Nizozemski se premijer Mark Rutte nedavno javno ispričao za kolonijalnu prošlost svoje zemlje te za njezine posljedice za koje je priznao da traju i danas“, izvijestili su strani mediji iz Nizozemskoga nacionalnog arhiva, gdje se Rutte službeno obreo, pa kud’ svi Turci tu i ćelavi Mujo hrvatske režimske tzv. javna kuća HRT. „Stoljećima su nizozemska država i njezini predstavnici omogućavali i poticali ropstvo i od toga profitirali“, nije krio Rutte svoju tek „otkrivenu“ toplu vodu, tragičan višestoljetni obrazac na kojemu najvećim dijelom počiva današnje blagostanje i SAD-a i eurounijskih zemalja tzv. prve brzine. Od sjevera Amerike i Ruttteove Nizozemske do Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije, etc., desetak prošlih godina Eldorada najvećem u povijesti migrantsko-izbjegličkom egzodusu milijuna sirotinje i ratnih stradalnika iz Azije, Afrike, Srednje i Južne Amerike na bogati Sjever. „Istina je da nitko tko danas živi u Nizozemskoj ne snosi nikakvu osobnu krivnju za ropstvo, no nizozemska država snosi odgovornost za golemu patnju onih koji su bili porobljeni, kao i njihovih potomaka“, kazao je premijer Rutte baš nekako u vrijeme kad njegova zemlja, navodno, preispituje svoju kolonijalnu prošlost. Uključivo povrat opljačkanih umjetnina i borbu s rasizmom.

Nizozemska je dva i pol stoljeća bila vrlo respektabilna kolonijalna sila u svijetu – ništa manje/više pljačkaška, robovlasnička, nečovječna i čak genocidna prema potlačenomu domicilnom stanovništvu u kolonijama od britanske, francuske, španjolske, američke i ine kolonijalne konkurencije – pa nizozemska premijerska isprika u sadašnjem svijetu neokolonijalnih trakavica iste priče puno sofisticiranijim alatima istih „bivših“ kolonizatora jedva da znači više od labuđeg pjeva naprasno probuđene tzv. ljudskosti. U drastično nagnutom svijetu predarmagedonskog atomskog uništenja i klimatskog suicida – gdje su u divljemu vrzinom kolu podruku mržnja bez pokrića, megakorporativna kapitalistička pohlepa za tuđim resursima, rat i bjesomučno gaženje temeljnih ljudskih prava – nekakva premijerska, je li, isprika milijunima opljačkanih i potlačenih vrijedna je koliko i papina za također stotine milijuna inkvizicijski spaljenih na lomačama, utopljenih s mlinskim kamenom oko vrata, raščetvorenih, prebijenih namrtvo u mraku crkvenih mučilišta, opljačkanih do gole kože, prognanih s ognjišta… Vrlo malo, zapravo – ništa.

Nema te riječi i bljeska savjesti nakon toliko muke i proteka vremena koji mogu zatvoriti provaliju nepravde i bola čak i posve istrijebljenih naroda. Nerijetko istrijebljenih baš u ime kršćanskog Boga. Recimo, devet tzv. križarskih ratova protiv „nevjernika“ u Svetoj zemlji eda bi si rimski pape (od Urbana II. nadalje napunili rastrošnošću prorajtane riznice), genocidi nad starosjedilačkim narodima/kulturama u objema Amerikama, u Africi i Aziji, Australiji, etc. Današnja Venecija, srce moćne sradnjovijekovne Mletačke Republike, danas je ogledni, otvoreni muzej trgovinom i mačem dopremljenih najvećih vrijednosti iz tada poznatog svijeta. Da nekoj vlasti u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Njemačkoj, etc., pa i samo SAD-u dođe iz debelog mesa u glavu odluka očistiti svoje muzeje, galerije, trgove, ulice… od bogatstva opljačkanog u kolonijama i vratiti barem veći dio kešovine stečene kriminalom, pljačkom prirodnih resursa, ubijanjem i maltretiranjem naroda u kolonijama, nikomu od tih nepreglednih kolona migranata/izbjeglica ne bi padalo na um riskirati čak i živu glavu na tragičnom „putu u Njemačku“. Ne bi bilo potrebe, jer sada životnostandardni Eldorado u zemljama EU-a tzv. prve brzine te Kanadi i SAD-u ne bi bili ni približno to što jesu. A ekonomski, politički i vojno se trse iz petnih žila ostati ne takvima, nego još boljima, još bogatijima, je li, u međusobnom konkurentskom pripetavanju – još dominantnijima…

Neki narodi nemaju sreće

Neokolonijalizam je na djelu. Ništa manje i ništa neagresivnije no ranijih stoljeća. Suštinski, ništa drukčije. U toj su nečovječnoj igri isti kolonizatori i manje-više iste žrtve. Tek se ovisno o tzv. stanju zdravlja međunarodnih odnosa mijenja raspored/utjecaj prvih na druge ili uspostavljaju interesni tzv. savezi, partnerstva, koordinacije, itsl. Logika je u pravu jačega, pa se neokolonijalna politička i materijalna dobit opet dijeli na isti način: jedan meni, jedan tebi, jedan meni, jedan njemu, jedan meni, itd. Vremena su se promijenila, ali je problem ostao isti unatoč činjenici da je formalno dio zemalja tzv. Trećeg svijeta stekao nezavisnost, osobito u 20. stoljeću, da je ropstvo ukinuto, a bivši se kolonijalni gospodari administrativno i vojno povukli iz osamostaljenih država. Najvažniju je ulogu u dekolonizaciji tzv. Trećeg svijeta, ponajviše u crnoj Africi i Aziji, odigrao Tito-Nehru-Naserov Svjetski pokret nesvrstanih zemalja od 1960-ih godina nadalje, prisilivši u globalnoj politici tadašnji kapitalizam unutar duoblokovskog svijeta na taj presudan slobodarski korak: svaki potlačeni narod ima pravo na slobodu i državnu samostalnost/neovisnost.

Neki pak narodi još nisu te sreće, a neki pak formalno osamostaljeni su ostavljeni u kritičnom siromaštvu i htjeli-ne htjeli polit-financijski ostali u klinču svakovrsne ovisnosti o bivšim kolonizatorima ili, pod kojekakvim izgovorima – ne plešu li po notama megakorporativnog kapitalizma što ga alimentiraju odreda zapadne vlade najbogatijih zemalja – podliježu vrlo grubim pritiscima upravo međunarodnih institucija od Svjetske banke i MMF-a, etc. pa do UN-a, kvazipolitika nejednakosti skupina tipa G-7 ili G-20, nekolicine povijesno najgorih kolonijalnih država što i dalje imaju važnu/presudnu riječ u globalnim odnosima snaga u svijetu… U tom i takvom kontekstu, isprika premijera Zemlje tulipana , je li, zvuči više no lijepo i budućnosno, ali utopistički. Neće se ostvariti ni povratom blaga opljačkanog u kolonijama, ni u borbi protiv rasizma, a pogotovo neće biti globalnije inspirativna. Dapače, pucanj uprazno. U samoj Nizozemskoj je odmah izazvala stanoviti podsmijeh stanovitih političkih skupina, koje su ustvrdile da je tu ispriku trebalo izreći nizozemski kralj Willem-Alexander Claus George Ferdinand van Oranje-Nassau 1. srpnja 2023. u bivšoj koloniji Surinamu na 160. obljetnicu oslobođenja robova u toj zemlji. Ako je premijer Rutte dobro informiran, a vjerovati je da jest, njegova će vlada poslati izaslanstvo na tu obljetnicu, ali i na karipske otoke što su ostali dijelom Kraljevine Nizozemske na različitim stupnjevima autonomije: Sint Maarten, Curacao, Arubu, Bonaire, Sabu i Sint Eustatius.

Kolonijalna je Nizozemska dva i pol stoljeća držala robove u neljudskim uvjetima, jednostavno ih nije smatrala ljudima, ne samo na Karibima već i u današnjoj Indoneziji i Južnoafričkoj Republici, a povijest je zabilježila njihov jezivi masakr 1947. godine u Indoneziji. I sad ćemo se ispričati, jer nitko od aktualnih Nizozemaca ni za što iz krvave kolonijalne prošlosti nije kriv i – idemo dalje!? Ništa se nije dogodilo. Barem, više nema živih svjedoka. Francuski masakri u Indokini, na Bliskom istoku i zemljama Magreba, britanski u Kini i Indiji, američki u Vijetnamu, Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji…, ranije genocid nad Indijancima, etc., pa španjolski u Peruu, Meksiku i drugdje po Latinskoj Americi već od 16. stoljeća, itsl. niti su dobili ispriku niti bi ona ikomu išta značila. Forma nije sadržaj, a prošlost je takva kakva jest, ne može se ni prepraviti niti spriječiti. Dogodilo se. I, što je najtragičnije, događa se i vrag znâ hoće li ljudski rod ikad sazrijeti do svijesti o tomu da čovjek čovjeku – ne smije biti vuk!?               

Neokolonijalizam današnjice dnevno gledamo/čujemo/čitamo u milijun inačica – ovisno o politikama što ga tumače, kritiziraju ili najčešće, je li, opravdavaju – gdje bogate/razvijene zemlje paternalistički, ugnjetavački ucjenjuju i pritišću manje razvijene, kreditno (pre)zadužene, politički „neposlušne“ i države tzv. Trećeg svijeta, ali i one razvijenije usude li se bez odobrenja najmoćnijih pomagati pritisnutima. Npr. Kina je pod SAD-ovim/zapadnim sankcijama zbog takvog prijekta pomoći („Novi put svile“) u tzv. Trećem svijetu, čiju razvojnu bijedu Svetska banka, MMF i banke na Zapadu jednostavno – ne doživljavaju. Ekonomski i politički pritisak, ucjene, prijetnje pa i korištenje vojne sile (npr. NATO-a u Siriji i Libiji, ali i  prema Iranu i šire, etc.) iskušane su neokolonijalističke metode kojima se cijele narode, njihove režime i države programiranim nasiljem gura u živo blato egzistencijalne ovisnosti, podložnosti tuđoj volji, mijenja im se vlasti  i čak ubija lidere (Saddama Husseina u Iraku, Muammara al-Gaddafija u Libiji, nepoćudne političare na Bliskom istoku, istaknute inženjere u Iranu, injsl.), i nikomu ništa. Tzv. međunarodno pravo žmiri, jer pred njim nisu svi isti/jednaki, najmoćniji su najistiji/najjednakiji, pa…

Recimo, SAD bez znanja UN-a, zloporabom NATO-a i lažnim alibijem (navodno terorističko rušenje „Blizanaca“ WTC-a u New Yorku te udar trećeg putničkog zrakoplova u zid Pentagona) opravdava vojnu agresiju na suverenu državu Afganistan. Agresiju na članicu UN-a, pljačku nafte i ubojstvo predsjednika suverenog Iraka opravdavalo se pak izmišljenom prijetnjom svijetu kemijskim oružjem za masovno uništenje, koje nikad nije pronađeno. SAD/NATO-ova agresija na suverenu državu Libiju, također mučko ubojstvo predsjednika i megakorporativnu  pljačku nafte, koja traje i danas u potpuno disfunkcionalnoj zemlji, opravdavalo se izmišljotinama o globalnoj ugrozi „leglom terorizma“… Zapadna agresija na Siriju, u kojoj također glavnu riječ imaju megakorporativni, geopolitički i geostrateški zapadni interesi predvođeni barjaktarom SAD/NATO-om s tzv. partnerima, odreda stoljetnim kolonijalnim, a potom neokolonijalnim zemljama EU-a što su uzurpirale pravo ćaćinstva na resursima Bliskog istoka, šaka je u oko mirotvornom globusu izmišljotinom o legitimnom pravu rušenja autokratskog/nenarodnog režima Bashara al-Assada.

Sutra, kada oružje zašuti u Ukrajini i pregovori na neki način potvrde kako nema pobjednika – ni u jednom ga ratu ne može biti, jer je uvijek čovječnost žrtva i nedužni su ljudi na gubitku! – na zgarišta će nasrnuti megakorporativni bageri i zidari debelo profitirati na prolivenoj krvi. Raspored je ugrubo već napravljen – tko će što, kada i gdje – a preliminarne računice također. Suverena Ukrajina na papiru bit će suvremeni neokolonijalni pašnjak upravo tih megakorporativnih bikova što su, je li, najbješnje frktali, rovali kopitima i jurišali globalnom arenom ganjajući nedohvatljive autokratske crvene krpe. Iste one što su štono jučer jednakim polit-ideološko-hladnoratovskim bijesom bijesom nazivali – komunističkim. Glupost na entu tzv. prave strane povijesti u lažnom celofanu tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života.

Klimatski poremećaji

Kolonijalizam ili neokolonijalizam, isto sranje u drugom pakiranju ili, što bi ironično rekla pristala sjevernomakedonska pjevačica Tijana Dapčević u odori Titove pionirke o postjugoslavenskomu zapadnom Balkanu: „Sve je isto, samo Njega nema“. Tzv. visokocivilizirani i tehnički superiorniji bivši kolonizatori porobljavali su slabije prostore i narode na Kugli do najdaljih, ubijali ljude „u ime Boga, kralja i našeg zakona“ i iz čiste obijesti, uzimali im kruh iz usta i sve vrijedno u njihovoj zemlji, raspadali se od bogatstva i pretilosti, a danas njihovi neokolonijalni nasljednici čine to isto dužničkim porobljavanjem, masovnim ubijanjem milijuna ljudi glađu i siromaštvom, prisiljavanjem sukobljavati se jedni s drugima i u istoj zemlji i među bližim i udaljenijim susjedima, što mu suštinski dođe na isto. Megakorporativni kapital diktira politike i instalira vodeće političare ili operativce, poslovođe politika svakovrsnog porobljavanja, dužničkog robovanja na neodređeno i sankcijskog/vojnog maltretiranja cijelih naroda, država, pa i kontinenata. Pola Azije, veći dio Latinske Amerike i gotovo cijela Afrika neokolonijalno su ovisni o bivšim kolonizatorima i zabrinjavajuće pak megakorporativno maltretirani do te mjere da su njihovi ekstraprofiti i sljepilo marionetskih režima i vladara – vojno zaštićenijih od samoga američkog šefa države – doveli u pitanje ekološki opstanak planeta.

Klimatski poremećaji i velike ugroze sve češćim prirodnim katastrofama (poplave, odroni, suše, požari, uragani, potresi…) zvone na uzbunu, ali se taj eho krajnjeg upozorenja čovjeku ne čuje  od zaglušujuće političke  buke pohlepnoga megakorporativnog kapitalizma kojemu nikad i ništa nije bilo niti jest sveto. Prvi stečeni milijun – nema veze kako!? – vapi za drugim milijunom, drugi za trećim…, milijarda za drugom milijardom, pa druga za trećom… I tako u nedogled: nema veze koliko će ljudi pritom umrijeti od gladi ili u ratovima, koliko će biljnih i životinjskih vrsta nestati s Kugle, koliko će vode i zraka biti kontaminirano i koliko će se pandemija smjenjivati jedna za drugom ili bolesti za koje medicina nije ni čula!? Taj nezadrživ (!?) neokolonijalni (bivše kolonijalne i druge velike sile) poriv za otimanjem tuđeg bogatstva političkim, ekonomskim i vojnim pririskom te instaliranjem marionetskih vlasti koje će zakonima/vladanjem trasirati put „legalnoj/legitimnoj“ megakorporativnoj otimačini i po cijenu najgoreg siromaštva, bijede i gladi domicilnog žiteljstva danas je dominantan oblik ponašanja, opet interesnog svrstvanja i vojnog prestrojavanja u ključnim zbivanjima radi uspostave tzv. novoga svjetskog poretka.

Stratezi SAD-ovoga američkog neokolonijalnoga, a multikorporativnog kapitalizma – npr. Henry Alfred Kissinger, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u administracijama tada predsjednika Richarda Milhousa Nixona i Geralda Rudolpha Forda, Jr., te Zbigniew Kazimierz Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Jamesa Earla „Jimmyja Cartera, Jr. – imenovali su tzv. novi svjetski poredak „američkim 21. stoljećem“, „Euroazijom od Lisabona do Vladivostoka“, „šahovskom pločom“. Puno prije no što je drčan republikanac mussolinijevske mimike i 45. predsjednik SAD-a Donald John Trump urbi et orbi pojasnio tu/takvu imperijalno-neokolonijalnu ambiciju danas „najagresivnije države na svijetu“ (tvrdi Pulizerov laureat Seymour Myron „Sy“ Hersh, američki istraživački novinar i politički pisac) zastrašujućom devizom „America First!“ Amerika prva!? Amerika naprijed, svi ostali stoj!? U svako doba, na svakomu mjestu i po svaku cijenu!? Tko se ne želi pokloniti, morat će se silom pokoriti!? I to se događa. Naočigled svijeta, je li, sila i nepravda, notorno ljudsko licemjerje, nemoral i nepoštenje grubo gaze globalni mir i sigurnost, porobljavaju ljude novim lažima i sofisticiranim Big Brotherom te čovječanstvo mic po mic klizi u nepovrat. Napokon, o tzv. pravoj strani povijesti bit će bespredmetno pametovati, jer to već sada nitko ozbiljan nije kadar učiniti po čistoj savjesti i bez opasnosti da postane – metom.

Neokolonijalni korov je zapasao širok i dubok prostor globalne zbílje dramatičnije no kolonijalni, pa su i posljedice nepredvidljivije. Baš zato i potencijalno izazovnije tako da nitko ni u što više ne može biti siguran. Ako je, recimo, a jest, Unija pristala ne samo na političku i vojnu nego i ekonomsku ovisnost o SAD-u – koji joj diktira ponašanje i prema ratu u Ukrajini, ali i prema Kini, Iranu, Siriji… i inim Uncle Samovim „krvnim neprijateljima“, odnosno tzv. partnerima/saveznicima – a Lijepa Naša je pak dragovoljno (!?) ustupila svoju samostalnost, neovisnost i suverenost Uniji (njemačkoj šefici Europske komisije Ursuli „Roschen/Ružici von der Leyen i belgijskom šefu Europskog vijeća Charlesu Yves Jean Ghislaine Michelu, ponaosob), RH je Aristotelovim silogizmom (ako je A=B, a B=C, onda je i A=C) politički, ekonomski, vojno i na svaki drugi bitan način podčinjen neokolonijalnoj volji/interesima kapitalističkog Zapada/SAD-a. Alati: EU, NATO, UN, Svjetska banka, MMF, OECD, WTC, WHO, tzv. međunarodno pravo, konvencije, deklaracije, itsl., čija se djelovanja , je li, iscrpljuje u megakorporativnim kapitalističkim interesima, politički posredovanim iz središnjeg centra globalne moći. To, dakako, uključuje i manipulacije zaštitom prirode i kataklizmičnim proširenjem jaza između šačice, je li, prebogatih vlasnika kapitala uglavnom puno sjevernije od ekvatora te milijardâ puke, opljačkane i obeznađene sirotinje u ostatku svijeta. Blizu 100 milijuna tih nesretnika, po podacima UN-a, trenutno je na izbjegličkom/migrantskom putu, što je neokolonijalizmu pljuska u lice.

Neokolonijalna politika, odnosno tzv. globalizacija za koju se drži da je ciljano osmišljena u SAD-u radi preustroja svijeta u multikorporativnu te korist privatnih profita velikih kompanija i instaliranih političkih kastâ, ne dobrobiti građana, podrazumijeva slabljenje nacionalnih država i vlada, čak i najgrubljim fizičkim nasiljem pod izmišljenim alibijima, smanjenje socijalnih prava, javnih izdataka, sabotiranje aktivističke uloge civilnog društva. Neokolonijalistički je projekt kapitalističkog imperijalizma – pod firmom slobode tržišta i profitnog legaliteta, sic transit – zapravo otvorio vrata novih tržišta, izvora sirovina i jeftine radne snage, produbio ljudske nejednakosti i ogućio tzv. reinkarnaciju kolonijalizma „humanog“ lika. Po čemu je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena uistinu takva, ako su joj sve strateški presudne za goli opastanak sastavnice u stranom posjedu: sve banke osim HPB-a, sva trgovina osim srozanoga bivšeg Agrokora, energetika, prometna infrastruktura, uništena industrija i poljoprivreda, pa RH uvozi gotovo 70 posto hrane, industrijske artikle, tekstil, čak kruh i ine pekarske proizvode unatoč viškovima domaćeg žita, etc.? Kakav je to vražji suverenitet i kako je to „Hrvat napokon svoj na svomu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ kada državni proračun vegetira na kapaljka-alimentaciji iz EU-a? Kada ni premijer Andrej Plenković niti pojedini ministri ne smiju mrdnuti malim nožnim prstom bez odobrenja „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (je li, iz službene premijerove prepiske), a guverner HNB-a Boris Vujčić ne smije spriječiti strane banke-kćeri u enormnoj pljački CRO građana, ne samo CHF kreditima višemilijunske vrijednosti?

Ista meta, isto rastojanje

Kakav je to vražji suverenitet, ako nije neokolonijalna opet porobljenost RH pod istima bivšim kolonizatorima što su stoljećima moćno stolovali u Aachenu (Karlo Veliki, praotac EU-a), Budimpešti, Beču, Berlinu, Parizu, Veneciji, Berlinu, Visokoj Porti, Beogradu… kada se ni premijer Plenković niti ministar mu Davor Filipović ne usude, ne znaju ili jednostavno nisu sposobni suprotstaviti stranim trgovačkim lancima – zaboga, što bi rekli u Bruxellesu!? – inatljivo gluhima za njihove tzv. bijele liste, što podivljalim cijenama nemilosrdno ruše životni standard „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanki i građana RH“ (sic transit)? I kakava je to nacionalno svjesna, je li, „domoljubna“ vlast u Banskim dvorima i tzv. Visokom domu, koja – hvalite me usta moja!? – na washingtonski aport via Bruxelles nepozvano zavlači ruku duboko u džep tzv. običnih/malih ljudi i poduzetnika ne bi li platila Amerima ukapljeni plin iz škriljevaca dopremljen na LNG terminal u akvatoriju otoka Krka!? A taj je plin četiri puta skuplji no u SAD-u i bar deset puta skuplji od ruskog kojega se, npr. mađarski vlasnik hrvatske energetike MOL ni pod kakvim američkim pritiskom nije želio odreći u sklopu tzv. EU-sankcija Rusiji, pa…

Ili, najnoviji desetopaketni presedan proameričkog Zapada/EU-a koji ruši temeljne norme tzv. međunarodnig prava: ruska imovina u inozemstvu i prihodi od nje preusmjerit će se Ukrajini „radi obrane od ruske agresije“. Prvo, Zapad time negira vlastitu, ključnu kapitalističku dogmu o „svetosti i nedodirljivosti“ privatnog/državnog vlasništva, ako ga netko treći smije tek tako oduzeti, ustupiti nekomu ili koristiti kako mu se sprdne. Drugo, oktroira međunarodno nepovjerenje i nepouzdanost zakona, deklaracija, konvencija i inih globalnih dokumenata o privatnoj/državnoj imovini na čuvanju u međunarodnim institucijama ili zatečenoj u stranoj zemlji. Kao do sada, Moskva će na paket tzv. sankcija odgovoriti istom ili još gorom mjerom, svojim paketom tzv. prootusankcija, što je u suštini besmisleno ne samo za budućnost nego i za ozbiljne međunarodne odnose, mir i sigurnost čak i u neokolonijalno impregniranom svijetu. Eto, potuku se, je li, Janko i Marko zbog lijepe Klare u razredu, pa dođe razrednica koja simpatizira Janka bez obzira na to što je „prvi počeo“, oduzme Markov mobitel i daruje ga Klari. Ima smisla? Nema. Dobro, ni ta prispodoba nije baš isto što i ruska imovina na Zapadu darovana Ukrajini no, što bi rekao pokojni Đorđe Balašević: „Princip je isti, a sve ostalo su nijanse“. Bez dvojbe, princip je isti nekada u kolonijalnom i već dugo neokolonijalnom svijetu, a nijanse su samo u „alibijima“/alatima reinkarnacije neljudskosti.

To što se nizozemski premijer Mark Rutte javno ispričao za kolonijalnu prošlost svoje zemlje te za „posljedice, koje traju i do danas“, vrlo je lijepa gesta nečiste savjesti, ali jako zakašnjela i praktično neučinkovita isprika milijunima ubijenih i opljačkanih. Koji, priznao je Rutte, ni danas nisu stali na čvrste noge. Hoće li ikad, kao i mnogi drugi? Nitko ne znâ.

Marijan Vogrinec