Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

EKSKLUZIVNO: ‘Užasavamo se scenarija Ive Sanadera. Dugo smo ga podržavali u ime vrijednosti EU-a, ali svi znamo kako je to završilo’

(Foto: Wikipedia) Ivo Sanader

Diplomati najutjecajnijih zapadnih zemalja ogorčeni su bujanjem korupcije u Hrvatskoj. Smatraju da Plenković zbog politike prema Orbánu pretvara Hrvatsku u iliberalnu demokraciju, dovode u pitanje Plenkovićevu poziciju čvrstog saveznika u provođenju politike EU-a protiv Rusije i propituju sumnjivu nabavu naoružanja od Francuske

Užasavamo se zbog mogućnosti da dođe do scenarija Ive Sanadera. Dugo smo ga podržavali u ime europskih vrijednosti, ali svi znamo kako je to završilo”, izgovorio je to za Nacional „off the record“, neposredno pred kraj prošle godine, ambasador jedne od vodećih zemalja EU-a i tako posredno najavio da Europa započinje dramatičan zaokret kada je u pitanju percepcija politike i političkog profila hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

Europski diplomati u Hrvatskoj, znatna većina njih koji u Hrvatskoj predstavljaju zemlje članice EU-a, Plenkovića počinju dovoditi u izravnu vezu s ogromnom korupcijskom hobotnicom dodatno okoštalom u njedrima HDZ-a za njegovih premijerskih mandata.

Oni također iz europske perspektive počinju propitivati i neke značajne elemente Plenkovićeve vanjske i obrambene politike, a sve više se i pribojavaju da hrvatski premijer, osim što je Hrvatsku uveo u eurozonu i schengenski krug, zemlju također sve izraženije uvodi u predvorje iliberalne demokracije.

Ponajprije zbog njegova neobičnog odnosa s mađarskim predsjednikom Viktorom Orbánom, koji prkosi EU-u po pitanju politike koju provodi prema Rusiji. U toj konstelaciji odnosa koji se formiraju nakon ruske agresije na Ukrajinu, zbog Plenkovićeve neobjašnjive suzdržanosti i naklonosti prema Orbánu počinje se čak propitivati njegova pozicija čvrstog europskog saveznika u bezrezervnom provođenju politike EU-a protiv Rusije.

Dramatičan je to zaokret koji je nastao i zbog nekih premijerovih unutarnjopolitičkih poteza, a potkraj prošle godine Nacionalu ga je predočio isti diplomatski izvor, referirajući se na hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, krajnje indikativno i sljedećom izjavom:

„Užasno smo zabrinuti i zbog moguće orbanizacije Hrvatske, a potom zbog toga postupno i kompletne regije. Kad to govorim, onda ne mislim samo na zabrinutost svoje zemlje, nego na kompletnu Europu.“

Taj diplomat potječe iz jedne od razvijenijih članica Europske unije i tvrdi da nije jedini iz svog miljea koji ima takvu impresiju. Slično su Nacionalu potvrdila još dva izvora iz diplomatskog miljea.

Spomenuti diplomat nije izrekao ime hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, ali je bilo potpuno jasno na koga u tom razgovoru aludira.

S Nacionalom je te svoje impresije podijelio neposredno pred kraj prošle godine, najavljujući tako, za hrvatskog premijera vjerojatno neočekivano, novo razdoblje europskog promišljanja političkog mandata Andreja Plenkovića.

Praktički usred proslave dovršenja procesa pune integracije Hrvatske u eurozonu i schengenski sustav, Europa šalje Plenkoviću dramatičnu poruku i najavu perspektive kroz koju ga u političkom smislu u nadolazećem razdoblju kane procjenjivati.

Zbog sve raširenije korupcije, duboko ukorijenjene na svim razinama državne administracije koju Plenković predvodi već punih šest godina, Europa sve više hrvatskog premijera poistovjećuje s bivšim predsjednikom HDZ-a i premijerom Ivom Sanaderom. Drugim riječima, Europa počinje strahovati da će kraci sistemske korupcije zbog koje je više puta morao rekonstruirati svoju vladu, na koncu obuhvatiti i samog Andreja Plenkovića.

Dramatična je to poruka i zbog političke sudbine prethodnika s kojim Plenkovića sada počinju uspoređivati. Ivo Sanader bio je ljubimac europskih političara, jedan od modernijih i sposobnijih hrvatskih premijera, ali je iz još uvijek ne do kraja razjašnjenih razloga iznenada odlučio odstupiti s premijerske funkcije iako su i njemu u to vrijeme predviđali značajnu europsku karijeru. Kao neposredan povod za njegovo odstupanje spominjao se i povjerljivi razgovor s nekima od tada vodećih europskih političara koji su ga, navodno, suočili s neposrednim dokazima o upletenosti u koruptivnu hobotnicu koju je u to vrijeme u Hrvatskoj sam kreirao. Navodno se to dogodilo neposredno nakon jednog takvog sastanka s tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel.

U nadolazećim godinama, kroz više sudskih procesa koji su protiv Sanadera vođeni ili se još vode, pokazalo se da je i osobno korumpiran, što je na Hrvatsku imalo duboke negativne posljedice, prvenstveno na području upravljanja Inom i zaštite hrvatskih strateških energetskih interesa, a posljedično i nacionalne sigurnosti.

MOL-ovoj samovolji u Ini, unatoč brojnim nominalno odlučnim izjavama s početka mandata o namjeri kupovine mađarskog udjela u toj kompaniji, do današnjeg dana ni Andrej Plenković nije uspio stati na kraj. Pritom je kroz godine svog premijerskog mandata, u više navrata, kroz krajnje dubiozne poteze na štetu hrvatske države, ponajprije kroz insistiranje na do danas netransparentnom izvozu hrvatske nafte na preradu u Mađarsku, a potom i zatvaranju sisačke rafinerije, vrlo izvjesno ključno produbio indicije i sumnje na korumpiranost koja dopire do vrha njegove administracije.

Ina je, po svemu sudeći, također ponajviše pridonijela razvoju europske skepse oko Plenkovićeva istinskog političkog profila i straha od orbanizacije Hrvatske. Plenković se neobjašnjivo snishodljivo ponaša prema mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, kojeg cijela Europa osuđuje zbog krajnje nedemokratskog vođenja države, ugrožavanja slobode medija i ljudskih prava i bliskosti s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Indikativno je u tom smislu da se čak ni nakon povremenih naglašeno provokativnih Orbánovih izjava i paradiranja sa zastavama i šalovima s iscrtanim granicama Velike Mađarske, a posebno ne zbog ugrožavanja strateških hrvatskih interesa u Ini, od premijera Plenkovića nikad, ali baš nikad na račun Orbána nije mogla čuti riječ bilo kakve otvorene kritike. Takva vrsta Plenkovićeve diplomatske suzdržanosti svakako je i u diplomatskom miljeu mogla pobuditi dodatnu sumnju da se radi o političarima sličnog profila, a možda čak i nekih zajedničkih interesa druge naravi.

Takvoj promjeni diplomatske percepcije zasigurno su mogla pridonijeti i neka s Inom povezivana unutarnjopolitička zbivanja u Hrvatskoj, koja se prilično uklapaju u navode političkog izvora bliskog američkoj ambasadi u Hrvatskoj, koji je i znatno ranije, govoreći o premijeru Plenkoviću, Nacionalu dao također indikativnu izjavu:

“Bilo koji čin kojim bi se kupovala neka buduća pozicija, bio bi ravan korupciji.”

U tom kontekstu je jedan utjecajni politički izvor blizak američkoj administraciji Nacional upozorio na još nešto zanimljivo: na činjenicu da u posljednje vrijeme izraženije kontakte s američkom administracijom razvija ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, jedan od ključnih ljudi zaslužnih za integraciju Hrvatske u schengenski sustav. Taj izvor to ne vidi samo kao naznaku specifičnog odmaka američke administracije od hrvatskog premijera, nego čak i kao zametak jednog šireg procesa – traženja alternative Plenkoviću. Božinović je jedan od sposobnijih i konzistentnijih pojedinaca u Plenkovićevoj administraciji. Zaslužan je za ulazak Hrvatske u schengenski sustav, a po dovršetku tog procesa pojavio se u brojnim hrvatskim medijima dajući ekstenzivne intervjue. Po svemu sudeći, radilo se o istupima o kojima, barem u jednom dijelu, nije čekao dopuštenje iz Ureda predsjednika Vlade, nego je odlučivao samostalno, što je odlika kojom se malo tko od aktualnih ministara može pohvaliti kada se radi o javnim istupima.

Takav razvoj događaja ne treba čuditi, naročito zato što je još gotovo prije dvije godine spomenuti izvor blizak američkoj administraciji sugerirao da premijer Plenković možda nije izravno korumpiran, ali da su neki njegovi potezi moguće motivirani “kupovinom” neke buduće unosno plaćene pozicije ili protuusluge unutar europskog sustava moći – bilo u Europskom parlamentu ili Europskoj komisiji.

Najizravnije optužbe da je Plenković neke poteze povlačio trgujući konkretnim nacionalnim interesima, iskristalizirale su se tijekom sjednica Antikorupcijskog vijeća koje je u Saboru pokrenuo Nikola Grmoja kao njegov predsjednik, čije je pozive da ondje svjedoči Plenković indikativno ignorirao.

Naime, bivši član Uprave Ine Davor Mayer u svom je iskazu pred tim vijećem vrlo jasno naznačio da je Vlada dala MOL-u neke ustupke, poput zatvaranja Inine rafinerije u Sisku i izvoza hrvatske nafte u Mađarsku, u zamjenu za Schengen. To jest za mađarski glas za ulazak Hrvatske u Schengen.

Plenkovićev neobjašnjivo snishodljiv odnos prema Orbánu intrigantan je i zbog Orbánove neskrivene naklonosti prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i dvostruke politike koju prema Rusiji vodi, zbog čega su Mađarskoj već blokirane milijarde eura europskog novca.

Unatoč naglašenoj sklonosti Ukrajini, kao jednoj od izraženijih konstanti Plenkovićeve vanjske politike, u posljednje vrijeme ipak su se pojavili i prvi znakovi Plenkovićevih dvostrukih mjerila kada su u pitanju neki potezi za koje se predviđalo da bi ih bez okolišanja trebao povući u kontekstu slanja jasne poruke kršiteljima sankcija Rusiji s područja Hrvatske.

Primjerice, u aferi s pokušajem prebacivanja Sberbankova dijela suvlasništva u Fortenova grupi na navodnog šeika iz Dubaija Saifa Alketbija, a za što su hrvatske institucije nedvojbeno utvrdile da je riječ o operaciji iza koje su stajali Krešimir Filipović i Miodrag Borojević, dvojica hrvatskih državljana sa snažnim vezama u Moskvi, Plenković je najprije tjednima odugovlačio sa stavljanjem tih pojedinaca na listu sankcioniranih osoba, a potom je kompletnu dokumentaciju poslao Europskoj komisiji – ali bez da su na njegovom prijedlogu (formalno prijedlogu komisije unutar Ministarstva vanjskih i europskih poslova) stajala imena tih hrvatskih državljana, već je bilo navedeno samo ime tvrtke koja je formalno od Sberbanka kupila spomenuti paket dionica Fortenova grupe.

Što pokazuje prilično indikativnu nijansiranost hrvatskog premijera kada je u pitanju pozicioniranje prema interesima ruskog poslovnog kruga u Hrvatskoj. Osim toga, iz sličnog miljea izvukao je i još uvijek aktualnog ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivana Paladinu. Svega trinaest dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, 9. ožujka 2022., Plenković je na, zbog razornog potresa koji je pogodio dijelove Hrvatske, najzahtjevniju ministarsku poziciju u svojoj vladi postavio čovjeka koji je svoje enormno bogatstvo stekao u čudnim relacijama s kontroverznim ruskim biznismenom Sergejem Gljadelkinom u institutu IGH te se tako domogao brojnih nekretnina koje su pripadale tom institutu.

Dodatni značajan razlog za porast skepse većeg broja europskih zemalja spram Andreja Plenkovića, naprasna je i iznenadna te preko noći provedena odluka premijera i Vlade o netransparentnoj nabavi raketnog sustava Mistral od Francuske. To su u političkim i diplomatskim krugovima doživjeli kao neočekivani novi pokazatelj Plenkovićeva zagonetnog obrambenog savezništva s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i istovremenog udaljavanja od njemačkog projekta obrambenog štita u kojem sudjeluje 14 država članica NATO-a.

Sporno je u toj nabavi francuskog raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa Mistral, s pripadajućim raketama, u vrijednosti 542.161.056,27 kuna odnosno 71,9 milijuna eura, to što je provedena potpuno mimo očiju javnosti.

Ta se nabava nadovezala na jednako tako za mnoge neočekivanu odluku o kupnji francuskih borbenih aviona Rafale, čiji su troškovi održavanja enormno skupi, a kojom je Plenković iznenadio brojne diplomatske predstavnike u Hrvatskoj i njihove matične zemlje.

Pa je uslijed tih okolnosti otvoreno pitanje stoji li iza te nabave, ali i iza puno skuplje nabave francuskih vojnih zrakoplova Rafale, neka skrivena agenda Andreja Plenkovića zbog koje očito nastoji ojačati političku i vojnu suradnju s Francuskom, koja se do unazad godinu dana i nije pokazivala kao tradicionalni partner Hrvatske. U tom kontekstu čak se propitivao i utjecaj ravnatelja SOA-e Danijela Markića i predstojnika premijerova Ureda Zvonimira Frka-Petešića, koji osim hrvatskog posjeduju ili su posjedovali i francusko državljanstvo.

Za tu tematiku zainteresirao se i predsjednik SDP-a Peđa Grbin, koji je nedavno u razgovoru za Nacional izjavio sljedeće: “Svojedobno sam nabavu Rafalea usporedio s nabavom Humveeja za odlazak na tržnicu. To je, nažalost, tako. Nabava oružane opreme provodi se bez ikakve pameti, u dnevnopolitičke svrhe, bez jasnih prioriteta ili imalo transparentnih postupaka nabave, a sve da bi se Plenković i njegovi poslušnici nekome dodvorili. Eto, prije nekoliko dana na sjednici Vlade donijeli su odluku o kupovini protuzračne opreme da bi ugovor s dobavljačem potpisali nekoliko sati kasnije. Pitajte hrvatske vojnike u kakvim uvjetima rade i obučavaju se. I pitajte zašto dio njih svako toliko odlazi iz HV-a da bi radio na baušteli u Njemačkoj. O tome kako Plenković, Frka-Petešić i Banožić kupuju vojnu opremu, još će se puno govoriti, pa i na sudovima.”

Takvo vođenje obrambene politike Plenkovića je prilično udaljilo i od SAD-a, iako vojna suradnja dviju zemalja naoko izgleda uobičajeno partnerska. Politički izvori bliski američkom veleposlanstvu tvrde da su odabir strateškog zbližavanja s Francuskom u kupovini vojnih aviona i protuzračne obrane, ali i rezignacija atmosferom raširene društveno-političke korupcije, glavni razlozi što SAD već dvije godine nije akreditirao svog veleposlanika u Hrvatskoj. U razdoblju u kojem je Hrvatska potpuno integrirana u EU, sve to skupa najavljuje za Plenkovića nove političke izazove koji bi mogli značajno utjecati na njegovu političku karijeru.

(nacional.hr/Orhidea Gaura Hodak i Berislav Jelinić)

Facebook
E-mail