Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Glupost uskraćuje svijetu Tita, Nehrua i Nasera

Njemački kancelar Olaf Scholz (SPD) je neki dan – usred globalne drame zbog energetskog, ekonomskog, inflacijskog, prehrambenog, političkog, vojnog, etc. sukoba SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera s Rusijom u Ukrajini – vrlo otvoreno zavapio u članku za Foreign Affairs kako „moramo izbjeći iskušenje i spriječiti opet blokovsku podjelu svijeta poput one u Hladnom ratu“. Zapad se mora zauzeti, tvrdi, „za nova partnerstva, pragmatično i bez ideoloških načela, radi zaštite demokratskih vrijednosti i otvorenih društava“. Budući da je izričito spomenuo Rusku Federaciju i Kinu kao države koje „prijete multipolarnom svijetu“, pa je zato prijeko potrebno „jače europsko i transatlantsko jedinstvo radi suzbijanja te prijetnje“, Olaf Scholz je, sportski rečeno u istočnom susjedstvu, fulao ceo fudbal svojim kvazipokušajem recikliranja velike mirotvorno-suživotne ideje svjetskog Pokreta nesvrstanih. Začete 1950-ih godina (ključne razvojne postaje su Bandung u Indoneziji, Brijunska izjava, pa prva službena konferencija u Beogradu rujna 1961., Havanska deklaracija 1979. godine, itd.) i prerasle u respektabilnu organizaciju pretežno zemalja tzv. Trećeg svijeta, koja je zapasala 55 posto stanovništva na planetu, većinu vladâ i dvije trećine država članica UN-a protivnih hladnoratovskoj ili duopolnoj/blokovskoj politici Zapada (SAD, NATO i tzv. partneri) te Istoka (SSSR, Varšavski ugovor/pakt i tzv. partneri).

Svjetski mir i sigurnost jedva su jedvice balansirali tih godina na tankoj žici nad ponorom sudnjeg dana i nekolicina je mudrih, odgovornih, ali i dokazano dalekovidnih ljudi – jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, indijski premijer Jawaharllal Nehru, egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser, indonezijski šef države Sukarno i predsjednik Gane Kwame Nkrumah – hrabro povela čovječanstvo protiv hladnoratovskih/blokovskih pripetavanja Zapada i Istoka, predvođenih SAD-om i SSSR-om, podjela, mržnje i dnevnih poigravanja tzv. crvenim gumbom nuklearne kataklizme u kojoj ne bi preživjeli ni štakori u utrobi najvećega groblja na svijetu pod pariškim pločnicima. Nakon „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (ničim izazvane!? – sic transit), smokvina lista SAD/EU/NATO-u i tzv. partnerima za uvođenje već devet paketa tzv. sankcija Rusiji, ali i ruskih tzv. protusankcija Zapadu, svijet je opet zakoračio na tu istu tanku žicu nad istim ponorom sudnjeg dana, gdje podjednako nesretno igraju i energetsko-prehrambeno treniranje gladovanja zbog skupoće i nestašica i opet nuklearna prijetnja armagedonom.

Na nesreću, danas više nema te kritične nekolicina mudrih, odgovornih, ali i dokazano dalekovidnih ljudi, više nema Tita, Nehrua i Nassera, a Nesvrstani su se u međuvremenu sveli na marginalan, neutjecajan, je li, raštimani orkestar od 120 politikantskih guslača (zemalja) amaterskog dirigenta u liku azerbajdžanskog predsjednika İlhama Əliyeva, glavnog tajnik Pokreta nesvrstanih. Kad je u pitanju stanje rata ili mira u Europi, pukoga energetskog i prehrambenog preživljavanja cca pola milijarde žitelja – zbog „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit) – naravno da SPD-ov (!?) njemački kancelar Olaf Scholz na poslu kormilara najmoćnijeg broda tzv. prve brzine u EU nije dorastao političkoj mudrosti/odgovornosti svoje CDU-ove prethodnice Angele Merkel, je li, popularne njemačke Mutti koja je znala, bila vješta s Rusima, ali ni svom stranačkom prethodniku Willyju Brandtu (kancelar od 1969. do 1974. godine) što je prosinca 1970. godine u pola minute promijenio povijest neprijateljstva između svoje zemlje i Poljske, jer je pokajnički kleknuo na mramor pred spomenikom židovskim žrtvama njemačkog nacizma na mjestu bivšeg Varšavskoga geta.

U glavnom gradu tada gorljive države Istočnog bloka, iza tzv. željezne zavjese, jedan je njemački kancelar bio hrabar, mudar, svjestan, savjestan i dalekovidan za mirotvorno iskoračiti iz Zapadnog bloka. Njegov stranački/ideološki valjda istomišljenik, a što bi drugo mogao biti, govori u ova prijeteća, olovna vremena za svjetski mir kako „moramo izbjeći iskušenje i spriječiti opet blokovsku podjelu svijeta poput one u Hladnom ratu“, a istodobno šalje tenkove i protuzračne sustave Ukrajini, kupuje američke borbene F-35 i grlato prijeti Moskvi.  To je svrstavanje da ne može biti očitije i nema blage veze s bilo čime što iole podsjeća na veliku mirotvornu, miroljubivu, protuhladnoratovsku/protublokovsku ideju Nesvrstanih koja bi današnjemu narogušenom svijetu bila potrebnija no kruh i voda. Svijet u ovako teškoj krizi, svijet koji se bacaka u živom blatu najdublje krize nakon Drugoga svjetskog rata i trpi žestoke udarce tzv. desnice pronacifašističkih gena, ksenofobije i vjerskog ekstremizma ne treba ni Olafa Scholza niti činovničku kastu u bruxelleskom staklenjaku što se neodgovorno klanja Uncle Samovim polit-ekonomskim interesima na Starom kontinentu, ali itekako treba kritičnu masu pameti koja će ga zadržati da se ne prevrne u bezdan ponovnim blokovskim svrstavanjem. Kojemu će neki drugoliki/drugoimeni, ali jednako mentalno trknuti Führer, Duce, Hirohito, Franco… kobno zavrnuti šiju?

Njemački kancelar jamačno nema pojma što znači (ne)svrstavanje, što su blokovi, što je (i zašto) bio Hladni rat, duopolarni tzv. svjetski poredak u uvjetima tzv. ravnoteže straha jer, da znâ, ne bi se medijski istrčavao kako se bio istrčao. Upravo i jest ključni problem, što se cijela ova kriza i zakuhala zato jer se veliki i moćni – hiperbolizirajući svoju globalnu ulogu i ignorirajući odgovornost za stanje života i smrti u svijetu od oružja, gladi i klimatskih poremećaja – ne da ne mogu, nego se ne žele dogovoriti o pravilima ponašanja u multipolarnim uvjetima, pa se držati dogovorenog. Monopol, jednako kao duopol, nad energetskim i uopće ekonomskim, pa geostrateškim, političkim i vojnim gazdovanjem svijetom isključuje svaku pomisao na imanentnu neprihvatljivost hladnoratovske/blokovske teze o tomu da su „svi koji nisu s nama naši neprijatelji“. Aktualno, „svi koji nisu za zapadne tzv. sankcije Ruskoj Federaciji, ma kakvu štetu sami trpjeli, neprijatelji su SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera“ te imaju trpjeti globalnu osudu i također najbolnije zapadne tzv. sankcije, odnosno – trpko je jasan i hrvatski premijer Andrej Plenković – rusofili su do srži, drže ljestve Putinu i ruskim zločinima, nisu na tzv. pravoj strani povijesti. Glupost na entu, ali… Blokovsko je svrstavanje opet u punom jeku, a Hladni rat se naprasno zagrijava prema stupnju s kojega više neće biti povratka.

Na tom krajnje rizičnom poslu dolijevanja sve novih i novih kanti kerozina radi za/pregrijavanja hladnoratovskog stanja i opet duopolne, ne prođe li monopolna konfiguracija tzv. novoga svjetskog poretka, sada vrlo grubo, predano, opasno i globalno štetno radi Uncle Sam u Europi, na Bliskom istoku, u Aziji… A više nema Tita, Nehrua, Nassera i družbe Nesvrstanih koji su globalni autoriteti znali u kritičnom času po sudbinu globusa lupiti šakom o međunarodni stol i uprijeti prstom u Washington i Moskvu. Čije je hladnoratovsko/blokovsko pripetavanje na račun cijelog svijeta očito zatvaralo vrata izglednije budućnosti. Hibernirajuće to blokovsko zlo  nakon povijesnih zbivanja rušenjem cca 160 kilometara Berlinskog zida („Antifašističkog obrambenog zida“ između istočnoga i zapadnog dijela grada, njem. Antifaschistischer Schutzwall) studenoga 1989. godine te raspad SSSR-a s Istočnim blokom i protunatoovskom mu vojnom šakom Varšavskim ugovorom/paktom, otvoreno od 2014. godine revitaliziraju isti bivši neprijatelji sa Zapada i Istoka, istim hladnoratovskim obrascem blokovskog svrstavanja, vojnih prijetnji još znatno strašnijim oružjem sudnjeg dana i ekonomskim suludostima koje ne samo Europi no i svom Plavom planetu prijete glađu, nestašicama, biblijskim migracijama, dosad neviđenim pandemijama, klimatskom katastrofom i možda nuklearnim armagedonom.

Na tom humusu opće nesreće, neprijateljstava, mržnje, ksenofobije, šovinizma i negativne inačice nacionalizma te bezizgledne budućnosti izvrsno uspijeva neonacifašistička flora svih stupnjeva ekstremizma: od Italije, gdje je nedavno osvojila vlast do Francuske, gdje joj je za dlaku izmaknula, te Skandinavije, Njemačke i šire… Pa i Bijedne Naše, čija se HDZ-ova vlast i premijer Plenković kukavički ne usude zabraniti krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“, trobojnice sa bijelim početnim poljem i bez krune tzv. hrvatskih povijesnih pokrajina, postrojavanja proustaških ešalona čak posred zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića („crnci“, je li, izvjesnog Dražena Keleminca, navodno obiteljskog nasilnika), itsl. Neki povijesno bolje potkovani će se u povodu globalne dijareje populističkog tzv. pronacifašizma – koji se sve bolje organizira, osvaja izborne glasove i parlamentarne klupe, masovno okuplja mladež i čak malodobnu djecu – sjetiti ne bez razloga duboke ekonomske, političke i moralne depresije 1930-ih godina u Europi i SAD-u. Posljedično je iznjedrila, je li, genocidni nacizam u münchenskim pivnicama, mlađahne i okerno uniformirane SA batinaše, nacističko paljenje Rechstaga, Davidove zvijezde po razbijenim židovskim izlozima, pogromašku Kristalnu noć (njem. Reichskristallnacht ili Pogromnacht), pa jezive naci-marševe „arijevaca“ što su opako urlali o pravu na tzv. životni prostor (njem. Lebensraum) u zemljama, gdje su milenijima obitavali drugi narodi…

Vidi tko i zašto na stadionima u Bijednoj Našoj zborno skandira „Ubij, ubij, ubij Srbina!“ Ili „Za dom – spremni!“ Ili pak u gluho doba noći spreja svastike i ušato U po fasadama, prometnim znakovima, ispisuje ustaške parole mržnje, puca iz kalašnjikova po Banskim dvorima, nosi eksploziv i Molotovljeve koktele u ruksaku među masu prosvjednika na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, tko se i zašto – ako je vjerovati Plenkoviću – okuplja u „militantnim skupinama koje se naoružavaju“, jer nasiljem planiraju srušiti „demokratski izabranu vlast u zemlji“… Po onoj nek’ susjedu crkne krava, je li, bolje za nas, hladonratovsko pregrijavanje blokovskog tipa u Europi, što bruxelleski mali od kužine u Banskim dvorima glasno potkuruje više no što je politički normalno/pametno i kobnije no što je još neiseljenima manje od 3,9 milijuna „Hrvatica i Hrvata i svih ostalih građanki i građana RH“ (sic transit) egzistencijalno podnošljivo, što su kriza, neizvjesnost i opasnost dnevno prisutniji to je populističkom tzv. desnom ekstremizmu  neonaifašističkih gena lakše zlorabiti povjerenje tzv. običnih/malih ljudi i manipulirati njihovim nezadovoljstvom. I starija i novija povijest nude za to obilje dokaza. U Hrvatskoj, u Europi i u cijelom svijetu. Samo je rečena nacifašistička manipulacija masama u Drugom svjetskom ratu rezultirala s cca 60 milijuna mrtvih, još milijunima trajnih invalida, nestalih/raseljenih osoba i temeljito razorenih država…

Možda se čini pretjeranim sada povlačiti nekakve paralele sa stanjem u tzv. međunarodnim odnosima koji su prethodili Drugomu svjetskom ratu dolaskom nacizma i fašizma u poziciju izazvati potop čovječanstva u, je li, najnakaznijem smislu, odnosno s uzrocima i posljedicama turbulencija u hladnoratovskomu/duopolnom razdoblju od 1945. do 1991. godine kad su svijet, praktično, samo za tzv. Kubanske krize 1962. godine minute dijelile od uništenja nuklearnom gljivom maloumlja, ali neke se naprasne sličnosti jednostavno ne daju previdjeti. Što bi rekao veliki Dostojevski, ako boga nema – sve je dopušteno!? Pa, ako Tita, Nehrua, Nassera i Nesvrstanih koji bi u ovoj egzistencijalnoj ugrozi čovječanstva opet bili kadri autoritativno, energično i utjecajno lupiti šakom o tzv. međunarodni  stol, može jedan Olaf Scholz naočigled globusa skakati samomu sebi u usta neuvjerljivim vapajem da „moramo izbjeći iskušenje i spriječiti opet blokovsku podjelu svijeta poput one u Hladnom ratu“, a istodobno tražiti upravo to isto što naodno želi „izbjeći“ i „spriječiti“.

Naime, napisao je Foreign Affairsu, „transatlantsko partnerstvo ostaje ključno za suočavanje s izazovom ruske prijetnje napada na saveznički teritorij, dok kinesko okretanje prema izolaciji i njezin pristup Tajvanu zahtijeva od Europe i Sjeverne Amerike da uspostave nova i snažnija partnerstva sa zemljama diljem svijeta. Nijemci namjeravaju postati jamac europske sigurnosti kakvog očekuju naši saveznici, graditelj mostova unutar EU-a i zagovornik multilateralnih rješenja globalnih problema“. Nema „multilateralnih rješenja globalnih problema“ ne samo bez Rusa i Kineza nego ni bez niza drugih snažnih aktera kakvi su, je li, Indija, Japan, Brazil, nekoliko europskih zemalja također tzv. prve brzine u razvojnom i svakom drugom smislu. To što Scholz telali, a podsjeća i na neka druga, neslavna njemačka vremena tipa „Drang nach Osten“ ili „Lebensraum“, u tom smislu nema prođu ni unutar ionako nesložne Unije koja svoje tzv. jedinstvo i solidarnost reklamira samo za dnevnu uporabu. Njemački bi kancelar morao biti oprezan i kad je u pitanju nekontrolirana ekspanzija radikalne tzv. desnice u svojoj zemlji – da se i ne govori o okruženju – koja ima bitno drukčije stajalište o tzv. sankcijama Rusiji, ratu u Ukrajini, sposobnosti Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela za nositi se s energetskom, prehrambenom i inflacijskom krizom te o neokolonijalnom odnosu SAD-a prema EU/Europi…

U srijedu je urbi et orbi eksplodirala vijest kako je cca 3000 policajaca u 11 od 16 njemačkih saveznih država obavilo više od 160 pretresa i uhitilo 25 aktivista tzv. pokreta „Građani Reicha“, koji su se pripremili za oružani upad u Bundestag i državni udar u Njemačkoj. Već su imali pripremljene kadrove za čelna mjesta u državi, a među članovima „Građana Reicha“ -koji pokret zapasuje više ekstremnih tzv. desničarskih stranaka na čelu s AfD-om (Alternativa za Njemačku, njem. Alternative für Deutschland), poznatim po antisemitizmu i ksenofobiji – i neki su vojni specijalci, bivši parlamentarci, pripadnici plemstva, injsl., a na čelu je princ Heinrich XIII. koji živi u Frankfurtu, nesuđeni suveren novog Reicha, po uzoru na onaj od 1871. do 1918. godine. Pučisti su predvidjeli svoju vojsku i svoje ljude na čelu svih državnih institucija i za puč i podršku vlasti navodno su se obratili Kremlju posredstvom uhićene ruske državljanke Vitalije B. Rusija je pak opovrgnula svaku vezu s pokušajem državnog udara u Njemačkoj. Jedna od uhićenih čelnica „Građana Reicha“ je bivša parlamentarka AfD-a Birgit Malsack-Winkemann. Policija već neko vrijeme prati ekstremiste, javljaju njemački mediji, pa će sljedećih dana jamačno biti više riječi o toj skupini koja smatra da Njemačka nije suverena država i da židovska elita potiče ratove, jer su im od materijalne i svake druge koristi. Poznato iz, je li, 1930-ih godina iz istih münchenskih pivnica iz koji bavarskih lokaliteta i princ Heinrich XIII. i „Građani Reicha“ odbacuju državni legitimitet i grme da je Savezna Republika Njemačka „korporacija koju su stvorili saveznici nakon Drugoga svjetskog rata“. A Olaf Scholz se kočoperno bavi Rusima i ratom koji nije njemački, nego američki rat, dok mu domaći neonacizam radi o glavi. I, da policija nije bila brža, jamačno bi ju izgubio.

Dakle, ne viči hop dok nisi skočio? Na nesreću, Njemačka nije jedina u kojoj podzemno ruju štakori tipa „Građana Reicha“ i svijet danas nije u prigodi polagati nade u nekog alter ega jugoslavenskog Maršala, koji je znao prignječiti vrat nacifašističkoj zmiji iz čijeg su se legla, nezatrtoga 1945. godine, globalno bile razmiljele istovrsne otrovne guje. Šteta. Na nesreću, svijet nije danas ni u prigodi ni polagati nade u nekog Titovog i alter ega desnih mu nesvrstanih ruku, koji su svojedobno vedrili i oblačili međunarodnom politikom, držeći u balansu hladnoratovski/blokovski Zapad i Istok, ali i bitno utjecali na postizanje nacionalne neovisnosti, suverenosti i teritorijalne cjelovitosti niza nesvrstanih zemalja tzv. Trećeg svijeta te politikom tzv. miroljubive koegzistencije globalno pospješili borbu protiv imperijalizma, (neo)kolonijalizma, rasizma i apartheida. To je uključivalo otvoreno protivljenje cionizmu, svim oblicima strane agresije, okupacije, dominacije u bilo kojem smislu, miješanja, hegemonije, blokovske diktate, iskorjenjivanje siromaštva i svakovrsno prticanje ekonomskog razvoja nerazvijenih i manje razvijenih zemalja.

Što je negativno u toj politici da bi ideja nesvrstanosti bila prezrena 1980-ih godina? U Bijednoj Našoj pak osobito žestoko i posprdno već nakon preokratnih 1990-ih godina kada je hrvatska i (pro)ustaška emigracija čoporativno, čak i bez važećih dokumenata, pohrlila u staru domaju, je li, naplatiti ideološku, financijsku i vojnu pomoć u Domovinskom ratu. Untoč činjenici da je svjetsko pravo građanstva politici nesvrstanosti osigurao upravo Hrvat Josip Broz Tito, „kumrovečki Joža, dvostruki narodni heroj, legendarna Ljubičica Bijela i Plava, saveznički pobjednik u WW-2 na strani antihitlerovske koalicije, ali i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća kojega su uvažavali i blokovski hladni i Zapad i Istok, ta je ideja šaptom pala. Da je, je li, parafrazirati pokojnoga slijepog velikana tzv. izvorne narodne umjetnosti Filipa Višnjića iz istočnog susjedstva, u tom bi se smislu dalo prepoznati kako će svijet u eskalirajućoj svrstavajućoj opet, hladnoratovskoj i blokovskoj ugrozi čovječanstva poželjeti Tita, Nehrua, Nassera i Nesvrstanih, a Tita, Nehrua, Nassera i Nesvrstanih neće biti. Jedan od otaca Pokreta nesvrstanih Jawaharlal Nehru, koji je 1954. godine u govoru u Colombu (Šri Lanka) prvi spomenuo termin nesvrstani te opisao „pet osnovnih zakona korištenih kao vodilje u kinesko-indijskim odnosima“, što ih je osmislio tadašnji kineski premijer Zhou Enlai. Riječ je o pet principa tzv. miroljubive koegzistencije ili pancasila (temeljna indonezijska filozofska teorija; riječ je izvedena iz sanskrta: pañca i śīla), koji su  preuzeti kao ključni za Pokret nesvrstanih te bi i danas bili čovječanstvu ne tek slamka, nego pouzdani gliser spasa od prijetećeg zla što već uzima ubitačan danak.

Što bi imalo biti ideološki ili na bilo koji drugi način bogohulno/toksično za budućnost međunarodnih odnosa i globalnu sudbinu multipolarnog svijeta da se blokovski suprotstavljene strane okane podjela i svrstavanja u ime: uzajamnog poštovanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta; uzajamnog nenapadanja; uzajamnog nemiješanja u unutarnje poslove; jednakosti i uzajamne koristi, te miroljubive koegzistencije? Nije tu ništa bogohulno/toksično za izglednu budućnost svijeta, dapače, osim što globalna glupost – kad se dograbi vlasti! – ne trpi ljude i ideje koji izglednu budućnost čovječanstva žive puno prije svog vremena.

Marijan Vogrinec

Facebook
E-mail