Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Ovako su odgajali mlade ustaše

(Foto: Wikipedia) Ante Pavelić tijekom govora na skupu Ustaške mladeži u Zagrebu, rujna 1941.

Ustaška mladež bila je podijeljena na mušku i žensku granu, s dva zamjenika upravnog zapovjednika. „U uvjerenju da se čvrsta i trajna sloboda postizava samo prolievanjem krvi i žrtvovanjem vlastitih života, mladost je hrvatska s njoj svojstvenim elanom pošla u borbu“, napisao je režimski propagandist Janko Skrbin, u tekstu „Zadatci i djelovanje Ustaške mladeži“, koji je sredinom 1943. objavljen u časopisu Ustaška mladež. Kako piše Jutarnji, Skrbinove misli, ali i stavove niza drugih važnih ličnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ostale bi poznate samo rijetkim istraživačima da Goran Miljan, povjesničar zaposlen u Centru “Hugo Valentin” na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Uppsali u Švedskoj, nije napisao knjigu “Uspon fašizma u Hrvatskoj – Ustaše i pokret mladih u II. svjetskom ratu”. Miljan već godinama istražuje fašizam, totalitarizam, komunizam i kulturu sjećanja, ali “Uspon fašizma u Hrvatskoj – Ustaše i pokret mladih u II. svjetskom ratu” donosi nešto novo – prvi put priču o indoktrinaciji mladih u NDH.

Dosad su napisane brojne knjige o tome kako je tijekom Drugoga svjetskog rata Hrvatska postala fašistička država pod kontrolom ustaša koji su ideološki prihvatili i prilagodili tada dominantnu fašističku ideologiju koja se manifestirala u brojnim europskim zemljama, a vrhunac doživjela u Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji. Ali, Miljan je prvi koji je istražio i analizirao ideologije, prakse i međunarodne veze organizacije Ustaške mladeži, piše Jutarnji čiji članak prenosimo u cijelosti. Nezatrovana mladost Od Trećeg Reicha i Italije do Francove Španjolske i Banskih dvora, na mladež se gledalo kao na onaj segment društva koji nije “zatrovan” starim istrošenim ili destruktivnim ideologijama i praksama. Zbog toga joj se pridavala uloga jedinoga budućeg nositelja novostvorenog fašističkog poretka u Europi. Od starijih generacija zahtijevala se poslušnost jer se smatralo da njihov odgoj, razvoj i svjetonazor proizlaze iz staroga, zatrovanog društveno-političkog sustava trule demokracije i dekadentnog kapitalizma te stoga oni ne mogu postati nositelji “novoga” fašističkog poretka u Europi. Čudno je da o toj temi ne postoji nijedna monografija na hrvatskom jeziku, a donedavno nije bilo niti znanstvenih članaka posvećenih toj fašističkoj organizaciji mladih. Od hrvatskih je autora Ustašku mladež u svojoj monografiji spomenula jedino Fikreta Jelić-Butić, međutim, čak joj je i ona posvetila malo pozornosti: napisala je manje od pola stranice o toj temi, zaključujući da je Ustaška mladež predstavljala potpuni organizacijski neuspjeh, što je temeljila na jednom arhivskom dokumentu. Stvarnost je bila kudikamo kompleksnija. Fašistički režimi često su isticali ideju mladosti i mladenačke energije kao ključnu za svoj svjetonazor. Napokon, izjava Roberta Leya, čelnika njemačke Radne službe, “Tko posjeduje mladež, posjeduje budućnost, a tko posjeduje budućnost, posjeduje narod”, primjer je osnovne ideološke i praktične komponente fašističke totalitarne revolucije. Do trenutka kada je osnovana Ustaška mladež, fašističke organizacije mladih u Italiji i Njemačkoj djelovale su već dulje od desetljeća, pružajući mladima nov obrazovni, politički i društveni svjetonazor. Fašisti su svoju omladinu vidjeli kao čuvare i buduće nositelje svoje borbe i ideja, odražavajući u određenoj mjeri sve atribute starijih generacija fašista. Fašistički koncept mladih “postavljen nasuprot dekadenciji i senilnosti suvremenog svijeta […] nasuprot staroj Europi”, koju je trebao zamijeniti novi revolucionarni poredak, koji bi “donijela revolucija duhovno mladih”. Istu je strategiju imao ustaški režim u kojem su mladi, kao nova generacija, svojevrsna tabula rasa, smatrani najvažnijom karikom ustaškog kolektivnog djelovanja. Osnivanjem organizacije mladih ustaše su postavili okvir čiji je glavni cilj bilo ponovno stvaranje “istinskog”, “novog” Hrvata – ustaše. U takvoj strategiji mladi su postali onaj segment društva koji je predodređen kao najsposobniji za razumijevanje i provođenje ustaške revolucije. Razumije se, poglavnik Ante Pavelić i njegov uži krug smatrani su avangardom hrvatske nacije i simbolom nacionalnog spasenja i obnove. Nakon što su uspostavili režim, tu percepciju ustaša kao simbola promjene, nečeg novog, boljeg i vječnog trebali su prepoznati, priznati i prihvatiti mladi kao utjelovljenje “novog” Hrvata ustaše. U toj totalitarnoj državi mladi su smatrani novom generacijom u koju su ugrađene nove vrline i vrijednosti, koja je sposobna očuvati ustaška dostignuća i ideje. Ključna ideja bila je, objašnjava Goran Miljan, “mladima usaditi vrijednosti, volju, snagu i duh koji su smatrani neophodnima za svakog “istinskog” Hrvata – ustašu, kako bi se dinamizam novoga nacionalnog kolektiva održao u stalnom pokretu”. A sve kako bi spriječili potpuno uništenje hrvatske nacije, zagovarali su uspostavu neovisne Hrvatske temeljene na ekskluzivnom nacionalizmu u kojoj bi jedino Hrvati imali pravo vladati. Prema ustaškom diskursu i viziji, mladi su bili ti koji su trebali prihvatiti, naslijediti i dalje razvijati karakteristike i vjerovanja ustaša. Milivoj Karamarko, studentski novinar i vođa Ustaške mladeži u Bilogori, napisao je da samo povratnički ustaše i Ustaška mladež mogu biti istinski nositelji “ustaštva” i jedini jamci države, te stoga “mi smo Poglavnikovi, Poglavnik je naš i mi Ga ne damo nikom”. A Mile Budak je koncept Boga i Providnosti kao nit vodilju Poglavnika na njegovu putu odveo još korak dalje. U članku “Ustaška mladež” Budak će istaknuti: “Providnost nam je dala Poglavnika, nu ujedno Ga je obdarila i najvećom snagom i poletom, davši Mu najbolju mladež koju je hrvatski narod ikada imao!” Ustaška mladež bila je podijeljena na mušku i žensku granu, s dva zamjenika upravnog zapovjednika. Nadalje, organizacija je bila podijeljena u četiri kategorije: Ustašku uzdanicu, za djecu u dobi od 7 do 11 godina, Ustaškog junaka, za djecu u dobi od 11 do 15 godina, Ustašku Starčevićevu mladež, za mlade u dobi od 15 do 18 godina, i Sveučilišnu mladež, s posebnim odjeljkom posvećenim Radnoj službi. Na čelu svih ovih grana bili su njihovi zapovjednici. No, za ostvarenje revolucije ustašama je trebalo mnogo više od uniformi i obuke u kampovima. Temeljna je ideja bila organizirati i provesti svoj vlastiti, paralelni sustav obrazovanja, putem kojeg će stvoriti ovog “novog” Hrvata – ustašu. U tom paralelnom obrazovnom sustavu na značaju je dobila militarizacija kroz predvojničko obrazovanje, osobito među muškim pripadnicima Ustaške mladeži. Đuro Tomić, odjelni upravitelj za predvojničko obrazovanje, izjavio je da je vojno obrazovanje mladih za cilj imalo uništiti “mlakost i pacifizam, komotnost i nedisciplinu” koju je mladima donio demokratski sustav, a sve u svrhu stvaranja “novog” Hrvata i “nove” hrvatske zajednice. “U takvom svjetonazoru taj je ‘novi‘ Hrvat morao priznati važnost države za hrvatsku naciju i biti spreman žrtvovati sve kako bi ispunio i zaštitio Poglavnikovu državu i naciju. Izlažući mladež njihovu binarnom svjetonazoru dobra protiv zla, spasenja nasuprot uništenju, smrti naspram preživljavanja, slobode nasuprot ropstvu, kulture naspram barbarstvu, ustaška elita je mladima dodijelila odgovornosti koje su uključivale svesrdno prihvaćanje uvjerenja, ideja i žrtvovanja osobito starijih ustaša i Poglavnika te spoznaju da je njihova uloga i svrha potpuna regeneracija hrvatske nacionalne zajednice”, objašnjava Goran Miljan. Za pravu stvar Slični procesi odvijali su se i drugdje. “Nova Europa” trebala je nove snage, a one su dolazile s raznih strana. Tako su se na velikom skupu “nove” europske mladeži, Ponte Culturale Weimar-Firenze u srpnju 1942., okupili predstavnici 14 nacija, od talijanskog GIL-a, njemačke Hitlerove mladeži, španjolske Frente de Juventudes, flamanske Vlaamsche Jeugd, valonske La Jeunesse Rexiste, danske Nationalsocialistiske Ungdom, nizozemske De Nationale Jeugdstorm, norveške Nasjonal Samling, portugalske Mocidade Portuguesa, bugarskog Branika, Ustaške mladeži, slovačke Hlinkine mladeži, mađarske Levente, kao i predstavnici organizacija mladih iz Finske i Rumunjske. Mnogi od tih mladića i djevojaka bili su duboko uvjereni da se bore za pravu stvar, i za njih je pridruživanje ustaškom pokretu podrazumijevalo spremnost da se žrtvuje život za naciju i državu. Oni koji su to učinili smatrani su herojima, čak i mučenicima. Ustaše su rano počeli stvarati svoj panteon mučenika. Nakon atentata na Tonija Schlegela u ožujku 1929. policija je uhitila nekoliko pripadnika HSP-a. Dvojica od njih, Matija Soldin i Marko Hranilović, 1931. godine su osuđeni na smrt, a Stipe Javor zadržan je u zatvoru, gdje je mučen i gdje je na kraju i umro 1936. godine. Opis njegova mučenja prvi je put objavljen 1931. godine, a poslije je istaknut za vrijeme ustaškog režima, u tekstu Zvonimira Koreničkog. Korenički je u predgovoru tvrdio da je hrvatska nacija uvijek stajala na granici Europe i da je uvijek bila spremna žrtvovati živote kako bi je zaštitila. Tvrdio je da je hrvatska povijest – povijest borbe za život i smrt: “Stoljetna borba hrvatskog naroda za svoju slobodu i nezavisnost krvlju je ukrasila hram svojih žrtava”. Kada je 3. srpnja 1941. poginuo Mijo Babić, koji je 1929. godine ubio Tonija Schlegela, vlasnika Jugoštampe, a zatim se pridružio Paveliću kao jedan od prvih ustaša, njegova smrt, iako prikazana kao golem gubitak za ustaše, smatrana je uzorom kojem je svaki “novi” Hrvat ustaša trebao težiti: “kako je on radio, da ćemo provesti sve ono, što je on kao potpuni Ustaša morao i htio provesti”, pisali su dnevni listovi u NDH. Spremni za žrtvu Veličanje spremnosti na žrtvovanje propagirao je u svojim pjesmama Pero Kojaković iz Župe dubrovačke, koji se pridružio 369. Hrvatskoj pukovniji, otišao se boriti protiv boljševizma i poginuo ispred Staljingrada. Nekoliko mjeseci prije smrti mediji su objavili Kojakovićevu pjesmu Pozdrav umirućega, u kojoj opisuje smrt Hrvata koji su ginuli na Istočnom frontu. Kojima se uskoro priključio. Na strtoj travi od mnogieh borba Leži težko ranjen junak mlad; zadnju snagu napinje, da može Pogled bacit‘, gdje je rodni kraj Potomak je hrvatskoga roda: Grb na miški kazat će nam htjet‘; Rana smrtna, ali lice mirno: Narod njegov navik‘o je mriet! Smrt tabornika Ustaške mladeži iz Tordinaca Marina Božića također je poslužila za isticanje spremnosti pripadnika Ustaške mladeži da žrtvuju svoje živote za domovinu i poglavnika. U opisu njegove smrti u časopisu za mlade prikazano je kako je “pošao spremno u borbu protiv odmetnika”, i kako je pri odlasku rekao ženi i djeci: “Ja znam zašto idem, i ako poginem, znam zašto sam poginuo”. Opisujući smrt mladog Frane Romca iz Sinja, njegov drug Tihomir Rađa rekao je da Hrvatska raste “iz grobova junaka”, opisujući kako je čuo Franu da vrišti: “Brate, umirem. Osveti me! Moja je smrt potrebna Hrvatskoj!” Pogibiju dvadesetogodišnjeg Rudolfa Boršćaka opisao je u jednom članku njegov srednjoškolski prijatelj Zvonimir Crnković, tabornik iz Zagreba. Crnković je opisao njihovo prijateljstvo i druženje u srednjoj školi i na fakultetu, kada su postali pristaše ustaša i poglavnika. Prisjetio se i vremena koje su proveli u zatvoru, “ali volje i srca nisu [se] slomili” i kako će unatoč njegovoj smrti uvijek biti zajedno jer: “Mi smo se uživili jedan u drugome, mi Te ne možemo izbrisati iz svoje duše”. Ali, uz muške žrtve i mučenike, u ustaški panteon mučenika ušle su i mlade žene. Zapravo, čini se da je njihovoj hrabrosti i odlučnosti da žrtvuju svoje živote često davan veći naglasak u književnosti za mlade i časopisima. Čini se da su ženske žrtve, osobito one predstavnica i pripadnica Ustaške mladeži, sada predstavljane kao još jedno dodatno odličje svake “istinske”, “nove” hrvatske djevojke i žene. Na primjer, ženski časopis za mlade Novo pokoljenje pisao je o navodnim mučenjima Anđelke Šarić, pripadnice Ustaške Starčevićeve mladeži iz Prijedora. U opisu se navodi: “Mučili su je zvjerski, onim pokvarenim sadizmom”, dok je njezin otac gledao, a neprijatelji joj urezivali slovo U na grudi i dlanove. Ista djela hrabrosti i ljubavi prema domovini i ustaške ideje mogu se pronaći i u opisu zarobljavanja Jelene Šantić. U članku koji to opisuje navodi se da je zarobljena pri izlasku iz crkve, kada je na riječi svojih neprijatelja odgovorila ustaškim pozdravom “Spremni”. Kako zaključuje Miljan, fašistički su režimi, isto kao i drugi totalitarni režimi, “koristili sve institucije socijalizacije koje su im bile na raspolaganju: obitelj, školu i prije svega organizacije mladih”. Unatoč činjenici da idealni “novi” čovjek nikada nije stvoren, bilo bi pogrešno pojednostavljeno pretpostaviti da su totalitarne prakse utopijske i stoga nevažne.

(plusportal.hr/Jutarnji list)

Facebook
E-mail