Dugogodišnji predsjednik Saveza antifašista i antifašističkih boraca Hrvatske Ivan Fumić govori o recentnoj fašizaciji društvene i političke scene u Hrvatskoj, ‘Penavinu povjerenstvu’ i zbivanjima na Golom otoku
Nakon što je izgubio izbore za gradonačelnika u Vukovaru, Ivan Penava – predsjednik DP-a, stranke čija je glavna misija, kao junior partnera u vladajućoj koaliciji, ideološki zavladati Hrvatskom – umjesto potpredsjednikom Vlade, postao je predsjednikom Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata. Prošloga tjedna je na čelo DP-ova stranačkog Odbora za istraživanje jugoslavenskih komunističkih zločina, postavio kontroverznu povjesničarku Vlatku Vukelić, izvanrednu profesoricu s Fakulteta hrvatskih studija poznatu po negiranju ustaških zločina te opterećenu optužnicom zbog afere nezakonitog upada u privatne e-mailove zaposlenika tog fakulteta.
Kao glavni dokaz da je SFR Jugoslavija bila totalitarni režim, osim tisuća ubijenih bez suđenja na Bleiburgu, ističe se i postojanje logora, odnosno, sustava zatvora za pristaše Staljina, tzv. informbiroovce, od kojih je najveći bio na Golom otoku, osnovan 1949. nakon Rezolucije Informbiroa i sukoba Tita i Staljina.
Nezadovoljan samostalnom jugoslavenskom politikom, Staljin je tada u Jugoslaviji nastojao aktivirati svoje lojalne snage kako bi smijenili državno rukovodstvo s Titom na čelu. Kada je postalo jasno da je došlo do raskola sa Sovjetskim Savezom, Komunistička partija Jugoslavije započela je brutalni obračun sa stvarnom i potencijalnom opozicijom u vlastitim redovima. Na Golom otoku završili su mnogi nedužni ljudi koje su lažno optuživali kolege, susjedi, zavidnici, kako bi bili izloženi mučenjima i teroru. Kroz logor za IB-ovce prošlo je u šest godina – od 1949. do 1956. – oko 13.000 ljudi, od kojih je 287 na različite načine umrlo – neki su bili ubijeni, drugi su umrli od iscrpljenosti ili bolesti. Logorom je rukovodila Uprava državne bezbednosti (Udba).
Nakon Staljinove smrti logor na Golom otoku raspušten je 1956. i tamo je osnovan zatvor za kriminalce, mlađe punoljetnike, ali i za neke kasnije političke zatvorenike. „Kazneno-popravni dom Rab – Goli otok“ konačno je zatvoren 1988. O Golom su napisane brojne potresne knjige, a snimljen je i film „Sedma kronika“ Brune Gamulina, dokumentarac Darka Bavoljaka „Goli otok“ iz 2012. godine te film „Goli“ redateljice Tike K. Gudac iz 2013.
Goli otok zatvorio je 1988. godine Ivan Fumić, ministar pravosuđa Socijalističke Republike Hrvatske, pravnik po struci, jedan od najstarijih živućih sudionika partizanskog pokreta. Rođen u Milanlugu 1930., dio djetinjstva proveo je u logoru i ustaškim zatvorima da bi, kao 12-godišnjak, spas pronašao u šumi i postao partizanski kurir. Kao uvjereni antifašist bio je dugogodišnji predsjednik Saveza antifašista i antifašističkih boraca Hrvatske. U desničarskim medijima proteklih su ga desetljeća nazivali batinašem, krvnikom i udbašem, izdajnikom Hrvatske koji je uz Milorada Pupovca najveće zlo. U razgovoru za Nacional Fumić je, među ostalim, govorio o recentnoj fašizaciji društvene i političke scene u Hrvatskoj, o „Penavinom povjerenstvu“ te o zbivanjima na Golom otoku.
‘Plenković zaboravlja da sve ima svoj kraj i da će njega to koštati. Njemu će desnica slomiti kičmu, ne ljevica. Osim toga, već sam rekao da je HDZ od početka djelomično rehabilitirao NDH‘
NACIONAL: Na nedavnoj promociji knjige Ive Goldsteina „Hrvatska u Drugom svjetskom ratu“ niste mogli sakriti ogorčenost fašizacijom hrvatskog društva i povijesnim revizionizmom, koje premijer uporno negira. Koliko je on za to osobno odgovoran?
Odgovoran je uvijek čelni čovjek. Plenković je najodgovorniji za sve što se događa u Hrvatskoj jer je na čelu Vlade, on diktira tempo i kreira atmosferu. Dovodi i odvodi ministre, tolerira pljačku i korupciju u vlastitim redovima. Trideset ministara je najurio, pa gdje to ima? Tko je odgovoran za stanje u pravosuđu? Plenković. A zbog opstanka na čelu HDZ-a i Vlade, stalno podilazi krajnjoj desnici. Zato je i doveo ove nesposobnjakoviće iz Domovinskog pokreta u Vladu. Pogledajte samo kalibar tih ljudi, obrazovanje, znanje… Jedan od ministara nije znao ni koji je fakultet završio ni koliko je trajalo. No njima su očito najvažniji nametanje radikalno desne ideologije i revizija povijesti. Tko to dopušta? Plenković. Samo, zaboravlja da sve ima svoj kraj i da će njega to koštati. Njemu će desnica slomiti kičmu, ne ljevica. Osim toga, već sam rekao da je HDZ od početka djelomično rehabilitirao NDH – i ideologijom, i postupcima, i nazivljem.
NACIONAL: Ali predsjednik Tuđman osobno je ukinuo HOS i zabranio njihove insignije.
Je, zato što su njega ugrožavali. Učinio je to zato što je Zapad na njega vršio pritisak. Velika je sreća Hrvatske što smo u Europskoj uniji. Jer kako je ovo krenulo, sve više sliči na NDH, a sve manje na demokratsku Hrvatsku.
NACIONAL: Ljutite se i na predsjednika SDP-a Sinišu Hajdaša Dončića, koji je najavio da će tražiti izmjene Kaznenog zakona prema kojima bi izvikivanje ustaškog pozdrava i isticanje ustaških simbola konačno postali kazneno djelo, uz dvije iznimke u skladu s Odlukama Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima – a to su insignije postrojbi i komemoracije HOS-ovcima. Otkud taj zaokret?
Taj zaokret ja ne razumijem. Ili nešto jest kazneno djelo ili nije. Što sad ovakav prijedlog znači? To je takva Dončićeva glupost da ne znam kako bih to uopće tumačio. I inače mi se čini da je SDP brod bez kompasa. A ako je istina da većina SDP-ovaca, pa i oni u vrhu stranke, nije znala za taj njegov zaokret, to je nedopustivo. Takve odluke ne mogu se donositi na svoju ruku jer je SDP demokratska stranka u kojoj se demokratski odlučuje. Ako netko svojevoljno predlaže tako nešto, to zahtijeva njegovu smjenu. Uostalom, mislim da je izbor Hajdaša Dončića za predsjednika SDP-a bio velika pogreška. Jer među njima ima pametnih žena i one bi trebale preuzeti vodstvo stranke. Muškarci su uglavnom inferiorni.
NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate ulogu predsjednika Republike Zorana Milanovića?
On vrluda, malo amo malo tamo. U predizbornoj kampanji nastojao se svidjeti svima, pa i krajnjoj desnici, a sada šuti. Očito se i on, kao Plenković, bori samo za svoju poziciju. Danas na čelu Hrvatske imamo dvije osobe – Milanovića i Plenkovića, koji su toliko prepotentni i misle da sve znaju, a narod je za njih glup. Zato i tolika nedosljednost u njihovom djelovanju, oni zapravo nemaju stav ni o čemu osim o sebi samima, svojoj egzistenciji i svom položaju. To im je jedino bitno. A kako narod živi, to im je zadnja rupa na svirali.
NACIONAL: Vaša generacija pomalo nestaje s javne scene, vidite li vi nasljednike u borbi za antifašizam kao temeljnu vrijednost moderne Hrvatske?
Moja generacija ne nestaje pomalo, već ubrzano. Nažalost, danas nema neke organizirane snage koja bi se dosljedno zalagala za antifašizam iako ima nekih koji se deklariraju kao antifašisti. Problem je što ljevica nema vođu koji bi odredio kojim smjerom treba ići. A to Hajdaš Dončić nije. Ponovit ću, smatram da je sada vrijeme za žene na čelu Hrvatske, puno su sposobnije od svojih muških kolega. I u SDP-u i u Hrvatskoj.
NACIONAL: Kako komentirate osnivanje Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, čiji je predsjednik Ivan Penava?
Plenković je, da bi dobio Penavu i ruke DP-ovaca u Saboru, osnovao jedno besmisleno povjerenstvo koje bi se trebalo baviti proučavanjem zločina komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata. No pritom je zaboravio na zločine ustaškog režima koji su kulminirali od 1941. do ‘45. u NDH. Sve do danas postoje grobnice koje su ustaše napunile po Velebitu i Slavoniji koje nisu istražene.
‘Ljevica nema vođu koji bi odredio kojim smjerom treba ići. A to Hajdaš Dončić nije. Ponovit ću, smatram da je sada vrijeme za žene na čelu SDP-a i Hrvatske, puno su sposobnije od svojih muških kolega’
NACIONAL: Na čelo DP-ova Odbora za istraživanje jugoslavenskih komunističkih zločina Penava je postavio kontroverznu povjesničarku Vlatku Vukelić, koja niječe ustaške zločine. Slažete li se s tvrdnjom da je očita namjera te stranke ideološki zavladati Hrvatskom i revidirati povijest?
Jedna takva osoba koja je svojim radom već dokazala da ne razumije prošlost i ne želi shvatiti tko je bio na pravoj strani povijesti, idealna je za Penavu koji isto tako ništa o povijesti ne zna, kako bi utvrđivala nešto što je odavno već utvrđeno. Doduše, već je Tuđman djelomično rehabilitirao NDH, pod geslom pomirbe. Tada sam mu govorio da to neće ići jer se ljudi mire, a ideologije nikada. Diljem EU-a svjedočimo procesu oživljavanja fašističkih ideologija i metoda rada. Nažalost, Hrvatska, koja je imala najjači antifašistički pokret u Europi, sada ima najjaču desnicu na prostoru bivše Jugoslavije. To nije velika grupa, ali joj je dat veliki prostor za djelovanje jer ostale snage koje se zalažu za demokratsku hrvatsku i bore za istinu, jednostavno su prigušene.
NACIONAL: Činjenica jest da se da su se na Bleiburgu i Križnom putu, kao i na Golom otoku, zločini dogodili, a o tome se nije smjelo pisati ni govoriti u Jugoslaviji. To je glavni argument desnice kada govori o komunističkim zločinima. Kako vi na to gledate?
Prije svega, na Bleiburgu nije bilo ubijanja, već su ljudi ubijani na Križnom putu. Završne operacije koje su se vršile na Bleiburgu događale su se nakon što je Njemačka kapitulirala i kada su svi morali položiti oružje. Tko poslije toga nije položio oružje, on je po haškim zakonima tretiran kao ratni zločinac. Do 15. svibnja ustaše, osobito Crna legija koja je počinila strašne zločine tijekom Drugog svjetskog rata, žestoko su se borili. U toj borbi poginulo je preko 2000 boraca NOB-a, kao i mnogo civila. Nakon predaje ustaško-domobranske vojske, ali i ostalih fašističkih kolaboracionista, četnika, Belogardejaca i ruskih Kozaka, na Bleiburgu nije bilo ubijanja osim pojedinačnih slučajeva. No bilo je trijaže. To znači izdvajanja pripadnika tih jedinica, pri čemu se ipak vodilo računa o tome da domobrani i ustaše koji su bili jedva punoljetni, dakle, 1927-28. godište, budu uključeni u kolone za Križni put, a stariji su većinom strijeljani, i to na Macelju i drugim mjestima po Sloveniji.
NACIONAL: Upravo su stradanja civila na Križnom putu najmasovnija i najproblematičnija?
Činjenica jest da je bilo ubijanja, bez suđenja, na Križnom putu. No to je ovisilo o partizanu koji je osiguravao određenu kolonu zarobljenika. Bilo je i onih željnih osvete koji su vršili ubijanja. Ali na to se treba gledati po fazama i po lokacijama. Bila je to odmazda, kakva se događa nakon svakog rata. Kada god rat završi, kroz povijest se pokazalo da su najopasnija prva tri dana. To je vrijeme obračuna – iz osvete, zbog pljačke, bijesa, mržnje. No kako vrijeme odmiče tako se i broj zločina smanjuje. Dakle, ljudi su ubijani bez suđenja, a da im je suđeno, mnogi bi vjerojatno bili strijeljani. Jer bilo je takvo vrijeme i odraz onoga što je nacistička i fašistička ideologija provodila od početka do kraja Drugog svjetskog rata. Naravno, na Križnom putu bilo je puno nevinih civila koji su se tamo našli jer su se bojali partizana. Zato su žene i djeca odmah puštani kući. Mlađa godišta zarobljenika, koji nisu služili vojsku, odmah su poslana u JNA. A domobrani koji su odslužili vojni rok, nakon nekog vremena u logoru također su pušteni. Zato mi se čini da ovo Penavino povjerenstvo funkcionira po principu: drž’te lopova! Oni koji sada tobože istražuju komunističke zločine, opravdavaju zločine i strahote koje je ustaški režim činio tijekom četiri godine, kasnijim zločinima koji su se dogodili nakon završetka rata. Da je bilo zločina, da je bilo odmazde, da je bilo pljačke – bilo je. Ali to nije bila karakteristika Narodnooslobodilačke vojske, već pojedinačni slučajevi koji tada nisu odgovarajuće kažnjeni.
NACIONAL: Goli otok osnovan je kao logor za obračunavanje sa staljinistima, nakon Rezolucije Informbiroa 1949. Međutim, tamo su ni krivi ni dužni završavali i nevini ljudi te trpjeli strašna mučenja. Nije li to dokaz jugoslavenskog totalitarizma?
Ljudima koji su se našli na Golom otoku nakon Rezolucije Informbiroa jedini krimen bio je što su se u jednom trenutku opredijelili za Staljina i SSSR, a ne za Jugoslaviju. Naravno, dio njih bio je izrazito aktivan – uzmite Arsu Jovanovića koji je bio načelnik Generalštaba JNA i koji se otvoreno priklonio Staljinu. On je bježao s Vladom Dapčevićem i generalom Petričevićem preko rumunjske granice, ali tamo ga je ubila granična ophodnja. Takvi ljudi morali su biti uklonjeni jer bi njihova izdaja pridonijela padu Jugoslavije i ruskom preuzimanju vlasti. Naravno da je prilikom hapšenja takvih ljudi bilo i podmetanja, krivih optužbi, bilo je zavisti i pohlepe, ponekad se pojedince prokazivalo da bi se otelo tuđu ženu ili stan. Bilo je tu svega.
NACIONAL: Bili ste vrlo mladi u to doba, što se tada znalo o Golom otoku?
Kao vojni stipendist na Pravnom fakultetu dobio sam zadatak braniti pojedine ljude. Tada sam se uvjerio da su mnogi stradali zbog sasvim benignih izjava. Bilo je dovoljno ispričati vic da završite u zatvoru. Najkraće rečeno, to je bio rigidni sovjetski sistem. A što se tiče postupanja sa zatočenicima na Golom otoku koji su doista radili za Staljina – da ih je trebalo izolirati, trebalo je, vjerojatno većinu njih. Ali što se tiče torture, izgladnjivanja (iako nije bilo ubijanja već samo prebijanja), to se nije smjelo događati. Tamo su se zatvorenici morali sami međusobno tući, prolaziti kroz špalir, izlagani su raznim poniženjima kako bi revidirali svoje stavove. Bilo je to krajnje nehumano postupanje sa zatvorenicima. Zanimljivo, oni koji su se vratili nikada nisu htjeli govoriti o Golom otoku. Valjda su im toliko zaprijetili da su odlučili kako ne žele riskirati novo uhićenje. No mnogi, usprkos svemu, do kraja života nisu revidirali svoje stavove i nastavili su podržavati Staljina. Inače, za Goli otok tada bio je zadužen Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova i čelni čovjek Udbe i Ozne, kojeg je Tito 1966. isključio iz Partije. U njegovo ime politiku je provodio general Jovo Kapičić, Crnogorac. Među čuvarima tamo je i inače bilo najviše Crnogoraca.
NACIONAL: Logor za IB-ovce zatvoren je 1956. Do tada je njime upravljala Udba. Tko je preuzeo upravljanje i kako je taj zatvor izgledao?
Nakon 1956. zatvorom je upravljalo Ministarstvo pravosuđa Socijalističke Republike Hrvatske. Obišao sam Goli 1986., tek kada sam postao sekretar, jer prije toga nisam tamo imao što tražiti. Tada su izgrađene zgrade za „normalan“ zatvor, bile su organizirane razne radionice, izrađivao se namještaj. Ženska kaznionica, koja je bila na Grguru, zatvorena je i žene nakon 1956. više nisu tamo dolazile. Moram istaknuti i da je taj period maltretiranja ljudi trajao prvih pet godina, a nakon toga se situacija popravila, osobito kada su tamo prestali slati političke osuđenike, iako je možda bilo zloupotreba nekih stražara. No vladala je politika da se treba raditi na preodgoju zatvorenika kako bi se u društvo vratili kao bolji, a ne kao gori ljudi. Jer čovjeka možete kazniti, ali ga ne smijete mučiti. Svaka kazna mora za cilj imati povratak tog čovjeka u društvo, a ne njegovo uništavanje.
‘Dok sam bio na čelu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, stalno su mi prijetili i svašta su mi htjeli prikrpati, nekakva strijeljanja u Karlovcu 1946. A ja sam upisivao gimnaziju u Osijeku’
NACIONAL: Kao posljednji ministar pravosuđa Socijalističke Republike Jugoslavije, zatvorili ste 1988. Goli otok. Zašto tek tada i koji je bio neposredni povod?
Kad sam 1986. postao sekretar za pravosuđe i upravu SR Hrvatske, obišao sam Goli i razgovarao s ravnateljima tih kazneno-popravnih domova. A to su tada mahom bili stručni i iskusni ljudi. Sugerirali su mi da se Goli otok ukine jer nakon 1956. i posjeta Hruščova Jugoslaviji, tamo više nisu slali političke zatvorenike, već mlađe punoljetnike koji su prekršili zakon. Poslao sam taj prijedlog u Izvršno vijeće Hrvatske i svi su kao jedan digli ruku za ukidanje tog zatvora, jer postupak prema zatvorenicima nije smio biti tako okrutan i to je stvarno bila naša sramota.
NACIONAL: Kako je ta odluka primljena u Beogradu?
Nije bilo nikakvog protivljenja, dapače. Svima je bilo jasno da je to naša mrlja koja se nije smjela dogoditi, ali se dogodila. Kada je donesena odluka o zatvaranju Golog otoka, najzaslužniji za rješenje tog problema bio je tadašnji pomoćnik sekretara za zatvorski sustav Mile Ribarić. On je bio vrlo human čovjek i u samo mjesec dana tamošnji su kažnjenici, prema težini počinjenih zlodjela, raspoređeni po kaznionicama u Jugoslaviji.
NACIONAL: Desničarski mediji i portali godinama su vas nazivali krvnikom, udbašem, izdajnikom… Kako ste to doživljavali i jeste li bili izloženi prijetnjama?
Znate što: psi laju, karavane prolaze. Na takve budalaštine se ne obazirem jer sve što pišu, govori o njima, a ne o meni. Nikada nikoga udario nisam, niti sam bio krvnik, niti sam ikada zloupotrijebio svoj položaj. Čak nisam bio ni u borbi u NOB-u, bio sam partizanski kurir. Dok sam bio na čelu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, stalno su mi prijetili i svašta su mi htjeli prikrpati, nekakva strijeljanja u Karlovcu 1946. A ja sam tada upisivao gimnaziju u Osijeku. Kasnije sam završio pravo i radio cijeli život kao pravnik i kao sudac na Vojnom sudu 5. Armijske oblasti JNA sve do 1986. A onda sam postao ministar pravosuđa, odnosno, republički sekretar za pravosuđe i upravu. Ti desničarski mediji i portali lijepe mi takve etikete samo iz čiste mržnje i dokaz su njihove skromne pameti.
(Zrinka Vrabec Mojzeš/Nacional.hr)
