Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

I Milanović je blagoslovio pakt sa neoustašama u Splitu

U povodu Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima splitski gradonačelnik Ivica Puljak je 23. kolovoza ove, 2021. godine, zajedno sa splitsko-dalmatinskim županom Blaženkom Bobanom položio cvijeće ispred ulaza tvrđave na Gripama, današnjeg Pomorskog muzeja.

Riječ je o novom protokolarnom mjestu za polaganje cvijeća, kojeg je promovirao bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara.

Naime, on je 2017. godine prvi na tom mjestu položio cvijeće i zapalio svijeću. Pritom je kazao kako je Split ”prepun rana koje smo nekako pustili da odu u zaborav” te da je jedna od njih ”na ovome mjestu gdje su fašisti uništavali one koji su bili za slobodu i protiv fašizma”, a da ”kasnije dolazi Narodnooslobodilačka vojska”.

Naveo je da njegovi djed i baka, koji su živjeli stotinjak metara od tog mjesta, ”nisu htjeli govoriti o kricima i pucnjevima koji su odavde dopirali nakon listopada 1944. godine” te da je ”noć pojela oko 350 ljudi, o kojima ne znamo ništa”.

Potom se upitao ”jesmo li dostojni života u slobodi ako negiramo i zaboravljamo te brojne rane? Danas govorimo o odnosu naše savjesti prema žrtvama fašizma i komunizma. Na nama je da budemo stalno svjesni i da ne dopustimo da se takvo nešto ikada više ponovi”. Pritom je pozvao znanstvenike i povjesničare da osvijetle prošlost, ”bez čega nećemo doći do prave istine”.

Iako se kao lapsus može tretirati da je tadašnji gradonačelnik zaboravio i njemačku okupaciju združenu s ustaškim kvislinzima, indikativno je da se uz neizbježno spominjanje fašizma, akcenat kao u svim sličnim prilikama (a tako je i u cijeloj Hrvatskoj) ipak stavio na komunističke zločine.

Postavljanje obeliska je bio rezultat nevjerojatne trgovine tadašnjeg gradonačelnika Ive Baldasara s krajnjom desnicom predvođenom notornim HOS-ovcem Markom Skejom i HČSP-ovcem Lukom Podrugom. Ali, treba se prisjetiti da na to tada nije reagirao ni ”kalvinist”, kao ni njegova vlada, niti stranka

Pritom je zanimljivo da unatoč tridesetogodišnjoj demokraciji, otkrivanju brojnih arhiva, činjenici da u Splitu na Filozofskom fakultetu već skoro petnaest godina djeluje studij za povijest, (osim, eto prigodnih spominjanja nečijih sjećanja nezabilježenih čak ni kao oralna historiografija) nema, barem široj javnosti poznatih, relevantnih radova o tome što se događalo na Gripama nakon listopada 1944. godine.

Današnji takav odnos spram nedavne prošlosti u Splitu ne treba čuditi s obzirom na to da su takve tendencije, izražavane proteklih 30-ak godina ne samo administrativnim mjerama, nego stvaranjem prepoznatljivog političkog ambijenta pa i kroz nasilne metode skrnavljenja partizanske i antifašističke baštine, postale dio gradske svakodnevnice pa se često neke pojave ni ne prepoznaje, a kamoli da se na njih reagira.

Tako, primjerice, zgroženost ”crtanjem” kukastog križa na poljudskom stadionu (osim u pojedinim novinskim kolumnama) nije bila prvenstveno izraz odnosa prema samom ”krojcu”, kojeg se gotovo svakodnevno (ili pobratimski simbol ušatog U s umetnutim križem – o čemu se Katolička Crkva nikada nije kritički oglasila; kao i grafite kojima se poziva na klanje Srba) može vidjeti na zidovima grada, nego odraz zabrinutosti kako će međunarodna nogometna asocijacija gledati na to i kolika će biti kazna za hrvatsku reprezentaciju.

Mijenjanje imena ulica i obilježja vezanih uz Narodnooslobodilačku borbu započelo je netom nakon promjene vlasti u Splitu početkom 90-ih. U euforiji koja je zavladala izmijenjene su desetine naziva ulica i ustanova koji su govorili o najsvjetlijim stranicama splitske povijesti.

U uvodu ”Ratne kronologije Splita” se navodi kako je ona posvećena ”u spomen na više od 12 tisuća Splićana partizana, boraca u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske – od toga oko 6.100 omladinaca i 1.100 žena – od kojih je više od 1.500 poginulo na ratištima diljem Jugoslavije; na oko 10 tisuća zatvorenika Splićana među skoro 16 tisuća utamničenih u splitskim okupatorskim zatvorima, od kojih je više od 5 tisuća odvedeno u brojne talijanske, njemačke i ustaške logore smrti; na 266 umorenih, strijeljanih i obješenih Splićana; na više od tisuću stradalih Splićana od bombardiranja, gladi i zaraznih bolesti zbog ratne neimaštine; na oko 1.400 izbjeglica iz grada; na tisuće i tisuće, znanih i neznanih, ilegalaca, aktivista, simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta u Splitu – od djece do staraca, muškaraca i žena, koji su danomice izlagali svoj život pogibelji, ali su neizmjernom hrabrošću prkosili okupatoru u gradu koji je, 1941. godine imao nešto više od 40 tisuća stanovnika”.

Naspram tome, u kvislinškim vojnim formacijama bilo je ukupno 145 Splićana (u ustašama 50, domobranima 50 i u četnicima 45). Novim vladarima Splita je to malo značilo.

Tako je, primjerice, Ulica 4. Splitske udarne brigade zamijenjena s Triljskom; Gat 26. listopada s Gatom svetog Nikole; Partizanska s knezom Višeslavom; Splitski odred s Hrvatskom ratnom mornaricom; Sutjeskina je zamijenjena Bleiburškim žrtvama, Žrtve fašizma pak Domovinskim ratom.

Uz splitske narodne heroje bez ulice su ostali i Matija Ivanić te Ivo Andrić, a među književnicima je zadnji, krajem 90-ih bez ulice ostao i Mak Dizdar.

Da ne bi bilo dvojbe o čemu je riječ, a ne samo o skidanju pretjeranog i nekritički postavljanog ”komunističkog” nazivlja te ”pohrvaćenja” Splita, grad je dobio i ulicu književnika Mile Budaka. U tu ”svrhu” je ”skinuto” ime nadbiskupa Frančišeka Sedeja, žestokog protivnika talijanskim aneksijskim aspiracijama.

Uređenje stare Gradske vijećnice na Narodnom trgu (Pjaci), u kojoj je 1945. godine osnovana prva hrvatska vlada, bilo je izlika Nikoli Grabiću, ”najboljem” splitskom gradonačelniku, da 1994. godine s njenog zida skine ploču osloboditeljima Splita.

Sličnu sudbinu, pod istim izgovorom je doživjela i ploča posvećena talijanskim partizanima: bataljonu Garibaldi, koja je otučena s Biskupske palače ”radi njenog uređenja”, jer je trebala ugostiti papu Ivana Pavla II. prilikom njegovog dolaska u Split.

Da ne bi bilo dvojbe o čemu je riječ, a ne samo o skidanju pretjeranog i nekritički postavljanog ”komunističkog” nazivlja te ”pohrvaćenja” Splita, grad je dobio i ulicu književnika Mile Budaka. U tu ”svrhu” je ”skinuto” ime nadbiskupa Sedeja, žestokog protivnika talijanskim aneksijskim aspiracijama

Na zid stare vijećnice potom je stavljena kičasta ploča braniteljima u Domovinskom ratu, što je onda služilo i kao izlika da se ploča partizanima ne vrati.

U prenemaganju oko vraćanja (nove) ploče (originalna je bila teško oštećena nakon skidanja), išlo se toliko daleko da se razgovaralo o promjeni teksta pa se predlagalo da se riječi ”U spomen prve godišnjice 26. listopada 1944. godine, kada je herojska Titova armija protjerala okupatora i oslobodila naš grad”, zamijene s Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske, o čemu su ozbiljno razgovarali i lijeva i desna opcija u Gradskom vijeću. Ipak, na kraju je vraćena ploča s izvornim tekstom.

Međutim, koketiranje ljevice s desnicom oko nazivlja, poglavito antifašističkog nastavilo se i nakon te epizode.

Ljevica, čak i kada je bila na vlasti nije Dan oslobođenja Splita inaugurirala u službeni protokol, osim simboličnog polaganja vijenaca na Narodnom trgu, čemu prvi predsjednik višestranačkog Izvršnog vijeća, a kasniji gradonačelnik, danas pokojni Zvonimir Puljić, nikada nije prisustvovao.

Socijaldemokratska partija, kao predvodnik ljevice, najveću je ”ekskurziju” napravila kada je pristala na postavljanje spomenika HOS-ovcima u središnjem dijelu grada, neposredno uz sveučilišni kampus.

Postavljanje obeliska je bio rezultat nevjerojatne trgovine tadašnjeg gradonačelnika Ive Baldasara s krajnjom desnicom predvođenom notornim HOS-ovcem Markom Skejom i HČSP-ovcem Lukom Podrugom. Ali, treba se prisjetiti da na to tada nije reagirao ni ”kalvinist”, kao ni njegova vlada, niti stranka.

Baldasar, ujedno i predsjednik splitskog SDP-a je istrgovao i da se u gradski adresar uvedu i Prilaz žrtava komunizma (prilaz na Katalinića brigu, gdje je bilo sjedište obavještajne službe SRH, a danas RH) te Park Prvog splitskog odreda, na Plokitama.

Tako je 30. ožujka 2016. godine Split prvi u Hrvatskoj dobio adresu posvećenu komunističkim žrtvama. Park, pak, nije uređen ni do danas.

”Odavno se nisam osjećao ovako komplicirano i ovako zadovoljno, jer je i jedno i drugo izglasano u najboljem duhu. Svi skupa smo o tome razgovarali više od tjedan dana. Ja sam iznimno, neopisivo zadovoljan, jer je prošlo bez rasprave, jer smo svi svjesni kuda vodi rasprava i zaključili, za sastav ovog Gradskog vijeća jednu temu do sljedećeg sastava, a ako bude slično onda smo trajno zaključili prošlost. S ovim smo htjeli postići to da zaključimo prošlost i da se, bar mi u Splitu, okrenemo budućnosti i razmišljanju da pokušamo na najbolji način naći za nas i sugrađane put prema budućnosti, a da prošlost više ne spominjemo”, kazao je Baldasar i zaključio riječima: ”Split je čudan grad”.

A da je grad, koji je 1944. godine bio središte antifašističke Hrvatske, zbog čega je izabran za mjesto uspostave prve Vlade, ”čudan” potvrdilo se samo koju godinu kasnije.

Naime, na sjednici Gradskog vijeća 19. prosinca 2019. godine, gradonačelnik Krstulović Opara je ”sa zadovoljstvom” prihvatio, a vijeće izglasalo inicijativu Martina Mladena Pauka, vijećnika Nezavisnih za Hrvatsku, da se na Marjanu podigne spomenik Frani Tenti te za to potroši 50.000 kuna.

Riječ je o mladiću rođenom 1928. godine, koji je 1944. godine pristupio ustaškoj mladeži, prešao u jurišnike u kojima je ostao do oslobođenja Splita, kada je zajedno s istomišljenicima krenuo u bijeg pred partizanima. Zarobljen je kod Dravograda i pušten kući.

U povodu Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima splitski gradonačelnik Ivica Puljak je 23. kolovoza ove, 2021. godine, zajedno sa splitsko-dalmatinskim županom Blaženkom Bobanom položio cvijeće ispred ulaza tvrđave na Gripama, današnjeg Pomorskog muzeja

Godine 1946., za imendan poglavnika Ante Pavelića njegovim likom je oslikao zid splitske gimnazije zbog čega je uhićen u srpnju 1946. i pritvoren dva tjedna. Nakon toga je s grupom mladih osnovao Hrvatski oslobodilački pokret kao otpor novom, komunističkom režimu.

Na šestu godišnjicu osnutka NDH, 10. travnja 1947. godine, s nekoliko je članova HOP-a s vrha Marjana skinuo jugoslavensku te izvjesio zastavu bez crvene zvijezde, nakon čega je uhapšen i osuđen. Umro je u Lepoglavi 8. studenog 1948. godine.

Mural s njegovim likom, prepoznatljivog autorskog rukopisa, stoji na zidu jedne splitske ulice.

”Već i sam čin da se na Gradskom vijeću pojavio prijedlog o podizanju spomenika pripadniku ustaške mladeži Frani Tenti, predstavlja sramotu za Splićane. Nije toliko sramotno za samog predlagatelja, osvjedočenog desničara Martina Pauka, koliko za gradonačelnika Splita Andru Krstulovića Oparu. Sramotna je i njegova politička trgovina civilizacijskim vrijednostima, kojom Splićane tjera da se još jednom crvene od stida. Je li se kao Splićanin ”od kolina” zapitao kako će se, podizanjem spomenika jednom ustaši, osjećati rodbina i potomci onih oko 4.000 poginulih i još dvadesetak tisuća Splićana, žrtava ustaškog fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu i čiji se spomenici u Splitu besramno ruše. Sramotna je i činjenica da su protiv nerazumnog prijedloga glasali samo vijećnici stranke Pametno i SDP-a”, između ostalog je, tim povodom, rečeno u izjavi Udruge antifašista i antifašističkih boraca Split.

Time je postalo jasno da obilježavanje određenih događanja, kao što je 2018. godine otkrivanje spomen-ploče na Pjaci, u znak sjećanja na 12. lipnja 1942. godine, kada je ”horda talijanskih fašista i njihovih suradnika sa splitskom adresom” usred molitve na Šabat devastirala sinagogu i obližnje trgovine, te na vrhu Pjace spalila vrijednu židovsku imovinu – Tore, povijesne dokumente, namještaj, srebrninu, knjige…, gradonačelniku u biti više služi da se obilježi ”ono neizbježno” i time održi privid jednakog odnosa prema povijesnim zbivanjima, prikrivajući ideološku opterećenost, a u stvari bez iskrene želje za valoriziranjem uzroka, posljedica i okolnosti.

Da se u tome čovjek lako izgubi potvrđuje i njegova odluka da se zbog smrti Slobodana Praljka hrvatska zastava na zgradi gradske uprave spusti na pola koplja. Osim toga, sjednica Gradskog vijeća je počela minutom šutnje za preminulog generala.

Tadašnji predsjednik gradskog parlamenta Jure Šundov je rekao da je riječ o dogovoru HDZ-a i HGS-a, dok su članovi Pametnog napustili vijećnicu.

U tom gubljenju orijentacije splitsko Gradsko vijeće korača dalje pa se 72. bojni Vojne policije, opterećenoj ratnim zločinima koje su neki njeni pripadnici počinili u Vojno istražnom centru u Lori, dodjeljuje ime trga baš ispred vojne baze u Lori.

Takva lakoća imenovanja nije prisutna kod prijedloga koji se baš ne mile splitskoj desnici.

Tako su iz kotara Mejaši 2014. godine burno reagirali na ideju da jedna ulica u tom naselju dobije ime po Prvom splitskom partizanskom odredu.

Tadašnji dopredsjednik kotara Marko Đikić je gradonačelniku Baldasaru poslao oštro pismo u kojem je naveo kako u kotaru ne vide ”nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića (u Drugom svjetskom ratu) i kotara Mejaši te nam nije jasno zašto je naš kotar izabran ili je gradonačelniku Baldasaru tako lakše, budući je riječ o ulici koja se tek treba izgraditi”.

Zatražio je da se povuče prijedlog o imenovanju ulice s dnevnog reda, ”jer se poticanjem i forsiranjem ovakvih tema svjesno i ciljano obezvrjeđuje Domovinski rat i sve njegove vrijednosti”, zaključivši da ”na Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora od partizanskog”.

Iako se kao lapsus može tretirati da je tadašnji gradonačelnik zaboravio i njemačku okupaciju združenu s ustaškim kvislinzima, indikativno je da se uz neizbježno spominjanje fašizma, akcenat kao u svim sličnim prilikama (a tako je i u cijeloj Hrvatskoj) ipak stavio na komunističke zločine

Prijedlog je tako propao, kao što su propale i neke druge inicijative. Jedna od onih koje su izazvale najviše pažnje javnosti je bila prijedlog starog dramskog umjetnika i antifašista Ante Jelaske da se na gradski štandarac, postavljen 1999. godine, na kojem se vije gradska zastava, u postolje, uz ostale datume, upiše i 26. listopad 1944. godine kao Dan oslobođenja Splita.

Naime, uz godinu gradnje Dioklecijanove palače, godinu doseljavanja stanovnika Salone u okrilje palače, godinu prvog gradskog statuta te godine pobjede narodnjaka na izborima 1882. i 1991. godine kao godine nezavisnosti Hrvatske, nema ni jednog datuma, kao da se ništa značajno nije dogodilo.

Time je iskazano ignoriranje jednog velikog doba i jednog od najvećih naraštaja hrvatskog Splita koji se odupro mračnoj sili fašizma ne pitajući za cijenu slobode. On je stoga taj datum ispisao flomasterom 26. 10. 2015. godine. Natpis su gradske službe prebrisale i do danas nitko ne misli tamo ništa dopisivati.

A vrijedno, čak još vrjednije, bi bilo dopisati i datum 14. travnja 1945. godine, kada je u Splitu osnovana prva Vlada Federalne Države Hrvatske, čiji su sljednici bili i Zoran Milanović i danas Andrej Plenković, iako nikad nisu došli položiti vijence na spomen ploču, kao ni njihovi prethodnici.

A možda to dogodine, konačno, potakne novoizabrani gradonačelnik Ivica Puljak. Realno, za takvo što, čini se, danas nema prepreke.

Kao i da se konačno obilježi i mjesto pogibije mladog makedonskog vojnika Saška Gešovskog, koji je 6. svibnja 1991. godine, potpuno nevin, stradao kao prva žrtva u Splitu nadolazećeg vihora rata.

(Autograf.hr / Pero Jurišin)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »