Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Internacionalni prvak u humanizmu

“Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam prvak svijeta!” rekao je svojedobno Mate Parlov i ovom jednostavnom konstatacijom ispisao višetomnu i preobilnu autobiografiju, ali je u isti mah i odlio spomenik čistom humanizmu i destiliranom kozmopolitizmu

(Foto: Wikipedia) Kip Mate Parlova u Fažani

Obnoć, ma koja ura da je bila, i ma koje godišnje doba, nono moj Anđelko budio se unaprijed navijenim žveljarinom i dizao se iz koćete za u kužini gledati izravne prijenose boksačkih mečeva. Kako su se te sportske manifestacije održavale pretežito na američkom tlu, trenutak meča padao je nama na Braču u gluho doba noći, prispodobivo onom vremenu u kojem, negdje u Slavoniji, Tadijanovićeva mati – “bijelo platno tka”…

Nije bilo sraza boksačkih velikana koji su se prenosili u nas na televiziji, a da se moj nono ne bi probudio, digao i gledao. Ma koliko da je to trajalo, i, ma koliko da je bilo prethodnih borbi na čije gledanje bi nas prisiljavali marketinški stručnjaci i medijski manipulatori – varajući nas o stvarnom trenutku početka meča naše gore lista – nono je bio spreman zavaliti se na otoman i poput noćobdije na stražarnici budno odgledati sportski program ove sorte.

I tako se dogodilo što? I tako se dogodilo to da sam se zaljubio u boks… Jerbo bih se i ja bio probudio svaki put kad u kamari nonota i none tmicu tihe noći, pa tako i moj mirni san, resko presiječe živčano-metalni zvuk starinske budilice. Iako smo spavali u odvojenim sobama, vrata na njima cijelu su noć ostajala otvorena.

A katkad bih se prenuo i od onoga oštrog plastičnog kratkog zvuka, kad bi nono stisnuo prekidač od lampe na kantunalu: ako mu je po noći priprlo, mjehur ako bi mu se prepunio, pa ga je valjalo isprazniti u vrčinu što je za ovu nakanu vazda dežurala u hodniku. (Sobe su bile na katu, a zahod u prizemlju, ili na kraju dvora, iz čega se i jest razvio “institut vrčine” u otočkim mjestima!)

Zadnje u čemu smo nono i ja uživali po ovom pitanju, bili su mečevi Željka Mavrovića, čudesnoga boksača s nadimkom Šaka sa Srednjaka i s prepoznatljivom pankerskom irokezom na sljemenu tjemena, kao kresta na glavi pivca. Često smo i popižđivali nono i ja, jerbo, Mavrović je znao protivnika nokautirati već nakon nekoliko sekundi ili minuta, pa je ispadalo da smo se ustajali usred noći zaništa: za kratko vrijeme gledati Mavrovića, ili dugo čekati te njegove haiku-mečeve, motreći dosadne borbe početnika ili takmičarâ kudikamo niže klase.

A boksač Mate Parlov bio je dio nonotovih neprospavanih noći i prije mojih sjećanja, prije naših zajedničkih bdijenja…

Mate Parlov bio je omiljeno nonotovo lice s televizije. Nažalost, kroz maglu ga pamtim, ali su mi i sada čiste slike u glavi što ih je, pričom, u meni bio nacrtao nono moj Anđelko. Mate Parlov bio je omiljeno lice mnogih, poglavito onih koji su opčinjeni više sportskim pristupom, negoli rezultatom. Ali, gdje je sportskoga pristupa, tu je i rezultata. Ovaj boksač nad svim boksačima preminuo je prije točno 15 godina umoren grubom neizlječivom bolešću, 29. srpnja 2008., a da je poživio, svoj bi (tek) 75. rođendan proslavio najesen, 16. studenoga. Rođen je u Splitu, 1948. godine.

Kurioziteta radi, Mate Parlov i Oliver Dragojević preminuli su na isti dan u ušću srpnja. Oliver je “partija” prije pola decenije, točno na 10. obljetnicu Matine smrti…

Neće bit slučajno što Mate Parlov korijen podrijetla loze prezimena zabija duboko dolje baš u Imotskoj krajini, tom toposu gdje se miješa ne morska već zemljana (nacionalna) boćatost, gdje na istom mjestu stoljećima prebivaju i Hrvati i Srbi, gdje se podižu i katoličke crkve i pravoslavni hramovi, čestitaju jedni drugima Božiće i Vaskrse, blagdane i slave; gdje se podjednako čita i piše latinicom i ćirilicom, i, gdje se hrvatske obitelji miješaju sa srpskim familijama stvarajući zajednička ognjišta i dimnjake, skupa podižući djecu u kojima teče sad već boćata krv majke Srpkinje i oca Hrvata, ili obrnuto…

Neće bit slučajnim ni što je krošnju za svoje obiteljsko gnijezdo Mate Parlov razvio i odnjegovao baš u Puli, u Istri, gdje je doista dokazani, a ne hinjeni, teritorij i mentalitet koji ne glumi internacionalnu toleranciju i sveopću međuljudsku trpeljivost i suradnju, nego zrakom punih pluća i srcem punim krvlju živi i propagira najviše vrijednosti uljuđenog svijeta. Tamo je multikulturalnost normalna, bilingvalnost dobrodošla, pa dvojezične ploče nikome ne smetaju. (Neću rabiti termin suživot, tu ružnu i netočnu riječ, koja rogobatno svojom tobožnjom falšom dobrotom i uvelike farizejskim licemjerjem ništi svaki oblik prirodnoga humanizma i snošljivosti što je zdravoj čeljadi esencijalno imanentan.)

I, jesmo li se trebali čuditi kad je – izgrađen i sazidan od svih ovih kulturoloških facada i duhovnih čestica – Mate Parlov onomad na istodobno i provokativno i prirodno postavljeno novinarsko pitanje svečano bio odbrusio: “Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam prvak svijeta!” Ovom jednostavnom konstatacijom Mate je ispisao višetomnu i preobilnu autobiografiju, ali je u isti mah i odlio spomenik čistom humanizmu i destiliranom kozmopolitizmu…

Daleko bi nas odvele priče o veličanstvenim pobjedama boksera Mate Parlova, znatiželjnicima je s dva klika dostupna taksonomija te neviđene rijeke uspjehâ koja i dandanas teče svesvjetskim almanasima i ljetopisima; ali, neka bude rečeno ono što je i Mati možda bilo najdraže: pobjeda nad argentinskim artiljercem Miguelom Angelom Cuellom, 7. siječnja 1978., kad je osvojio jednu od titulâ svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, poslavši Argentinca “u krpe” nokautom u devetoj rundi.

U Münchenu je 1972. bio olimpijski prvak osvojivši zlato, a u Madridu – što je Mati svakako bilo milo – 1971. godine postao je prvak Europe u amaterskoj kategoriji, koju je smatrao težom od one profesionalne. Ni prije ni poslije Mate nije se do danas rodio boksač koji je u istoj kategoriji bio olimpijski, svjetski i europski amaterski prvak, te svjetski i europski profesionalni šampion. I prije preminuća, proglašen je najboljim hrvatskim sportašem XX. stoljeća.

Mate Parlov bio je i magistar ekonomije, ali ga to nije priječilo da u svojem baru konobari i, umjesto luksuza, da uživa u druženju s mušterijama i ispičuturama, sportašima i kulturnjacima. S onom svojom nekoć ubojitom ljevicom podjednako je služio čaše s pićem i ćikare s kavom, kao i prelistavao pjesničke zbirke, s naglaskom na A. B. Šimića i Tina Ujevića, začinjavca i njegovog zavičajca.

Umjesto ćakulanja o sportu, Mate je bližnjima i namjernicima radije naizust deklamirao poeziju, koja nije bila samo ona ispisana iz pera antologijskih hrvatskih pjesnika, već je on rado prelazio granice i s jedne i s druge, i s treće i četvrte strane: pronoseći ljepotu stihova ili filozofskih misli i iz orijentalne i okcidentalne literature, ali i južne helenističke i borealne germanske književnosti.

U Puli je, na korak od njegovog legendarnog caffea “Mate”, na Giardiniju, postavljen i brončani spomenik Parlovu, famozni rad Marije Ujević Galetović, koji je, o sancta simplicitas, u oku ćoravoga promatrača izazvao sablazan. Da to nije Mate, da je to onaj kip Augusta Šenoe iz Zagreba na kantunu Vlaške ulice?! A gesta kojom ga je Marija dlanom pomilovala, zaoblila i obgrlila, plemenita je kiparska vještina koja nije svakome dana. Kao što i ne vide svi što imaju oba oka, tobože, zdrava.

Kad se sagleda odozdo dogore i slijeva nadesno životna sportska i ljudska putanja što ju je bio opisao Mate Parlov, jasno je kako njome potvrđuje sveukupnost humanizma uljudbe fortificiranu s elementima olimpizma u kojima se, kao presudna, živo izdvajaju načela sudjelovanja s jedne, odnosno jednakosti među narodima i rasama s druge strane. Parlovljev svjetovni humanizam avers je na civilizacijskoj medalji na kojoj je revers ljudski sakralni ekumenizam. Tko razumije tu duhovnu dimenziju, duhovnu dimenziju koja nije (nužno) religiozna, taj shvaća datost po kojoj se boksu tepa kao plemenitoj vještini.

(Novosti/Siniša Vuković)

Facebook
E-mail