da čuju da je Kosovo nezavisno. Konzervativne birače neće pridobiti ni u kom slučaju, ali bi jasnim suprotnim stavom mogli uzeti svih 15 odsto progresivnih – obrazlaže Balunović.

Nedostaje im i političkog iskustva u institucijama, dodaje, što je primjerice bilo vidljivo iz snishodljivog tona, gotovo strahopoštovanja kojim se Aleksandar Jovanović Ćuta obraćao Vučiću. To je logično, jer ljevica trideset godina nije sudjelovala u institucionalnim procesima. Inače, predizborna koalicija Moramo! se de facto dogovorno razišla na dvije sastavnice. Veterani borbe protiv megalomanskog i krajnje mutnog projekta “Beograd na vodi” iz NDBG-a započeli su izgradnju vlastite nacionalne organizacije, dok je na drugoj strani nova stranka Zajedno predvođena aktivistom Jovanovićem Ćutom i bivšim gradonačelnikom Šapca Nebojšom Zelenovićem. Problem je i nedostatak kadra – naročito im u lokalnim sredinama pristupaju građani koji su prije bili aktivni u raznim organizacijama, od krajnje ljevice do desnice, kaže Balunović. I ovdje se širenje obavlja velikim dijelom preko tema ekologije i eksploatacije prirodnih resursa, ali taj kanal je ograničen.

– Nažalost, proteklih trideset godina je Srbija postala to što je postala i treba se s time nositi bez iluzija. Mislim da NDBG mogu makar delimično promeniti društvenu klimu, nadam se da se neće dogoditi oštriji zaokret ka mainstreamu. Mada biće užasno teško na društvenoj razini rastaviti desnonacionalističke narative. Nemamo više posla samo s nasleđem devedesetih, nego i s izdancima nove alt-right desnice. Oni su još gori od Vučića, koji ih delimično drži na lancu, što levica ne bi mogla – zaključuje.

Što se situacije u Hrvatskoj, ali i drugdje tiče, povjesničar i zastupnik SDSS-a u zagrebačkoj Skupštini Nikola Vukobratović smatra da je jedini način da se društvo zaista promijeni postojanje snažnog socijalnog pokreta koji bi i Možemo! i cijelu političku scenu gurao ulijevo, “a bila bi korisna i jedna masovnija socijalistička stranka”. Za Hrvatsku je važno da ima ljevicu, čiji izborni rezultati predstavljaju pozitivan razvoj, napominje. Ali nisu jedina važna pitanja ta hoće li Možemo! pošteno sanirati štetu nastalu vladavinom Milana Bandića u Zagrebu i hoće li uspješno sklopiti nacionalnu koaliciju sa SDP-om.

– Nacionalizam nije slučajno dominantna ideologija zadnjih trideset godina, nego je jedino sredstvo kojim su elite mogle osigurati socijalnu koheziju. Teško je iz toga izaći bez zahvaćanja logike samog sistema, a to se ne može napraviti ukoliko su stranke na vlasti u svom balonu i odvojene od ostatka društva. Naša su društva znatno manje politizirana nego zapadnoeuropska, manje ljudi i glasa, a građani manje sudjeluju u raznim inicijativama. Treba mnogo intenzivnije raditi na tom polju – u sindikatima, kulturnim udrugama, organizacijama koje se bave socijalnim pitanjima… Ljevica nema tu infrastrukturnu izvanstranačku bazu kakvu ima desnica, recimo u Crkvi i braniteljskim udrugama. Nadam se da će se raditi na kapilarnom širenju pokreta koji bi garantirao čvršću ukorijenjenost i da neće nestati preko noći – kaže on za Novosti.

U situaciji nepostojanja takve infrastrukture, nastavlja naš sugovornik, svi akteri su pod pritiskom usklađivanja s političkim mainstreamom, “koji je sam po sebi vrlo desno”. Rizik pojačava i odabrana strategija izbjegavanja sukoba s desnicom. Ona je razumljiva jer Hrvatsku zadnjih desetljeća obilježava političko nasilje koje je gušilo svaki ozbiljniji pokušaj lijevog projekta. Iako ne ovisi sve o volji čelnika Možemo! nego je mnogo toga i posljedica konstelacije političkog polja, posljedica tog izbjegavanja borbe je postepeno pomicanje udesno. Stranka se, dodajmo s naše strane, nije pretrgla u reakcijama na odlikovanja optuženika za ratne zločine kao što su Branimir Glavaš ili Đuro Matuzović.

– Tu se ne radi o moralističkoj kritici, nažalost, tako funkcionira logika našeg socijalnog i društvenog konteksta. Takva strategija neće ugroziti opstanak stranke, ali pitanje je kamo kao društvo idemo ako nitko neće zaustaviti klizanje udesno. Slične dileme postoje i kad je u pitanju djelovanje SDSS-a, iako su njegova moć i utjecaj mnogo ograničeniji – zaključuje Vukobratović.

Poučno djeluje primjer slovenske Levice. Analitičar i aktivist Boštjan Remic ističe da je stranka imala važnih zasluga: kada je formirana, inspirirala je ljevicu u čitavoj regiji, progurala jednu od najprogresivnijih formula za određivanje minimalne plaće u Evropi, žestoko branila socijalnu državu i protivila se militarizaciji. No čak i prije spajanja u jedinstvenu stranku, Ujedinjena ljevica se počela pomicati prema centru. U stranci je postojao žestok unutrašnji sukob koji je završio pobjedom vodstva koje je zastupalo elektoralnu strategiju, dok je velik dio lokalnih i prosocijalističkih aktivista napustio stranku.

– Jedini cilj postalo je pitanje kako do što više glasova, što nije pametan način vođenja lijeve politike. Nije izgrađena stabilna biračka baza, osim dijelova intelektualne srednje klase u Ljubljani i glasača u Primorskoj, koja tradicionalno tendira lijevo. Mnogi koji su 2018. glasali za Levicu su prekarni birači i kasnije su glasali za liberalnu stranku aktualnog premijera Roberta Goloba. Prihvativši imperative antijanšinske politike, na zadnjim izborima Levica je ušla u lijevo-liberalnu predizbornu koaliciju u kojoj je potpuno izgubila svoju prepoznatljivost i sa 4,46 posto glasova jedva prešla prag – objašnjava Remic.

Levica je danas, dodaje, u teškoj situaciji. O participaciji u aktualnoj vladi organiziran je unutarstranački referendum. O ključnom pitanju je glasalo nekih petstotinjak članova, oko trećine članstva, “što je dobar indikator slabosti organizacije i pasivnosti”. Stranka nema ni težinu nužnu da se suprotstavi planovima vlade o privatizaciji zdravstva i politici štednje.

– U periodu 2008. – 2012. nastupila je kriza kapitalizma i u Sloveniji su bili brojni protesti, što su objektivno dobre okolnosti za pozicije demokratskog socijalizma. Međutim, bez izgrađene stvarne glasačke baze teško se održati kada se okolnosti promijene, a sjetimo se koliko je kriza bilo u proteklom desetljeću. Isključivo elektoralna stranka je poput broda koji se kaotično kreće na moru bez jasnog smjera i samo je pitanje kada će doći oluja koja će ga potopiti – zaključuje pesimistično Remic.

Prerano je za ikakve decidiranije prosudbe o budućnosti lijevih projekata u Hrvatskoj i Srbiji, no ukoliko ne izgrade čvrstu bazu, izvjesno je da će također patiti od strukturne fragilnosti.

(Novosti/Jerko Bakotin)

Facebook
E-mail