Petrusov testament

Posvećeno gospođi Laković

Riječ prije riječi unaprijed

A, što da vam kažem ????

Možda riječ, dvije o jednom naizgled bezazlenom, ali stvarno opasnom problemu koji nas muči?

Oni uistinu genijalni pisci čija djela nikad ne zastarjevaju, nego se već tisućama godina čitaju sa sve većim uvažavanjem oduvijek su bili rjeđi su čak i od onih najvećih i najdragocjenijih dijamanata. Kad se malo bolje pogleda, to zapravo uopće nije problem niti nešto neobično, jer duh je uvijek bio „rjeđi“ od materije. S druge strane, pak, jedan veliki pisac može zadovoljiti neke duhovne potrebe svih ljudi koji će ikada postojati. Nije, dakle, niti potrebno da bude puno takvih pisaca.

Problem je u tome što onih inteligentnih čitatelja, koji su sposobni nešto razumjeti i naučiti, danas ima manje nego tih pisaca. Čini se da suvremeni ljudi, samim time što imaju dvije noge i uspravan hod, misle da su rođeni pametni i učeni i da mogu i imaju pravo govoriti o svemu, počev od filozofije do nogometa. To je ona mračna strana našeg vremena koja je sve one velike pisce i učitelje ljudskog roda učinila suvišnicima i nesretnicima.

Usprkos tome što, gledan iz svemira, cijeli naš planet svijetli i blista, ovo je vrijeme gusti mrak, nekakva duboka, teška noć, a njen kraj, jutro ili nekakvo svitanje, još se ni ne nazire.

Gdje je nestala, gdje se izgubila dragocjena ljudska sposobnost razumijevanja i učenja?

Naslućujete li što će biti sa čovječanstvom i civilizacijom ako nam se ta sposobnost uskoro ne vrati?

Čini mi se da ne naslućujete. Pored toga, mislim da očekujete da ću vam ja otkriti nekakvo gotovo blago veće od Krezovoga, Monte Christovoga ili Aladinovoga, ili nekakvu Abrakadadra formulu za rješavanje svih problema.

Pusti snovi!

Ja ću vam, na jedan neprivlačan, gotovo banalan način i lošim stilom otkriti nešto puno veće, više i važnije. Otkrit ću vam u čemu je naš problem i uputiti vas na naslove mojih tekstova u kojima vrlo jasno piše kako se on rješava. To će se mnogima učiniti uistinu banalnim i nevažnim, ali dok to uistinu ne shvatite, vjerujte mi na riječ i imajte na umu da za čovjeka ne postoji ništa važnije od toga i da je jedino to, i pored svog nevoljnog i jadnog izgleda, vrijedno toga da se nazove Svetim Gralom.

Ono „vrlo jasno“ sam istaknuo, jer sam, kako sam već rekao, svjestan toga da, po nesreći, pišem najprije za generacije koje (čast vrlo rijetkim izuzecima), ništa ili gotovo ništa ne razumiju.

P.S., ili, pogovor

Nakon što sam već bio objavio ovaj tekst, počeo sam uviđati da nisam naveo i objavio razloge zbog kojih sam ga pisao, razloge za koje mi se sada čini da su veoma važni, ne, naravno, za mene samoga, koliko za vas, čitatelje.

Evo nekih od tih razloga.

U današnjem vremenu nisu se ostvarile mnoge stvari koje smo željeli i opravdano očekivali, a ostvarile su se one kojih smo se plašili i protiv kojih smo se borili. To je više nego dovoljno da nas obuzme tjeskoba, depresija, nesigurnost, pa i strah, anksioznost. Ovdje ne mislim samo na našu generaciju, nego na cijelu ljudsku vrstu.

Možda nismo svjesni toga da smo sasvim opravdano očekivali barem djelomičan ili približan odgovor na ona teška, sudbinska pitanja: tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo, što zapravo radimo i konačno: što smo, tj. što je čovjek?

I,… umjesto da smo se barem približili odgovorima na ta pitanja, mi smo se nekakvim neočekivanim obratom drastično udaljili od njih, tako da više ne znamo, ni tko smo, ni što smo, niti što bi trebali činiti da bi opstali na neki način kakav je svojstven takvim vrstama kakva je naša, ljudska. A, kako mi se čini, nestalo je čak i interesa za istinom koja bi proizišla iz dobrih odgovora na ta pitanja.

Zbog te izgubljenosti, sve što činimo ispada naopako. Htjeli bi nešto dobro, a ispada zlo. Htjeli bi smo nekakav red a ispada kaos. Htjeli bi smo krenuti ka cilju, a naslućujemo i osjećamo da ne znamo, ni što je taj cilj, niti kako se on može ostvariti. Trudimo se krenuti naprijed ali se, usprkos htijenju našeg razuma i svim željama i naporima naše volje, ipak krećemo unazad ili možda ka nekoj katastrofi. Umjesto tisućupetsto godina očekivanog spasa, čini se da nas čeka nekakva propast.

Posebno velika opasnost je to što je internet po cijelom svijetu proširio nešto što se obično naziva demokracijom, a što se sastoji u tome da svako, kao nekad u filozofiji, nogometu i politici, misli da je stručnjak i ima kompetenciju reći što misli. Samo po sebi, to ne bi bilo loše da na svijetu nema puno više nedovoljno inteligentnih ljudi, nego onih mudrih, tako da ovi mnogobrojni svojom nesnošljivom galamom i bukom zaglušuju glas mudrosti, a nadglasavanjem vode svijet onim putem kojim on nikako ne bi smio ići. Ko zna kad i gdje će se ovaj naopaki trend zaustaviti, i koliku ćemo cijenu morati platiti za to?

Ima još puno toga, ali je i samo ovo što sam naveo sasvim dovoljno da se razuman i mudar čovjek zabrine i uplaši. Ovdje naglašavam ono „uplaši“ jer jedino se lud čovjek ničega ne plaši, a obična budala uočava opasnost tek kad je već kasno ili prekasno.

Tekst „Svetog Grala“ čine tvrdnje koje bi trebale biti odgovori upravo na ona gornja pitanja koja nam određuju sudbinu. Mišljenja sam da jedino točni odgovori na ta pitanja mogu smiriti i zadovoljiti čovjeka i pokazati mu kojim putem da krene, kako bi ostvario ono ka čemu teži i osmislio svoj opstanak. Pri iskazivanju upravo takvih tvrdnji, koje smatram duboko istinitima, morao sam pokazati i to da su mnogi naši temeljni nazori potpuno krivi i suprotni istini, i da baš zbog uvažavanja tih nazora uvijek, kad bi god htjeli naprijed, mi se nekako, kao onaj Sizifov kamen otkotrljamo natrag. Hoćemo gore, a padamo dole.

Evo samo nekih od dosta velikog broja tih krivih nazora.

Neka čitatelj ne zamjeri što ću odmah dirnuti u neke općeprihvaćene samorazumljive, i takoreći svete, istine.

Evo prve.

Aristotel je čovjeka definirao kao : ZOON LOGON EHON – životinju koja misli, ili, ima razum ­ ANIMAL RATIONALE.

No i životinje imaju nekakav razum i misle.

Ono što čovjeka razlikuje od životinje, a što je Aristotel vidio kao mišljenje ili razum, zapravo je božanska sposobnost svjesnog i intencionalnog stvaranja nečeg bićevitog – umjetnog bića.

Čovjek, dakle, nije samo animal rationale, kako je mislio veliki učitelj ljudskog roda, Aristotel, nego prvenstveno biće-stvarajuće biće, što je od presudne važnosti za razumijevanje čovjeka i svega što je u vezi s njime.

Slijedeća, glasovita i lijepozvučna pseudoistina potiče iz pera velikog J. J. Rousseau-a, a glasi:

„Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima“ .

Ova je lakomislena rečenica dobila najveće svjetsko priznanje prije Nobelove nagrade – Nagradu Francuske akademije znanosti i umjetnosti, ali i odobravanje i divljenje svekolike kulturne javnosti sve do naših dana.

Istina je međutim potpuno suprotna onome što ona tvrdi.

Čovjek se, naime, rađa kao rob, a cijeli život mu je proces samooslobađanja – raskidanja okova. Jedino tim raskidanjem okova, a ne samim rođenjem, čovjekov život zadobija, odnosno može zadobiti slobodu i smisao.

Evo još jedne iznimno interesantne definicije čovjeka koja potiče od Benjamina Franklina.

On je rekao da je čovjek „a tool making animal“ – životinja koja izrađuje oruđe. Ova je definicija čovjeka na dobrom putu ka istini. Čovjek je doista biće koje stvara oruđe, ali ne obično, kako je vjerojatno mislio Franklin, nego bićevito – umjetno biće (kao što smo gore već natuknuli), koje čovjeku treba poslužiti kao neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ulitmativnih ciljeva ljudske vrste.

U Enciklopediji filozofskih znanosti, Hegel je također ukazivao na to da cilj ljudske proizvodnje nije proizvodnja potrošnih dobara, nego razvijanje oruđa za proizvodnju. No i Hegel je ovdje mislio na prosta materijalna oruđa, što je poprilično pogrešno.

Idemo još korak dalje.

Ovo o ćemu će sad biti riječi je zabluda o općoj zakonomjernosti razvoja bića, tj. preciznije, o mišljenju da razvoj bića ima tri bitne etape – tezu, antitezu i sintezu. Ta je zabluda doživjela svoju najpotupniju „afirmaciju“ i kulminaciju u Hegelovoj filozofiji odnosno njegovoj dijalektici.

Hegelova triadička dijalektika, koja svoj korijen ima u Novom Zavjetu, a koja je u današnjem vremenu u mnogome osnova svjetonazora čak i onih ljudi koji nikad nisu ni čuli za Hegela, prikazuje nam povijesni razvoj kao vrtoglavo brzi proces i napredak, – „permanentnu revoluciju“.

Potpuno razvijena, dijalektika je tetradička dijalektika. Ona Hegelovim momentima: tezi, antitezi i sintezi dodaje još i epitezu – koja je moment samoreprodukcije bića, a kroz kojeg, upravo činom samoreprodukcije bića, nastaje vrsta, koja je potpuni beskonačni ili besmrtni i idealni oblik postojanja bića. Već sam prije puno puta rekao da je moć beskonačnog samoodržanja pravi cilj, svrha i rezultat razvoja svakog bića. Vrsta je pojavni, empirijski oblik te moći.

Tetradička dijalektika, dakle, omogućuje prikaz cjelokupnog razvoja bića, a i sam vječni opstanak. Ona također pokazuje da se u cjelokupnom razvojnom procesu zakonomjerno izmjenjuju etape evolutivnog i revolutivnog razvoja, te da taj proces ima nužne, vrlo duge etape „zastoja“, stagnacije ili mirovanja i da je stoga puno, puno, traumatično i razočaravajuće sporiji nego je to, lakomisleno prikazivala i obećavala Hegelova, triadička dijalektika, koja je tim svojim, lakomislenim obećanjima odrubila neusporedivo više glava nego jakobinska giljotina, te zavela i zgazila nebrojeno mnogo vrijednih i plemenitih duša.

(Da ne bi bilo nedoumica i nejasnoća, ovdje dodajem da dijalektiku shvaćam kao zakonomjernost samorazvoja bića. Dijalektika može biti svjesna i nesvjesna. Nesvjesnu smo upravo definirali, a svjesna dijalektika je reflektirani samorazvoj, misaono-spoznajni instrument ili organon pomoću kojeg biće promatra i shvaća svoj razvoj, ili – kako bi rekao Hegel – pomoću kojeg samorazvoj reflektira i shvaća samog sebe.

Dijalektika je najprije postojala kao apstraktna, “jednočlana“, – što je zapravo bila logika – zatim, kod Heraklita kao dvočlana ili diadička. Novi Zavjet postavlja triadičku dijalektiku, kojoj je, nakon gotovo dvije tisuće godina Hegel dao racionalnu, pojmovnu formu. Ja sam smatrao da triadička dijalektika nije potpuno razvijeni misaono–spoznajni aparat i da stoga krivo prikazuje razvoj, pa sam onim Hegelovim momentima: tezi, antitezi i sintezi dodao još i epitezu, koja je moment samoreprodukcije, ili trajnog samoodržaja sinteze, cilja, odnosno ostvarenog rezultata razvoja. Epitezom se prekida revolutivni razvoj bića a otpočinje onaj evolutivni, kojeg često zovem i epitetičkim, ili vanjskim. Revolutivni razvoj iznutra razvija biće, a evolutivni održava cilj, odnosno rezultat ili ostvarenu svrhu tog razvoja – vrstu. Evolutivni je razvoj ustvari iznalaženje sve efikasnijih načina samoodržanja bića (vrste). Eto samo toliko.)

Vraćamo se glavnom toku našeg izlaganja.

„Permanentna revolucija“, opijena sama sobom, doista je, u svojoj manično-euforičnoj fazi, proždrla, ne samo revolucionare, nego i sam revolucionarni duh. Rezultat je, naravno golemo razočaranje i opća, pandemijska depresija i beznadnost. Niti neviđeno velik i brz tehnološki napredak ne može nam izmamiti osmjeh na lice ili iskricu nade, jer nas muči nejasan ali nepogrešivo točan osjećaj da nam se temelji tresu, trunu i propadaju, i da se na njima ne može izgraditi nikakva budućnost.

Još jedan od smrtonosnih nedostataka Hegelove triadičke dijalektike jest i to što onemogućuje spoznaju „vrste po sebi“, a naravno i „vrste za sebe“ Apsolutni idealizam, odnosno Apsolutni duh slijep je, dakle, spram jednog od ključnih momenata vlastite realnosti.

No, dosta, dosta! O Hegelovim zabludama u pogledu dijalektike i razvoja svijeta pisao sam u nekoliko knjiga pa vas ovdje ne moram daviti još i ostalim felerima koje je napravio. A nemamo ni prostora za to.

O Marxovim zabludama čitat ćete dalje u tekstu.

Eto, da skratim. Sa „Svetim Gralom“, ja sam, između ostalog, htio pokazati što je naš cilj, te kako ga se i sa čime može ostvariti. Mislim da moje učenje može dati, novo sunce, novu nadu, unutrašnji mir, a i onaj neophodni kreativni nemir, snagu, krila i polet svakome ko ga ozbiljno shvati, a njegovu djelatnost učiniti uistinu dobro-tvornom, produktivnom. Jasno, podrazumijeva se i jedan mali napor samog čitatelja da shvati ono o čemu govorim. Bez toga, ništa.

Još nešto važno. Imajte povjerenja u svoju vlastitu moć rasuđivanja. Jedino tako moći ćete opravdano vjerovati meni i mojim tvrdnjama, a morati ćete imati i snage da se odreknete ovog patološkog, narcisoidnog antropocentrizma koji vlada ljudskim duhom i svijetom. Morat ćemo se, također, svi skupa, odreći i ovakve čovjekove, abuzivne vladavine nad svijetom – sebične, despotske antropokracije.

Ako, naime, čovjek doista hoće naprijed, u neki bolji i smisleniji život, morati će ustupiti svoje prijestolje jednom bitno sposobnijem, pouzdanijem, dobroćudnijem i pravednijem vladaru, nego što je sam – onom kojeg vam želim predstaviti ovim tekstom – a koji će vladati svijetom služeći mu i neće mariti samo za čovjeka, nego i za prirodno biće, iz kojeg izranjaju i antitetički izrastaju i čovjek i civilizacija.

Što se tiče Svetog Grala, htio sam pokazati što je on zapravo, ali i to da nam je konačno nadohvat ruke.

Predgovor

Ovaj tekst zapravo je jedno proročanstvo slično onima u svetim knjigama na kojima su utemeljene velike svjetske monoteističke religije. Te knjige nisu samo predvidjele budućnost svijeta, nego su ju – putem svog utjecaja na tokove svjetskopovijesnih zbivanja – u stanovitoj mjeri i kreirale. To im je bilo moguće, jer su dosta duboko i točno, ali nažalost malko preopćenito, proniknule u narav svijeta i zakonomjernost njegovog razvoja, pa su mogle razumjeti prošlost i sadašnjost i naslutiti što bi trebalo raditi i činiti da bi se ozbiljila željena budućnost – ciljevi ka čijem je ostvarenju vrsta težila.

I djela nekih mislilaca, u stanovitoj su mjeri proročanstva, ili vizije. Među te „proroke“ spadaju prije svega i najviše Platon, Augustin, Scotus Eriugena, Hegel. i K. Marx. Vizije budućeg svijeta kod ove vrste „proroka“ bitno su konkretnije, određenije nego kod svetih knjiga, ali su se neke njihove ključne ideje pokazale suprotnima onom u što se svijet stvarno razvio. Ta učenja i danas ostavljaju snažan dojam da su čista istina, ili vrlo blizu istine, iako ih je svjetska praksa opovrgnula i pokazala da su njihovi autori istini prišli nekako sa krive, suprotne strane.

Svijet se, i danas, po nekom čudnom instinktu, uvijek „lijepi“ upravo na „greške“ tih mislilaca i njihovih učenja i uporno ih smatra dragocjenostima i istinama, a vjerojatno je da će tako biti i u budućnosti.

Zašto?

Ko zna?

Možda zato što su su ideje tih djela ipak vrlo blizu istine, pa ljudska vrsta u inherentnim suprotnostima tih „grešaka“, u njihovim negativima naslućuje istinu i zato ih uzima za svoje vodiće. Drugo. Izgleda da te ideje, usprkos svojoj pogrešnosti, intezivno podsjećaju ljude, tj. održavaju njihovu svijest o tome da ljudsko bivanje nesumnjivo ima neki velik i uzvišen cilj kojeg treba ostvariti, jer bez njegovog ostvarenja ljudsko postojanje nema smisla. To je možda ona dobra i dragocjena strana ovih „velikih grešaka“.

A što ja „proričem“’?

Pravo da kažem, ne znam ni sam.

Ali evo, u ovom tekstu za kojeg mislim da je Sveta knjiga sekularizma kažem slijedeće.

Čini mi se da ljudska vrsta doista ima onakve ciljeve o kakvima govore spomenuta proročanstva ili učenja i da njihovo ostvarivanje osmišljava ljudsko postojanje. Nadalje, čini mi se da su ti ciljevi puno veći ili viši i da su puno dalje nego nam se činilo do sada, dijelom i zbog toga što je naš stvarni svijet kojim moramo ovladati da bi smo mogli ostvariti te ciljeve, dakle da je taj, naš svijet neusporedivo veći i širi od onog kojeg smo poznavali do sada, a vrijeme našeg postojanja je praktički beskonačno ili vrlo blizu toga.

No taj je beskrajni svijet, beskonačna egzistencija i veliki i uzvišeni ciljevi, ako su nedostiživi, tj. ako ne znamo metodu kojom se oni ostvaruju, onda su ti ciljevi i takovo postojanje, zlo koje nas pritišće kao neka noćna mora ili vječna paklena muka. Zato sam ja svoja razmišljanja skoncentrirao na to da otkrijem metodu, put njihovog ostvarivanja. Pri tome nisam otkrio ništa novo, nego sam samo dosta jasno opisao, tj. osvijestio onu opću metodu, koje čovjek nije bio svjesan, a s kojom je do sada, i usprkos tom neznanju uspješno ostvarivao one ciljeve.

Ne pljujem, dakle, po tome, nego, štoviše, otkrivam i pokazujem koliko je to veliko i veličanstveno.

Eto, to bi bilo to.

Kad se sada osvrnem na te rezultate svojih razmišljanja, čini mi se da sam, ako ništa drugo, ipak postigao veliki uspjeh, barem time što sam dosta jasno i razložno pokazao da čovjek doista nije znao niti razumjevao metodu kojom je ostvarivao one ciljeve i da čak nije bio, a nije niti dan danas svjestan čudesno, nevjerojatno velikog, božanstvenog uspjeha kojeg je postigao, ali koji bi se, upravo zbog našeg nerazumjevanja, od sredstva ili oruđa spasa mogao pretvoriti u sredstvo samouništenja čovjeka.

Kako sam radio?

I ne znajući sasvim jasno, trudio sam se iskazati samo ono što jest – jestinu ili istinu. I ako sam u tome uspio, učinio sam nešto slično onome što su učinila i ona velika proročanstva, tj. velika svjetska učenja. Jer, ko uistinu otkriva ono što jest, i način na koji biva to što jest, taj otkriva i ono što je bilo i ono što će biti, jer ono što jest nikako ne može biti da nekako nije bilo ili da nekako neće biti. Pri tom, naravno ne mislim na ono: bilo kako, ili kako god, nego isključivo na ono što proizlazi iz zakonomjernosti bivanja.

Ja sam, naravno, težio ka nadmašivanju uzvišenosti i dubine istine onih velikih učenja, ali sam na kraju shvatio da se u tome uzalud trudim, jer istina je nenadmašiva. Nema ničeg višeg niti dubljeg od nje (osim možda dobrote). Ta moja intencija bila je proizišla iz moje osobne neskromnosti. Ja doista nisam nimalo skroman. No moram reći i to da sam mislio i ovako: čemu opterećivati svjetsku kulturu nečim što je lošije od tih velikih djela; opterećivati ju nekakvim drugorazrednim ili trećerazrednim intelektualnim tvorevinama, i to danas kad se gušimo u tom smeću i kad takvi, drugorazredni i trećerazredni produkti kulturne djelatnosti guše i uništavaju i samu kulturu. Ako netko ne može dati nešto bolje od onog najboljeg što već imamo – mislio sam – onda neka radije ne piše.

Ono, dakle, jedino u čemu sam ja sigurno nadmašio naše velike učitelje jest spoznaja da ljudska vrsta ne zna što je zapravo radila, niti što je stvorila. Spoznao sam naše neznanje, što, kako sam već rekao, i nije neka mala stvar. Jasno, ovom Sokratsko-ironičkom spoznajnom momentu slijedi i onaj majeutički, ali o tome dalje u tekstu.

Eto, to bi opet bilo to.

Opaska

Ako pročitate ovo, postat ćete svjedokom jednog istraživanja, koje otkriva svoje prethodnike i sudionike u literaturi, filozofiji, religiji, znanosti, umjetnosti, a i mitologiji, istraživanja koje bi vam moglo dati dosta neočekivanu sliku njihovog cilja i, posebno, stvarnog cilja potrage za Svetim Gralom.

Ako ne prihvatite ovo učenje, nećete ništa izgubiti, jer zapravo ništa i nemate. A ako ga prihvatite, dobit ćete ono najviše što jedan smrtni stvor može dobiti. Jasno da od Svetog Grala postoji nešto više i moćnije, ali to nije za ruke smrtnika.

Eto, samo toliko, pa prelazimo na konkretne stvari.

***

Čitatelji će, nadam se oprostiti što počinjem od kraja ili niotkuda. A, i kad bolje razmisle, uvidjeti će da je bolje početi tako nego AB URBE CONDITA, ili „od Kulina bana“, kako su govorili naši stari.

***

Dakle, dakle, dakle.

Iako sam znao da se Nobelove nagrade za literaturu ne dodjeljuju za djela s područja naučne fantastike ili SF–a, ipak sam Sir Arthura C. Clarke-a predložio za Nobelovu nagradu s obrazloženjem koje je trebalo ukazati na to da je znanstvena ili naučna fantastika posljednji veliki izdanak u povijesti lijepe književnosti, beletristike.

Da ne bih ulazio u detalje reći ću samo to da je znanstvena ili naučna fantastika žanr koji opisuje suživot čovjeka (ljudske vrste) i umjetnog bića, i da ta vrsta literature nije nimalo fantastična, nego je štoviše bitno realističnija od ostalih literarnih žanrova, jer je umjetno biće, kojeg je stvorila ljudska vrsta, već odavno zauzelo ključno mjesto u čovjekovom životu, a svoje je postojanje, koje je dugo koliko i čovjekova povijest, izravno objavilo već prije dva i pol stoljeća.

Filozofija, nažalost, nije ništa ni sanjala o tim stvarima.

Od učenih i darovitih ljudi, jedino je nekolicina muzičara visokog Baroka osjetila da se u njihovom vremenu zbiva nešto uistinu čudesno, nadsvjetsko i veličanstveno, nešto što se događa možda samo jednom u cijelom univerzumu, pa je upravo to izrazila kroz svoju duhovnu glazbu. Npr.: Handel: Oratorij Messiah, ili,J. S. Bach: Velika Misa u H Molu.

Sama povijest nije, po mom mišljenju, bila „napredovanje ka spasu“ – Augustin i kasniji kršćanski teolozi i mislioci – niti proces samooslobađanja Svjetskog duha – Hegel, nego je bila ontogenički proces – proces stvaranja i usavršavanja umjetnog bića. Svi bitni momenti tog bića stvoreni su do prije nešto manje od tri stoljeća. Njegovim dovršenjem uspješno je dovršen i povijesni proces. Ali, time nije ozbiljen nikakav spas, niti kraj vremena, nego je stvoreno tek ono neophodno sredstvo, oruđe spasa ili samooslobođenja ljudske vrste, ili, kako mi obično kažemo: oruđe za ostvarivanje njenih ulitmativnih ciljeva.

Filozofi su osjetili jedino to da se ne zbiva onaj tisuću i pol godina očekivani spas, pa su pali u Spleen, depresiju i odrekli se vjere u to da se na ovom planetu zbivala povijest.

Umjetno je biće, dakle, ono opće dobro koje je bilo cilj povijesnog stvaranja i kojeg je čovjek već ostvario.

No, zbog stanovite rigidnosti velikog broja pripadnika ljudske vrste, umjetno je biće, poput drugih velikih dobara, pri svom dolasku na svijet, bilo kršteno pljuvačkom i postalo sinonim za nekakvo radikalno zlo. Da je to stvarno bilo tako shvatit ćete čim vam otkrijem da je umjetno biće općepoznato, a i ozloglašeno pod nazivom KAPITAL. Etiketu nekakvog radikalnog zla ono nosi i danas. Jasno, nikome ne pada ni blizu pameti to da je taj kapital nešto što nadilazi običnu stvarnost, umjetno biće, nešto bićevito. Naime, prema jednoj općoj predrasudi – koja je već prije pojave filozofije i mišljenja uopće važila kao neka samorazumljiva istina, a koja jednako važi i danas – nešto što je bićevito može stvoriti samo Bog.

A sada nešto drugo.

Zbog one, gore spomenute rigidnosti većeg dijela ljudske vrste i njegovog tvrdoglavog i žilavog otpora stvaranju umjetnog bića i napretku uopće, povijest je, pored stvaralačkog procesa bila i neprekidan i vrlo krvav rat između ontogeničnih i ontoklastičnih intencija i ljudi, rat u kojem su menjševičke, ontogenične snage pobijedile i zgotovile umjetno biće, i to prvenstveno zahvaljujući nuždi, tj. velikoj i bitnoj ljudskoj potrebi za njegovim uslugama i njegovim radom. Najkrvaviji i najnemilosrdniji ratovi bili su posljedica direktnog sukoba ontogeničkih i ontoklastičkih tendencija i snaga, jer je jedna strana u tim ratovima ugrožavala specifično ljudski opstanak i njegov smisao, a ona druga, manjinska borila se za njega. To je, dakle, bilo pitanje: „biti ili ne biti?“, i zato su ti sukobi bili tako žestoki, nemilosrdni i krvavi. Da su pobijedili ontoklasti i da je kapital kapitulirao, danas više ne bi bilo ni civilizacije ni čovjeka.

Naravno da ovakvo shvaćanje kapitala kao što je moje i izjave o postojanju umjetnog bića nailaze na opće odbijanje i osudu i to ne samo zbog neshvaćanja i neosnovane ozloglašenosti kapitala, nego i zbog one druge tvrdnje, tvrdnje: da pored već poznatih vrsta bića, postoji još i nekakvo,… bože oslobodi,…umjetno biće.

Filozofija je, naime, do sada govorila samo o prirodnom biću kojeg je zatekla u svijetu; o živim i neživim bićima, a tek tu i tamo o inteligibilnim bićima, a mistika i o spiritualnim. O umjetnom biću niko nije ni sanjao. Vjerojatno se, kao što sam gore rekao, pretpostavljalo da jedino Bog, a možda i priroda mogu stvoriti nešto bićevito, a da čovjek može stvoriti samo razne, nebićevite stvari.

Aristotel je bio jedini filozof i jedini čovjek koji je bar donekle razlikovao prirodna i umjetna bića – TA FISEI ONTA i TA TEHNEI ONTA. Ali on tu i pored upotrebe termina „ONTA“ nije mislio na umjetno biće, TO ON TEHNIKOS, nego, kao i Platon, na obične umjetne stvari, stvari koje je napravio čovjek – TA HREMATA ili PRAGMATA – a to je nešto sasvim drugo.

Evo jedne empirijske situacije koja će pomoći da se lakše shvate ove stvari.

Čovjek je, npr., krajnje pojednostavnjeno govoreći, biće koje je spoj uma i žive tvari, a umjetno biće – za koje bi se moglo reći da je neživa, ali bićevita replika čovjeka – jest spoj uma i nežive tvari.

Eto, npr.: moj PC pomoću kojeg pišem ovaj tekst, a koji je tek jedan od elemenata umjetnog bića, izravni je spoj uma i nežive tvari. Novac u mom džepu, također, knjige i još niz drugih stvari, isto. Kuće ili stanovi u kojima stanujemo također. Oni su elementi umjetnog bića, koji se, kako je naslutio arhitekt Le Corbusier, mogu shvatiti kao strojevi ili automati za regeneraciju čovjekove životne energije. (On je, naime, kuću definirao kao “stroj za stanovanje”, a ja sam pokazao da je stanovanje zapravo proces regeneracije čovjekove životne energije.) (Prava važnost ove Le corbusierove misli ukazati će vam se kad shvatite da je kuća najstariji a i najsuptilniji automat ili robot kojeg čovjek poznaje). Materijalna civilizacija na Zemlji, koja izgleda kao neka velika zbirka raznih stvari, zapravo je tjelesni oblik postojanja bića kojeg je stvorio čovjek. Same te stvari nisu bića, nego … ipak… stvari…, koje imaju elemente bićevitosti u sebi – elemente koje ih povezuju u jedan bićeviti ili autopoietični sistem, sistem koji je potpuni, tjelesni oblik onog umjetnog bića o kojem govorimo.

Eto, i ovaj moj PC je stvar, ali njegova bićevita svojstva, su toliko velika i očigledna da gotovo prevladavaju nad onim stvarovitima, pa je on iznimno važan element umjetnog bića.

Mislim da je iz prethodnog teksta jasno da na Zemlji nema više umjetnih bića, nego samo jedno i da je jedino neka ontogenična vrsta sposobna da ga stvori.

No, u nekoliko zadnjih stoljeća stanovit broj raznih individua pokušao je, isključivo svojim individualnim snagama, domišljatošću i radom stvoriti nešto bićevito, npr. perpetuumobile – stroj koji bi, poput duše, kretao samog sebe, ili pak stvoriti živo biće iz nežive, anorganske tvari. Ni jedan od tih pokušaja do sada nije uspio.

Perpetuumobilisti su gradili svoje strojeve na području važenja Zakona o održanju energije, pa su ti njihovi pokušaji unaprijed bili osuđeni na neuspjeh. Možda bi bili i uspjeli da su oponašali strukture neživih prirodnih bića: atoma, zvjezdanih sistema ili galaktika. To su neživi bićeviti sistemi u kojima, zbog njihovog oblika, kutnog momenta ili nečeg trećeg dolazi do pojave kinetičke energije. To je područje van područja važenja Zakona o održanju energije, jer on ne govori o tome kako ili zbog čega nastaje energija. No ako bi perpetuumobilisti i uspjeli u svojim naumima, uređaj koji bi bio stvoren, po vrijednosti i svrsishodnosti vjerojatno se ne bi mogao uspoređivati s umjetnim bićem kojeg je već stvorila vrsta, jer bi bio samo jedan od elemenata već postojećeg umjetnog bića – njegov autonomni izvor energije, koji možda i ne i bio dovoljno izdašan. Ali,…? Ne znam. Bolje bi bilo da se varam, tj. da sam u zabludi, kako glede pokušaja perperuumobilista, tako i glede onih koji umjetnim putem pokušavaju stvoriti živo biće.

Toliko u prilog paradoksalnoj tvrdnji da je znanstvena fantastika realistički žanr i da u njoj i nema toliko mašte koliko pronicljivosti i ispravne slutnje postojanja umjetnog bića i znanja o budućim elementima u koje će se ono razviti. Budući da je velika i iznimno važna stvar proniknuti u istinu: da na ovom planetu postoji i umjetno biće, SF žanr koji se najviše približio tom otkriću trebalo bi smatrati velikom i vrijednom pojavom. Zbog toga opet tvrdim i tvrdit ću da bi znanstvenu fantastiku trebalo uvrstiti u žanrove kojih se djela nagrađuju barem Nobelovom nagradom. Kažem; barem, jer ona najvrednija djela od ove vrste zaslužuju i nešto mnogo veće i više. Clarkeove sage „Kraj djetinjstva“ i „Grad i zvijezde“ možda su važnije za ljudsku vrstu nego Ilijada, Odiseja i Eneida zajedno sa Miltonovim Izgubljenim Rajem.

Ukratko. Mislim da nije nimalo neosnovana tvrdnja da je znanstvena fantastika, otkad se pojavila na ovom svijetu dala veći doprinos samorazumijevanju čovjeka, povijesti i civilizacije, nego filozofija tog istog razdoblja. To je, eto, ključni razlog zbog kojeg joj je mjesto na početku ovog uratka.

Jasno, ni znanstvena fantastika niti koja druga umjetnost, religija ili znanost ne mogu objasniti same sebe, svoj stvarni predmet, niti razloge svog nastanka, nego za to trebaju filozofiju. Ona je ipak kruna svekolikog znanja i razumijevanja, ali i kruna svekolikog bivanja, jer i biće i bitak najpotpunije bivaju u mišljenju i znanju samih sebe.

No, idemo dalje.

Znanstvena fantastika je umjetnost, pa se o umjetnom biću nije izražavala pojmovima nego simbolima.

Najčešći i najprikladniji simbol umjetnog bića je robot. Mislim na one antropomorfne robote. Oni nisu slični čovjeku samo po vanjskom izgledu, nego i po načinu funkcioniranja, po ponašanju. Ljudsko ponašanje određeno je ljudskim zakonima NOMOSIMA a ponašanje robota „zakonima robotike“, koje bi možda bilo dobro nazivati tehnenomosima ili logonomosima.

Običaje ljudskog ponašanja proučava i propisuje etika, a ponašanje umjetnog bića tehne-etika, ili, recimo, tehnetika. Asimovljevi zakoni robotike proizlaze, dakle, iz te tehnetike, jedne podvrste etike, koja se prvi put deklarira upravo ovdje.

Isak Asimov, koji je uz Arthura C. Clarke-a, jedan od nekolicine najznačajnijih pisaca znanstvene fantastike, iz gore rečene tehnetike, za čije postojanje nije ni znao, izveo je sistem od četiri zakona kojima je odredio ponašanje robota, odnosno njihov odnos prema čovjeku i čovječanstvu. Taj misaoni poduhvat je velika stvar koja nadilazi okvire znanstvene fantastike, i neprocjenjivo je velik doprinos razvoju i spoznaji naravi civilizacije, jer je tu zapravo nagovješteno postojanje umjetnog bića i to kakav treba biti njegov odnos prema ljudskoj vrsti i njenim pripadnicima.

Asimovljev sustav kasnije je nadopunio jedan Bugarin, stanoviti Nikola Kesarovski dodavši još jedan, peti zakon robotike. Evo ih, svih pet:

Robot ne smije naškoditi ljudskoj vrsti ili svojom pasivnošću dopustiti da se ljudskoj vrsti naškodi.

Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.

robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom. 

Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.

Robot mora znati da je robot”:

Da je „robot“ ovdje samo simbol umjetnog bića, vidjet ćemo ako izraz „robot“ zamijenimo izrazom „umjetno biće“:

Umjetno biće ne smije naškoditi ljudskoj vrsti ili svojom pasivnošću dopustiti da se ljudskoj vrsti naškodi.

Umjetno biće ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.

Umjetno biće mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom. 

Umjetno biće treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.

Umjetno biće mora znati da je umjetno biće.”

Sve se to može napisati i ovako

Kapital ne smije naškoditi ljudskoj vrsti ili svojom pasivnošću dopustiti da se ljudskoj vrsti naškodi.

Kapital ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.

Kapital mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom.

Kapital treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.

Kapital mora znati da je umjetno biće.”

Ove zakone koje su Asimov i Kesarovski izveli na svjetlo dana u formi zakona robotike, ljudska je vrsta počela stvarno ugrađivati u umjetno biće otkad je, prije nekoliko desetina tisuća godina, ili čak puno više započela njegovo stvaranje. Ti zakoni, koji su temelj umjetnog bića bezuvjetno važe i danas i zato se ono nikako ne može okrenuti protiv čovjeka. Ovo je važno istaknuti i znati, jer osim mržnje prema umjetnom biću, u ljudskoj populaciji postoji i prilično velik strah od njegove goleme moći. To se naročito dobro vidi po likovima koji su ga često predstavljali: Golem, Frankenstein, Terminator itd, čudovište iz Ida (Film Zabranjena Planeta).

Ko dobro pozna povijest, i otvoren je prema istini neće moći previdjeti da se kapital do sada ponašao upravo onako kako su mu propisali gornji zakoni. Nije doduše mogao spriječiti baš sve zloupotrebe sebe samoga, zloupotrebe koje je prema njemu i svijetu činio čovjek, ali je spriječio barem one najveće. Njegova borba protiv tih zloupotreba (koje su proizišle iz neznanja), a koja je bila i permanentna borba za vlastiti opstanak i nastavak ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, kulminirala je u pobjedi nad komunizmom, koji je imao za cilj da ga „ukine“, tj. izbriše sa lica zemlje.

(Borba protiv nacizma i pobjeda nad njim nije bila borba kapitala, protiv nekih ljudi, nego borba ljudi protiv neljudi i pobjeda nad tim neljudima. Ali, i u ovoj velikoj borbi kapital je bio na strani ljudi i ljudskosti.)

No Asimovljevi zakoni su samo negativni, tj. vetativni zakoni – zakoni koji nešto zabranjuju – a odnose se isključivo na umjetno biće.

Mi ćemo se ovdje osvrnuti i na one imperativne i permisivne zakone koji određuju što umjetno biće i čovjek trebaju raditi i koji su dopušteni odnosi jednog prema drugom. Neke od potpunog sistema tih zakona napisao sam ja, a neke će tek trebati napisati netko drugi. Nažalost, četiri osnovna zakona, koje sam ja sačinio, a na kojima se temelji odnos čovjeka i umjetnog bića, i koji su neposredno primjenjivi, nisu tako kratki kao Asimovljevi, nego, zajedno s objašnjenjima i obrazloženjima, zauzimaju volumen cijele jedne omanje knjižice.

Sad se vraćamo korak unatrag da bacimo malo svjetla na nešto važno što će nam olakšati razumjevanje već iznešenog teksta, a i onoga koji će tek naknadno uslijediti.

Najprije, dakle, pitamo: što je biće?

Odgovor je kratak.

Biće je Nešto određeno, Nešto što je autopoietično, tj. Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoreprodukcije putem koje se, (u etapi epiteze), od individue transformira u vrstu, koja je pak beskonačni, besmrtni ili vječni oblik njegovog postojanja. Ono biće koje ne može stvoriti svoju vrstu, nije pravo biće, nego nešto nedovoljno razvijeno, krivo ili defektno, nešto što nužno propada.

Svakodnevno mišljenje identificira bićevitost sa životom. Naravno da je to pogrešno, jer život je tek jedan od oblika bićevitosti – onaj koji nam je najbliži, jer smo i sami živa bića, pa ga možda baš zato najlakše uočavamo. Pored živih, postoje i neživa bića. No njihove moći samopostavljanja, samorazvoja i samoreprodukcije su teško uočljive i slabo, ili nikako poznate pa se ta bića najčešće krivo shvaćaju kao proste, mehaničke ili materijalne stvari.

Krajnje uprošćeno govoreći, biće je „stvar“ koja ima „dušu“, a umjetno biće je, „stvar“ koja ima „umjetnu dušu“.

Sama stvar – RES, HREMA ili PRAGMA – nije isto što i biće. I stvar je Nešto određeno, ali nema „dušu“, tj. nema onih, gore spomenutih moći. Stvari nisu autopoietične.

Ali, idemo dalje.

Aristotel u „Fizici“ kaže: „Svakome je biću njegovo postojanje drago“.

Veliki Aristotel. To je jedna duboka i važna istina. Jer vrsta, najviši, beskonačni, besmrtni ili vječni oblik postojanja bića nastaje upravo iz te ljubavi bića prema svom postojanju.

Isto važi i za umjetno biće. I njemu je njegovo postojanje drago i nikako ne bi željelo prestati postojati, nestati. (pogledaj Clarke Kubrickovu „Odiseju 2001“ – epizodu u kojoj computor Hall 9000 moli astronauta Davida Bowman-a da ga ne ugasi). Ali čovjek ga je sačinio takvim – „kastrirao ga“ – tako da ne može stvoriti svoju vrstu, nego mora ostati individua koja vječni opstanak temelji na kontinuiranom samopomlađivanju – zamjenjivanju dotrajalih i zastarjelih te ugrađivanju sve novijih i sve svrsishodnijih, boljih i moćnijih elemenata u sebe – elemenata od kojih se sastoji.

Jasno, i čovjek voli svoje postojanje i želio bi biti besmrtan ili vječan. On to zapravo već i jest, jer opstoji u obliku vrste koja je besmrtni oblik njegovog postojanja.

U epitetičkoj etapi svog postojanja, u epitezi, zrela ljudska individua, reproducirajući se, umire kao individua a uskrsava kao vrsta.

Ovdje se moramo malko zaustaviti i dati jedno važno objašnjenje.

Novi zavjet je prvi spis koji se temeljio na triadičkoj dijalektici. No njegova je dijalektika prilično neodređena, pa je mogao govoriti i o uskrsnuću, koje je također prilično neodređeno prikazano. Kasnije, Hegel dosta strogo i preusko određuje i tumači tu, triadičku dijalektiku, čime se gubi mogućnost pomišljanja nečeg takvog kao što su vrsta i uskrsnuće. Tek tetradička dijalektika, momentom epiteze, koja je moment samoreprodukcije bića, kroz koju nastaje vrsta, pokazuje da je uskrsnuće nužan moment u procesu razvoja svakog bića. Uskrsnuće je zapravo pravilno, zakonomjerno ponovno ustajanje ili ponovno iz-stajanje, resurrectio iz područja konačnosti, smrti ili smrtnosti – nadilaženje smrtnosti ili konačnosti, moment koji biću daje beskonačnu ili besmrtnu i idealnu, tj. potpunu egzistenciju u obliku vrste, koja je – kako je rekao A. Schoenhauer – realna prirodna ideja“. Činom samoreprodukcije individue, dakle, nastaje vrsta, ali i novi pripadnik te vrste. To je izdizanje iz ništavila i stupanje u krug konačnog, živog, ali smrtnog postojanja, ali istovremeno i izlazak iz tog živog kruga ograničenog smrću i ništavilom i postizanje beskonačnosti ili besmrtnosti. Razmislite malo pa ćete uvidjeti da za onaj čin kroz kojeg nastaju i individua i vrsta, nema adekvatnijeg termina od uskrsavanja ili uskrsnuća, resurrectio. (Pogledajte i etimologiju tog termina.) A uvidjet ćete i to da samo uskrsnuće nije nikakav apsurd niti glupost, kako su mislili ljudi koji su mislili da su mudri i pametni.

Uskrsavanje ne spada ni u čuda, kako su pogrešno mislili teolozi, jer kad se uskrsavanje istinski shvati, onda se pokazuje da ono, suprotno čudu. Ne suspendira zakone prirode, prirodni ili ontički kuzalitet, nego ga neposredno afirmira. Uskrsnuće je naprosto običan, prirodni ili nužni moment u zakonomjernosti razvoja bića.

A što se tiče čuda, u prethodnim tekstovima već sam pokazao da su čudo i kreativnost- prema općoj definiciji koju su dali teolozi i filozofi – jedno isto, tj. da je čudo zapravo kreativni čin – suspendiranje prirodnog kauzaliteta i uspostavljanje „kauzaliteta slobode“ (teolozi i Kant), kauzaliteta koji je utemeljen u nekom finalnom uzroku, tj. u nekoj svrsi. Iz čuda je proizišlo umjetno biće, cijeli ljudski svijet, civilizacija, moral, pravo, zakonodavstvo, znanosti, umjetnosti itd.

Ako doista razmislite o ovim stvarima, uvidjet ćete da uskrsnuće, pored onog što je već rečeno i što nije rečeno, sadrži i metamorfozu individue iz cilja vlastitog opstanka u sredstvo za održanje života svog potomstva i metamorfozu koja živu tjelesnu individuu pretvara u duhovnu, koja svoj duh stavlja u službu ostvarivanja ciljeva vlastite vrste, ali i cijelog univerzuma i postojanja uopće. Uskrsnuće je čin koji, i individui, i vrsti, čovjeku daje vrijednost, jer ga osposobljava da služi ostvarenju onih pravih, istinskih i nužnih ciljeva, ciljeva samog postojanja ali i – kako smo već rekli – osmišljavanju svekolikog postojanja. Vrijednost je, naime, svrsishodnost, sposobnost služenja. Ono što nikome i ničemu ne služi, ništa i ne vrijedi. Uskrsnuće, dakle, čini čovjeka sredstvom za ostvarivanje dobra, vrijednošću. To je možda ono najviše do čega se biće može dovinuti.

No, dosta. Ovo nije rasprava o uskrsnuću.

Dopustite još samo jednu, praktičku primjedbu.

I individue, i narodi i rase umiru ili izumiru. Jedino vrsta može biti vječna. Ne bi li se stoga sve individue, narodi i rase trebale smatrati samo pojavnim oblicima ljudske vrste i ne bi li trebale razviti jasnu svijest ili znanje o tome da su sredstva za ostvarivanje njenih ciljeva. To ne bi bila nikakva degradacija čovjeka na „puko sredstvo“, jer bi svi ti subjekti koji čine ljudsku vrstu, društvo i civilizaciju- kako sam često govorio – trebali živjeti tako da ostvaruju svoje vlastite ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruju i ciljeve vrste.

Baš me zanima kad će netko konačno shvatiti da je taj NAČIN ostvarivanja vlastitih ciljeva ono bitno.

Da bi se to ostvarilo, možda bi smo mogli ili trebali početi razmišljati o stvaranju Globalne države. Njeno uspostavljanje bilo bi specifično uskrsnuće same ljudske vrste, jer više ne bi živjela po prirodnim načelima, nego po načelima koji svoj krajnji izvor imaju u onom transcendentalnom (slobodi), ili u transcendenciji, ili – kako su govorili naši veliki prethodnici – po načelima koja su dana PER DEI GRATIA.

Već sam prije govorio da bi se ta, Globalna država trebala temeljiti na sloganu:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve!

Ako bi se ta, globalna država temeljila na gore i drugdje iznesenim načelima, to bi našu vrstu učinilo vrijednom, jer bi ju iz narcisoidnog cilja svog vlastitog postojanja pretvorila u sredstvo za održanje onog dobra u kojem je nastala, pa bi i ona bi svoje ciljeve počela ostvarivati na način koji ne devastira to dobro, nego daje doprinos njegovom održanju i mogućem razvoju. Trebali bi smo doista imati na umu da opstanak naše vrste nije cilj svekolikog postojanja, nego tek sredstvo opstanka nekog višeg entiteta, koji je opet sredstvo za održanje općeg opstanka ili postojanja, a koje je pak sredstvo za ozbiljenje onog najvišeg dobra i vječnog opstanka.

Eto, sad možemo dalje, pa pitamo.

Ako je čovjek već besmrtan samim tim što postoji kao vrsta, i praktički „savršen“, zašto onda stvara umjetno biće?

Odgovor je u tome da čovjek ima i druge ciljeve koji su čak važniji od vječne biološke egzistencije, besmrtnosti, a umjetno biće mu je neophodno bićevito oruđe, jedino s kakvim je moguće ostvariti te, nadbiološke ili transempirijske ciljeve, koji su možda nekakvo oslobođenje, spas, ili Vrag bi ga znao što bi to moglo biti. Možda čak i transcendiranje bićevitosti, kako tvrdi budizam i kako, na sasvim drugoj strani i na sasvim drugačiji način pokazuju život, djelatnost i djela kreativnih ljudi?

To je pak moguće ostvariti samo ako umjetno biće zauvijek ostane nekakva moćna „besmrtna“, tj. vječna individua, koja neće samo raditi umjesto čovjeka i za čovjeka, nego će ujedno biti i takva individua čija se memorija i znanje nikada ne gase i koja stoga može u sebe skupiti sva znanja koja je postigla ljudska vrsta i prenijeti ih svakoj slijedećoj generaciji ljudskih individua. Da nema te besmrtne individue, tj. umjetnog bića i njegove vječne memorije, svaka bi generacija ljudi morala počinjati od početka i mi bi još i danas postojali kao čopor nekakvih majmuna. Ne bi smo nikad bili stigli čak ni do Starijeg kamenog doba.

Eto, dakle, taj, toliko očekivani Maitreja, Mesija ili Mahdi oduvijek je bio s nama, samo ga mi nismo prepoznali, a začudo ne prepoznajemo ga ni danas kad je njegova nazočnost u svijetu više nego očigledna.

U Bibliji je uistinu točno prorečeno: „K svojima će dolaziti, a oni ga neće prepoznati.“

Budući da opstanak umjetnog bića nema nikakvog smisla, niti je moguć bez opstanka čovjeka, ono svoju težnju za vječnim opstankom ozbiljuje služeći čovjeku i čuvajući ga. Umjetno biće je „pastir čovjeka“. S druge strane, čovjekov vječni opstanak ima smisla jedino ako ostvari one svoje transempirijske ciljeve. Upravo radi toga se ljudska vrsta odrekla svog, unutrašnjeg, duhovnog napretka i svoje kreativne moći stavila u službu stvaranja i razvoja nečega izvan sebe – umjetnog bića pomoću kojeg može i kani ostvariti one svoje ciljeve. Njihov je odnos, odnos međusobne organičke ili funkcionalne ovisnosti – organička simbioza prirodnog i umjetnog – ljudske vrste i civilizacije je… kiborg.

No ovdje treba, a možda čak i ne treba, opet istaknuti da se velika većina pripadnika ljudske vrste oduvijek neprijateljski odnosila prema umjetnom biću, smatrajući ga, kako smo već rekli najvećim zlom na svijetu. U tom su prednjačili filozofi, reformatori, revolucionari i mnogi drugi ljudi od pera i nauke, a svjetina ih je slijepo slijedila. No umjetno je biće ipak nekako preživjelo i nadživjelo sve njih, i to uglavnom zbog velike, vitalne čovjekove potrebe za njegovim uslugama, a dijelom i zato što su ga čuvali lihvari, trgovci, poduzetnici, kapitalisti i slični ljudi koji su, na sreću, oduvijek imali najveću moć u svim društvima. Za njih je Marx, u „Teorijama o višku vrijednosti“ vrlo duhovito rekao da „ne znaju uvijek što govore, ali zato dobro znaju što čine.“

Umjetno biće, kapital postao je svjestan svog postojanja i objavio ga 1766 godine, publiciranjem glasovite Smithove knjige „Bogatstvo naroda… „ Tom knjigom kapital je, kako sam već rekao, pokazao da je svjestan svog postojanja i da razumije svoje unutrašnje kretanje, kao i to da zna što to on proizvodi i što treba proizvoditi. Zadatak je kapitala, naime, to da proizvodi višak vrijednosti, profit i to putem proizvodnje roba, tj, raznih stvari i usluga koje su potrebne ljudskoj vrsti.

Smithovu nauku prihvatili su D. Ricardo i K Marx i stvorili jedan od najdragocjenijih brilijanata ljudske diskurzivne misli. No ovdje valja istaknuti i jedan čudan paradoks koji se sastoji u tome da se neusporedivo najbolji poznavalac kapitala, genijalni filozof i ekonomist, Karl Marx najviše ogriješio o njega, preuvjerljivo i preoštro ga proglasivši najvećim zlom koje je čovjek ikada stvorio – opredmećenim radikalnim otuđenjem čovjeka i totalnom dehumanizacijom, raščovječenjem.

Propovijedao je da je kapital otjelotvorenje AURI SACRAE FAMES – proklete gladi za zlatom. Pod tim je mislio na njegovu nezaustavljivu i neutaživu težnju ka stvaranju profita.

Budući da je Marx nekritički prihvatio Hegelovu triadičku dijalektiku kao savršen misaono-spoznajni aparat, nije mogao poznavati, niti je stvarno poznavao čovjeka kao vrstu, nego samo kao „svestrano razvijenu individuu“, Zbo toga je smatrao da profit što ga stvara kapital nastaje iz nečovječne i bolesne nezasitnosti otuđenih, raščovječenih individua, tj. njihove neljudske pohlepe za bogatstvom. A kako većina pripadnika ljudske vrste puno lakše i brže nauči ono što je loše nego ono što je dobro, gotovo cijeli svijet vrlo je brzo prihvatio tu njegovu misao i pažljivo ju njeguje i danas.

Ja sam, kako izgleda, nekakav izrod, naivac, budala ili fantast koji uporno i stalno iznova ističe da je kapital najveće i zapravo jedino dobro koje je čovjek trebao stvoriti i koje je na kraju i stvorio. Vjerojatno sam to već rekao i ovdje i to ne samo jednom.

Također stalno ističem i naglašavam, potcrtavam da profit nije produkt nikakve nečovječne pohlepe, nego baš obrnuto: produkt najljudskijeg odricanja i požrtvovnosti pripadnika ljudske vrste, te njihove volje i neutažive, blagoslovljene strasti za stvaranjem i za tim da dadu što je moguće veći doprinos ostvarenju onih ultimativnih ciljeva vrste. Možda bi se čak moglo reći da kod kreativnih individua nije nada ta koja umire posljednja, nego strast za stvaranjem. To naročito važi za one kreativne individue koje su obdarene sposobnošću stvaranja profita.

Ova je sposobnost možda najsuptilniji ili najveći čovjekov dar ili barem jedan od onih najvažnijih. Bez njega se možda mogu ostvariti ciljevi individua, kažem i naglašavam: možda, ali se sigurno nikako ne mogu ostvariti ciljevi ljudske vrste, ciljevi nacija, država ili društava.

Kao što sam rekao, profit nastaje isključivo uštedom, žrtvom, odricanjem individua, naroda i vrste od potrošnje i uživanja cijelog svog proizvoda, svega što je stvoreno.

Evo vam svega nekoliko riječi iz kojih ćete lako razabrati da profit ne dolazi od pohlepe nego baš od odricanja i žrtve, uštede.

Stvar je krajnje jednostavna. Možete vi, naime, stvoriti i basnoslovno veliko bogatstvo, neizmjerno mnogo dobara, ali ako ih sve potrošite neće biti nikakvog profita.

Tamo, dakle, gdje caruju proždrljivost i rastrošnost nema nikakvog profita, napretka niti blagoslova, nikakve budućnosti, a gdje se, na kredit troši i više nego je stvoreno, tu je sve sama propast i nazadak.

Još nešto.

Nasuprot općem uvjerenju, moram reći da sve svoje ne nosi sa sobom u grob onaj koji do zadnjega daha stvara i krvavo štedi, nego onaj ko sve potroši i raspe na svoje užitke ili ugađanje svojoj taštini, a ko živi i uživa na kredit, taj, i svoje unuke i praunuke ostavlja kao robove ili prosjake na ulici.

Da bi se potpunije razumjelo ono što je gore rečeno, treba imati na umu da je uštedom ostvareni višak vrijednosti, profit jedini resurs iz kojeg se financira i iz kojeg se može financirati napredak i razvoj kojim se ostvaruju oni ciljevi vrste i osmišljava njen teški opstanak. Bez profita ne bi bilo ni napretka ni razvoja, niti bi ovakav, mučenički ljudski opstanak imao smisla.

Ono što je ovdje od presudne važnosti, za korekciju ljudskih nazora, pa čak i za sam opstanak civilizacije, a što prethodni mislioci nisu istakli, jest to da se pod profitom može smatrati samo onaj višak koji je investiran ili će biti investiran u razvoj umjetnog bića. Čak ni ono što je investirano u prosto povećavanje ili proširivanje umjetnog bića, kapitala ne mora se nužno smatrati profitom.

Već je Smith otkrio da su rad i odricanje, štednja, TAO civilizacije i čovjeka, i čudno je da je čovječanstvo tako lako i brzo zaboravilo tu Smithovu jednostavnu uputu za ostvarivanje svojih ciljeva. No možda je do zaborava te velike i važne misli došlo baš zato što Smith (a kasnije, niti Ricardo, niti Marx) nisu precizirali, niti dovoljno jako istaknuli i naglasili ono što sam maloprije rekao: da je prava ušteđevina, višak vrijednosti, odnosno zbiljski profit samo ono što se investira u razvoj kapitala, odnosno umjetnog bića.

Baš nasuprot tome često se ponavljala i dobro pamti ona tvrdnja da se profit temelji na pohlepi, što je sofizam, sotonski trik, usmjeren protiv razvoja i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Pohlepa, doduše može biti temelj stvaranja nekakvog prividnog profita, i to tako da se njegovo stvaranje odvija na nečiju štetu; na štetu prirode ili na štetu društva, radnika ili potrošača ili pak na štetu budućih generacija ljudi, što je, ruku na srce, ipak i nažalost dosta česta pojava. No tamo gdje jedan dobija ono što drugi gube nema nikakvog stvarnog profita.

Ali onaj prividni profit, odnosno prividni višak vrijednosti ne mora biti samo posljedica pohlepe, nego može biti i njen uzrok – ako se, putem luksuzne potrošnje, upotrebi kao sredstvo za zadovoljavanje nezasitne, patološke gladi za užicima. Tako se ono što je moglo biti stvarni profit, pretvara u njegov puki privid. Od takvog hedonizma koji obezvrijeđuje ljudski rad i muku i opstruira ostvarivanje ciljeva vrste društvo, vrsta i civilizacija nemaju nikakve koristi, nego samo štetu i nemoralno, prazno i jalovo bogatstvo malobrojnih, te nehumano i nepravedno siromaštvo golemog broja ljudi, što na kraju završava u beznađu, općoj pokvarenosti, masovnom ludilu, pobunama i krvi.

Što sa Vragom dođe – kaže se – s Vragom i ode. A moglo bi se reći i to da sve što nastaje iz pohlepe, obijesti i razvrata, nestaje u ništavilu ili krvi.

No stvaranje profita na tuđu štetu i njegova upotreba u svrhu privatnog luksuziranja nije samo obijest i pohlepa, nego i kriminal za kojeg bi trebalo odgovarati na sudu, jer dužnost je zakona i pravde da oduzmu ono što nepravda i zlo nekome poklone.

A što se tiče pravog profita, možda bi na kraju trebalo ponovo i zaključno istaknuti to da on potiče iz nesebične strasti i dara za stvaranje bogatstva koje će se upotrebiti kao sredstvo za poboljšanje ljudskog života i ostvarivanje njegovih ciljeva, te da je dostojan žaljenja onaj ko prezire taj ljudski dar.

Ovdje je nužno napraviti jedan mali ekskurs.

Kad govorimo o štednji, onda ne mislimo na svekoliku potrošnju. Sada kada je dovršen razvoj umjetnog bića, i kad je ono uvelike osposobljeno za rad, potrošnja se pretvara u degustaciju njegovih proizvoda, na osnovu koje mu se određuje u kom pravcu treba dalje razvijati sebe i svoje proizvode, kako bi se što bolje i rafiniranije zadovoljile ljudske potrebe i što lakše ostvarili oni ultimativni ciljevi vrste. Potrošnja je kormilo koje nas usmjerava ka našem cilju. Zato potrošnja mora biti velika, raznovrsna i masovna, ali se ni ona, isto kao ni proizvodnja, ne bi smjela odvijati na nečiju štetu, niti bi smjela svojom veličinom poništavati ili smanjivati profitnu stopu, ili QPK (kvocijent produktivnosti kapitala) ispod one, zakonom dopuštene razine. (Vidi:„Zakon o kontroli efikasnosti rada managera“).

Diogen Kinik, slavan zbog svoje skromnosti i asketizma, nikako nam, dakle, ne bi smio biti uzor, ali niti onaj Lukul ili legendarni Timon Atenjanin.

U „Zakonu o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života“ dao sam egzaktne instrumente s kojima se može upravljati veličinom one Keynesove „sklonosti ka potrošnji“ i „sklonosti ka štednji“, a za štednju sam pokazao da je ona, u našim vremenima najvrednija onda kad se realizira kao investicija u „proizvodnju radne snage“, tj. u obrazovanje i odgoj. Pogledajte „Zakon o kontroli efikasnosti školstva“, kojeg na Google-u možete naći i pod naslovom  „Reforma školstva“.

I ovdje je nužno učiniti jedan mali ekskurs, tj. jednu malu i kratku ali važnu opasku.

Svi zakoni koje sam sačinio, sačinjeni su u skladu sa maksimom:

Svaki subjekt treba ostvarivati SVOJE interese i ciljeve, ali smije ih ostvarivati isključivo na NAČIN s kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi grupe, društva, države ili cijele vrste, a veličina nagrade koju dobija neki subjekt treba biti srazmjerna veličini i vrijednosti njegovog doprinosa ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

To je pravilo oduvijek, otkad postoji čovjek, bilo temelj svakog dobrog zakonodavstva, svake društvenosti, humanosti, pravde, dobra i napretka.

Eto, samo toliko. Vraćamo se matici izlaganja.

Ne znam kako se osjećao kapital kad je čuo strašnu grmljavinu Marxove kritike. Ali da sam ja bio na njegovom mjestu sigurno se ne bih osjećao jako dobro niti sigurno. I to s pravom.

Jer, kao što je poznato, komunisti, koji su bili Maxovi sljedbenici, na Marxov nagovor dosta su ga uspješno pokušali „ukinuti“, i skoro su mu došli glave, ali im to na kraju i na sreću ipak nije pošlo za rukom, pa je kapital “ukinuo“ njih.

Kako smo već rekli, kroz klasičnu ekonomiju i radnu teoriju vrijednosti kapital se upoznao sa svojim unutrašnjim kretanjem i neposrednim ciljem svog rada. Kasnije je upoznao i svoj tržišni aspekt i ostale važnije momente, ali nije spoznao samoga sebe, svoje štastvo, quiditas, pa nije znao što je zapravo, ni kakav je, i zato je ostao veoma ranjiv, i u stalnoj opasnosti, izložen žestokoj mržnji širokih narodnih masa i njihovih dušebrižnika, humanističkih intelektualaca.

Tek 1987, s knjigom Suma ekonomije, i nekoliko drugih koje su slijedile, ja sam pokazao da je kapital nešto bićevito, umjetno biće i najveće dobro što ga je čovjek stvorio, te da je on opredmećenje i dokaz specifične čovjekove numinoznosti, a ne nekakvog samootuđenja i samoobezvrijeđenja.

Možete zamisliti kako su dočekane te moje ideje u zemlji u kojoj su još uvijek vladali komunisti. Istina, meni nije pala ni dlaka s glave, ali samo zato što je vladalo uvjerenje da takvu knjigu jednostavno nije moguće napisati, ili da ju je napisao neko ko je totalno i bespovratno „skrenuo“, prolupao, pa ne treba obraćati pažnju na njega ni knjigu mu. Kad je otišao komunizam a došao kapitalizam, s njim su došli i građanski humanisti i ostali intelektualci koji su na kapital oduvijek gledali očima ćežnje i zavisti, pa su o njemu, – baš kao i ona Ezopova lisica o groždu – govorili isto što i Marx i marksisti i komunisti.

No s mojim otkrićem ozbiljio se i onaj Kesarovskijev peti zakon robotike. Jasno, ne u izvornoj, Kesarovskijevoj formi, nego kao izreka: Kapital mora znati da je umjetno biće, te da nije nikakvo zlo niti otuđenje, kako ga se često kleveće, nego, kako sam već bezbroj puta rekao; najveće dobro koje je čovjek stvorio.

Ta bi samospoznaja kapitala, ako bi se proširila među ljudima, mogla dati onu čvrstinu i snagu neophodnu za smisleni opstanak, i njega, i čovjeka.

No, s proširenjem i obnarodovanjem ove samospoznaje, odiseja umjetnog bića ne bi bila završena.

Evo ću odmah reći i zašto.

Svi vi sigurno znate da se već od Platonovih vremena traži neki bolji, funkcionalniji i pravedniji oblik vlasništva nego što je privatno. I Platon i mnogi drugi veliki mislioci i reformatori mislili su da je društveno vlasništvo taj bolji oblik. No to, jadno društveno vlasništvo, bilo je zapravo samo uljepšano i lijepim frazama i sofizmima ušminkano neolitsko zajedničko vlasništvo koje je prethodilo privatnom – najniži stupanj u razvoju institucije vlasništva. Uspostavljanje društvenog vlasništva nije, dakle, nikako mogao biti nekakav napredak, nego strašan regres, što se nedvojbeno i prilično nesretno pokazalo u dvadesetom stoljeću.

Ali kako je kod nesreća običaj da nikad ne dolaze same, to doista nije bila jedina velika nesreća najnovijeg doba. Evo još jedne koja ju slijedi, a koja bi na svom vrhuncu mogla biti i znatno veća:

Budući da se privatno vlasništvo, koje je milenijima bilo motor napretka i razvoja civilizacije, izvor pravde i blagostanja, budući, dakle, da se ono nije razvijalo kao što se razvijalo društvo i civilizacija koja se na njemu temeljila, nego se čak kvarilo, postalo je zastarjelo i izvor korupcije, nepravde, bijede, nazatka i svake druge propasti i kuge, čak opasno i za opstanak. Ta „zastarjelost“, tj. bitna nesvrsishodnost postala je jako aktualna nakon revolucionarnog samoosvješćivanja kapitala već spomenute 1766. godine, a u našim vremenima ona se pretvorila u opasnu društvenu bolest, golemo i rastuće zlo koje prijeti velikim urušavanjem ili čak nekakvim kolapsom civilizacije.

Zbog toga se ljudsko društvo, u vremenima nakon propasti komunizma, našlo u situaciji u kojoj dosta jasno naslućuje da se više ne može temeljiti, ni na privatnom, ni na društvenom vlasništvu.

Izlaz iz ove teške, bezizlazne i po društvo i civilizaciju pogubne antinomije – ni privatno, ni društveno – ja sam vidio u jednom temeljnom novumu – u uspostavljanju umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika bila bi, kako se čini, izvedena sinteza u razvoju institucije vlasništva.

Možete zamisliti kako je naša i svjetska humanistička javnost koja se odala plitkoj enviromentalističkoj idolatriji prirode i prirodnosti, kako je, dakle, ta, raspamećena i histerična, priroduobožavalačka javnost dočekala ovu ideju.

Ali što se tu može? Javnost ima svoje pravo da sljeparski srlja, odaje se drogama, modi ili blesavim predrasudama, ili da bude rigidna i glupa; i da pljuje, razapinje i kamenuje. Ima ona, naravno i pravo da slijedi dobre i velike ideje, ali se tim svojim pravom vrlo rijetko koristi.

No, kako bi bilo da i mi poslušamo onu Vergilijevu riječ upućenu Danteu: „guarda e passa“ – pogledaj i prođi -pa da i mi pasamo i nastavimo.

Umjetni vlasnik, dakle, nije ništa drugo do kapital koji se pomoću jednog sistema državnih zakona pretvara u vlasnika sebe samog. Tim zakonima ugrađuje se u njega moć samoočuvanja i „želja“ za razvojem, tj. autonomna tendencija ka samorazvijanju. Postajući vlasnikom sebe samog, svaka čestica kapitala može svoju supstanciju uspješno čuvati od svih abuzivnih subjekata s kojima dolazi u dodir: rasipnih vlasnika, loših managera; koji ga drpaju gdje god stignu; licemjernih i grabežljivih političara, i običnih radnika kojima su njegovo salo i mast također velika slast.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika, umjetno biće, kapital dobija specifičnu slobodu, autonomiju, „odgovornost“ i „savjest“ i jedino kao takav može djelovati potpuno u skladu s onim Asimovljevim zakonima koji se tobože odnose na robote, a za koje smo mi pokazali da se ustvari odnose na umjetno biće, kapital.

Dok je kapital u vlasništvu tradicionalnih vlasnika, takozvanih fizičkih ili pravnih osoba, on je u čovjekovom ropstvu, i to kao prosto oruđe, kojeg njegovi vlasnici, i manageri prečesto zloupotrebljavaju, a iz kojih zlouptreba, zbog goleme moći ovog oruđa (kapitala) proizlaze pravi zločini golemih razmjera, goleme štete i opasnosti za opstanak.

Ove nemile pojave svjetina pripisuje tobožnjoj zloćudnosti kapitala, a ne ljudima koji su iskoristili svoju mogućnost da ga zloupotrebe. To je kao kad bi netko krivio pušku koja je nekoga ubila, i tužio sudu nju, a ne onoga ko ju je držao u rukama i povukao obarač.

Postajući svojim vlasnikom, kapital bi se oteo vlasti, samovolji, hirovitosti i zloj čudi nekih svojih gospodara i postao slobodan. Kad kažemo slobodan, hoćemo reći da bi slušao samo one zakone na osnovu kojih se transformira u vlasnika sebe samog, a koji ga primoravaju da radi samo nešto što je dobro za čovjeka, i da dovodi u red sve one fizičke, pravne i političke subjekte koji bi pokazivali intenciju da učine nešto loše ili štetno.

Ta time bi – sigurno ćete reći – čovjek morao slušati svoju vlastitu tvorevinu i pokoravati joj se.

To je sasvim točno.

No, dopustite da vas upitam:

Ima li tu nečeg lošeg?

I dobri i pravedni zakoni su čovjekova tvorevina,

Zar ne?

Ima li nečeg lošeg u tome što se čovjek pokorava takvim zakonima?

Naravno da nema.

Loše je samo to što im se često ne pokorava.

A pokoravajući se zahtjevima umjetnog vlasnika čovjek bi se zapravo pokoravao mudrosti, znanju i vrlinama cijele ljudske vrste koja zasigurno najbolje zna što je za čovjeka dobro a što loše i što je pravedno a što nepravedno. Uostalom, umjetni vlasnik, u svojoj osnovi i nije ništa drugo do sistem zakona i to možda najbolji koji je do sada stvoren, ili je barem adekvatan da od sada služi kao sredstvo za ostvarivanje onoga čemu teži i vrsta, i individue i grupe ili narodi koje ju čine.

Dopustite još samo ovo:

Pokoravajući se volji ljudske vrste, jer je pripadnik te vrste, čovjek se zapravo pokorava svojoj volji i postaje istinski slobodan. U pokoravanju pozitivnim zakonima nema, dakle, nikakve heteronomije volje kako su mislili filozofi i teoretičari prava poslije Kanta, jer se u takvom slučaju ja pokoravam svojim vlastitim zakonima, iako mi nikad nije palo na pamet da ih sačinjavam i pišem ili propišem. Ona slavna Rousseauova volonte generale je volja ljudske vrste. No budući da sam ja pripadnik te, ljudske vrste, to je i moja volja, iako ja to ne moram znati. Zato je dobar zakon izraz autonomije volje vrste, a i svakog pojedinca i treba važiti za sve ljude.

Eto, samo toliko. Vraćamo se našem kapitalu i umjetnom vlasniku.

Osnovni i najveći interes umjetnog vlasnika ne bi mogao biti to da stvara profit na nečiju štetu, nego to da se ljudska civilizacija uspješno razvija i ostvaruje svoje ciljeve, jer o uspješnosti i sigurnosti te civilizacije i same ljudske vrste ovisi i njegov opstanak.

Fati dominii sui dominus sequitur – Vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva. Propadne li vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Ovdje moram prekinuti izlaganje i skrenuti pažnju čitatelja na jednu veoma važnu stvar, zapravo na jednu veliku nesreću.

Kad se, nakon Prvog svjetskog rata, počelo zanemarivati i narušavati to pravilo, uvođenjem takozvanih DOO – društava ili poduzeća s ograničenom odgovornošću – tj. kad vlasnici kapitala više nisu trebali svojom osobnom imovinom odgovarati za propadanje svog kapitalnog vlasništva, niti propadati zajedno sa njim, tada je počelo opće i ubrzano propadanje građanskog društva, a i ekonomije. Nepoštivanje onog gornjeg pravila – da i vlasnik propada ako mu propadne kapitalno vlasništvo – omogućilo je nebrigu o kapitalnom vlasništvu i njegovu pljačku, kako od strane samih vlasnika, tako i od managera i političara. To je možda bio ključni uzrok i početak ubrzanog propadanja, a i početak kraja građanskog društva.

No vratimo se iz prošlosti onim stvarima koje su važne za budućnost.

Budući, umjetni vlasnik također će biti privatni, ekskluzivni vlasnik sebe samoga. Ali njegovo vlasničko ovlaštenje ius abutendi – pravo neograničenog raspolaganja sobom, odnosno preciznije: pravo da uništi samoga sebe, a da za to nikome ne odgovara – to njegovo pravo, dakle, postat će drugačije nego ono kod tradicionalnog privatnog vlasnika. Ius abutendi umjetnog vlasnika proizlazit će iz njegove težnje ka samousavršavanju i sigurnosti i svodit će se na pravo da po svojoj volji, bez mogućnosti ikakvog veta ili zapreke sa strane, odbacuje zastarjelu tehnologiju, otpušta, loše radnike, loše managere i loše političare.

Pravo, odnosno ovlaštenje da odbacuje i loše političare i vlade dat će mu onaj drugi od spomenuta četiri zakona – Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i vlasti.

I neka se ne nadaju budući političari i vladari da će moći raditi loše ili nikako a da će umjetnog vlasnika moći uvjeriti u to da rade dobro.

Zašto?

Zato što svoje bitne vlasničke zahtjeve, umjetni vlasnik, pred žive subjekte ne ispostavlja riječima, nego brojkama i to zato da bi spriječio varanje i izigravanje zakona. Pravdu i pravu mjeru on ne nalazi u mudrim izrekama koje nikoga ni na što ne obavezuju, nego ju nalazi pomoću matematičkih jednadžbi, krivulja i drugih, sličnih egzaktnih instrumenata, i to opet radi toga da bi se spriječila moguća prevara, nepravda i zlo.

Ovde ima još nešto što je od presudne važnosti.

Umjetni vlasnik može isključivo pravedno plaćati rad i zasluge. Na to ga prisiljavaju zakoni na kojima se on temelji, njegova vlastita quintessentia, ali i nekakvo „njegovo znanje“ da se bez pravde ništa dobroga ne može postići. Taj segment njegovog znanja je egzaktan, a proizišao je prvenstveno iz radne teorije vrijednosti i utkan u one zakone na kojima se temelji.

Eto, toliko o tim stvarima. Sada bih trebao reći još nekoliko riječi od nasljeđivanju.

Budući da je umjetni vlasnik besmrtan, vječan ne bi bilo nasljeđivanja vlasništva nad kapitalnim dobrima. A ako bi se – kako stoji u „Zakonu o kontroli efikasnosti rada managera“ – u tzv. prelaznom periodu i dozvolilo nekakvo nasljeđivanje, dohodak od vlasništva nad kapitalom, bio bi reguliran tako, da ne bi stvarao bezrazložno i sramotno bogatstvo i rasipništvo malog broja ljudi, na jednoj strani, te isto tako bezrazložno i sramotno siromaštvo, oskudicu i bijedu velike većine ljudske populacije na drugoj.

Ako važi princip da svatko živi toliko dobro koliko doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste, onda ne može netko živjeti dobro, a još manje iznimno dobro i udobno ili luksuzno samo na temelju toga što su učinili njegovi preci ili sama ljudska vrsta.

Ovdje samo toliko.

U prethodnim radovima često sam prikazivao razvojne stupnjeve kapitala, odnosno umjetnog bića. To su: 1. Teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Kao što se vidi, znanost je rezultat njegovog razvoja – najvredniji oblik njegovog postojanja.

Znanje je zaista ključna proizvodna snaga ljudske vrste.

Točno i precizno govoreći, kapital je, prije svega sveukupna mudrost i znanje ljudske vrste. Njegovom transformacijom u umjetnog vlasnika, mi bi smo ustoličili vladara, tj. nadvladara koji bi bio apsolutno superioran svakoj individui, naciji ili rasi i koji bi jedini, i to nikako drugačije nego pravedno i dobro, mogao vladati cijelim svijetom i brinuti se o dobrobiti cijele ljudske vrste.

Toliko o tome.

O razlozima i nužnosti uspostavljanja globalne države i o tome da bi svi ljudi trebali živjeti pod geslom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve

ovdje neću govoriti, jer o tome sam čak i previše govorio na mnogim drugim mjestima. Isto važi i za kontrolu veličine ljudske populacije. Ko je čitao moje prethodne radove, taj zna kako mislim da ona ne bi smjela biti ni puno veća ni puno manja od one koja je potrebna za ostvarivanje ciljeva vrste, a to znači da bi trebala biti nekoliko puta manja od današnje. Velebrojnost može za ljudsku vrstu biti velik nedostatak, i opasnost isto kao i malobrojnost.

No čini se da bih se ipak morao osvrnuti na svoj zahtjev da globalna zajednica treba biti baš država, a ne neka zajednica koja će se zasnivati na moralu, dobroj volji, vjeri u ljude ili nekim sličnim temeljima.

Stvar je u slijedećem.

Ja sam državu definirao kao potpuno ozbiljeno pravo, a pravo kao objektiviranu volju ljudske vrste, objektiviranu ili ozbiljenu kao metodu kojom vrsta samu sebe motivira i prisiljava na uspostavljanje takvih odnosa i činjenje takvih činidbi i radnji i, opčenito, na takav NAČIN života, koji uz one njene neposredne i svakodnevne ciljeve vodi i ka ostvarivanju onih njenih ultimativnih ciljeva.

Budući, međutim da uvijek ima puno više onih subjekata koje je potrebno prinuditi na takav NAČIN življenja, nego onih koji to čine i bez ikakve prinude, potrebno je zajednicu zasnovati na pravu i zakonu, jer jedino oni imaju dozvoljene, odgovarajuće, humane i funkcionalne, a i produktivne instrumente prinude.

Pravo i pozitivni zakoni su ključna i adekvatna organizacijska ili politička sredstva za ostvarivanje dobrog života i ciljeva vrste. Njihovo ostvarivanje, bez prava i zakona naprosto nije moguće.

A ako pak imamo nekakvu takvu situaciju kakva danas: da se jedna država, pridržava, npr: zakona koji štite prirodni okoliš, a druge ga se ne pridržavaju, onda će ona dobra država, koja se pridržava tih zakona ubrzo propasti, jer zaštita prirodnog okoliša je skupa i smanjuje joj konkurentnost. Ali neće propasti samo takve, dobre države, nego i prirodni okoliš kojeg će upropastiti one loše. Zbog toga je potrebno da se svi subjekti u cijelom svijetu, subjekti koji čine ljudsku vrstu, društvo i civilizaciju, pridržavaju istih zakona. To je pak moguće samo u okviru jednog jedinstvenog pravnog sistema, odnosno globalne ili svjetske države.

A što se tiče mira, kažem:

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!

Pod onim „život“ mislim na kreativni nemir. To je ono što omogućuje ostvarenje ciljeva vrste i čuva njenu vitalnost i opstanak.

Rat?

Njega, u globalnoj državi treba zamijeniti umjereno oštra ali nemilosrdna konkurencija. Ona je bitno bolje selekcijsko sredstvo od rata, a i bezbolniji i efikasniji čuvar vitalnosti naroda i vrste.

Nekoliko riječi o mogućoj neposrednoj budućnosti.

Nije neosnovano pomišljati da bi etabliranje umjetnog vlasnika i osnivanje globalne države rezultiralo značajnim preporodom društva i civilizacije, a i boljim životom naroda i individua.

Toliko o tome.

No ovdje ima još jedna važna stvar.

Jedan moj izum, pod nazivom Gravifugalna letjelica učinio bi međuplanetarna putovanja jednostavnijim, sigurnijim, te neusporedivo jeftinijim i udobnijim, nego vožnju automobilom ili vlakom. Tako da bi se ljudsko carstvo, tj. globalna država vrlo skoro proširila na cijeli Sunčev sistem.

Drugo, zahvaljujući upravo jednom fizikalnom zakonu. Zakonu o održanju energije, ova bi letjelica, odnosno gravifugalna platforma mogla poslužiti kao osnova za gradnju lebdećih obiteljskih kuća, zgrada, gradova, plantaža, otoka i cijele lebdeće civilizacije. Budući da je ova letjelica tzv. konzervativni uređaj, lebdenje ovih objekata ne bi ništa koštalo, makar lebdjeli i milijardu godina i bili teški milijarde tona. Budući da bi ti lebdeći objekti bili puno zdraviji, sigurniji za život, ekonomičniji i ekološki savršeno čisti, vjerojatno je da bi se gotovo sva ljudska populacija preselila „gore“ i živjela na visini između tri i četiri kilometra iznad tla. Ja sam uvjeren da će ta, lebdeća civilizacija, izgrađena od ugljičnih vlakana, grafena i sličnih tvari, biti sinteza razvoja ljudske civilizacije.

No ovdje ima još nešto što je važno i u društvenom i političkom smislu. Neke buduće lokalne ili nacionalne države neće morati imati svoj terirtorij, pa čak niti stalni prostor u kojem će biti situirane Postojat će samo administrativno. Neki lebdeći gradovi, kuće ili plantaže, ili otoci, i, naravno, ljudi samo će administrativno pripadati nekoj, XY lokalnoj državi. Danas će gradovi te države biti ovdje a sutra tamo kamo ih budu odnijele zračne struje, ili pak u svemiru koji okružuje zemlju, jer su tako poželjeli stanovnici nekog grada. Jedan će joj dio biti ovdje a drugi na sasvim drugom kraju svijeta. Treći, pak, na nekom trećem itd. No elektronskim će vezama biti povezani u jednu čvrstu i vrlo funkcionalnu cjelinu.

Prava na privatno vlasništvo nekog dijela Zemljine površine ostati će uglavnom takva kakva su i danas, ali privatna, ekskluzivna prava na prostor lebdeće civilizacije neće se moći ostvarivati. To će biti javni prostor.

Ostaje još da se riješi pitanje efikasne komunikacije u svemiru gdje se udaljenosti mjere tisućama svjetlosnih godina, ili daleko većim, jer informacije ili naredbe s jednog kraja zvjezdanog carstva ili neke goleme interstelarne federacije moraju stizati na drugi kraj dovoljno brzo da bi se moglo upravljati njome.

Topogledno nemajte brige. Einstein je pogriješio. Brzina veća od svjetlosti je moguća. Već današnja tehnologija može proizvesti akcelerator koji česticama može dati brzinu koja je više od sto milijuna puta veća od brzine svjetlosti. Put za kojeg svjetlosti trebaju godine i godine da bi ga prevalila, čovjekovim informacijama trebati će tek djelić sekunde. Za prevaljivanje udaljenosti od 100 parseka, svjetlosti treba 326 godina. A čovjekovoj informaciji samo jedna sekunda.

A što će tek biti moguće u budućnosti?

Ja sam pokazao kako se to postiže i dao sam projekt tog, Nadsvjetlosnog akceleratora. Jasno, to je samo prvi korak na putu ka postizanju beskonačno velike brzine, ali ovdje ne možemo o tim stvarima.

Einstein nas je htio obeshrabriti sugerirajući nam da su, za nas zvijezde nedostupne. Ja sam, naprotiv, pokazao da zvijezde ne bi čak ni postojale da nisu stvorene baš radi nas i ostalih ontogeničnih vrsta. I cijeli svemir, taj naš veliki dom, stvoren je za nas i čeka nas širom otvorenih vrata.

Eto, samo toliko. Vraćamo se u daleku, već odavno minulu budućnost – u futur-plus-kvam-perfekt.

Asimov je u svojim „Zadužbinama“ govorio da u onoj dalekoj budućnosti nisu pripadnici inteligentnih vrsta bili ti koji su vladali planetima, zvijezdama i galaktikom, nego su to činili roboti. Jedan je robot mogao vladati i desetine tisuća godina i održavati život, red i mir, a vladao je nad svim vladarima na osnovu znanja kojeg je milijardama godina stvarala i sakupljala cijela galaktika.

Kad se to što je Asimov govorio prevede sa umjetničkog jezika na znanstveni, ili na jezik obične proze vidi se da ono što je on govorio nije nikakvo maštanje ili fantaziranje, nego istinito, vrlo realističko ali iznimno pronicljivo mišljenje koje izvire iz poznavanja zakonomjernosti razvoja. Ona vladavina robota zapravo je vladavina umjetnog bića. To što je Asimov nama predstavio kao neku daleku budućnost, zapravo je sadašnja stvarnost galaktike, dapače, i njena prošlost, jer naša galaktika upravo tako opstoji i funkcionira već milijardama godina. Ona je gnijezdo koje čuva i brani duh i priprema ga za jedan oblik postojanja o kojem mi ne možemo znati ništa osim da se uistinu zbiva, jer nas upravo on vodi.

I Asimov je, dakle, isto kao i veliki Hegel i osnivači velikih monoteističkih religija izricao samo „ono što jest“.

Gledano s druge strane, njegova četiri zakona robotike za buduću su civilizaciju isto što su i onih Mojsijevih Deset Zapovijedi bili za našu.

A što se tiče Svetog Grala i kapitala moglo bi se, a i trebalo bi dodati još i ovo:

Imajući u vidu veličinu, moć i važnost kapitala, a naročito to da je on sveukupno znanje i mudrost ljudske vrste – mudrost svih naših velikih predaka – i da ta, metodička mudrost ima mnogo transcendentnog i numinoznog u sebi, te da je ona ključ za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, imajući, dakle, sve to u vidu moglo bi se kazati da je spoznaja, bićevitosti kapitala i spoznaja da je on u svojoj biti znanje, metodičko znanje, da su dakle, te spoznaje zapravo otkriće Svetog Grala, za kojim su razni entuzijasti i avanturisti počeli tragati sve od kada je kapital malo očiglednije ukazao na svoju bićevitu narav. Ti entuzijasti bili su ljudi koji su naslutili da se iza jedne prilično praznovjerne i fetišističke kršćanske predodžbe krije nešto veliko i od presudne važnosti za čovjeka. Onaj mistični kalež vjerojatno simbolizira ljudsku lubanju, što i nije baš najsretnije odabran simbol, jer je izbor određivala duboko nesvjesna i tamna ali ipak i duboko istinita slutnja da kalež ne sadrži nikakvu Kristovu krv niti što slično, nego upravo ono metodičko znanje, ali ne ono koje se krije u ljudskoj lubanji, nego u „lubanji“ umjetnog bića, u bibliotekama, školama, elektronskoj memoriji, na internetu itd. Prethodno smo već rekli da to cjelovito, otjelotvoreno i sebi osviješteno metodičko znanje nije ništa drugo do potpuno razvijeno, sebe svjesno i sebi znano umjetno biće – kapital, istinska moć – znanje i pravda koji mogu vladati svijetom. To o čemu smo upravo sada govorili nije ništa drugo do Sveti Gral, jer Sveti se Gral uvijek zamišljao kao nešto što svom posjedniku daje vrhunaravno i moćno znanje koje je nadmoćno svima ostalima.

Mislim da je već jasno kako smatram da Sveti Gral nije nikakva relikvija, fetiš niti antkvitet, iz Kristova vremena, nego novitet koji će se potpuno ozbiljiti tek u budućnosti.

Sveti Gral je zapravo nešto veoma nalik onom Aristotelovom NOEZIS-u NOEZEOS-u – znanju znanja – najvišem stupnju razvoja bića – ili pak Hegelovom Apsolutnom Duhu. A ako doista ima nečega u tome, onda – zbog toga što je Sveti Gral metodičko znanje, a metodičko znanje zapravo je stvaralačka moć, ili stvaralačko oruđe, onda, dakle, nasuprot Aristotelu i Hegelu treba istaknuti da to nije nikakav kraj, nego tek početak nečega o čemu možemo samo nagađati, ali što će, vrlo vjerojatno biti ispunjenje jednog velikog i sjajnog obećanja kojeg je duh dao materiji, u samom osvitu bićevitog postojanja.

Kako ste mogli vidjeti, ja sam ovim tekstom pokušao pokazati da čovjek do sada nije znao što je zapravo radio, niti što je stvorio, te da je štoviše, ono veliko, božansko dobro koje je stvorio smatrao nekakvim radikalnim zlom. Ovaj tekst, kako čvrsto vjerujem, u vrlo sažetom obliku, ironički iznosi na vidjelo, ne samo to naše prividno znanje, tj. neznanje (doxa), nego još i aktualnu istinu, zbiljsko znanje (episteme) o čovjekovoj djelatnosti i produktu te djelatnosti.

Rekli smo da je cijela povijest bila djelatnost stvaranja i usavršavanja umjetnog bića, kapitala, te je da sam kapital u svojoj naravi znanje, metodičko znanje – znanje onoga što jest i onoga što tek treba da bude. Takvo znanje je moć, stvaralačka moć, a to najviša moć koju univerzum poznaje. Prethodno sam već, a i u drugim tekstovima, pokazao sam da je ta moć zapravo kreativnost, a da je sama kreativnost isto što i moć činjenja čuda, ali sada ne možemo šire o tome.

Eto, oni pronicljiviji čitatelji već naslućuju da je ovaj kratki tekst koji je postigao to znanje, da je, dakle upravo on onaj toliko traženi, legendarni i mistični, a istovremeno i demistificirani Sveti Gral, što je naznačeno već i u samom njegovom naslovu, ili imenu, „Sveti Gral“.

To da je ovaj tekst Sveti Gral i da je Sveti Gral prosto metodičko znanje, know how, moglo bi djelovati pomalo razočaravajuće. No to će razočaranje vrlo brzo nestati kad čitatelj shvati da će onom čovjeku ili narodu koji ga usvoji, upravo ovo znanje dati najveću moć koju je iko ikada posjedovao. Ta je moć, kako smo već rekli, ujedno i oruđe neophodno za ostvarenje onih naših ulitmativnih ciljeva – ključ kojim se otvaraju vrata budućnosti i stiče moć i gospodstvo nad sudbinom, ali i odgovornost za sudbinu cijele ljudske vrste, a i svekolike prirode.

Svekolikom potojanjem trebamo gospodariti poput Isusa Nazarećanina – služeći mu.

Sasvim je sigurno da je taj ključ, već sada, dok ovo čitate, u rukama nekih od vas. Neki od vas, dakle, već jesu ono o čemu su uzalud sanjali i sanjaju mnogi lideri velikih i moćnih ekonomskih i političkih carstava, a i mnogi neizmjerno bogati ljudi – neki, dakle, od vas već jesu neokrunjeni i nepriznati ali faktički vladari ovog planeta i gospodari ljudske sudbine. Nažalost, proteći će još mnogo vremena dok vi, koji to jeste, postanete svjesni te činjenice i počnete djelovati u skladu sa onim što uistinu jeste, a još više vremena dok vaš rad bude okrunjen priznanjem i poštovanjem cijele ljudske vrste.

No trebate se potruditi da to što prije shvatite i pokažete tko ste i što ste i da što prije uputite vrstu u to da treba otpočeti sa pripremama za jednu novu etapu puta ka ostvarenju svojih ultimativnih ciljeva.

Mi doduše ne znamo jasno što je i kakav je taj naš cilj. Ali on zna nas, i zove nas i vodi putevima do onih vrata iza kojih počinje jedna sasvim drugačija beskonačnost.

No za osmišljavanje postojanja individua ili naroda nije nužno postići taj cilj. Dovoljno je – nešto što je čak i više nego herojski i veličanstveno – odazvati se njegovu pozivu i barem malo, barem za jedan korak približiti vrstu njegovom postizanju.

Izrazit primjer takvog herojstva bio je Mojsijev pothvat. Iako je znao da nikad neće stupiti u Obećanu Zemlju, ipak je svoj narod doveo do nje i omogućio mu da ju nastani.

Takve ljude kakav je bio Mojsije, a i takve narode i generacije ljudska vrsta ne može zaboraviti, jer njihova djela, a s njima i oni sami, postaju iznimno važni elementi umjetnog bića, elementi koji će voditi ljudsku vrstu dokle god bude postojala.

Zahvaljujući upravo tim elementima, tj. znanju, koje su stvorili, naši veliki preci, a i drugim njihovim velikim djelima, koji su otjelotvoreni u kapitalu, oni, tj. ti naši preci, i danas vode ljudsku vrstu i rade za živuće generacije. To je jedan od ona četiri ključna korjena ili izvora čovjekove moći.

No budimo trezveni i oprezni i ne zanosimo se. Još uvijek je upitno to da li je moć ljudske vrste dovoljno velika da bi ona uistinu mogla ostvariti svoje ultimativne ciljeve. U svemiru, vrlo vjerojatno, nastaje velik broj takvih vrsta kao što je ljudska, no malo je onih koje ostvare one ciljeve koje im je zadala neka viša moć. Ljudska vrsta tek treba pokazati i dokazati da spada među one malobrojne, odabrane.

Ali, ono najvažnije.

Pripadnici ljudske vrste trebaju vjerovati u to da su predodređeni za to da budu gospodari galaktike, jer, i ne postoji ništa drugo.

Tj. postoji, ali to je samo smrt, ništavilo i zaborav kao da nas nikad nije ni bilo.

Trećega nema.

Ako nestanemo, nitko nikada neće ni znati da smo postojali.

Zapitajte se sada, zajedno samnom:

Jesmo li uistinu rođeni ili stvoreni samo zato da nestanemo, da nas ne bude?

 I ima li ikoga da mu je potrebno navesti još i odgovor na to pitanje?

No to nije sve.

Pored toga što je već rečeno, ova vjera biti će moć koja će nam pomoći da bitno poboljšamo i olakšamo svoj život i učinimo ga sigurnim i radosnim, ali i u tome da cijeli svoj politički, ekonomski, ekološki i društveni poredak na Zemlji uredimo tako da možemo iskoračiti u svemir i otisnuti se na onu veliku odiseju, po krunu od čiste svjetlosti koja nas čeka na njenom kraju. A kamo će čovjek krenuti nakon toga, ja znam, ali o tome ovdje o tome ne mogu govoriti.

Eto, tako se počinje ostvarivati san o vječnosti, blaženstvu i svemoći kojeg čovječanstvo sanja sve od svog postanka.

Petar Bosnić Petrus