Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Hrvatska je izvana dio elite. Iznutra je blokirana korupcijom i nepotizmom

(Foto: Wikipedia)

HRVATSKA s prvim sekundama 2023. godine ulazi u elitno europsko, pa time i svjetsko društvo – grupu samo petnaest država koje su članice Europske unije, NATO-a, schengenskog prostora i eurozone. Kada tome dodamo Sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa Sjedinjenim Američkim Državama, potpisan prije nekoliko dana, možemo biti ponosni. 

Hrvatska je odnedavno i fizički cjelovita, spojena Pelješkim mostom. Hrvatska je proglasila i gospodarski pojas, što je važno za očuvanje naših morskih bogatstava. Politički i teritorijalno smo zaokruženi kao država.

Koliko god neki na sve to odmahivali glavom kao da ih se ne tiče, posljedice su ovog novog hrvatskog pomaka – gospodarske, političke, pa čak i kulturološke – ogromne. Posljedice svega što se dogodilo u jako malo vremena odredit će razvoj ove države narednih nekoliko desetljeća.

Puno pozitivnih promjena

Prvo smo ušli u NATO, što je tražilo ogroman preustroj i uvođenje visokih standarda u sve sastavnice Hrvatske vojske. Onda smo se godinama prilagođavali Europskoj uniji, a pravila i standardi Unije su postali dio našeg života – od pravnog okvira zaštite potrošača i ukidanja roaminga, preko trgovine bez carina i carinskih pregleda, do borbe protiv korupcije. Kod ovog zadnjeg je vidljiv utjecaj Unije, ne samo u radu Ureda europskog javnog tužitelja nego i u hrpi hrvatskih propisa koji su morali postati jasni i transparentni. A sada je tu još nekoliko velikih koraka – lakša putovanja, lakša trgovina, lakša ulaganja.

Puno je tu pozitivnog. Neke stvari su vidljive i jednostavne – ukidanje graničnih kontrola omogućit će dulju turističku sezonu, a naši zapadni susjedi će se lakše odlučiti na kakav vikend u Hrvatskoj ako ne moraju čekati na granici. A to se tiče svih jer država od svakog ručka i boce vina u kakvoj istarskoj konobi naplaćuje porez. Od poreza se isplaćuju i mirovine i socijala i puno toga drugog.

Euro nam omogućava lakšu usporedbu cijena, pa ćemo se jednostavnije odlučiti kupovati drugdje ako naši trgovci pretjeraju s maržama. Tu je i lakši posao izvoznicima jer nema konverzija valute i općenito niže kamate na kredite. Neke stvari će se osjetiti posredno – tako je Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s SAD-om bitan velikim ulagačima. A bez ulaganja nema ni razvoja.

Hrvatska oporba opet djeluje izgubljeno

Politički, zanimljivo je spomenuti, europski put Hrvatske je trasirao još predsjednik Tuđman, kada je davnog 2. ožujka 1998. godine imenovao Ljerku Mintas Hodak prvom hrvatskom ministricom europskih integracija.

Pomalo je smiješno gledati nesnalaženje hrvatske oporbe u svemu ovome. Plenković i HDZ su ovdje odigrali aktivnu i pozitivnu ulogu, posebno oko ulaska u schengenski prostor, oko čega je trebalo sustavno lobirati i izmaknuti se od političkih blokada. Plenković je to stavio kao visok prioritet svog političkog djelovanja i uspio je. No kako je narativ oporbe “mi smo u svemu protiv HDZ-a”, onda ovdje djeluju pogubljeno jer ne mogu posložiti jednostavnu priču da je ovdje HDZ napravio nešto dobro, što ga ne amnestira od nesposobnih ministara i sveopće korupcije. 

Zanimljivo je gledati kako se dio desnice protivi ovim integracijama jer, eto, “gubimo kunu” (a i sami kvadrate stana računaju u eurima), te pričaju o nekoj suverenosti izvan Europske unije, iako je i jedna Švicarska dio schengenskog prostora i hrpom ugovora vezana s Europskom unijom. Realno, Hrvatska izvan Unije bila bi politički i ekonomski puno bliže Bosni i Hercegovini i Srbiji nego Švicarskoj. Biti protiv nečeg samo zato što je HDZ za to ne čini vas oporbom, nego smiješnim i zavidnim likovima.

Dio ljevice, posebno one nostalgične prema bivšim vremenima i bivšoj državi, također je tužan. Karta Europe više ni na jedan način ne pokazuje obrise Jugoslavije na jugoistoku, a granica između Hrvatske i Srbije postaje sve veća i jasnija, i to ne samo fizička, u smislu graničnih kontrola, nego i granica u smislu razlike razvijenosti, standarda i opće političke zrelosti. Udaljenost između Hrvatske i Srbije sada se mjeri u desetljećima. Realno, jedina država jugoistoka Europe koja na neki način prati Hrvatsku je Crna Gora.

Paradoksalno, neki desničari i neki ljevičari, svatko iz svojih razloga, našli su se na putu negiranja važnosti ovih integracija, a ostali su propustili jednostavno posložiti stvari – da, Plenković i HDZ su ovo očito odradili dobro. Međutim, to sve ne amnestira Plenkovića od užasnog izbora ministara, ne amnestira HDZ od korupcijskih afera i općenito ne amnestira politiku u kojoj svakodnevno gubimo stanovništvo.

Hrvatska u unutarnjoj politici ostaje zaključana zemlja

Unatoč ovim uspjesima, Hrvatska je i dalje politički zaključana zemlja sa stotinama lokalnih šerifa i raznih muljatora na svim mogućim razinama, zemlja u kojoj vlada stranka u kojoj se vjeruje samo u interes. Kako je jedno i drugo moguće istovremeno?

Moguće je. Nismo potpuno nefunkcionalni. Nismo nedemokratski. Nismo ni nesposobni. No kao narod biramo očajne političare i, štoviše, imamo nevjerojatan talent biranja korumpiranih i nesposobnih.

Ulazak u sve važnije oblike europske suradnje (nedostaje nam još punopravno članstvo u Europskoj svemirskoj agenciji i jako navijamo za to!) ogromna je šansa za Hrvatsku. Ali realizacija te šanse ovisi o nama, građanima. Ovisi o tome koga i kako biramo. 

Konkretno, ne možemo tražiti promjene dok razgovori o politici izgledaju otprilike ovako: “Naš lokalni načelnik je korumpiran/nesposoban/zaposlio pola rodbine, to svi znaju!” A onda ljubazno pitate sugovornika koji je to po redu mandat načelniku, a ovaj bezvoljno odgovori: “Treći!” Ako lika za kojeg, eto, “svi znaju” da je nikakav uredno biraju nekoliko puta, što onda očekivati?

U politici smo selektori mi građani

Da se, kao i svi ovih dana, uhvatimo nogometa – ovaj nevjerojatni uspjeh hrvatskih nogometaša je njihov uspjeh, uspjeh igrača, izbornika i tima. Nije vaš, vi sjedite u fotelji i gledate utakmicu. No uspjeh nogometaša vam sigurno može biti poticaj za osobne promjene jer govori koliko je moguće postići trudom, radom i znojem. Dodatno, i nogometaši su se promijenili. Igranje u vrhunskim europskim ligama i pod njihovim standardima ih je definitivno učinilo boljima na terenu. Tako i nama uključivanje u europski politički krug može samo pomoći.

Ali za napraviti promjene u vlastitom životu treba ustati s fotelje. Tako je i s državom. Da, možemo puno, to smo pokazali. Ali za pokrenuti državu iznutra, za posložiti reforme koje nam trebaju, ipak ćemo trebati birati neku drugu ekipu. 

U politici, izbornici smo mi građani. Za riješiti korupciju i otključati nepotizmom blokiranu državu, na političkom terenu očito trebamo neke druge. Međutim, onda se otvara novi problem. Ovi iz današnje oporbe, koji ne znaju što bi rekli na hrvatski ulazak u eurozonu i schengenski prostor, teško da su bolji izbor. Njihova politika koja se svodi na “mi smo protiv HDZ-a” paradoksalno znači da padom HDZ-a suvišni postaju i oni. Većina Hrvatske oporbe, naime, nema svoj program ni svoje ideje kako riješiti probleme ove države.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

(Index.hr/Goran Vojković)

Facebook
E-mail